Nas trojica smo preskočili kanal pa idemo prema mjestu gdje se obično krmačamo. „Viđ’, ovdje je opet nekakva friška staza“, oglasi se Živko. „Izgleda da je od noćas. Ima ugažene trave koja je još zelena“, dodam ja. „Mora da su opet partizani“, veli Zvonko, „mora da su to oni noćas pucali pa su ovuda pobigli“. Evo i Cigana sa kravama – Pero i Joško, Đurini sinovi. Evo i Miškovih, Bare i Imbre. Ostaviše krave na lijevoj strani kanala. I oni vide stazu. Nešto glasno raspravljaju ciganski, a onda nas pozdrave. „Rano jutros su tuda išli partizani“, oglasi se Imbra. „Imaju svakakvih uniformi i kapa sa crvenom petokrakom. Neki imaju kape

Otkako sam došao sa Poluma, samo dva puta sam išao sa kravama u livadu. Nije bilo pitanja oko moga boravka u Orlovcu. Pomagao sam Milevi i djeci cijepat i unositi drva. Na tome se završilo. Ono malo žita što smo imali, svega dva voza, odvezli smo Tregnerovima i tamo smo izmašinali. Lojzo nam je u dva navrata dovezao slamu koju smo istrpali u uvoz štaglja. Eto, sad je i slama lijepo suha i pod krovom. Ako zatreba, pored nastiranja, valjat će pomiješana sa sijenom i za hranit’ krave – daleko je proljeće. Otkidam vilama slamu od gomile i bacam na vrh da ne zauzima puno prostora u uvozu. Tu mora

Sutradan je došla kuma Marica Bricinka. Odmah se dogovoriše o razlogu dolaska ako bi to bilo tko pitao – došla da si odnese nešto krumpira, grincajga i koji paradajz. Ona je tjedan dana bila u Daruvaru kod sestre Julke. Tamo se, kaže, puca, i to jako, svaku noć. „Jedne noći tako je jako pucalo da je noć bila k’o dan. Mogla si igle kupit kako se svijetlilo od eksplozija. Napali su partizani Daruvar i Badljevinu. Priča se da je bilo puno mrtvih i ranjenih domobrana i ustaša. U Daruvaru nema bolnice, pa su tek drugi dan ranjenike uspjeli otpremiti za Pakrac. Kažu da su mrtve sa’ranjivali na groblju pod Kalvarijom.

„Tu ćemo otkinuti nekoliko klipova i svezati ih u salvetu, napraviti culo. Od tada imamo izgovor da smo išli obilaziti kuruze. Dalje preko livade Grabara, pa pokraj Šimunovića kuće“, kaže mi mama. Jasnovačka dvorišta i kuće su uglavnom prazni. Neki Srbi su otjerani u Srbiju pa su tu naseljene ustaške porodice. Veći dio je u oktobru 1942. godine poubijan i poklan, a ostatak otjeran u logore Jasenovac i Sisak, odakle se gotovo nitko nije vratio. Ustaške porodice su poslije oktobarskog masakra Srba i povratka partizana pobjegle u Grubišno Polje ili Viroviticu. Jedino je dvorište Stojana Mikelića uređeno, vidi se i nekoliko kokoši. Ima lijepo složeno đubre, a u kanaliću od

Pokucam. Čujem Gojkov glas i otvorim vrata. Za stolom sjedi Gojko i moja mama!? Stanem kao ukopan i gledam, a ona pođe prema meni, prigrli me i poče me ljubiti. Kad sam došao sebi, pitam: „Đe je Jovanka“. „Kod kuće je. Ja sam došla po tebe“, odgovori ona. „Sjedite, teta Evica. Sjedi i ti, Mili, tu na krevet. Evo, da čuješ kakve vijesti je donijela tvoja mama. ’Ajte, teto, počnite nekako ispočetka“, reče Gojko. „Pa, za ova dva, tri dana puno toga sam čula i svakako sam to slagala i prevrtala dok nisam odlučila da idem po tebe. Gore su, Takačima i Vimerovima, išli domobranski oficiri i neki ustaše, da

„Nego, ’ajde da se sada mi dogovorimo kako ćemo s tobom. Znaš, ako ti ostaješ ovdje, mama i Jovanka su u smrtnoj opasnosti. One se ne mogu izgovarati da si ti potreban Milevi u Orlovcu. Oni mogu otići i tamo pa ustanoviti da te nema. Puno sam razmišljao o svemu tome i mislim, Mili, da je najbolje da se vratiš kući. Eto, ostani koji dan i kod mojih u Barni pa da se uvjeriš da ustaše više neće dirati žene i djecu“, kaže mi Gojko. „Gojko, da ti kažem, to ja ni jedno ni drugo neću. Ako sam u Barni, tamo je nesigurnije nego u Grubišnom otkako vam je Nogalo

Ode on, a evo Gojka. Nekako mi nazdravi i sjede na panj. Odnesem ja već složen naramak pred kuhinju i brzo se vratim, uzbuđen i znatiželjan šta će mi reći. Sad imam nekakav osjećaj da ja sa njim više ne mogu onako razgovarati kao kad smo se sretali tamo u Barni. Sad ja ovisim o nekom njegovom rješenju koje će u potpunosti promijeniti moj život. Nije to više ono – dođem Šukićima, kažem šta imam, saslušam šta moram reći drugima i idem kući. Uvijek isto. Sad, međutim, očekujem nekakvu njegovu odluku, koju ću morati poštivati i po kojoj ću morati živjeti. Ali, šta je tu je. Ja njemu vjerujem, on

Zaspao sam iznenada, nisam ništa razmišljao. Bila je to prva sigurna noć, noć bez zloslutnih neizvjesnosti, kakvih je bilo na stotine od početka 1941. godine. Dok sam ja oprao noge, Stevo je već zaspao. Ujutro je ustao i otišao, nisam ga ni čuo. U jednom momentu mi se učini kao da čujem kuckanje i struganje žlica, onako iza sna. Priberem se i shvatim gdje sam – valjda to ti partizani doručkuju. Ne znam da li je baš sad pametno da ustanem. Ili da to učinim kad oni odu? Ležim i šutim. Čujem neki odlaze, pozdravljaju se, žlice se ne čuju. Ustanem, obučem hlače, navlačim čarape i obujem se pa pođem

E, pa sad je stvarno dosta i previše. Imam krvavo, stravično, pojedinačno i grupno, pogibeljno, samrtničko iskustvo. Još samo nemam nož u grlu, a to mi svakoga dana stalno prijeti. Moram se maknuti od dželata. Više im ne mogu i neću biti dostupan. I, otkačim: „Mama, ja idem u partizane! Ne možeš mi to zabraniti“! Muk potraja još kratko. „A šta će biti sa nama, sa mnom i s Jovankom? Nas će poubijati ili zaklati“, reče mama. „Ajte i vi“, odgovorim i nastavim, „ja idem odmah. Ne znam koje ću cipele ponijeti, velike ili one druge“? „Ma, šta će ti velike, da ti naprave žuljeve“, odgovara mama. Obujem se i

Već je negdje polovica avgusta, mašinanje se privodi kraju. Opet jedna nemirna noć sa mnogo pucnjave u varošu. Čule su se i mine. Jedna je pala negdje blizu u našoj bašči. Grmilo je od rafala, pušaka i mina do u svitanje, a onda odjednom prestade. Kako nismo gotovo ništa spavali, rano smo poustajali i završili svakodnevne jutarnje obaveze. Ne izlazimo nikuda iz dvorišta. Tregnerovi isto hrane stoku. Svatko ima svoje dojmove o protekloj noći. Mi se prećutno radujemo što su partizani stalno prisutni sa svojim aktivnostima. Oni nas hrabre – osjećamo da su jaki, sve jači. Međutim, ne smijemo to ispoljiti ni na koji način, a već je teško i

Drago Vukelić je rijetko dolazio k nama jer za to nije bilo pokrića, opravdanja. Svi njegovi poslovi vezani su za šumu i drva, a mi tu nismo imali čestih potreba. Došao je jednom predvečer, već smo podmirili blago i sve živo za počinak. „Snašo, ako bi vas ’ko pitao što sam dolazio, recite da sam pitao Milana da li je vidio nekoga da vozi nekakva drva iz šume. Otići ću i do Lucinog Zvonka pa ću i njega pitati istu stvar, da imam izgovor. Došao sam vam reći da Milan ujutro treba otići rano sa kravama i javiti Šukićima da banda ide ujutro po pokošeno žito u Veliku Barnu. Pripremljeno

Ujutro uobičajena slika – ustaše po grabama u prethodnici, a onda kolona… Kad je lijep, sunčan dan, krave tjeramo u šumu na pašu. Tu se, uz puteve, nađe mlade trave, a ima i mladica sa mekanim listom što krave isto jedu. Odemo od kuće negdje oko deset ili jedanaest sati, a vraćamo se oko tri poslije podne. Živko je pripazio krave, a ja sam skoknuo do Šukića. Nikoga od partizana nisam vidio, ali mama Šukićka mi je dosta toga ispričala. Kaže da Rusi brzo napreduju, a Inglezi (tako ona izgovara) i Amerikanci razbili su pola Njemačke – polovica gradova u Njemačkoj je sravnjena sa zemljom. Sva zadovoljna priča kako njemački

Jedne noći, već pred zoru, opali puška tu negdje poviše naše kuće. Mislimo, možda Lucin zet Slavko, ustaša, puca. A možda su i partizani. Na tome jednom pucnju se i završi. Nikad se nije dešavalo da čujemo jedan pucanj, uvijek se iza prvog pucnja čuje još po desetak i po koji rafal. Tako se pucnjevi čuju iz varoša, a ovaj je prema gornjem kraju i samo je jedan. Ipak mislimo da je to pucao taj Slavko. Ali, što bi on tu tako rano radio kad znamo da i on spava u “žici”? Prvi čovjek koji je toga jutra iz gornjeg kraja otišao u varoš bio je Juži Kiš, omanji čovjek,

Nedjelja, dan je sunčan. Poranili smo sa kravama, ali već lijepo grije. Prašina je na cesti, a pogotovo u sokaku. Debela rosa joj nije ništa naškodila. Idemo za kravama, razmjenjujemo uobičajene riječi i tako stigosmo do kuće Joška Šimunovića. Prestadosmo razgovarati u isti čas! Nešto nam se pričini, a onda se uvjerismo da čujemo nekakav plač i neuobičajenu vrisku, zapomaganje. Pređosmo još nekih pedesetak metara. Jasno se čuje da sve dolazi iz dvorišta pokojnog Pavla Gavrana. Sad smo već blizu i vidimo u dvorištu nekoliko žena i djece – svi se nekako kreću u uskom krugu, plaču i jauču, mašu rukama. Ne shvatamo što se događa pa upitamo tetu Vernerku,

Sve je unaprijed dogovoreno – rakija će se peći kod Najhauzera u Stalovici. Oni će dati i drva, a određen je i ušur po kotlu, u rakiji. Smjesa je morala biti u toplom pa smo je držali u štali. Kad je odavrela, dogovoreno je da mi pečemo nakon Tregnera. Smjesa će se voziti u kantama na trakaču, jer do Najhauzera ima nešto više od dvije stotine metara. Mi ćemo posuditi naše dvije kante Tregnerima, a oni će ih nama vratiti kada ispeku. Ipak je to poseban događaj, a zanima nas i kakva će biti rakija. Vjerujem da ću morati pridržavati kante na trakaču, što će mi osigurati prisustvo među tim