
I krv je gorela u tuzlanskoj koloni
Banjaluka – „Nikada neću zaboraviti kostur, telo vozača koji ’sedi’ u kabini vozila, a smanjen je vatrom na veličinu deteta od deset godina. Oslonio se i kao da još tim spaljenim vozilom upravlja. Šlem mu leži na temenu glave, siv kao što je sve oko njega sivo. Iz otvorenih usta, kao biseri, bele se zubi. Očne duplje mu zaklonio šlem, na kome sam izbrojao osam rupa. Kostur leve ruke visi između sedišta i vrata. Nema mu desne ruke, a cevanice nogu odvojene od skeleta, leva s prstima, desna bez njih, leže na podu ispod metalnih papuča kvačila i gasa.” Ovako Radovan Kecojević, oficir i pravnik u penziji, opisuje tragediju koja













