Predrag Lozo, sekretar UG Jadovno 1941. – govor na otvaranju izložbe Moje Jadovno u Kulturnom Centru Novog Sada.   Ova izložbena postavka je pokušaj da se objasni nikada do kraja objašnjivo… Ona je pokušaj da vratimo dug koji imamo prema istini i našim precima i pokušaj da se operemo od zaborava, kako sam nedavno čuo da ga nazvaše, stare ljudske strasti.  Istovremeno  je i vapaj da ne zaboravimo nijednu nevinu žrtvu,  te da joj ponovo pokušamo vratiti ime, životnu priču, pogled,  kao  i nacionalni i vjerski  identitet zbog kojeg je i stradala,  ali i dostojanstvo koji  su  joj nažalost uskraćivani i nakon zločina. Svakako smo svjesni, da je takav pristup, determinisan

Čak i ta državnost nije do kraja ostvarena, a drugo nije donijela nešto što bi čovjeku omogućilo ličnu sreću, tako da smo ovdje pred jednim duboko uzburkanim duhovnim stanjem na obe strane. Kao episkop, ovdje primam i Albance i Srbe i sa svima razgovaram, i kod svih osjećam tu žudnju za nečim stabilnim, što se ne mijenja, što čuva neke ljudske vrijednosti i vrline bez pogovora, da ne mogu da se mijenjaju sa vremenom.        Episkop lipljanski Jovan (Ćulibrk), vikarni episkop patrijarha srpskog u Pećkoj patrijaršiji, izabran je za ličnost godine većinom glasova članova uredništva nedeljnika „Vreme“. Kriterijum za nagradu je, kao i prethodnih godina, pozitivan doprinos unapređenju

Razumni ljudi znaju zašto je decenijama ćutao i veruju da će srpski rod uskoro progovoriti snagom groma. Rečenica iz naslova slogan je Srpskog kulturnog kuba, koga su u Beogradu 1937. godine osnovali Slobodan Jovanović (na slici sa Bogdanom Popovićem), Stevan Moljević, Slobodan Drašković, Dragiša Vasić, sestre Dušica i Ružica Borisavljević. 1. Iz čuđenja ne možemo da izađemo: šta ovo bi sa nama? Gde smo se ovo našli? Je li umrla savest čovečanstva gledajući kako jednom malom narodu, viteškom i slobodarskom, koji je svoju vrhunsku etiku davno ugradio u moralni kodeks čovečanstva, otimaju komade njegove otadžbine? Da nije Evropa presvisla od stida i bola kad je videla kako se krivice oslobađaju

Badnji dan, kad su se – godine nulte – persijski magi vođeni zvezdom već bili prikučili „domu hleba“, što na ivritu znači Bejt Lehem, Vitlejem, i za njih je bio predukus božićnog zagrljaja Boga i čoveka, kako se to nadahnut spisima semiologa, matematičara i sveštenika Pavla Florenskog, zaginuvšeg u Gulagu, pre nekoliko decenija neodoljivo izrazio mitropolit Amfilohije. No, Persijanci će idući put u značajniji pohod u Svetu Zemlju doći tek 614. godine, napravivši pokolj kakav će tek donekle da ponove krstaši godine 1099, kada će Jerusalim da oslobode od islama, a muslimane i sve ostale žitelje Svetog Grada, uključujući i tamošnje hrišćane, od života.   Persijanci će u tom svom

Na ogradi Osnovne škole u Kočerinu kraj Širokog Brijega niknulo je 12 u kamenu isklesanih ćiriličnih slova visokih 1,4 metra, širokih metar i debelih 25 centimetara. Nemalo je to iznenađenje za prosječnog čitatelja kojemu se Široki Brijeg može vezati uz svašta, ali vrlo teško uz − ćirilicu. Pa sam se raspitao tko je to postavio i zašto, tko je klesao slova u hercegovačkom žestacu i s kojom nakanom. Svi mi u Kočerinu vele da o svemu tome najbolje zna Grgo Mikulić, ekonomist i direktor Turističkog ureda Široki Brijeg, pjesnik, knjižničar, klesar, kipar, etnolog, ljubitelj starina… Budući da je riječ o ćirilici, makar i “arvackoj“, ipak me prvo zagolicalo pitanje kako