Bila je subota, 4. januar 1941. godine. Bio sam tada đak četvrtog razreda niže gimnazije u Korenici.
Dočekali smo školski raspust za Božić. Zvoni školsko zvono i jurimo na ulicu. Svako na svoju stranu. Ja idem za moje rodno selo Jezerce, koje je udaljeno sedamnaest kilometara od Korenice. Daleko je i zima je, ali ću do noći stići da sa svojima provedem božićne praznike.
Stigao sam do prvih kuća sela Prijeboj, i još samo tri kilometra pa sam kod kuće. Na ulazu u Prijeboj, naprije je zaselak Mažari ili, kako smo ih mi zvali, Marasovići. Tu su sve hrvatske kuće. Baš u tom zaseoku pojaviše se na prtini tri mladića, mojih godina ili malo mlađi. Ali ih ne poznadoh dobro, jer su na glave nabili nekakve šubare i zimske kape, a već se pomalo i noć hvata, snijeg pada, pa ih je teško prepoznati. A možda ih nisam nikad ni poznavao, ko će ih znati? Ipak sam vidio da su sišli iz tih kuća Mažarevih i tamo su se vratili. Stali su ispred mene na prtinu. Ne slutim nikakvo zlo. Prepriječiše mi put i ja ne mogoh proći od njih.
Zastadoh i kažem im:
– Zdravo momci!
– Zdravo! – odgovoriše oni.
– Mogu li proći?
– Kuda ideš?
– Idem kući na Božić, sad su školske ferije.
– Kakav Božić, čiji Božić?
– Pa pravoslavni, čiji bi bio?
– E nije pravoslavni, nego srpski.
– Dobro, nije važno, samo vi mene pustite da idem.
– Nećeš proći lako, mater ti srpsku! – kaže prvi.
U meni nešto uskipe. Vidim da je to provokacija. Biće gužve, a nikoga u blizini. Pokušavam da ih još jednom zamolim da me puste na miru, ali onaj prvi pođe k meni da me udari. U tom trenutku ja instinktivno zgrabih nož handžar, koji sam imao u džepu, i viknuh:
– Samo udari, ako smiješ!
Oni kad vidješe nož u ruci, poskočiše u stranu. Ja pođoh dalje, ali mi oni dođoše iza leđa.
Bojim se da me ne napadnu.
Okrećem se stalno i držim handžar u ruci, a strah me uhvatio jer su njih trojica, a ja sâm. Ova trojka sada udara po meni grudvama od snijega što više može. Idu za mnom neko vrijeme. Nikako da ih se otarasim. Psuju mi sve odreda, a najviše majku srpsku. Kad im je, valjda toga bilo dosta, jedan od njih povika za mnom:
– Idi sad, slavi, mater ti …, ali zapamti – ovo ti je posljednji Božić i tebi i svim Srbima! Nećete više slaviti, svu ćemo srpsku gamad potamaniti!
Riječ posljednji je strašno djelovala na mene. Kao da me grom udario.
Dršćem od onog što sam čuo i trčim kući preko Zeljkuše, jer imam još tri kilometra, a noć se hvata. I stalno na to mislim.
Imao sam tada petnaest godina i tako nešto još nisam čuo i doživio. Kad sam došao kući, sav ozebao i uplašen, odjednom sam počeo da plačem i sve sam ocu Milanu ispričao. I on i ostali ukućani nisu mogli doći sebi od onog što su čuli.
– Čije su to siledžije? – pita me otac.
– Ne znam tata, nisam ih prepoznao, ali sam vidio da su izašli iz Mažarevih kuća, tamo kod Didića.
– Pa zašto bi oni tebe tako napadali?
– Ne znam, ali to i nije tako strašno.
– Pa šta je onda strašno?
– Strašno je i brine me to što su oni rekli da nam je ovo posljednji Božić. Šta to znači?
– Nemoj na to više misliti. To su balavanderi!
Zbog božićnih praznika to se nekako zataškalo i smirilo, a moj otac nije dao da se to dramatizuje.
Ali, došao je rat i ustaše su uzele vlast na Prijeboju. Jednog dana, 25. maja 1941. godine, stiže poziv iz ustaške komande da se moj otac javi u Korenicu, radi „evidencije“, a možda će ići i na neke „zidarske radove“ na Velebitu, jer je on bio zidar.
Poziv je dobilo još trinaest Srba iz Jezerca. I, naravno, svi su se odazvali na poziv. Ja sam se ocu uhvatio oko nogu, plakao sam i molio da ne ide, jer sam predosjećao zlo.
Rekao sam mu kroz suze:
– Tata, sjeti se onoga kad su mi rekli Hrvati na Prijeboju da nam je ovo posljednji Božić.
– Ne boj se sine, vratiću se ja brzo.
Otišao je i nikad se nije vratio. Posljednji put sam tada vidio mog dobrog oca. Nije se vratilo ni onih trinaest Jezerčana. Sa mojim ocem Milanom otišla su i tri njegova rođena brata: Mirko, Nikica i Daco. Ustaše su ih pobile u Jadovnu. Bio im je to posljednji Božić.
Kako je moguće da su ti mladići od 14-15 godina znali šta će se Srbima dogoditi i šta im se sprema?
Sve je, nažalost, bilo jasno mnogo kasnije, kad smo saznali da je tu na Prijeboju, još prije rata, bila organizovana tajna ustaška organizacija. Sigurno se među njima govorilo o proganjanju Srba kad je to i djeci došlo do ušiju. Nisu to djeca izmislila.
Nažalost, mnogi Srbi u to nisu mogli vjerovati.
Iz knjige:
Hrvatski zločini genocida nad srpskim narodom 1941. do 1945.
4 Responses
Narucila bih knjigu ali telefon koji pise nije u redu,molim vas da mi posaljete telefon ili adresu,hvala
Potražite u antikvarijatima.
I povrh svega,pristadoše blesavi Srbi na bratstvo i jedinstvo..E,jesmo naivci..i opet ćemo mi s njima jednog dana,i opet će nas ubijati…
Slično sljedi u Krnjaku , Ivanić Jarak 2.8.1941 na Ilindan ubijen moj djeda Mihajlo Mandić iz Krnjačkog Grabovca
sa masom krnjačana od ustaških zločinaca….
„Da se ne zaboravi“