Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Zločini u Šegestinu, Dvor na Uni: svjedočenje Milke Ilibašić

Datum objave: utorak, 29 januara, 2019
Objavljeno u Banija
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/radio_sam/radio-sam-svoj-seljacki-i-kovacki-posao.jpg

Povodom godišnjice bestijalnih zločina, Pokolja nad srpskim stanovništvom Šegestina 29/30 januara 1942,  UG Jadovno 1941. objavljuje svjedočenje Milke Ilibašić iz knjige “Radio sam svoj seljački i kovački posao” Đure Zatezala. U selu Šegestinu na području Dvora na Uni ustaše su 29/30. januara 1942. godine pobile 189 i odvele u logor smrti Jasenovac 22 Srbina, muškarca, žene i djecu.

O tom zločinu svjedočanstvo je zapisala Milka Ilibašić, kćerka Anđelije i Radovana Ilibašića koja je tada imala 20 godina. Ona je 18. maja 1945. godine ispričala:

“29. januara 1942. godine iz Unčana, Divuše i ostalih hrvatskih sela koja su uz rijeku Unu, oko 300 ustaša, domobrana i oružnika izmiješanih sa civilima Hrvatima pod zapovjedništvom satnika Bećirevića, rodom iz sela Unčani, opkolili su naše selo Šegestin. S majkom Anđelijom, 53 godine i bratom Nikolom, 16 godina, bila sam u kući. Došla su dvojica nepoznatih ustaša i pitali gdje su nam muževi, da se ne bojimo, a zatim otišli.

Opet su došla dvojica drugih ustaša i ispitivali nas. U to je naišao ustaša Dragan Knežić, 40 godina, iz sela Divuša, vodeći sobom Despota Ilibašića, 62 godine, i odmah ga iz puške ubio na cesti ispred naše kuće. Knežić je došao do kuće Dmitra Ilibašića i pitao ga gdje je oružje. Čula sam kada je Knežić pitao Dmitra voli li dati oružje ili glavu, a Dmitar je odgovorio: “Slobodno glavu, ja oružja nemam.” Na tomu je Knežić iz karabina ispalio zrno u glavu. Dmitar je na mjestu ostao mrtav. Knežić je zatim došao u naše dvorište.

Majka i ja stajale smo na pragu kuće. Pitao je majku gdje joj je čovjek, majka je odgovorila tu negdje. Na to je izišao moj otac Radovan, 61 godina, digao ruke pred Knežićem i rekao: “Predajem se.” Hajde sa mnom, ne boj se ništa. U isto vrijeme dvojica nepoznatih ustaša istjerali su majku i mene iz kuće. Kad smo pošle, moj brat koji je ležao bolestan, zaplakao je i rekao majci da ne ide. Na to je majka rekla meni da ja idem. Još je otišlo puno žena i djevojaka iz našeg sela.

Ja sam izletila van, pratila su me dvojica ustaša, i dok sam oblačila kaput u dvorištu, moj je otac bio daleko od mene 5-6 koraka, a uz njega je stajao Knežić. Pustio je oca ispred sebe 5 koraka i ispalio mu zrno u glavu. Otac je ostao mrtav.

Ustaše su me potjerale, ja sam se opirala, a Knežić je uperio pušku u mene da me ubije.  U tom času naišla je putem Evica Nožinić, dvadeset sedam godina, sa dvoje djece, jedno 3 godine, jedno 2 godine, uplašena pucnjavom u selu. Knežić ju je zapitao gdje joj je kuća i kuda bježi.

“Moja je kuća zidana, bježim da ne poginem”, rekla je ona. Knežić joj je opsovao srpsku majku uz riječi: “Ti hraniš četnike, a ta tvoja djeca bit će četnici.” Zatim je ispalio na Evicu jedno zrno iz puške. Kad je pala mrtva, djeca su jako plakala, a Knežić je na to ispalio u muško dijete jedno zrno, a u žensko tri metka i tako ih jadne male ubio.

Produžila sam kroz selo, a Knežić je ušao u kuću Mile Janjića. Nisam vidjela šta je tamo radio, ali sam čula plač i zapomaganje. Mene su ustaše otjerale sa još 44 žene i djece i 12 muškaraca u Zrin. Putem su nas tukle ustaše kundacima, a Sofiju Adamović, 50 godina, kada je pala, gazili su nogama. U Zrinu su žene i djecu izdvojili od muškaraca. Muške su zatvorili u jednu učionicu u školi, a nas u jednu sobu u opštini, gdje su nas čuvali dvojica ustaša.

Prvo jutro došli su k nama dvojica zlikovaca krvavih noževa u rukama i šinjela. Držali su u rukama jedne čarape, od jednog Srbina koji je s nama doveden iz Šegestina. Nešto su međusobno šaputali i smijali se. Jedan od njih je rekao: “Kad sam ga maznuo u leđa nožem odmah mu je krv špricnula, samo viče joj, joj”. Tu smo bili tri dana. K nama je navraćao ustaški časnik Bećirević i govorio: “Narode, vidite šta ste dočekali da nevini stradate radi raznih beskućnika.” Tada su nas pustili kući.

U Šegestinu su tada spalili 22 kuće i 15 štala, a svu rogatu stoku i živežne namirnice su opljačkali. Za 12 ljudi koji su s nama dotjerani u Zrin, nije nam poznata njihova sudbina, niti smo kasnije šta čuli o njima. Mi smo zaključili da su ih ustaše iz Zrina poklale onu noć kada su sutradan u jutro, krvavih noževa došli k nama i donijeli čarape u rukama. Njih je nestalo zauvijek.

Arhiv Hrvatske, broj ZK-RZ Zx 14 998.

Imenički popis žrtava vidi Zbornik Dvor na Uni, Beograd, 1991, str. 376-439.

Vezane vijesti:

Radio sam svoj seljački i kovački posao – Đuro Zatezalo

Ilibašić – Nenad Menićanin, “Prezimena Banijskog Pounja”  

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top