Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Tu na Jadovnu, u vječitoj sjeni i tami bukava, u njedrima Velebita, našli su zlokobni smiraj duše mnogi Srbi. Među njima i otac Koste Popovića iz Sremskih Karlovaca.
Piše: Tomo Radusin Tomiša
Poslije velikih stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu, prvenstveno Srba Like, Krbave, Korduna i Banije, izvršena je planska kolonizacija Srba na područje Vojvodine. Samo na području Like od 10.264 nevinih žrtava hrvatske ustaše su ubile 8.733 ili 80 % Srba. U preseljenju, rđe od ljudi, neljudi ubili su 25. novembra 1944. godine 212 zaostalih mještana, Švaba, žena i djece kod Bačkog Gračaca i Odžaka. Komandant Vojne uprave za Vojvodinu bio je tada bivši španski borac, Rukavina Ivan, koji je kasnije unapređen i postavljen je za šefa Jugoslovenske misije u Parizu 1945. godine.
Izvor: Naši Španci 1936-1939. (1986). Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin“ Zrenjanin, 1986.
Na mjestu zločina postavljen je spomenik u pomen nevino stradalih. Neka. Tako i treba, da se zna. A uz spomenik objavljena je i ova povelja:
„Mi prognani iz zavičaja odričemo se osvete i odmazde. Ova odluka nam je ozbiljna i sveta u spomen beskrajnog bola, koji je posebno poslednja decenija nanela čovečanstvu. Prognanici će svim snagama podupirati svaki početak koji je usmeren na stvaranje ujedinjene Evrope, u kojoj svi narodi mogu živjeti bez straha i prisile“.
Povelja prognanih, 19 jula 1950.
Izvor: Nemci u Vojvodini – Podunavske Švabe, 17. Juni 2011. Gedenkkreuz für Massaker von Filipova. (Komemorativni krst za pokolj kod Filipova).
Slično zlo je ponovljeno kada su vojne snage, odnosno neljudi, pogubili 1991. godine 200 nevinih žrtava kod Vukovara. Sramota, koja treba da se pamti. A kako je to bilo na drugoj strani, u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na primjer u Lici. U Gospiću. Je li tamo bila Ovčara. Imaju li i Srbi iz Hrvatske pravo na sličnu povelju prognanih? Eto to je bio povod za ovu priču.
Učinjeno zlo je najavljivano na zapadnoj strani naše tadašnje države u brojnim porukama Ante Starčevića, Ante Pavelića i ostalih. Na takve pretnje, još davne 1866. godine Jovan Jovanović Zmaj je zapisao ove stihove:
„Daklem, nema Srba! – Nema, nema, nema!
Vele naša braća, veliki Hrvati;
A Bog bi znao, – možda nas i nema.
Možda već odavno trunemo u grobu,
Možda već ni crvi nema šta da piju
U suhoj cevi srpskih poslednjih kostiju“.
Bio je to odgovor Starčevićevoj Stranci prava.
A godine 1883. zapisao je Zmaj i ove stihove:
„Ko će prebrojat rane nam ljute,
Pregledati more krvi prosute!
Čija se duša sećat ne žaca:
Gde leže kosti naših otaca!
Mi nikad puške skinuli s leđa.
I nigde ploče nad našim grobom,
Jer šančeve smo punili sobom.“
Bilo bi normalno da mrtvi živima oči otvaraju, međutim mi smo opraštali i vjerovali. Vjerovali smo samo u dobro i nismo učili od starijih.
Poruku: „Blago grobu, i u tami što se sjaji, gde kandilo pripaljuju naraštaji“ i ove Zmajeve stihove uputio sam udruženju „Jadovno 1941“ i Dušanu Bastašiću, kada sam vidio kako polažu krst na veliku grobnicu na Jadovnu, gdje su ustaše Nezavisne Države Hrvatske ubile preko 10.000 nevinih žrtava, prvenstveno Srba.
Postavio je Bastašić krst i na grobnicu u Smiljanu u kojoj leži 560 isključivo Srba iz Teslinog kraja.
Dotle, grobnica je bila devastirana, pa čak je dan otvaranja Memorijalnog centra 2006. okupljeni narod je odmarao noge sjedeći grobnici. Nije to smetalo ni crkvu, ni bivšeg prvog partijca Like. Nije smetalo ni predsjednika Srbije Tadića prisutnog na svečanosti, jer je Srbija donirala crkvena zvona. Pitanje je da li je i znao za grobnicu. Punih osamnaest godina grobnica je bila bez obilježja.
Brojne su državne delegacije prvenstveno Hrvata posjetili Memorijalni centar, pa niko da posjeti grobnicu. Čak ni srpske delegacije. Čestitao sam Veranu Matiću kad je kleknuo na Ovčari kod Vukovara, ali sam spomenuo njegovu obavezu da istu potraži i u Gospiću i obiđe grobnicu u Smiljanu. I od toga ništa. Otišao je na Jadovno, u šumu. Tako svi. Izuzetak je Bastašić. Svaka mu čast!
Tako je to sad.
Bio mi je ovo povod za priču, kako je Kosta Popović iz Sremskih Karlovaca davne 1947. godine tražio grob svog oca na Jadovnu. Jadovno i zločini na njemu bili su strogo partijski zabranjena tema. Kao rezervni oficir, bio sam na brojnim rezervama oko Gospića. Zamislite, glavno mobilizacijsko zborište bilo je selo Trnovac u podnožju Velebita. I niko u tim brojnim okupljanjima javno nije pomenuo ili organizovao posjetu Jadovnu. Šaptalo se o svim stratištima. Recimo za Kavrike sam slučajno čuo. Poslije 50 godina poznanik mi je rekao. Ali, u povjerenju i kao samo meni.
Krenuo je Kosta da traži očev grob na Jadovnu, da ga obilježi, kako bi na očevu zadnjem prebivalištu pripalio svijeću. Da se grob okadi. Da duši svojoj dade oduška i otjera tjeskobu koja ga je pritiskala. Da se sjeti svih lijepih trenutaka provedenih uz oca, kojeg više nema. Suza je suzu stizalala a grč u grudima gušio zbog nemoći da sazna za zadnju očevu stopu.
Tu na Jadovnu, u vječitoj sjeni i tami bukava, u njedrima Velebita, našli su zlokobni smiraj duše mnogi Srbi. Među njima i otac Koste Popovića iz Sremskih Karlovaca.
U Sremskim Karlovcima je 1857. godine živelo 4.002 stanovnika, od čega je bilo 1.385 Hrvata katolika i 2.614 Srba pravoslavne vere. Pa ipak Srbi ni tu u Sremskim Karlovcima nisu bili bezbjedni. Morali su i tu da ratuju za svoju slobodu i ujedinjenje. Prošla je 1848. godina i nastalo je zatišje i mir 70 godina. Došao je Prvi svjetski rat koji je bio pun stradanja, pun bola i patnje – da bi došla 1918. godina i vaskrsenje naroda i države.
Iako su utisci i poslijedice iz Prvog svjetskog rata bile svježe, počele su kolati priče o novom ratu. Nije prošlo nego četrdeset godina, pitao se narod zar će opet. Još se nisu slegle poslijedice od progona stanovništva u Arad, Petrovaradin, Osijek i Koprivnicu. Zar nije u septembru 1914. godine kompletno stanovništvo Sremskih Karlovaca protjerano preko Save. Tada je ispražnjen Patrijaršijski dvor, Gimnazija i Bogoslovija. Nisu zaboravljene slike skidanja crkvenih zvona, krađe slika, ikona, knjiga, uništavanja ćirilice. Sve to, pa zar sada opet.
U Zagrebu se javno pričalo o ustaškom pokretu i savezu, kojeg je Pavelić najavio u svom govoru 21. maja 1941. godine. Bio je to savez katoličke i islamske vjeroispovesti protiv „najljućeg i najopasnijeg neprijatelja, protiv pravoslavlja (Novi list broj 31, Zagreb 29. maja 1941). Kasnije je nekadašnja zgrada u Zagrebu, okruglog izgleda, pretvorena u džamiju, tako da su na njoj podignuta tri minareta. Ujedno je to bila poruka da nema mjesta za trećeg. Za Srbe. Javno je to i najavljeno.
Čak je i zakonski regulisano, te su donešene odredbe: „Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti“ i „Zakonske odredbe o zaštiti arijevske rase i časti hrvatskog naroda“ (Hrvatski narod, broj 78 od 1. maja 1941).
„Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba. To je politika ove države i to kad izvršimo, izvršit ćemo samo ono što piše u ustaškim novinama“
Izvor: Hrvatski narod, broj 109, Zagreb, 3. juna 1941“
Vjetrovi budućeg zla dođoše i do Srema. Kuvalo se to i daleko ranije.
„Što se tiče Srba koji ovdje žive, to i nisu Srbi nego dotepenci (došljaci) s istoka, koje su kao slugane ovdje doveli Turci. Znači, kako su došli tako neka i odu. Neka ti Srbi znaju da je naša lozinka, ili se pokloni ili se skloni“
Izvor: Novi list, Zagreb, 9. juna 1941.
Slične poruke su stizale i iz Katoličkog tjednika broj 26. Sarajevo, 29. juna 1941. Moglo se čuti o namjeri da se Sremski Karlovci pretvore u hrvatski nacionalni centar. Uklonjen je ćirilični natpis sa karlovačke gomnazije:
„Braća Anđelići srpskom narodu“.
U olajavanju Srba naročito su se isticali Ivo Bojanovski i Vjekoslav Golubović, koji je kasnije proglašen ratnim zločincem.
Uskoro je u Sremske Karlovce po posebnom zadatku 19. juna 1941. godine, stigao iz policijske župe Vukovar, Rukavina Juraj, zvani Juco.
I, tad je krenulo.
Isto veče, po dolasku Rukavine privedeno je 18 građana Sremskih Karlovaca.
(Igrom slučaja, već sam spomenuo jednog drugog Rukavinu iz 1945. godine koji je bio bio komandant za područje Vojvodine).
Uskoro, po dolasku Rukavine iz Vukovara, krenula su saslušanja. Sedmorica privedenih Karlovčana bili su ubrzo i pušteni. Bili su to ovi građani Sremskih Karlovaca: Avramović Stevan, paroh Gornje crkve ( pušten pa protjeran iz Karlovaca), Gostojić Milan, krojač, (pušten, ubile ga ustaše nakon nedelju dana), Grbić Stevan, šumar, pušten, Jovanović Pečula Ilija, penzioner, (pušten, kasnije ubijen u Jasenovcu), Pauković dr Bogdan, advokat, pušten u toku noći, Saboljević Lazar, paroh Donje crkve, (pušten, kasnije protjeran,) Teodorović Stevan, činovnik, pušten.
Zadržano je ovih jedanaest privedenih:
Božić Milan, vinogradar, 47 godina, bio je oduševljeni pristalica i prvak Zemljoradničke zadruge i njen kandidat na izborima 1938. godine. Tada je ranjen od jednog aktiviste Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ) i do kraja života je nosio revolverski metak kraj srca, koji se tu zaustavio. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je dobrovoljac u srpskoj vojsci, bio je komita.
Krasojević Borivoj, 45 g. činovnik, sin dr Đorđa Krasojevića, vođe Srpske radikalne stranke za Vojvodinu. On se nije bavio politikom, ali je najverovatnije bio žrtva stare mržnje pravaša i frankovaca protiv njegovog oca i njegove stranke.
Manojlović Aleksandar, 41 g. trgovac, koji je u Karlovcima otvorio prvu prodavnicu tehničke robe. Završio je Karlovačku gimnaziju i bio je dopisnik Politike iz Karlovaca. Bavio se kao amater istorijom i štampana mu je knjiga o fruškogorskim manastirima.
Matejić Borislav, 60 g. penzionisani činovnik i ekonom. Istakao se prilikom oslobođelja Karlovaca 1918. godine pomažući srpskoj vojsci, a jedno vreme je vršio dužnost komandanta grada. Bio je član Samostalne demokratske stranke.
Matić Aleksandar – Šaca, 45 g. bio je trgovac i ekonom. Kao otvoren i rječit, nije se plašio da govori protiv nepravdi koje se čine Srbima u NDH. Njegova porodica vodi poreklo od prvog načelnika karlovačkog Magistrata, trgovca Jovana Matića iz polovine XVIII veka, čije su se generacije bavile trgovinom.
Pišćević Milenko, 32 g. profesor istorije Karlovačke gimnazije. Bio je dobar pedagog, vrijedan i veoma perspektivan naučni radnik. Radi svojih proučavanja naše srednjovekovne istoriije odlazio je u Hilandar, a proučavao je tu građu i u inostranim bibliotekama. Bio je član Jugoslovenske radikalne zajednice.
Popović Tadić dr Jovan, ljekar, 45 g. On je kao omladinac bio za vreme Prvog svjetskog rata proganjan od strane austro-ugarskih vlasti. U Karlovcima je pored privatne prakse bio i ljekar Socijalnog osiguranja. Angažovao se na društvenom planu kao predsjednik patriotsko-kulturnog društva „Karađorđe“. Bio je pokretač i urednik karlovačkih novina Glas naroda, nastojeći da doprinese boljem uređenju svog rodnog grada i funkcionisanju njegovih službi. Bio je član Narodne radikalne stranke.
Prosenc Radovan, 41. g. Slovenac pravoslavne vere, profesor muzike u Karlovačkoj gimnaziji u kojoj je posebno unapredio horsko pevanje. On je stradao kao žrtva genocida samo zbog svoje pravoslavne vjere. Javno je osuđivao ustaške postupke prema Srbima.
Simeonović Čokić dr Stevan, advokat, 52 godine, pravnik i političar, istaknuti stručnjak za crkveno pravo. Prije prvog svjetskog rata bio je član Srpsko – hrvatske koalicije, član Hrvatskog sabora i delegat tog sabora u Mađarskom parlamentu. Tada je bio urednik „Srpske misli“ organa Srpske samostalne stranke za Srem. Bio je saradnik Matice srpske i bavio se proučavanjem srpskih privilegija u Vojvodini, a rad o tome mu je štampan u knjizi Vojvodina II, izdanju Istorijskog društva u Novom Sadu 1940. godine. Iscrpan nekrolog mu je napisao dr Milan Kostić, štampan u Zborniku Matice srpske (Matica srpska, Zbornik za društvene nauke, br. 36, Novi Sad, 1963. str. 118-122).
Ćirić Stevan, predsjednik, 55. godina, poznati političar i veoma uticajan član stranke Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ). Ćirić je bio gradonačelnik Sremskih Karlovaca, narodni poslanik, ministar prosvete i predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije.
Štraser mr Pavle-Paja, 52 g. apotekar, potiče iz nemačke porodice koja se doselila iz Trenščina (Sudetski dio Češke): U Karlovcima su otvorili apoteku 1804. godine. Porodica Štraser je kroz pet generacija vodila apoteku i stekla zavidan ugled. Ženeći se Srpkinjama Štraserovi su se veoma zbližili sa Srbima, tako da je jedan dio članova njihove porodice zadržao katoličku veru. Paja, čija je supruga Anđa bila kći pravoslavnog prote, ostao je u katoličkoj veri, ali se pretežno družio sa Srbima, pa se kod njega često okupljalo srpsko društvo. Zbog toga, a možda i zbog zavisti nekih uticajnih ustaša, bio je u nemilosti kod ustaških vlasti.
Jedanaestorica je privedena u Petrovaradin, gdje su prenoćili u tvrđavi. Sutradan su sprovedeni u Vukovar i zatvoreni u zgradi Županije. Odatle su kasnije sprovedeni u Osijek, te u logor Danica u Koprivnici.
Nakon sprovođenja ove grupe za Vukovar, u Sremskim Karlovcima ustaše su odabrale Vidovdan 28. VI 1941. za daljnji progon i ubijanje. Prvi je nastradao Gostojić, koji je bio uhvaćen pa pušten. Za njega se znalo da je pristalica učenja Vase Pelagića, te da je učestvovao na osnivačkoj skupštini Pelagićevaca 1919. na Stražilovu. Grupa ustaša, Jaša Krnajz, Stipa Popović – Vla, Krešimir Grašić, Zvonko Šofer i Jaša Banić, pod izgovorom da Gostojića vode na saslušanje, najprije su mu slomili ruku, pretukli i potpuno ga izmrcvarili. Po komandi Jaše Krnajza ubijen je na obali Dunava i bačen u vodu. Njegov leš je ispivao 12. jula 1941. godine. Posle ovog zločina ustaše su u Sremskim Karlovcima bezobzirno nastavili sa zločinima.
U grupi od jedanaestorice sprovedenih u Koprivnicu, devet su bili Srbi, a dvojica katolici koji su imali rodbinske veze sa Srbima. Iz logora, njih devetorica otpremljeni su teretnim vagonima sa ostalim zatvorenicima za Gospić. Poslije trideset sati putovanja u zatvorenim stočnim vagonima, zatvorenici su u Gospiću sprovedeni u zgradu suda i kaznionice. Ta zgrada bila je nekada kasarna i prva podignuta zgrada u Gospiću. Nazivana je nazvana Geriht (Gericht) što znači sud. Ali sud i ujedno zatvor. Za vreme sprovođenja u kaznionicu ustaše su ih nemilosrdno tukli kundacima, a najviše su se okomili na Stevana Ćirića, za koga su saznali da je bivši ministar.
Naknadno su svi zatvorenici povezani žicom po dvojica, jedan za drugoga. Tako u koloni po dva pješice su potjerani preko naselja Oštra i Trnovca za logor Jadovno. Isprebijani Ćirić je ranije dopremljen kamionom. Logor Jadovno je udaljen 26 kilometara od Gospića. Nalazi se na vrhu Velebita, duboko uvučen u šumu. Daleko i od „Boga i Vraga“. Prava prašuma.
Po dolasku na Jadovno zatvorenici su od granja podigli sjenicu (nadstrešnicu) ispod koje im je bilo boravište po hladnim ličkim noćima, gdje temperatura noću naglo pada čak do nule. Mučenici su dobivali jednom dnevno toplu vodu sa nešto brašna u njoj. Bio je to dnevni obrok u početku. Kasnije ništa. Isprva je ustaška namjera bila da zatvorenike angažuju na izgradnji puta preko Jadovna na drugu, dalmatinsku stranu Velebita. Bila je to davnašnja želja stanovnika Jadovna, da se izgradi još jedan prelaz preko Velebita. Možda je to bio izgovor za dovođenje zatvorenika na Jadovno. Na ovom području se odigrao obračun između vlasti i ustaških predstavnika 1932. godine za vrijeme ustaškog napada na žandarmerijsku stanicu u Brušanima.
Uskoro po dolasku Piščević i Manojlović su zbog iznemoglosti otpremljeni u „bolnicu“. To je bio izgovor, zapravo, nisu se vratili, jer su skončali u Šaranovoj jami.
Glavni u funkcionisanju logora su bili: Eugen Kvaternik, Mijo Babić, Juraj-Juco Rukavina, Jurica Frković, Stjepan Rubinić, Slavko Pudić i Rude Ric.
Iz logora Jadovno je pušten Stevan Ćirić, kao jedini Srbin, te je otpremljen iz Gospića u bolnicu Sveti Duh u Zagrebu. Kao razlog puštanju, Stepinac je na suđenju izjavio, da je on lično intervenisao kod poglavnika. A spominjalo se da je Ćirića spasio „neki faktor iznad NDH“ a to je bilo njegovo članstvo u Internacionalnoj uniji.
U Gospiću su bila tri sabirališta zatočenih Srba. Glavno sabiralište bila je zgrada suda u centru. Drugo sabiralište bilo je na željezničkoj stanici. I treće sabiralište je bilo Ovčara. Bivše Maksimovićeve štale za ovce su pretvorene u logor. Predhodno su ustaše pobile Maksimoviće. Eto i tu je bila Ovčara, koja je vremenom zaboravljena. Po podacima Muzeja genocida u logoru Gospić (Ovčara) ubijeno je imenom i prezimenom 387 nevinih žrtava, a u zgradi suda (Geriht) 82 nevine žrtve. Na mjestu gdje je bila Ovčara danas je fazanerija, gdje se uzgajaju fazani za lovce.
Jadovno je izabrano, jer je kao zabačeno i teško pristupačno mjesto bilo daleko od očiju javnosti. Kako je tad skriveno, tako i danas.
Uobičajeni način ubijanja zatvorenika je bio udarcem maljem u potiljak i to tako da su žrtve po dvojica povezanih žicom dovedene nad jamu. Žrtva koja je pala od udarca u potiljak povukla bi drugu žrtvu u jamu. Ponekad bi ustaše bacale i žive žrtve u jamu. Za njima su tada bacali bombe, da se ne bi neko od žrtava izvukao iz bezdana, koji je četrdeset metara dubok.
O logoru Jadovno je Milan Kostić napisao nekrolog žrtvi Jadovna, doktoru Stevanu Simeonoviću – Čonkiću. U njemu je 1946. godine zapisao da je leš Čonkićev ostao „negdje na Velebitu“ ili „negdje u Jadovnom“ ili ko zna u kojoj provaliji. Tu su svi jadnici i mučenici ubijani maljem. Poslije jezivih krika, nastajala bi grobna tišina. Ponekad bi se javio krik iz dubine Velebita. I opet ponovo, ubijanje i krici. Krik iz dubine i njedara hladnog Velebita izgledao je kao vapaj za istinom. Vapaj da imena žrtava budu makar obilježena i spomenuta.
Kasnije, tragajaću Kostić je naišao na Slovenca, inžinjera, koji je češće viđao pokojnog Čonkića. Kaže da je on bio vedra duha i tako je djelovao na okolinu. Fizički je bio veoma izmučen. Krajem jula, po kazivanju Slovenca, odveden je sa većom grupom u nepoznatom pravcu. Odvedeni su u istoriju mučenika. Sutradan, čulo se od ustaša koji su sprovodili ovu grupu Srba, da su svi poubijani na Velebitu. Kod jednog od tih ustaša, Slovenac je vidio zlatnu tabakeru u njegovim rukama. Bila je to tabakera koju je toliko puta viđao u rukama dr Simeunovića – Čonkića. I to je sve od njega. Bilo je to 25. jula 1941. kada je pored ostalih, život izgubio na Jadovnu i dr Vojislav Besarović iz Sarajeva i dr Milenko Marković iz Pakraca.
U potragu za očevim grobom krenuo je hrabro i odlučno, njegov sin Kosta Popović i njegova majka iz Novog Sada. Došli su do tragova koji su ukazivali na nemar, zapostavljanje mjesta, što je bio više nego jasan znak sakrivanje tragova i negiranje zločina. Kostin otac, dr Jovan Popović, ugledni građanin Sremskih Karlovca ubijen je u logoru Jadovno od strane Hrvata ustaša 25. jula 1941. godine.
Izvor: dr Milan Kostić, Matica srpska, Zbornik za društvene nauke, br. 36, Novi Sad, 1963. str. 118-122.
Ko je bio sproveden u logor Jadovno, više vijesti o njemu nije bilo. Pa ipak iz logora je najpre pobjegao Ličanin, Serđo Poljak, Srbin iz Šibuljine (Tribanj) kod Karlobaga. On je sa grupom Srba uhapšen 22. aprila 1941. godine i svi su upućeni na „rad“ na Jadovno. Kasnije je svjedočio da je iza njega ostalo oko 1000 zatvorenika u logoru. Iz logora je neopaženo pobjegao Mane Čanak a kasnije i Branko Cetina koji je sa Poljakom svedočio o zločinima u logoru. O tome je bio članak u Politici 5. IX 1967. i u Ilustrovanoj politici 22. V 1990. godine.
U Jadovnu, te 1941. godine ustaše su ubile i mog strica Danu Radusina. Išla je moja strina, njegova supruga, koja je bila u visokom stupnju trudnoće da traži supruga. I našla je ustašu, koji je služio vojsku sa pokojnim stricem. Rekao je strini, da je kasno stigla jer je on iz zatvora u Gospiću sproveden na Jadovno i odmah pogubljen. Stric je radio u ložionici u Gračacu. Nije mu se tog jutra išlo na posao jer su ustaše tada u maju 1941. odvodile Srbe. Otac ga je natjerao da ide na posao. Rekao mu je prijekorno, da je za njegov posao dao vola, a zahvaljujući njegovim primanjima živi velika familija koja je tada imala preko trideset članova. I tako ode stric Dane. Ode i otac mu Nika. Pojela ga je grižnja savjesti i žal za sinom. I strina je ostala bez ćerke u porođaju. Crnini nikad nije skinula. I sad zamislite, u popisu Žrtava 1941-1945. Muzeja genocida piše d je stric „ubijen u direktnom teroru“. Tražio sam, pisao da se to promjeni i kod prvog direktora i ovog novog. I sve uzalud. I to nešto govori.
Kosta Popović se 1947. godine uputio u Gospić, na Velebit i Jadovno, da vidi mjesto gdje mu je otac sa ostalim mještanima Sremskih Karlovaca ubijen 25. jula 1941. godine. Jadovno je tada bio nepoželjna tema. Čak spominjanje Jadovna je partijski sprečavana. Odvažnost Koste je pored lične želje i patriotske dužnosti, iznad svega čin vrijedan svakog poštovanja. U to vrijeme, u toku je sve do 1954. godine bilo rušenje preostalih pravoslavnih crkava. Nove vlasti srušile su 29 pravoslavnih crkava gornjo karlovačke eparhije i sve je usmjereno da Jadovno ostane po strani. To dokazuju kasniji događaji.
Dana 26. jula te 1947. godine Kosta i jedna odvažna žena, Bosa Pejinović, penzionisana poštarica iz Gospića krenuli su na Jadovno. I njen je brat Milan, takođe tu ubijen. Da je Kosta kojim slučajem tražio pomoć od nekog drugog, teško bi je dobio. Svi su okretali glavu. Jadovno je bio nepoželjna tema. Čak i onaj ko bi ga spomenuo, odmah je etiketiran kao Veliko Srbin. Kosta i Bosa su zatekli još ukopane stubove sa bodljikavom žicom, oko kojih je postavljena stražarska staza. Plato logora bio je obzidan zidom koji su zidale žrtve, bila je tu kućica za stražare, i nešto ostataka suđa iz kojeg su logoraši jeli. Ali, bile su tu i dvije velike zarasle humke, u koje su pohranjene žrtve koje su ubijene neposredno pred likvidaciju logora. Kosta je napravio skicu logora, te nekako otišao do Šaranove jame, do koje je put već tada bio zarastao i bio neobilježen.
Bosa Pejnović je pomagala povratniku u Gospić, svešteniku Arambašiću.
Uputio se Kosta potom u Zagreb, u društvo „Prosvjeta“ (Udruženje Srba u Hrvatskoj). Otišao je da ih upozna s onim što je vidio, i vjerujući da će time pokrenuti odnos humanog odnosa prema žrtvama. Vjerovao je, ali se i prevario. A nama se stalno pričalo, kako smo u tom ratu oslobođeni. I sve je završavalo u vjerovanju i zaboravu. Svi su ćutali. Čak i preživjeli borci. Svaka čast iznimkama.
Kako nije bilo nikakvih pomaka po pitanju obilježavanja stratišta, Kosta je ponovo poslao pismo na Prosvjetu u Zagrebu, sledeće godine, 24. maja 1948. Ponovo je molio da se žrtve dostojno sahrane, a logor i jama obilježe. Odgovora opet nije bilo. Zato je Kosta ponovo, iste godine, 14.10.1948. poslao preporučeno pismo Prosvjeti pod brojem R-662. Ovaj put, Kosta je naveo, da je sam išao tragom kako su mještani iz Sremskih Karlovaca, u kojoj grupi bio i njegov otac, odvedeni 20. juna 1941. godine u Petrovaradin i Vukovar i najzad u Koprivnicu, odakle su prosleđeni u Gospić. Odatle su zatočenici prebačeni preko sela Jadovna šumskim putem pored Šaranove jame u Čačića dolinu. Tu je bio logor, bez ikakvih zgrada za smještaj zatvorenika, s namjerom da oni nastave put započet davne 1907. godine, i otvori novi prelaz preko Velebita. Kako su Talijani bili na tragu, ustaše su da bi sakrili tragove likvidirali logor, tako što su 25. jula 1941. godine pobili sve zatvorenike, njih 700 koji su se tu zatekli. Tu su ih i zakopali. Bile su to humke, koje su već spomenute. I tu je Kostin otac i ostali Karlovčani završili. Raspitao se on o svemu i došao do jednog zatvorenika koji je uspio pobjeći šest dana prije likvidacije.
Opisuje Kosta u daljnjem tekstu pisma, kako se dolazi do logora, (od sela Jadovna pored Šaranove jame), „zatim se ide desno četvrt sata, niz šumsku padinu i dolazi se na jednu čistinu prečnika 200 metara“ . To je bio pašnjak Čačića a nekad i mjesto gdje je bila krčma.
„Okolo cijelog kruga vide se stubovi sa ostacima bodljikave žice oko kojih okolo se nalaze očuvana i podzidana, nešto izdignuta stražarska staza. Kraj logora se vide ostaci kuće za stražu i peći za pečenje hleba. U samom logorskom krugu se vide dve velike humke – jedna duga oko 20 metara, široka oko dva, a u visinu oko 1,5 metar, pravilnog oblika, dok je druga kupasta, okrugla i nepravilna. Po podacima od nekolicine ljudi iz okolnih sela Jadovna i Trnovca – koji su imali prilike da se obavjeste u ono vrijeme o toku događaja u logoru – pod tim humkama su pokopani logoraši koji su se zatekli pri likvidaciji. Sada se logor i humke pokrivaju polako sve više korovom i šibljem. Humke su uglavnom od gline i sitnog kamena i leševi su pod glinom sigurno još delomično sačuvali oznake pod kojima bi se mogli poznati.
Ovim želim da izrazim društvu Prosvjeta u ime porodica onih koji su stradali iz moga mesta – jula 1941. godine u logoru na Jadovnu – želju da kao društvo koje je preduzelo na sebe akciju oko podizanja spomenika, čuvanja od zaborava i otkopavanja masovnih grobnica i prenosa žrtava fašističkog terora sa teritorije N.D. Hrvatske – pokrenete akciju da se i ovde izvrši ekshumanacija, prenos i podizanje spomenika pošto je za sve to potrebna dozvola vlasti, materijalna sredstva i olakšice koje se pojedinačno ne mogu dobiti ni stvoriti – i da se na taj način očuvaju od skrnavljenja i rasturanja grobova tih mučenika i njihova uspomena od zaborava. Molim vas da mi odgovorite“.
Beograd, S poštovanjem,
23. maj 1948. Kosta J. Popović, student medicine,
Beograd, Pop Taškova ul. br. 17/VI reon/
Kako ni ovaj put nije bilo odgovora, uslijedilo je novo pismo 18. oktobra 1948. godine, potpisano od: Kosta Popović, Olga Popović, Ruža Matić, Evica Matejić, Lenka Božić, Laza Manojlović, Marija Simeonović – Čonkić, Katica Piščević i Mara Krasojević, ud. Kolibaš.
Međutim, ni ovaj put nije bilo odgovora, pa je uporni Kosta odlučio da obilježavanje desetogodišnjice zločina obavi sam, uz pomoć hrabre Bose Pejnović i prote Dušana Arambašića. Oni su 25. jula 1951. godine na mjestu zločina održali opijelo, svim znanim i neznanim žrtvama. Arambašiću su ustaše za vrijeme rata ubili suprugu Mariju, učiteljicu sa 37 godina, ćerke: Vukosavu 11, Milicu 13 i Sofiju sa 15 godina, i od supruge majku Sofiju Janjić iz Čitluka.
Prije opijela Kosta je na mjestu logora postavio krst, sa natpisom na mesinganoj ploči:
„Na ovom mestu nekadašnjeg ustaškog logora na Jadovnu proveo je zajedno sa hiljadama nevinih žrtava poslednje dane pred svoju mučeničku smrt 25. jula 1941. godine dr. Jovan Popović, lekar iz Sremskih Karlovaca, rođ. 1896. god. Neka se nikada ne ugasi uspomena na njih!“. “
OVO JE POSLIJE DESET GODINA PRVA SPOMEN PLOČA NA JADOVNU
Namjera je bila da krst bude postavljen na humku kraj ulaza u logor, ali se neposredno ispod površine naišlo na posmrtne ostatke žrtava, pa je učvršćen na velikoj gomili kamenja kaja se nalazila u sredini logora. Krst je na ovom mjestu stajao do 1958. godine, a tada je, sedam godina kasnije, i ovo skromno obilježje nestalo.
Kako se porodice žrtava nisu mirile sa time da se sve prepusti zaboravu, Olga Popović je 9. septembra 1951. godine dala oglas u „Politici“, da se porodice žrtava udruženo obrate Vladi Republike Hrvatske i zatraže ekshumaciju i dostojnu sahranu i podizanje spomenika. (Predsjednik vlade bio je tada Vladimir Bakarić). Predstavka vladi Hrvatske upućena je sa tim sadržajem 25.10.1951. godine. Uz predstavku dostavljene su pojedinačne molbe brojnih rođaka nastradalih žrtava. Nakon toga, upućena je zajednička predstavka iz Sremskih Karlovaca 30. 10.1951. godine:
„Dolje potpisani izjavljujemo i želimo da se naši mili i dragi koji su ubijeni od ustaša 1941. godine na Jadovnom, prenesu u zajedničku grobnicu koja bi se podigla u Gospiću“.
Molba istog sadržaja upućena je iz Smederevske Palanke 16.10.1951. godine, te 17.10.1951. godine iz Sarajeva.
„Vladi Hrvatske je uz predstavku poslato i nekoliko pojedinačnih molbi: Petre, udove Jefte Jovanovića, činovnika „Šipada“ iz Sarajeva, dr. Slobodana Vukobratovića, sina dr. Mihajla Vukobratovića, sudije iz Bjelovara, Dr. Borivoja Sirovice, sina Nikole Sirovice, nadlugara iz Bjelovara, Save Stavrića, brata Ratka iz Bosanskog Šamca, Ljubice Vlatković, supruge Andrije iz Donjeg Lapca, Danice Knežević, ćerke prote Petra Majstorovića iz Doljana i sestre Milojka Majstorovića, studenta, Anke Petrović, supruge Jovana, mašinovođe iz Srpskih Moravica (koja upućuje molbu i za prva 92 Srbina koji su na gubilište odvedeni iz Srpskih Moravica), Dušanke Rajčević, supruge Velimira, željezničkog činovnika iz Ogulina (koja se molbom obraća i za svekra Svetozara Kosanovića i Petra Radovića iz Ogulina), Zore Kos, koja se, osim za inžinjera Velimira Kosa iz „Šipada“, obraća i za 92 Srbina koji su istog dana odvedeni u Gospić, Vidosave Ljubičić, supruge Emanuela, činovnika „Šipada“, Olge Simeonović Čonkić, ćerke doktora Stevana Simeonovića Čonkića, Mire Krasojević, sestre Borivoja, Ruže Matić, supruge Aleksandra, Katice Piščević, majke Milenka, Evice Matejić, supruge Borislava iz Srpskih Moravica, i drugih.)
Tek nanon ponovnog insistiranja, iz Vlade NR Hrvatske stiglo je pismo pod brojem 3368, dana 24.6.1952. godine. U tom pismu je stajalo da je Narodni odbor obavijestio Olgu Popović da je Predsjedništvo Hrvatske 8. 3. 1952. godine formiralo komisiju da izvidi stanje grobova fašističkog terora (a bio je isključivo ustaški zločin), te da je ta komisija podnijela vladi izvještaj, u kom stoji:
„Na pola metra ispod površine zemlje pronađen je jedan leš, koji se sada nalazi u fazi raspadanja, te kako je oštra zima i snijega u šumi imade u visini jednog metra, leš još zaudara“.
Nastojao je Kosta da pronađe dokument pod brojem 6638/1952. u kojem su popisani članovi komisije, koja je izvršila uviđaj na logoru Jadovno. Međutim, taj dokument je nestao. Taj dokument bio je i u Arhivu Hrvatske, ali je nestao i odatle. Navodno ga je preuzeo izvjesni Kokić. Nestao je i dokument broj 13270/1952 u kojem Predsjedništvo Hrvatske ovlašćuje Savez boraca Hrvatske da organiuje obilježavanje logora Jadovno.
Tu je i objašnjenje.
Objašnjenja su glasila da su ostali leševi, koji se nalaze dublje, u toku raspadanja, (poslije jedanaest godina), da su složeni jedan na drugom, te da je nemoguće izvršiti prenos kostiju. A iz jame gdje su leševi sahranjeni isto nije mogućno iz higijenskih razloga s jedne strane, te da ima više takvih jama u kojima su žrtve u gomilama zakopavane ( a bacani su u jame i živi ljudi). Sve bi to preseljenje iziskivalo velike troškove za pravljenje zajedničke grobnice, a i leševe se ne bi moglo prenositi u platnenim vrećama već u plehanim sanducima.
Objašnjava se čak da leševe nije mogućno vaditi, koji su u početnom stadiju raspadanja i da će tako biti još mnogo godina, jer je jama i zimi i ljeti hladna kao frižider. Te, da „postoji mogućnost da se od sredine jame pa na niže imade još leševa, koji su tek u početnom stanju raspadanja.
U Sremskim Karlovcima ubijeno je od strane ustaša 136 Srba , 96 Cigana, 5 Jevreja, 5 Hrvata i ostalih vjera šest lica.
Među žrtvama je bilo 36 djece, žena 50 i 162 odraslih muškaraca.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci su ubiili 23 stanovnika Sremskih Karlovaca u slijedećim mjestima: u Karlovcima, Banjici, Sajmištu, u Jajincima, Dudiku kod Vukovara, i u Rumi.
Izvor: Kosta Popović. (1997). Spomenica građanima Sremskih Karlovaca žrtvama nemačke aggresije i ustaškog terora i genocida od 1941. do 1944. godine. Strana 174, Novi Sad, 1997.
Spomen ploču žrtvama Jadovna poreklom iz Kotara Grubišno Polje postavilo je udrženje „Napredna žena“ 2. juna 1957. godine. Na ovaj način izbjegnute su partijske posljedice na komuniste Grubišnog Polja.
„Blagodareći čestitim majkama i suprugama, za 487 naših ljudi iz Grubišnog Polja, obilježena je po prvi put (1957.) i kamenom obzidana Šaranova jama na Velebitu. Bili su to sinovi i muževi, između 16 i 60 godina. Majke i supruge su im prve obišle grob i obilježile ga Spomen pločom na kojoj piše: „Na ovom mjestu između ostalih iz naše zemlje pobijeno je po ustaškim krvnicima i 486 žrtava iz općine Grubišno Polje 1941. godine. Spomen ploču podiglo je društvo „Napredna žena“ Grubišno Polje 2. VI 1957“
Spomen ploča ubijenim sveštenicima za dva arhijereja i 52 sveštenika postavljena je 1965. godine. Ploča je razbijena i obnovljena je na desnoj slici.
Imena ovih 19 sveštenika nisu navedena na gornjoj spomen ploči.
Izvor: Spomenica pravoslavnih sveštenika 1941-1945. žrtava fašističkog terora i palih u narodnooslobodilačkoj borbi. Savez udruženja pravoslavnog sveštenstva, Beograd,
SPOMENIK U JASIKOVCU, PODIGNUT 27.7.1961.
Spomenik žrtvama fašističkog terora „Vješala“koji je srušen 1990. godine. Na njemu je bio ispisan tekst:
„Spomenik žrtvama fašističkog terora kraj Gospića“, a trebalo je: „Spomenik žrtvama terora hrvatskih fašista – ustaša kod Gospića i u Gospiću“ ili „Spomenik srpskim žrtvama ustaškog pokolja“.
Izvor: Mile Rajčević. (2013). Divoselo, Čitluk i Ornice u vremenu i trjanju. Tipografikplus, Beograd, 2013.
Jadovno nije spomenuto.
Političari su naglašavali da je krvlju žrtava Jadovna i drugih stratišta „cementirano bratstvo i jedinstvo naših naroda“.
Za ubijene Ličane, opština Gračac 23, Korenica 378, Donji Lapac 8, Gospić 294, Otočac i Brinje 18 što je ukupno 719 ubijenih nevinih žrtava iz Like na Jadovnu nikad nije podignuta samo za njih spomen ploča. Kako stvari stoje, neće ni biti podignuta.
Izvor: Historijski arhiv u Karlovcu, zbornici kotara, Gospić, Gračac, Korenica i Donji Lapac.
SPOMEN PLOČA NA ŽELjEZNIČKOJ STANICI GRUBIŠNO POLjE
Na željezničkoj stanici Grubišno Polje postavljena je spomen ploča na kojoj je pisalo:
„Sa ove željezničke stanice odvedeno je 22. travnja 1941. godine u internaciju 505 ljudi sa područja općine Grubišno Polje u logor Danica – Koprivnica a od kojih je 486 na zvjerski način ubijeno od ustaša i bačeno u ponor Jadovno u Lici. U znak vječnog sjećanja na nevine žrtve tašističkog terora ovu spomen ploču podiže organizacija žena i Savez boraca općine Grubišno Polje“. 4. VII 1959. god.
Ploča je uništavana 1971. i 1991. godine, te ponovno obnavljana.
Svi ovi Srbi pohvatani su 26. i 27. aprila 1941. sa područja kotara Grubišno Polje. Prebačeni su u stočnim vagonima u „Zagrebački zbor“ današnji studentski centar. Poslije toga su prebačeni u logor „Danica“ kod Koprivnice, da bi krajem juna mjeseca bili prebačeni u Gospić a odatle u logor Slana na ostrvu Pagu, gdje su svi pobijeni.
Izvor: Udruženje „Jadovno 1941“.
ZLOČINCI JADOVNA, HRVATI USTAŠE KOJE JE NAVEO KOSTA POPOVIĆ
1943. FRKOVIĆ JURICA: Veliki župan u Gospiću, ustaša, F-br. 2957, Dos. Br. 502, 2407, 2488, Inv. Br. 11304, HRVAT.
2032. GOLUBOVIĆ VJEKOSLAV, ustaša iz Sremskih Karlovaca. Elaborat „Akcija V. Tomića“ F-br. 16675, HRVAT.
2039. GOLUBOVIĆ STEVO, učitelj. F-br. 16674 „Elaborat Akcija V. Tomića“ HRVAT,
2040. GOLUBOVIĆ STEVO, ustaša iz Sremskih Karlovaca, „Elaborat „Akcija V. Tomića“ F-br. 23390, HRVAT.
3093. KVATERNIK DIDO EUGEN. Ravnatelj ravnateljstva za javni red i sigurnost u NDH i ravnatelj ustaške nadslužbe u Zagrebu, F-br. 1966, „Hrv. Narod“ Zagreb, 13. IX 1941. br. 211, Dokazi nisu poslati od Z.K.H. (Zemaljske komisije Hrvatske). osiminv. Br. 9267 i 9268; Dos. Br. 1266, 1436, 2822, 1266, 1467, 1463, 3892, 3962, Elaborat „Akcija V. Tomića“ HRVAT.
5943. PUDIĆ (ime nije navedeno). Ustaški bojnik u logoru Jasenovac, F-br. 4548, Dos br. 2389, HRVAT.
6317. RUDE RITZ. Ustaški poručnik na službi u Gospiću, ranije učitelj u Pazarištu, srez Perušić, F-br. 3209, inv. Br. 11340, HRVAT.
6384. RUBINIĆ STJEPAN. Bivši upravitelj redarstvene uprave u Gospiću, ustaški bojnik, F-br. 4562. Dos. br. 2389, HRVAT.
6395. RUKAVINA JOCO. Ustaški pukovnik, zapovjednik I ličke ustaške bojne 1941. g. Pb Zagreb, F-br. 3824, vidi F-br. 3790, HRVAT.
BABIĆ MIJO – nije na spisku.
Isključivo za Jadovno spominju se samo dvojica zločinaca i to:
495 BEŠLIĆ. N. – Ustaški natporučnik – emigrant i zapovednik logora u Jadovni. F-br. 23698, Elaborat „Početak okupacije i stvaranje NDH“-Hrvat.
6386 RUDIĆ DRAGUTIN – Ustaški natporučnik, emigrant u logoru na Jadovnu, F-br. 22901, Elaborat „Početak okupacije i stvaranje NDH“, Hrvat.
Izvor: Dokumenti iz istorije Jugoslavije tom II. Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača iz Drugog svetskog rata: (Saopštenja, odluke i spisak jugoslovenskih građana koje je Državna komisija utvrdila da su ratni zločinci). Beograd: Arhiv Jugoslavije, Printer komerc 1998.
Nedostaju: Jaša Krnjajz, Stipa Popović-Vla, Krešimir Grašić, Zvonko Šofer, i Dragan Pudić Paraliza.
Izvor: Dokumenti iz istorije Jugoslavije tom II. Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača iz Drugog svetskog rata: (Saopštenja, odluke i spisak jugoslovenskih građana koje je Državna komisija utvrdila da su ratni zločinci). Beograd: Arhiv Jugoslavije, Printer komerc 1998.
Po uzoru na natpis na Kapeli mira u Sremskim Karlovcima, na kojoj stoji da su je podigli katolici iz Petrovaradina, predložio bih, da se i jednoj ulici u Sremskim Karlovcima dodijeli naziv: „KARLOVAČKIH ŽRTAVA 1941“. Tako bi dokazali da žrtve iz Sremskih Karlovaca nisu zaboravljene. Neka potomci pamte.
I KOSTI BI TO BILO DRAGO. Svojim zalaganjem za istinom on je to zaslužio.
Sjećajući se zavičaja Leko Bude Budisavljević je zapisao:
„San je varka a Bog je istina i sve što je od Boga je, pa i san“.
„A ti mladi naraštaju! – mudruj o tome kako znaš. Moj stari mozak kazuje mi: da je čovječija duša Božija iskra, a ti – prevrni, ako ti se ne rači čitati“.
Izvor: Budisavljević Bude. (1887). „Pleme Budisavljevića u Gornjoj Krajini. U Osijeku, 1887.
LITERATURA:
Bastašić Dušan. Udruženje „Jadovno 1941“ 25.5.2021.
Davidov Dinko. (2013.). Totalni genocid, Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945.
Dušan Bastašić. Udruženje „Jadovno 1941“ 25.5.2021.
Dokumenti iz istorije Jugoslavije tom II. Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača iz Drugog svetskog rata, Beograd, 1998.
Kostić Milan. (1997). Spomenica građanima Sremskih Karlovaca žrtvama nemačke agresije i ustaškog terora i genocida od 1941. do 1944. godine. Sremski Karlovci: Izdavački fond Maksima Eparhije sremske, 1997
Lastavica R. Dane. (2014). I u rodnom Smiljanu Tesle Nikole pobijeni Srbi vjere pravoslavne 1941. Udruženje građana Zavičajna grupa Krajina Vojvodina, 2014.
Jadovno – kompleks ustaških logora 1941. knjiga I. Đuro Zatezalo.
Jevtić Atanasije. (2002). Od Kosova do Jadovna, Valjevo, 2002.
Ovčara u Gospiću. (1989). Historijski arhiv u Karlovcu. Zbornik 20. Kotar Gospić i kotar Perušić u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945. strana 181 i 182. Karlovac: Štampa „Ognjen Prica“ Zagreb, 1989.
Pajalić Tihomir. (9.10. 1962). Šaranova Jama. Naše planine, XIV, rujan-listopad 1962. broj 9-10, strana 209.
Vezane vijesti:
