Na Jadovnu, dan po Vidovdanu

Dan po Vidovdanu, bezbožnici su Jadovničke poklonike uvrijedili, žrtve unizili ali nas time sve zajedno ojačali i u vjeri utvrdili.

Draga braćo i sestre, potomci i poštovaoci Jadovničkih žrtava.

Obraćam se prvenstveno vama, koji ste na Vidovdan krenuli iz Srbije put Jadovna da zajedno sa nama, svojom braćom iz Republike Srpske, regiona i dijaspore, proslavite Jadovničke Mučenike i da tu nad bezdanom Šaranovom jamom, pokažemo da nismo zaboravili!

Ovih dana, navršava se tačno trideset godina kako je preosvećeni Vladika Atanasije Jevtić, pošao iz Srbije, od Kosova do Jadovna da uz istu tu jamu ždernjaču, osvešta spomenik za tamo pobijena 73 sveštenoslužitelja Srpske pravoslavne Crkve. Tom prilikom je rekao da je Jadovno naše novo Kosovo a Kosovo naše Jadovno.

Za vaš put od Srbije do Jadovna, odabrasmo onaj što vodi kroz Republiku Srpsku i Krajinu.

Vjerujem da mnogi od vas, te noći nisu znali kojim mučeničkim putem prolaze.

To iz knjiga iz kojih ste učili istoriju, niste mogli naučiti, jer toga u njima nema.

Već tu na izlasku iz Srbije, neka nevidljiva ruka, zaustavila vas je i držala blizu dva sata vremena. To svakako nije bilo uobičajeno. Ostaje nam da doznamo, kome to u Srbiji smeta odlazak poklonika na Jadovno.

Viđeniji Srbi iz Sremskih Karlovaca, zajedno sa onima iz Semberije i Bijeljine, među prvima su ljeta 1941 odvedeni prema Jadovnu.

Nakon Bijeljine, put Vas je vodio kroz Brčko, Modriču, Doboj, Derventu, mjesta odakle su naši sunarodnjaci gonjeni prema bezdanima Velebita i kamenoj pustinji ostrva Paga.

Prošli ste koridorom života, žilom kucavicom Republike Srpske.

Kod Banjaluke, čijih je više od 500 građana ubijeno na Jadovnu, prošli ste nedaleko Drakulića, Šargovca i Motika, sela gdje su ustaški dželati predvođeni fratrom Filipovićem – Majstorovićem ubile 7. februara 1942. godine najmanje 2 300 Srba, od kojih 550 djece. Ustaše su ovaj zločin izvršile isključivo hladnim oružjem, bez ijednog ispaljenog metka.

Odatle, zajedno sa banjalučkom braćom, prošli ste podno mučeničke Kozare sa koje brojni Srbi postradaše u logorima Stara Gradiška, Sisak i Jasenovac. Od nekoliko hiljada srpske djece sa Kozare, koja su rastavljena od svojih roditelja poslana hrvatskim porodicama u Zagreb, njih 862 umrlih od bolesti i iscrpljenosti, zakopani su na parceli 142 zagrebačkog groblja Mirogoj.

Put vas je vodio pored Donje Gradine, našeg najvećeg gubilišta iz vremena Nezavisne Države Hrvatske. Odmah tu preko Save je Jasenovac, čiji su prvi logoraši bili upravo ono malo preživjelih zatočenika iz Gospića i sa Paga.

Nakon Bihaća, prošli ste uz stratište Garavice, gdje ustaše pobiše preko 12.000 Srba sa te regije i područja Ličkog Petrovog sela. Nedaleko odatle je i jama kod Zavalja, zabetonirana bezdanka sa kostima mučenika iz okolnih srpskih sela.

Nastavili bi vi dalje, gdje nedaleko odatle zjape otvorene ždernjače srpskog naroda, jama na Sorića krčevini i Prijebojska jama, najstrašnija koju su moje oči vidjele.

Dalje niste mogli jer se isprječila međa, upravo od noćas granica evropske unije, novoproširene carevine, koja po onima koji u naše ime odlučuju, nema alternative.

Tu pod zastavom i grbom neovisne Hrvatske države, koji neodoljivo podsjećaju na stijeg i šahovnicu iz vremena istoimene nezavisne države, dočekali su vas „djelatnici“ koji su još juče znali da dolazite i kuda ste namjerili.

Da ste krenuli u obilazak Plitvičkih jezera ili dalje prema Jadranu, uz brzu, rutinsku kontrolu, bez obzira što ste Srbi, dobili bi uz osmjeh i riječi dobrodošlice, vjerovatno i flajer „Welcome to Croatia“.

Ovako, podvrgnuti ste detaljnoj, temeljitoj i za takve putnike namjernike, predviđenoj proceduri.

Kada mi je jedan od naših zvaničnika, koji se zatekao u isto vrijeme na granici, javio: Ovo neće ići brzo…., pozvao sam za pomoć one koji su glavni organizatori okupljanja na Jadovnu.

Malo zatim, rekoše mi da je pozvan da interveniše čak i ministar policije. Činilo se da će taj problem biti rješen ali onda uslijediše novi problemi, pa nakon konačnog pokreta nova zaustavljanja, kontrole, potraga za nedozvoljenim predmetima, oznakama, simbolima… I sve to polako, temeljito, bez žurbe.

Sa visokom, nikada do sada brojnijom delegacijom iz Srpske, stigao sam do mjesta komemoracije i tamo zatekao šaroliko društvo, učesnike iz Hrvatske, one koje su doveli suorganizatori iz saveza antifašista Hrvatske, Srpskog narodnog vijeća, Vijeća Židovskih općina. Bilo je tu novinara, ljudi iz javnog života, istoričara…

U prolazu sam čuo jednog starog partizana kako daje izjavu da je to gdje se nalazimo bilo poznato ustaničko mjesto i da je spomenik partizanski…

Vi ste nakon prelaska granice, prošli kroz Korenicu, gradić koji je strahovito postradao od ustaša. Ne samo na Jadovnu, nego i po drugim logorima i stratištima. Na brdima istočno i zapadno od grada nalaze se jame. Kosti mučenika su još uvijek u njima.

U Gospiću ste prošli pored kaznione, mučilišta i gubilišta, nekadašnjeg centra logorskog sistema. Nastavili ste putem kojim su mnogi zatočenici, vezani i tučeni prošli prije 72 godine prema Jadovnu ili Karlobagu. Mnogi od njih su pogubljeni u usputnim jamama i ponorima.

Prije Brušana ste skrenuli desno, uzbrdo. Kod Brušana se nalaze Katine jame. Kažu da ih ima tri. Postoji svjedočenje čovjeka o mučenju, mrcvarenju i bacanju u jednu od tih jama, tadašnjeg Vladike Gornjokarlovačkog Save Trlajića, danas Svetog Save Gornjokarlovačkog.

Odmah po dolasku do spomenika, tražio sam da se odgodi početak služenja parastosa, jer najveći broj učesnika, svi vi iz Srbije i Srpske, još niste stigli.

Uz hladno izrečenu primjedbu da ste vjerovatno prekasno krenuli da bi stigli na vrijeme, na kratko je odgođen početak.

Ali pošto je tu bio i bivši predsjednik Hrvatske, koga je nezgodno držati da čeka, a za čije sam učešće, kao suorganizator čuo prije manje od dva dana, „moralo“ se početi.

Služen je parastos.

Vas nije bilo sa nama.

Malo ko je odgovarao na molitve. Mnoge su ruke bile bez svijeće.

Osluškivao sam da li ću čuti autobuse kako se penju uz Velebit.

Prethodne tri godine bilo je drugačije, svečanije, uzvišenije. Bilo nas je više, svake godine sve više. U subotu nas je sa vama trebalo biti najviše do sada. 

Prije polaganja vijenaca stigli su Banjalučani.

Pokušao sam odgoditi polaganje vijenaca ali nije bilo razumijevanja. Rečeno mi je da će između polaganja vijenaca i početka obraćanja biti napravljena pauza. Umjesto da govorim prvi, tražio sam da govorim poslednji ne bi li vas dočekao. Želio sam da čujete šta ću reći, jer pored molitvenog proslavljanja žrtava, došao sam da vam govorim o Jadovnu, tu na Jadovnu, da budem i vaš glas i glas žrtava koje glasa nemaju.

Neposredno nakon polaganja poslednjeg vijenca, prozvan sam da govorim.

Imao sam mogućnost da ne govorim. Iz protesta što vi još niste stigli.To bi mnogi jedva dočekali.

Odmah na početku, govorio sam o sprečavanju potomaka i poštovalaca da dođu na Jadovno. Rekao sam da ste na put krenuli još juče, a da juče nije bilo obično juče, nego naš praznik, Vidovdan. Počeo sam opisivati put kojim ste se kretali. Onako kako sam na početku ovog pisma opisao.

I već tu, u drugoj-trećoj minuti govora počelo je komešanje i gestikuliranje na klupi za zvaničnike.

To je kulminiralo pred kraj mog obraćanja. Imaćete prilike vidjeti snimak obraćanja.

Bez konsultovanja, iako smo predstavljeni kao suorganizatori, govornicima je dodijeljeno po pet minuta.

Pet minuta, jednom u godini, na jedinom mjestu u cijeloj Hrvatskoj, dozvoljeno je predstavniku jednog udruženja potomaka žrtava da kaže šta to potomci žele, očekuju, predlažu, zamjeraju. I da se u tih pet minuta opiše ono šta se ovdje dogodilo. Priznaćete, nemoguća, ponižavajuća misija.

Sjetite se da čak ni u Jasenovcu nije dozvoljeno da govori neko iz udruženja potomaka. Tamo nije dozvoljeno govoriti čak ni predsjedniku Srpskog narodnog vijeća. Tamo, na našem najvećem stratištu, slušamo šta nam o Jasenovcu govore najviši hrvatski zvaničnici.

Dok je govorio bivši predsjednik Hrvatske, prolomio se pljesak, jer začuli su se vaši autobusi.

Kreatori dobro pripremljene i koordinisane akcije sprečavanja da Jadovničani stignu na vrijeme bili su zadovoljni. Ali samo na trenutak, jer Otac Nikola je odlučio da ponovo služi parastos.

Većina Banjalučana, zajedno samnom, nije mogla ni tu biti sa vama.

Požurivali su nas da krenemo prema Karlobagu, jer kapetan broda je rekao da neće ploviti po mraku, pa ako zakasnimo…

Nije bilo lako privoliti gospodu iz SNV-a da ove godine odemo na Pag. Predlagao sam da zvaničnici idu gliserom a mi trajektom i kopnenim putem, autobusima a onda svega 2 Km pješke. To nije prihvaćeno. Bilo bi valjda nezgodno proći sa nekoliko autobusa kroz Metajnu gdje je nekada bio prvi logor za žene i djecu u Drugom svjetskom ratu, a tamo o tome danas nema ni traga. U jednoj od tih zgrada je danas smještena Osnovna škola.

Dodijeljeno nam je samo 35 od (kako rekoše) ukupno 100 mjesta na brodu. Taj isti katamaran je 2010. godine imao 150 mjesta.

Onemogućeno nam je da svi zajedno odemo u uvalu Slana da vidite i osjetite kako izgleda pakao u kamenoj pustinji u kome su naši sunarodnjaci mučeni prije likvidacije.

Morao sam otići na Pag i tamo studentima istorije pričati o paklu u kome su poslednje dane ovozemaljskog života proveli i moja oba djeda, njihova rođena braća i moj stric Stevo, tada osamnaestogodišnji mladić.

Tražio sam da vi odete do mjesta logora Jadovno, inače registrovanog Spomen područja. Rečeno mi je da ne postoje uslovi za to.

Insistirao sam na tome, pa mi je na kraju rečeno da neće zabraniti ali da mi to ne preporučuju. Uskratili su nam policijsku i medicinsku pratnju i taj dio komemoracije nije bio uvršten u protokol.

Ipak, mada je u pitanju ogroman rizik, odlučili smo da se ide do mjesta nekadašnjeg logora, mučeničkom stazom Jadovničkom kojom smo prošle godine uznijeli Časni krst i poboli ga na mjesto gdje i danas leže tijela 1300 pobijenih Srba.

Na žalost ili na sreću, cijelu noć po Vidovdanu kao i tokom jutra, padala je kiša.

Neki od vas su inzistirali da se krene uz Velebit, ne znajući kako izgleda posljednji kilometar staze, pusta i opasna vododerina.

Nakon kišne noći i dana, bez pratnje, uz saznanje da je nedaleko odatle organizovan „kontra“ skup onih koji negiraju zločin na Jadovnu, polazak uz Velebit ne bi bio avantura nego nepromišljena ludost.

Da se nekome od vas dogodi i najmanja nesreća na dan kada proslavljamo naše mučenike, to ne mogu ni da zamislim.

Znam da neki od vas neće razumjeti i prihvatiti ovo moje obrazloženje ali se nadam da to neće baciti sjenu na naše udruženje, na ogroman trud koji su uložili Milorad, Peđa, Nenad…

Sada, dva dana kasnije od jednog od najtežih dana mog života, mnogo mi je toga jasnije, raskrstio sam sa nekim višegodišnjim dilemama i u svim tim silnim problemima vidim mnoge prilike za našu zajedničku misiju.

Dan po Vidovdanu, doći na Jadovno u tolikom broju uz tolika odricanja, može se samo uz veliku ljubav i sa izgrađenom svjesti o potrebi da ne zaboravimo naše stradalnike i sa punom svješću o neophodnosti brige za naše potomstvo.

Većina onih koji su mene prije, a vas kasnije dočekali kod jame, to je neki drugi svijet.

Oni nisu bili dostojni da sa vama dijele to mjesto i taj trenutak, dan po Vidovdanu.

Zato vam je i dano da dođete gore kada se oni počnu razilaziti.

Daće Bog, ne da nađemo, nego da odaberemo način kako da i sledeće godine dođemo na Jadovno.

Ali, pošto mi je dugo čekati da se sretnemo tek za godinu dana, pozivam vas da se organizujemo i dođemo na Ognjenu Mariju u mnogostradalno Lijevansko polje. Tamo gdje je naš blaženopočivši Patrijarh srpski Pavle cjelivao ruke Jamarkama, srpkinjama koje su preživjele ustaški masakr i na dnu jame Ravni dolac preživjele šest nedelja i tri dana.

Da odemo na Kordun do Sadilovačke crkve, u kojoj zločinci pobiše narod a onda ga tu u crkvi zapališe.

Da odemo ove godine u mučeničke Prebilovce, nad Šurmanačku jamu, jamu na Bivoljem brdu i Korićku jamu.

Treba da se saberemo 13. septembra u Manastiru Jasenovac i proslavimo Novomučenike Jasenovačke. Među njima su i oni koji preživješe Jadovno, Gospić i Slanu, oni koji su bili prvi jasenovački logoraši.

Dan po Vidovdanu, bezbožnici su Jadovničke poklonike uvrijedili, žrtve unizili ali nas time sve zajedno ojačali i u vjeri utvrdili.

Do novog sabranja braćo moja Jadovnička!

Dušan J. Bastašić

Vezane vijesti:

VEĆERNjE NOVOSTI: Položeni venci nevinim žrtvama Jadovna

Služen parastos za Jadovničke žrtve (VIDEO)

Zločin u Jadovnu ne smije biti zaboravljen

Dođite na Jadovno 29. juna 2013.