
Hercegovačke reke i hercegovačke suze
Vladika Grigorije, specijalno za „Politiku”, piše o svom detinjstvu, odnosu prema životu, smrti i svetlosti vaskrsenja U djetinjstvu nisam volio groblja. Nijedno dijete ih ne voli. Uvijek bi me obuzimala blaga jeza kada bih prolazio pored njih. Prvo koje sam vidio bilo je ono u nestvarnom mjestu mog rođenja. Kažem nestvarnom, jer i danas, kada god nekoga odvedem na Planinicu – imam utisak da sam ga izveo iz stvarnosti, a čini mi se da i taj neko osjeća isto. I vi koji čitate ovo, kada biste slučajno otišli tamo, sve što bi obuhvatio vaš pogled činilo bi vam se upravo tako – nestvarno. Jedina surova realnost bilo je groblje. Smješteno










