Rođen 22. 12. 1934. godine u selu Ušivac, kod Knežice, opština Kozarska Dubica, živi u Banjoj Luci Svjedoči: Sjećam se seoske kozaračke kuće u kojoj sam rođen. Imao sam 1942. godine osmoro bra­će, majku i oca. Idiličan seoski život i naše dje­čije igre prekinuo je poziv na opšte bježanje, jer, neke ustaše pale sela i ubijaju narod. Na brzinu je majka spakovala šta je mogla i zaje­dno sa ostalim seljanima i sa nama uputila se u zbjeg na planinu Kozara. Na Kozari sam prvi put shvatio da ljudi ginu od nekakvih metaka i granata, što ja prije toga nisam nigdje čuo ni vi­dio. Lutali smo po Kozari sa ciljem da

Rođen 16. novembra 1930. godine u selu Donja Dragotinja, Prijedor Kazuje: Roditelji su mi se zvali Jovo i Stoja. Bili su zemljoradnici. Od imovine smo imali: kuću, štalu, štagalj, kuruzanu, sušanu, svinjce, koko­šinjce, pčelinjak, osam goveda, četiri svinje, pet­naest ovaca, kokoške. Našu familiju su sačinjavali: otac Jovo (1895), majka Stoja (1900), braća: Dušan (1924), Dragan (1933), Nikola (1937), Slavko (1941) i sestre: Dušanka (1924), Jovanka (1926) i Smilja (1928). Nezavisna Država Hrvatska je napisala pro­glas da svi Srbi predaju oružje bez obzira na to imaju li na njega odobrenje ili nemaju. Iz našeg mjesta nije pristupio niko u hrvat­sku službu, jer se radilo o čisto srpskom stano­vništvu. Na vlast je

Banjaluka Svjedoči: Rođena sam u jednom od najljepših sela ko­je je smješteno na obali rijeke Save, a to je selo Međeđa, opština Bosanska Dubica. Rođena sam 30. jula 1932. godine, kći Rade i majke Savke, rođene Ružičić. Majka domaćica, otac trgovac – zemljoposjednik. Živjela sam i rodila se u velikoj kući koja je bila na sprat sa prizemljem. Dužina kuće je bila 14, širina 10 metara. Kuća je imala ukrasne izrezbarene balkone. Na gornjem spratu su bile četiri sobe plus dnevni boravak, a na donjem spratu je bio isti raspored, ali sa određenom pro­storijom gdje je bila smještena trgovačka radnja (dućan). Na gornjem spratu je bila ostava za namirnice i

Došao je kraj ćutanju o stradanju Srba. U kon­tek­stu pro­mijenjenih istorijskih okolnosti, a u skla­­du sa smje­­­rom novih vjetrova, mnoge istine, pa ta­ko i istina o stra­­danju u logorima Nezavisne Drža­ve Hrvatske (NDH) izbija sve više na vidjelo. Iako mno­go kasni, za istinu nikad nije kasno.   Ljudi su za sobom oduvijek ostavljali svjedočan­stva o svom životu i događajima čiji su bili direktni ili indi­rektni, aktivni ili pasivni učesnici. Dušan Bur­sać, koji se uspro­tivio prekrajanju istine, prikupio je ne­koliko potre­snih svje­dočenja i smjestio ih između korica knjige „Anđeli u paklu„. To su samo rijetki po­je­dinačni slučajevi, jer rijetki su i oni koji su pre­živjeli pakao hrvatskih logora smrti. Mnogih više ne­ma,

Tragao sam za pravim a neupadljivim naslovom za ovu knjigu, jer su za naslov moje objavljene knjige, „Hrvatski genocid nad Srbima 1941-1945”, neki rekli da je provokativan, a neke knjižare knjigu nisu ni pri­mile za stavljanje u izlog, bojeći se neželjenih posle­dica. To je još jedan dokaz koliko je u svest ljudi uko­renjeno „bratstvo i jedinstvo“ između Srba i Hrvata, pa vezivanje hrvatskog imena za genocid, ne samo da nije poželjno, već to može da bude i vrlo opasno. Budući da se radi o stradanju dece, moja žena Eva je predložila da ovoj knjizi dam naslov „Anđeli u pa­klu“. Ne znam kako je bilo u Danteovom „Paklu“, ali iz priča

Bez obzira na eventualna reagovanja na ovu knjigu, autor konstatuje jednu tragičnu či­nje­nicu da su Srbima „braća“ Hrvati naneli naj­veća zla u čitavoj istoriji srpskog naroda. U to­me Hrvati daleko, daleko nadmašuju sve druge srpske neprijatelje zajedno:   Tursku, koja je vladala srpskim zemljama blizu pet vekova, poslije poraza srpske vojske na Kosovu 1389. godine;   Austrougarsku, koja je na Berlinskom kon­gre­su 1878. godine dobila mandat da okupira srpsku Bosnu i Hercegovinu, a potom anektira 1908. godine. Ova država je 1914. godine izvršila agresiju na Srbiju i Crnu Goru, čime je otpočeo i Prvi svetski rat. U tome agresivnom napadu, Srbi su imali oko 1.250.000 žrtava, ali su taj broj

Banja Luka Kazuje: Koračao sam u koloni koja je vodila u Jase­no­vac. Kolona duga, preduga. Ne vidim joj kraj. Prati nas sedam ustaša. Uniforme im ta­mne, pogledi još tamniji, a mržnja nemjerljiva. Galame i prijete nam. I sad čujem njihove gla­so­ve: „Sad ćete vi u Unu, sad u furunu!” Ćutao sam. Sa mnom su bili majka, dva brata i mala sestrica. Otac je ostao u Kozari, negdje u ne­kom skloništu. Otišao je, još dok smo bili u ko­zarskom zbjegu, da nam pribavi hranu i nije se vratio. Mislio sam na oca, a putovao u logor. Majka je bila mokra od vrućine i straha. Ustaše su se razmahivale kundacima, psovkama, uvre­dama.

Rođen 23. novembra 1939. godine u selu Velika Žuljevica, Bosanski Novi Kazuje: Rođen sam u brojnom domaćinstvu, a bili smo i prilično imućni za naše seoske prili­ke. Imali smo kuću, pomoćne objekte, dosta obra­dive zemlje i domaćih životinja. Otac je bio zaposlen u Rudniku lignita „Lje­šljani“ koji se nalazio nedaleko od naše ku­će. Ostali ukućani su radili na imanju i čuvali sto­ku. U proljeće 1941. godine počeo je napad hrvatske i njemačke vojske na srpska sela u Pot­kozarju. Zbog toga je naš narod izbjegao u pla­ninu Kozaru. U tom zbjegu bili su i članovi na­šeg domaćinstva: djed, baba, dva strica, majka, brat, četiri sestre i ja. U zbjegu su bila,

Rođena 14. marta 1933. godine u selu Aginci, Bosanska Dubica Svjedoči: Davne 1933. godine rođena sam 14. marta u selu Aginci, Kozarska Dubica. Tu je poro­di­čno imanje Budimira, gdje se moj otac Miloš bavio zemljoradnjom. On je rođen 1900. godi­ne. Moja majka Anđa je rođena 1908. godine u selu Vlaškovci. Kao zemljoradnici, uzgajali smo raznu vrstu stoke: konje, krave, svinje, ovce, gu­ske, patke i kokoši. Imali smo veliku kuću u ko­joj smo imali i dućan. Potom štalu i magazu gdje smo držali mašinu za vršidbu pšenice, a na spratu magaze, žito. Iza kuće se nalazio veliki voćnjak sa obradivom zemljom, a pored toga smo imali i šumu. U domaćinstvu nas

Rođen 9. aprila 1937. godine u Gornjim Podgradcima, Bosanska Gradiška Piše: Moja sjećanja sežu u daleku 1942. godinu ka­da su Nijemci bombardovali Kozaru i pot­kozarska sela, kada su moje selo nadlijetale „štuke“ – avioni koji su nisko letjeli i bombardo­vali. Sjećam se kada je pilana gorjela i kada su mještani dobili naređenje da istaknu bijele za­stave na kuće tako da je i mene majka dizala na krov kuće da stavim komad čaršafa. Moj djed je došao po mene, moju majku i sestru i mi smo ponijeli sve što se moglo ponijeti. Tako smo išli petnaestak kilometara gdje su nas pre­uzeli Hrvati i otjerali u Staru Gradišku. Tu su djeda ostavili,