LISIČJI POTOK – krvavi trag ‘Slobode’

Ništa se nije promijenilo, baš ništa! – govorim sebi dok čekam taksi u ulici Titovog generala Koste Nađa. I Kosta i Peko Dapčević i danas su zakićeni beogradskim bulevarima… Pa neka su, od te 1944. do danas oni i njihovi unuci vladaju Srbijom. Komunistička petokraka samo je požutila u evrounijatsku Danicu, a stari proletarijat postao je goli kapitalistički resurs.

Piše: Goran Lučić

Od oktobra 1944. Beograd je crvenio od ubijene krvi zaklete Kralju i Bogu. Još danas je dobrano modar od ovog partijskog isleđivanja.

I ove godine sam krenuo na jedno od najvećih stratišta komunističkog zločina u Beogradu. Pomen u Lisičjem potoku, starom beogradskom izletištu Kraljeva česma, tik ispod dvora na Dedinju.

Kiša cio dan lije kao suzne oči siročadi koju nepismeni zločinac OZNE ostavi bez oca ili brata, majke, sestre ili tetke. Pod šifrom nemilosrdnog obračuna sa klasnim i ideološkim neprijateljima desetine hiljada Beograđana je satrveno i potom zatrpano u vlažne rovove. I danas su njihove kosti tu u grobu, ispod dvora na Dedinju.

U tom raspetom Beogradu nestao je i brat mog đeda, tada student Branko Mišković koji je bio na školovanju. Nikada nismo saznali kako je postradao i gdje mu je grob. Šapatom smo doznavali da je najvjerovatnije likvidiran od komunista. Poslije rata agenti Udbe su porodicu zamajavali lažnim glasinama da je izbjegao u Amerike i da se javio iz Trsta. Njegova žalosna majka, a moja prababa, presvisla je od tuge za njim. Takvih i još gorih priča je na desetine hiljada kako u Beogradu tako u Srbiji.

U plamenu svijeće vidim istinu koja će sagoreti okupaciju laži i nasilja. U mladom princu Filipu vidim neku nejasnu, ali našu, mladicu hrasta – pa to je stvarni Karađorđev potomak pored mene. Stojimo nad zajedničkom grobnicom, poviše nas je dvor na Dedinju, a povrh dvora i sviju nas… vječni Gospod.

Čekamo kap istine i pravde u kojoj će se Srbija umiti ili udaviti! Daj Bože što prije!

Izvor: Slobodna Hercegovins – Goran Lučić