Naš oktobar…

Nišani i pali! U dvije naredbe nestajale su generacije. Domaćina, zanatlija, radnika, đaka i njihovih profesora koji, iako su mogli da izbjegnu smrt, odlučili su da se pridruže svojim učenicima…

Piše: Jovan Vučurović

Kao narod smo doživjeli i preživjeli najstrašnija stradanja, po metodama i količini zla često neshvatljiva i nedostupna zdravom umu. Jeste, mi smo pobjednički narod, nadimala nam je prsa slava koju smo vojnički pokupili u svim ovim vjekovima borbe za slobodu… Znali smo, zaista, da mremo slavno, hrabro i uspravno, kao niko, od Sinđelića do Tepića, od onih div junaka sa Grahovca i Vučjega Dola do gorostasa sa Skadra, Cera, Mojkovca, Kolubare…

Ali, neka oproste duše prađedovske, oni koji su nam mačem osvijetlili put i uzvisili nas među narodima. Neka se i oni poklone slavi heroja iz Kragujevca, Kraljeva, Jadra, Mačve, Draginca… koji su krvave jeseni 1941. godine pobijeni samo zato što su Srbi i zato što je život jednog ranjenog Hitlerovog vojnika vrijedio pedeset, a ubijenog sto srpskih života, i života Roma i Jevreja, koji su stradali uz svoje komšije i prijatelje.

Profesor Svetislav Maksimović je zabilježio:

,,Sahranjivanje su sprečavali Nemci da ne bi narod pravio gužvu i probleme. Nekoliko dana su delove tela razvlačili psi i ptice, a tek tada su taoci i drugi koji su se prijavili počeli da sahranjuju žrtve. Videlo se da su neki uspeli da pobegnu po i 100 metara ali bi ih ipak stigao kuršum. Nađeni su zagrljeni otac i sin Nikola i Aleksandar Simić, otac načelnik šumske uprave, a sin đak petog razreda Gimnazije. Sin je bio u grupi spasenih, ali je u zadnjem trenutku pritrčao ocu i otišli su su zajedno u smrt. Profesor Lazar Pantelić je bio zastupnik direktora Prve muške gimnazije i na pozive da izađe iz stroja rekao je da neće da napušta svoje đake. Javljali su se ljudi za pokopavanje da bi našli nekog svog koga su izgubili.

Trgovac Miladin Jovović je tako tražio sina Slobodana, učenika sedmog razreda gimnazije. Našao ga je šestog dana. Nije smeo da pokaže da ga poznaje jer mu ne bi dozvolili da ga preuzme. Nekako je uspeo da ga posebno sahrani ispod obližnje šljive koja bi mu bila orijentir. Taj užas je trajao danima i mesecima…’’

Nišani i pali! U dvije naredbe nestajale su generacije. Domaćina, zanatlija, radnika, đaka i njihovih profesora koji, iako su mogli da izbjegnu smrt, odlučili su da se pridruže svojim učenicima…

I nije prestala ta krvava nit koja nas prati, i naša Velika, Piva… I danas… naši oktobri, i krvave jeseni…

Neka vam je vječna slava mučenici, nevine duše, djeco, rane neprebolne našeg naroda…

(Autor je poslanik Demokratskog fronta i član Predsjedništva Nove srpske demokratije)

Izvor: IN4S