arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž
Spomen_ploca_u_skoli_Djura-Jaksic_1.jpg

Pokolj u Šargovcu: 77 godina čekaju da ih pomenemo!

Ima tome već nekoliko godina, mada se čini da je bilo juče. Vjerujem, da će gotovo svi oni koji su toga dana prisustvovali recitalu u OŠ „Đura Jakšić“ u Šargovcu, pamtiti taj dan dok žive. Učenici su recitovali, govorili stihove u spomen na 52 njihova vršnjaka koji su tu u školi pogubljeni prije sedamdeset godina. Kada su niz stepenice, u hol škole, pred okupljene počeli silaziti učenici, njih pedeset i dvoje, svaki sa voštanicom u ruci, niko nije ostao ravnodušan. A onda su potekli stihovi.. Oprostite nam ćutanje Ja, učenik VII razreda vas molim, mi, učenici ove škole vas molimo…u ime naših djedova, u ime naših očeva, u ime našeg

USTAŠE U KRVAVOM PIRU VIKALE: VRATI DECU, DOLAZI PAVELIĆ!

Deda Rade (92) je preživeo Jasenovac, čudom preživeo klanje! Zlodela kakve je ljudski um u stanju da smisli, a ruka krvnika počini, dešavao se tu, pred nama. Čak i oni koji danas slave monstrume zgrozili bi se šta su bili u stanju da urade oni kojima danas kliču, uzvikujući „za dom spremni“. Rade Radivojac, jedan od preživele dece logora Jasenovac, kada je prvi put posetio stratište Srba, imao je tridesetak godina. Samo je video i setio se, a onda se od bola onesvestio! Imao je tu sreću da dočeka duboku starost. Sa svojih 10 godina, deda Rade bio je svedok jezivih strahota koje su se događale na ovim prostorima u

Bojan Vegara: NAJMLAĐI LOGORAŠ SILOSA

Leo Kapetanović je najmlađi logoraš iz Silosa u Tarčinu. Autobusom je došao sa Ilidže kod babe Savke u zaseok Ravne, kod sela Luke nadomak Tarčina, odmah poslije prvih barikada u Sarajevu. Insistirao je da ide kod babe, jer na Ilidži je napeto i ne zna se ko će doći na vrata. Bilo mu je dosadno u stanu u Lužanima. Kod babe bar može da se igra sa rođacima u selu, a i blizu je šuma. Tako je Leo početak rata dočekao kod babe i našao se na muslimanskoj strani i to odvojen od roditelja za koje ne zna ništa. Znao je samo da je Ilidža srpska, ali više od toga

BOŽO JUDAŠ: ‘Oca su mi ubili, braću i sestre bacili u logor, a mene je greškom posvojio vozač autobusa. Život mi je spasila mala crvena haljina…’

“Na ljeto, bio je sedmi ili osmi mjesec, 1942. godine odveden sam u Dječji logor u Sisku. U logoru sam bio oko mjesec, mjesec i pol dana. Ne znam tačan datum kad sam ušao u logor, niti kad sam izašao. Imao sam između tri i četiri godine”, započinje Božo Judaš, danas osamdesetogodišnjak, svoju životnu priču. Bio je dijete deveteročlane porodice iz Bosne. Najmlađe dvoje djece, on i oko godinu dana mlađa sestra Rosa, odvedeno je u Sisak, majka i starija djeca u druge logore, otac je već ranije ubijen na polju. Jako dobro pamti, govori naš sugovornik, da mu je majka kada su ih odvajali rekla da pazi na mlađu

Film o Korićkoj jami osvijetliće istinu o ovom stratištu

Fondacija „Zaboravljeni korijeni“ najavila je da će do jeseni završiti dokumentarni film o Korićkoj jami između Gacka i Bileće, prvoj masovnoj grobnici Srba u Hercegovini u Drugom svjetskom ratu, čime će osvijetliti istinu o ovom stratištu koje Bošnjaci predstavljaju kao mjesto svog stradanja. Osnivač Fondacije Dragan Radović izjavio je za Srnu da fokus ovog dokumentarnog filma nije na masovnosti zločina koji je predvodio hodža Muharem Glavinić, iako je tamo stradalo 134 Srba iz porodica solunskih dobrovoljaca, već na razumijevanju i odbrani istorijske istine, s obzirom na to da se u bošnjačkoj javnosti i nauci plasira laž da su na toj lokaciji u Prvom svjetskom ratu ubijani muslimani. – To je laž.

VINKOVCI: GODIŠNjICA UBISTVA PORODICE ZMAIĆ – ZLATKO, BRANKA I ĆERKA NINA UBIJENI U STANU

30. januara navršava se tačno trideset i tri godina od zločina u Vinkovcima kada su na taj dan 1992. u svome stanu u centru grada ubijeni su domaćin Zlatko Zmaić (48), njegova supruga Branka (48) i ćerka Ninoslava, koja je imala samo 19 godina. Reč je zaboravljenom događaju koji nikada nije bio interesantan ni političarima, ni predstavnicima nevladinih organizacija ali ni pravosudnim institucijama. Ovo su nespomenute žrtve građanskog rata koji je vođen u periodu od 1991. do 1995. godine a reč je o običnim ljudima, civilima koji su svoju nacionalnost, nažalost, platili životom. Zmaići su odlučili da ostanu u svom gradu i onda kada su Srbi masovno u izbegličkim kolonama

radio-sam-svoj-seljacki-i-kovacki-posao.jpg

Zločini u Šegestinu, Dvor na Uni: svjedočenje Milke Ilibašić

Povodom godišnjice bestijalnih zločina, Pokolja nad srpskim stanovništvom Šegestina 29/30 januara 1942,  UG Jadovno 1941. objavljuje svjedočenje Milke Ilibašić iz knjige „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ Đure Zatezala. U selu Šegestinu na području Dvora na Uni ustaše su 29/30. januara 1942. godine pobile 189 i odvele u logor smrti Jasenovac 22 Srbina, muškarca, žene i djecu. O tom zločinu svjedočanstvo je zapisala Milka Ilibašić, kćerka Anđelije i Radovana Ilibašića koja je tada imala 20 godina. Ona je 18. maja 1945. godine ispričala: “29. januara 1942. godine iz Unčana, Divuše i ostalih hrvatskih sela koja su uz rijeku Unu, oko 300 ustaša, domobrana i oružnika izmiješanih sa civilima Hrvatima pod zapovjedništvom satnika Bećirevića,

Milan Radanović: 99% Zagrepčana nema pojma o sudbini srpske zagrebačke porodice Milinov

Ako u Gospiću jednog dana bude formiran muzej posvećen žrtvama sistema logora Gospić -Jadovno – Pag, onda bi ova slika trebala biti u stalnoj izložbi tog potencijalnog muzeja. Na slici, na kojoj vidimo južnu stranu zagrebačkog Trga bana Jelačića, dominira hotel Milinov. Hotel je 1929. podigao zagrebački trgovac Svetozar Milinov. Hotel je 1940. promenio vlasnika i od tada je poznat kao hotel Dubrovnik. Svetozar Milinov i njegovi sinovi Vojislav, Đorđe, Kosta i Nikola, ubijeni su u ustaškom logoru Jadovno na Velebitu. Svetozareva supruga Milica ubijena je u ustaškom logoru Slana na Pagu. Jedan izvor spominje i Svetozarovu i Miličinu neimenovanu kćerku takođe kao žrtvu logora Slana. Taj izvor navodi da

Radmila Tonković o reviziji istorije i srpskom stradalaštvu, akademiku Srboljubu Živanoviću, Gideonu Grajfu i sukobu u Ukrajini

Radmila Tonković je jedna od najobrazovanijih Srpkinja – naučnik, akademik, istoričar, filolog, filosof, profesor, prevodilac, pisac, novinar i avijatičar. Visoko obrazovana na našem Univerzitetu na Filološkom i Filozofskom fakultetu, školovala se i na univerzitetima u Manhajmu, Hajdelbergu, Londonu i na čuvenom Univerzitetu “Lomonosov” u Moskvi, a studije završava sa “Zlatnom značkom” kao najbolji student fakulteta. Ona je i prva žena – vazduhoplovni novinar i prva žena-vazduhoplovni urednik na Balkanu, a kao spisatelj, novinar, publicista i prevodilac piše i objavljuje u mnogim časopisima u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je Ordena Karađorđeve zvezde II stepena. Intervju vodi: Đorđe Bojanić, glavni urednik sajta Srpske istorije -Kako vidite delovanje ljudi koji umanjuju broj srpskih žrtava

Đurđica Dragaš: NAŠI

Naši ste, naša vas krv oživela. Koracima našim tragove ostavljate. Gledamo vas,očima što ne stigoše da ostare.Plačemo suzama nevinim,nebeskim.Nosimo štit nad glavama vašim.Naši ste,naša vas krv oživela.Koracima našim tragove ostavljate. Al’ ne znate vi to.Ne znate odakle vam snaga,ko vam puteve od korova čisti,ko vas od oluje čuva. Ne znate da smo i mi živeti hteli,suncu ruke pružati,od kiše k nebu rasti.Ne znate da su nas posekli,kao pšenicu što ne stiže da se klasjem okiti.Kao jagnjad, nevinu i belu.Kao drvo mlado, zeleno i lomno.Ne znate vi…. Praštamo vam jer…s neba se bolje vidi.Ako vi ne znate,mi znamo.Ruke nam posekoše,al’ čuvamo vas,krilima našim. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: ĐURĐICA DRAGAŠ

Svjedočenja o zločinu nad Srbima na Smrikama kod Travnika

Svaki čas padalo je po nekoliko udaraca kundakom, lancima i još nekim drugim predmetima a da se niko nije smio ni okrenuti. Toliko su udarali da su ljudi padali kao pokošeni. Onaj ko bi zajaukao, dobijao bi još više udaraca. Spomen-obilježje Smrike kod Travnika nalazi se nedaleko od centra Novog Travnika, na lokalitetu Ćamića brdo. Spomenik je podignut 1975. godine u spomen na 700 žrtava fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata. Spomenik je izveden prema projektu arhitekte Bogdana Bogdanovića, jednoga od najvećih jugoslovenskih graditelja memorijalne arhitekture. U Smrikama je, prema nekim dostupnim izvorima, ubijeno oko 700 civila ali tačan broj do danas nije utvrđen.  Prvo masovnije hapšenje srpskog stanovništva u

Reintegracija zločina

U povodu godišnjice mirne reintegracije Zajednica povratnika hrvatskog Podunavlja dala je priznanje Branimiru Glavašu. Nije ih zasmetalo što je nepravomoćno osuđen za ratne zločine nad Srbima, zasmetalo ih je što su im zbog toga prigovorili Centar za mir, nenasilje i ljudska prava i Dokumenta. Piše: Paulina Arbutina Hrvatska javnost i ove bi godine jedva i primijetila Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, spomendan prema Zakonu o blagdanima, a ne bi se ni sjetila značaja jedne od najuspješnijih mirovnih inicijativa da Zajednica povratnika hrvatskog Podunavlja nije povodom obilježavanja 27. godišnjice mirne reintegracije dodijelila priznanje ni manje ni više nego Branimiru Glavašu, nepravomoćno osuđenom za ratne zločine počinjene nad srpskim civilima u Osijeku 1991.

Ustaško svjedočenje o zločinima: Mučio sam i ubijao Srbe na sve načine

Među dokumentima Dinarske četničke divizije u Vojnom arhivu u Beogradu nalazi se i zapisnik o saslušanju ustaše Ante M. Gojčete, koji ima šest gusto otkucanih stranica. Dokument je objavljen u knjizi Miloslava Samardžića „Vojvoda Đujić i Dinarska četnička divizija“. U zaglavlju dokumenta stoji: „Učinjeno u Gorskom štabu Dinarske vojno-četničke divizije, u planini, 2. septembra 1942. godine. Obaveštajni odsek. Predmet: Istraga. Ispitivanje zarobljenog ustaše Gojčeta Milina Ante (79)“. Gojčeta, koja je zatečena na odsustvu, rođena je 1923. godine u Čitluku. Prije rata bio je rudar, a u to vrijeme bio je na službi u Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu, u Preradovićevoj ulici br. 5. Optuženi je na početku saslušanja izjavio da

ISTORIJSKI MEMOARI “KORANA KO RANA”

Dragan Grgić, rođen 1917. godine u selu Marin Most kod Cazina, 1961. završio je pisanje memoara na 500 strana. Bila je to prva knjiga o stradanju Srba i zločinima hrvatskih i muslimanskih ustaša na prostoru bihaćkog kraja i južnog Korduna. Tragični period rata obilježio je gubitak oca, majke i brata, kao i ranjavanje u borbama protiv ustaša. Nakon završetka pisanja memoara, nosilac “Partizanske spomenice 1941” suočava se sa zabranama, krivičnom odgovornošću i pritiscima državnih vlasti. U tako neriješenim sukobima preminuo je od posljedica infarkta 1985. godine u petrovaradinskoj bolnici. Iza njega nije ostalo potomstvo. Ostao je samo jedan ispražnjen trofejni pištolj i posljednja nada da će doći bolje vrijeme kada

Spomenik porodice Dragaš

Krstovdan porodice Dragaš

Na Krstovdan 1942. godine, ustaše su na padinama Trebevića, tačnije Liješća-Dragaša kuća (skretanje ka vrhu Trebevića) zvjerski mučili i ubili Rajka Dragaša i njegovih šestoro djece: Milka (17 god.), Neđo (15 god), Sreto (8 god.), Rada (6 god.) Krsto (4 god.) i Ljilja (3 god.) Jedina preživjela je kćerka Anđa, beba u kolijevci, na koju su ispaljena dva metka,od čega ju je jedan pogodio. Sve se to dogodilo ranim jutrom dok je majka Staka bila u Sarajevu, gdje je nosila mlijeko da prehrani porodicu. Otac Rajko i najstariji sin Neđo su ubijeni pred vratima kuće gdje su rezali drva, a krvavi pir se nastavio u kući nad ostalom djecom. Po

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.