Milan Radanović: Drugi svjetski rat nije bio rat između Srba i Hrvata

Moja knjiga je svojevrsni omaž selima ispod Papuka koja više ne postoje ili će izumrijeti u skorije vrijeme, a koja su bila poprište teških i slavnih dana partizanske borbe naroda Slavonije. Jedan od važnijih zaključaka u knjizi tiče se postojanja međuetničke solidarnosti u najtragičnijem razdoblju u upamćenoj prošlosti tog područja

Okosnicu vaše nove knjige ‘Slavonijo, triput si gorila’ koja detaljno prati period između 1941. i 1945. čine protjerivanje srpskog stanovništva iz dobrovoljačkih naselja 1941. godine, masovno pokatoličavanje od 1941. do 1942., odvođenje u logore srpskog, romskog i jevrejskog stanovništva 1942., kao i posljedice antipartizanskih vojnih operacija ‘Braun’, ‘Paula’ i ‘Oluja’. Što je razlog da događaji u Podravsko-slatinskom kraju sve do danas nisu bili detaljno istraženi?

Moja intencija bila je naizgled vrlo jednostavna: detaljno rekonstruisati prošlost kotara Podravska Slatina, odnosno područja slatinske Podravine i potpapučkog kraja (Brđanska) tokom Drugog svjetskog rata. Tokom istraživanja konsultovao sam 27 fondova u šest arhiva u Srbiji i Hrvatskoj.

Unaprijed sam znao da će najveći dio istraživanja biti posvećen rekonstrukciji masovnih ratnih zločina s obzirom na to da je slatinsko-voćinsko područje, poput cijelog područja NDH, bilo zahvaćeno masovnim terorom ustaške vlasti, Oružanih snaga NDH i Oružanih snaga Trećeg Rajha, što je podrazumijevalo protjerivanja, masakre, genocidne masakre, masovne internacije u okviru genocida koji je vlast NDH sprovodila nad romskim, jevrejskim i srpskim stanovništvom, te uništavanja cijelih naselja.

Zbog nedostatka sistematskih istraživanja kako u jugoslovenskoj, tako i u postjugoslovenskim istoriografijama, mnogi bitni aspekti ratnih zločina u Slavoniji, tako i u voćinsko-slatinskom kraju, nisu konstatovani u nauci i iščezli su iz kolektivnog pamćenja.

Što se tiče istraživanja fenomena protjerivanja srpskog stanovništva iz naselja koja su zasnovana nakon Prvog svjetskog rata i pokatoličavanja domicilnog srpskog stanovništva, moj rad zapravo predstavljaju dopunu prethodnih, vrlo opsežnih istraživanja istoričara Filipa Škiljana.

Stradanje Jevreja, Srba i Roma

Jedan od važnijih rezultata i zaključaka istraživanja odnosi se na stradanje lokalne romske zajednice. Naime, kotar Podravska Slatina nakon kotara Županja i Vinkovci imao je najveći broj stradalih Roma u Hrvatskoj. U Jasenovcu je ubijeno oko hiljadu romskih stanovnika kotara, odnosno skoro svi lokalni Romi.

A što se dešavalo s jevrejskim i srpskim stanovništvom?

Stradanje malobrojne, iako znatno vidljivije jevrejske zajednice također je podrazumijevalo istrebljenje većine pripadnika. Na slatinskom području, u devet naselja, živjelo je oko 190 Jevreja. Poznati su identiteti 159 žrtava holokausta na slatinskom području. Većina slatinskih Jevreja ubijena je u logoru Aušvic nakon što su ih ustaške vlasti ustupile organima Trećeg Rajha.

Rekonstrukcija stradanja srpskog stanovništva 12 sela u općinama Voćin i Đulovac koje je internirano u ustaške logore između 5. i 19. septembra 1942., tokom i nakon vojne akcije Oružanih snaga NDH, predstavljala je velik izazov jer su izvori o tim događajima fragmentarni i o tom stradanju nije bilo riječi u dosadašnjoj literaturi. Većinu su pohvatali pripadnici Domobranstva, nakon čega su mještani internirani u Staru Gradišku i Jasenovac.

Domobranski izvori navode da prilikom upada u sela i hvatanja mještana nije bilo pružanja oružanog otpora. Ako uzmemo u obzir i internaciju stanovnika Popovca kod Voćina, koji su internirani krajem prethodnog mjeseca, krajem ljeta 1942. s područja Voćina i Đulovca internirano je oko 1.500 osoba srpske nacionalnosti, od kojih je polovina smrtno stradala u ustaškim logorima.

Dokumentacija koju sam koristio omogućava precizno datiranje hvatanja i internacije mještana svakog od 13 sela i utvrđivanje preciznog broja i strukture stradalih za većinu naselja. Najveći broj osoba koje su preživjele internaciju ostale su u životu zahvaljujući odvođenju na prinudni rad u Njemačku. Od stanovnika 13 sela s područja Voćina i Đulovca koji su tada internirani, jedino stanovnici sela Kuzma nisu pokatoličeni u prethodnom razdoblju.

Stanovnicima ostalih 12 sela prelazak na rimokatoličku vjeru nije značio poštedu internacije, mučenja i stradanja u logorima. Naselja iz kojih je internirano stanovništvo su opljačkana, a tokom naredne dvije godine sva sela u Brđanskoj su spaljena, većina tokom dva navrata, a neka čak tri puta.

Zločini nad lokalnim Romima, Jevrejima i Srbima tokom 1942. podrazumijevali su odvođenja u logore i ubijanja cijelih porodica. Imena žrtava nerijetko su jedini pokazatelj njihovog postojanja jer nisu sačuvane fotografije, zapisi ili njihovi predmeti.

Ukazao sam na komandni lanac odgovornosti za zločine počinjene u kotaru Podravska Slatina tokom proljeća 1944., kada je ubijeno oko 200 stanovnika dvadesetak sela koja su u potpunosti uništena, na čijem čelu se nalazio bojnik, kasnije pukovnik Ivan Stier

Pored navedenih zločina, u knjizi sam naveo podatke za još 39 masovnih zločina koji su se dogodili 1942. – 1944. na slatinskom području i u najbližim selima u susjednim kotarima koje su počinili pripadnici Ustaške vojnice i SS-policije.

U tim pojedinačnim masakrima stradalo je najmanje 635 osoba. Analizom dostupnih izvora o masakru u Kometniku i Voćinu, 13. – 14. januara 1942., kada je ubijeno oko 220 muškaraca iz Kometnika i Dobrića, proširena su saznanja o tom poznatom zločinu koji predstavlja dotad najmasovniji zločin ustaša nad srpskim seoskim stanovništvom u Slavoniji.

Ukazao sam i na političku i vojnu strukturu Velike župe Baranja i Pripremne ustaške bojne Baranja koja je odgovorna za taj zločin, na čijem čelu su se nalazili veliki župan Stjepan Hefer i stožernik Ćiril Kralj.

Kada je riječ o zločinima počinjenim u kotaru tokom proljeća 1944., kada je ubijeno oko 200 stanovnika dvadesetak sela koja su u potpunosti uništena, ukazao sam na komandni lanac odgovornosti za zločine na čijem čelu se nalazio bojnik, kasnije pukovnik Ivan Stier, najprije zapovjednik 15. bojne Ustaške vojnice, a zatim zapovjednik 2. stajaćeg djelatnog zdruga Ustaške vojnice, i detaljnije sam rekonstruisao njegovu ratnu biografiju.

Fokus vašeg dosadašnjeg rada o periodu Drugog svjetskog rata bio je vezan uz teritorij Srbije, o čemu su i vaše knjige ‘Oslobođenje: Beograd, 20. oktobar 1944.’ i ‘Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)’. Ovaj put bavite se Slavonijom – što je bio povod za ovo istraživanje?

Oduvijek sam imao želju da se posvetim istraživanju prošlosti Slavonije u Drugom svjetskom ratu. Rođen sam u Novoj Gradiški, odrastao sam u obližnjem Mašiću. Stoga se nisam dvoumio kada mi je Srpsko narodno vijeće ponudilo da napišem knjigu iz istorije potpapučkog kraja – Brđanska.

Iskustvo stanovnika mog užeg zavičaja bilo je slično iskustvu stanovnika potpapučkog kraja. Ova knjiga je svojevrsni omaž selima ispod Papuka koja više ne postoje ili će izumrijeti u skorije vrijeme, a koja su bila poprište teških i slavnih dana partizanske borbe naroda Slavonije.

Budući da se najveći dio sačuvanih izvora iz tog razdoblja odnosi na prošlost partizanskih sela u Brđanskoj, jer se Brđanska našla u središtu partizanskog i antipartizanskog rata u Slavoniji i da je bila mjesto najdramatičnijih i najtragičnijih događaja tokom tog rata na širem slatinskom području, ne čudi što se preko polovine knjige odnosi na prošlost potpapučkih sela.

Sve vrijeme sam nastojao izbjeći etnocentrični fokus, s obzirom na izrazito heterogen etnički sastav lokalnog stanovništva, kako u Brđanskoj, tako i u slatinskoj Podravini. Značajni dijelovi knjige govore o dinamici međuetničkih odnosa, zatim o odnosu partizanskog pokreta prema različitim etničkim zajednicama na tom području, kao i o odnosu različitih etničkih zajednica prema zaraćenim vojskama, napose prema partizanskom pokretu.

Jedan od važnijih zaključaka u knjizi tiče se postojanja međuetničke solidarnosti u najtragičnijem razdoblju u upamćenoj prošlosti tog područja, koje je ujedno i najtragičnije razdoblje u upamćenoj prošlosti Slavonije.

Krvavi trag Ustaške vojnice

Sustavno se bavite i historijskim revizionizmom pa u ovoj knjizi secirate publikacije koje su izrazito revizionističke i ignoriraju relevantne izvore, kada ih uopće koriste. Kako se boriti protiv revizionističkih laži koje se uopće ne baziraju na činjenicama?

Poseban problem prilikom pisanja pojedinih poglavlja, naročito onih vezanih uz dva oslobođenja Podravske Slatine tokom 1944., predstavljalo je neizbježno konsultovanje revizionističke publicistike. Tu prvenstveno mislim na publicističke radove Dragutina Pelikana, Miroslava Gazde i Mire Pelikan koji imaju ambiciju da bez konsultovanja primarnih izvora obuhvate cjelokupno razdoblje Drugog svjetskog rata na području kotara Podravska Slatina.

Dragutin Pelikan za najveći dio tvrdnji iznijetih u knjizi uopšte ne navodi izvore. S druge strane, Miroslav Gazda najveći dio teza i tvrdnji o tzv. Krvavom slatinskom Uskrsu zasniva na usmenim izvorima osoba koje, poput autora, gaje antipartizanski i proustaški sentiment i nacionalistički su opredijeljene. Navedeni autori namjerno i tendenciozno prećutkuju zločine antipartizanskih snaga, prvenstveno zločine Ustaške vojnice.

Štoviše, uvidom u primarne izvore ustanovio sam da su veći broj žrtava hrvatske nacionalnosti, za koje su pomenuti autori naveli da su ih ubili partizani navodno samo zato što su bili katolici i Hrvati, zapravo ubili ustaše i njemačka pomoćna policija. Moja istraživanja nedvosmisleno demantuju stereotip koji su plasirali navedeni publicisti o navodno etnički motivisanim zločinima partizana nad hrvatskim stanovništvom.

Nema dokaza da su partizani na slatinskom području vršili etnički motivisane zločine. Omiljena teza ovih autora podrazumijeva da su partizani izvršili etnički motivisane zločine u Podravskoj Slatini prilikom prvog oslobođenja grada (4. – 6. aprila 1944.). Istorijski izvori demantuju takve tvrdnje i osporavaju brojku stradalih ustaša u borbi za Slatinu koje je plasirao Pelikan i usvojio Gazda.

Skandalozna je činjenica da su lokalne i regionalne vlasti finansirale objavljivanje ovih pretenciozno zamišljenih i naučno trivijalnih publikacija navedenih autora, koje su opterećene neistinama, dezinformacijama, selektivnim i tendencioznim pogledom na prošlost, banalnim i amaterskim tumačenjem događaja te proustaškim sentimentom.

Ne postoji nijedno opravdanje da se javnim novcem finansiraju knjige u kojima se glorifikuje i viktimizira Ustaška vojnica koja je u slatinskom kraju ostavila neizbrisivo krvav trag.

Neke koincidencije su izrazito zanimljive. Naime, antipartizanska vojna akcija iz 1944., u kojoj su u dva tjedna ustaške i njemačke snage do temelja uništile petnaest sela i ubile oko 150 civila, zvala se ‘Oluja’, kao i akcija HV-a 1995. Neke bogomolje paljene su u zadnjem i predzadnjem ratu, poput katoličke crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije. Koliko vam je bliska ideja o ponavljanju povijesti? Što biste željeli da čitatelji zaključe iz vaše knjige?

Vrlo je nezahvalno porediti događaje iz Drugog svjetskog rata i ratna zbivanja iz 1990-ih godina u Hrvatskoj. Nisam pristalica takvih komparacija. Riječ je o dvije bitno različite istorijske epohe. Stoga ne pridajem važnost koincidenciji da je jedna antipartizanska vojna operacija iz 1944. nosila isti naziv kao i vojna operacija HV-a iz 1995.

Drugi svjetski rat nije bio rat između Srba i Hrvata.

Većina Srba i Hrvata nije participirala u nacionalističkim i kolaboracionističkim pokretima koji su, ionako, povremeno sarađivali u borbi protiv partizana i komunista. Rat koji se odvio u prvoj polovini 1990-ih to, nažalost, jeste bio jer su tako željele političke i ekonomske elite dva naroda pri čemu, za razliku od prethodnog ratnog iskustva, nije postojala politička snaga koja je bila zasnovana na principima nadnacionalne solidarnosti i socijalne emancipacije.

Činjenica je da su srpski nacionalisti 13. decembra 1991. minirali rimokatoličku crkvu u Voćinu, najznačajnije rimokatoličko svetište u Slavoniji, koju su njemački vojnici zapalili 8. maja 1944. tokom operacije ‘Oluja’. Odnosi između dva naroda u voćinskom kraju i na slatinskom području i danas su opterećeni ratnim zločinima koji su izvršeni 1991., najprije od strane srpskih, a potom od strane hrvatskih nacionalista.

Hrvatski nacionalisti su iskoristili zločine srpskih nacionalista kako bi trajno onemogućili povratak većine izbjeglih lokalnih Srba. Srpska sela u okolini Voćina i Slatinskog Drenovca su opljačkana i zapaljena početkom 1992. kako bi se trajno izmijenila etnička slika tog područja. Primjera radi, nekada mnogoljudno selo Lisičine, jedno od najpoznatijih ustaničkih sela u Slavoniji, koje je 1941. imalo oko 850 stanovnika, danas nema nijednog.

Pored Lisičina, danas su bez stanovnika Kuzma, Popovac, Dobrić, Đuričić, Krasković i Prekoračani. Stanovnici Kuzme i Popovca procentualno su najviše stradali tokom Drugog svjetskog rata u odnosu na ostala sela slatinskog kotara. U vrlo dogledno vrijeme izumrijet će Sekulinci, Rijenci i Gornje Kusonje, naselja koja danas imaju manje od deset stanovnika. Lokalna zajednica, hrvatsko društvo i hrvatska država od toga imaju isključivo štetu.

Autor: DAVOR KONjIKUŠIĆ

Izvor: PORTAL NOVOSTI