Milan Bastašić: U logoru Jasenovac

Poslije jednog doručka, probraše između nas priličan broj djece i kažu da idemo graditi “nasip”. Postrojiše nas, vičući na nas da se žurimo: „Trk, trk”!

Napomena: Sa nepunih dvanaest godina Milan Bastašić je krajem septembra 1942. godine, uz odrasle muškarce sa Kotara Grubišno Polje, u marvenom vagonu odvežen u logor Jasenovac. Bog ga pogledao pa se nakon dva mjeseca, bolestan od tifusa vratio kući. U Jasenovcu je radio i na izgradnji nasipa.

Sustigosmo kolonu odraslih, koji su išli ispred nas. Uskoro ulazimo u nekakav put, blato, u pravom smislu riječi, do koljena. Ustaše idu po nasipu i stalno nas požuruju: „Trk, trk”. Nekima ostaju cipele u blatu, nekima ispadne kakva torba ili porcija. Tko pokuša da potraži cipelu pa se zadrži i tako ometa druge u kretanju, biva prebijen. Odmah ustaše silaze sa nasipa i tuku. To je bilo stravično.

Konačno iz toga blata, ali i iz žice, izlazimo na prelaz pruge. Tu nas ustaše prikupiše u kraću kolonu. Čelo kolone je pred prelazom. Nailazi vlak. Ustaše viču na one u prvom redu da priđu bliže, a neki stavljaju kamenje u prostor između šina na prelazu. Vlak prođe, a kamen pod naletom točkova nije izletio i nije nikoga od logoraša udario. Tako su propali šala i veselje ustaša. Nitko, na njihovu žalost, od tih jadnika nije bio povrijeđen.

Poslije nekog vremena dođosmo do „nasipa”. To je gomila vlažne zemlje, široka kao put, sa nekoliko metara nagnutim, skoro strmim stranama.

Ne vidi se koliko je dugačak. U te nagnute strane udara se kolje, između kolja pravi se pleter, a onda se to nasipa zemljom. Logoraši voze zemlju u tačkama. Ima i konja sa nekakvim kolicima u kojima se vozi zemlja. Mi djeca donosimo granje. Ustaše stalno požuruju na rad. Naložene su i vatre, ali ne daju da se grijemo.

Kod jedne vatre naleti neki ustaša na konju pa nekakvom batinom, kolcom rastjera dva, tri čovjeka što su pokušali da se ogriju. Jedan pade, a ustaša navraća ponovo konja prema njemu i svaki put udara gdje stigne. Osta jadnik ležati. Mi nastavljamo posao bez zastoja. Rekoše kasnije da je zatrpan u nasip. Navodno se to češće događalo.

U predvečerje se vraćamo u logor pa idemo u stroj za večeru. Za večeru obično pura. U toku dana na nasipu se daje i kratak odmor. Onda se može sjesti na granje, a tko ima što za jelo, može to prigrijati na vatri. Jedan čovjek je imao nekakvu duguljastu kutiju od bombona (piksu), a u njoj nešto kukuruznog brašna i masti. To je zagrijao i jeo, a cijeli nasip je zamirisao – to mi je ostalo nezaboravno.

U vrijeme jednog takvog odmora, pozove me jedan ustaša i dade mi svoje blatne gležnjake da ih oruljim i očistim. Bili su polusuhi. Mučim se ja, jadan, ruljim, a ruke mi crvene od zime i ruljenja. Otirem gležnjake i o svoje hlače, samo da budu što izgledniji. Poče on da me ispituje štošta, ja odgovaram kako bi njemu bolje „pasalo” i tako sam nekako ostao živ – nije me za moj trud nagradio ni nožem, ni metkom, ni batinom. Mogao je kako je htio, a ja sam toga bio svjestan i stalno sam se bojao da će kraj biti takav. Uze gležnjeke i veli meni: „Ajde ti sad dalje radi”!

Vlaga i magla, solka pada, hladno je. Opet u povratku: „Trk, trk”! Opet batine, prebijanja, jauci, vika i kreveljenje ustaša. Ulazimo u žicu, tu je manje blata iako ga i tu ima dosta. Hlače su mi blatne do koljena, otežale. „Nastup” za večeru i ručak zajedno, pa u baraku. 

---

Izvor:

Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.

Prva do sada izdana knjiga o kontinuitetu stradanja srpskog naroda Bilogore i Grubišnog Polja

Autentična svjedočanstva o genocidu – Spisak žrtava 26/27. aprila 1941. – Spisak jasenovačkih žrtava 1941-1945. sa šireg područja Grubišnog Polja – Iseljavanje Srba u međuratnom periodu – Razgovor s knjigom „Vila bilogorska’ – Fotodokumentacija

DA SE NE ZABORAVI!

Prvo izdanje knjige je rasprodano.

Knjiga je dostupna u formatu Acrobat PDF:

Milan Bastašić: Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.

---

Priredio: Dušan Bastašić

---