arrow up

Đurđica Dragaš: Nidžo, Velebit te pamti, sigurna sam

Dragi Nidžo, bila sam ti skoro u Smiljanu. Bilo je plavo nebo, bez oblačka. Onako prozračno i široko kako samo ličko može da bude. Sećaš se sigurno tog neba… svi ga sa sobom po svetu nosimo. Kosila se trava i talasalo žito. Mirisalo je baš onako kako pamtiš. Znaš kad lička zemlja diše…. Zelenio se Velebit plavičasto. Težak i moćan. Savršen i strašan. Velebit kojeg u krvi i kostima nosimo, planina što naraste i oteža od krvi naše i kostiju po utrobi njegovoj rasutih. Pamti starina sve naše tajne, pamti i ćuti. Kako li je njemu Nidžo moj?! Bole li ga rane naše il’ mu život i smrt dođu na

Gordana Dostanić: A sada ja tebi o Vrepcu

Ko li će, posle mene, sem Like, pamtiti Vrebac? Onaj iz mamine davne, setne priče u kojoj još jedino postoji.         Uvek si mi pričala o Lici, Vrepcu, svom detinjstvu, zorama koje su pune rose kad kreneš za ovcama, večerima uz vatru na ognjištu. Sve si pamtila: ljude, njihove nadimke, šaljive stihove, događaje… Volela si svaki taj prošli dan, ma šta da je nosio. A nosio je lepotu detinjstva, ličke sveže noći i raspevane ptice, nosio je ledene zime, i strahote rata, skrivanje u planini, šumi, nosio je i nepreboljenu pogibiju brata negde daleko od Vrepca… Posle sam se i ja sećala tih tvojih sećanja i nekih mojih koje sam pabirčila

Udruženje Jadovno 1941. Banja Luka podnelo pritužbu JAVNOM TUЖILAŠTVU ZA RATNE ZLOČINE R. Srbije

Stiče se utisak da Tužilaštvo postupa diskriminatorno prema srpskim žrtvama i suprotno javnom interesu kada je u pitanju otkrivanje i krivično gonjenje izvršilaca krivičnih dela protiv čovečnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom (krivična dela iz članova 370. do 384. i članova 385. i 386. Krivičnog zakonika), lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava izvršena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine koja su navedena u Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kao i izvršilaca krivičnog dela “Pomoć učiniocu posle izvršenog krivičnog dela“ iz člana 333 Krivičnog zakonika, ako je to krivično delo izvršeno u vezi sa nekim od prethodno navedenih krivičnih dela. Najveći deo podataka

Digitalno priznanje s Velebita: Gde su kosti Bože Latinovića?

Kada sam krajem marta prošle godine na stranicama „Politike” objavio tekst pod naslovom „Zločin na Tulovim gredama”, namera mi je bila da od zaborava otrgnem jedan od najsurovijih, a javnosti najmanje poznatih događaja iz decembra ratne 1991. godine i da odgovorim postoji li uzročno-posledična veza tog događaja sa ubistvom starijeg Luke Modrića (dede poznatog hrvatskog fudbalera istog imena), koje je usledilo tri dana kasnije. Piše: Savo Štrbac Na taj prvi tekst nadovezao se i drugi, „Ponovo o zločinu na Tulovim gredama”. U prvom sam izneo autentična svedočanstva preživelih učesnika sa srpske strane, kao i precizna imena poginulih i nestalih pripadnika JNA i Teritorijalne odbrane iz Gračaca, a u drugom dokaze

Afe­ra­ „Tompson” ­– ko je ubica pod uzdoljskim hrastom

Naj­no­vi­ja od­lu­ka Ustav­nog su­da Re­pu­bli­ke Hr­vat­ske (broj U-IIIBi-2741/2020. od 19. ma­ja 2026), ko­jom je usvo­je­na tu­žba bra­će Slo­bo­da­na i Mi­la­na Be­ri­ća iz Be­o­gra­da, zva­nič­no je i pod pe­ča­tom naj­vi­še sud­ske in­stan­ce u Za­gre­bu po­tvr­di­la ono što Do­ku­men­ta­ci­o­no-in­for­ma­tiv­ni cen­tar „Ve­ri­tas” tvr­di već du­že od tri de­ce­ni­je: Hr­vat­ska sve­sno, na­mer­no i si­stem­ski op­stru­i­še i vo­di „ne­u­čin­ko­vi­tu” is­tra­gu o bru­tal­nom ubi­stvu sed­mo­ro sta­ri­jih srp­skih ci­vi­la u se­lu Uz­do­lje kod Kni­na, po­či­nje­nom 6. av­gu­sta 1995. go­di­ne. Ova od­lu­ka ni­je sa­mo prav­ni ša­mar zva­nič­nom Za­gre­bu, već i krun­ski do­kaz o po­sto­ja­nju „za­šti­će­nih ka­sti” unu­tar hr­vat­skog dru­štva. Ana­li­zom sa­mog obra­zlo­že­nja sud­ske od­lu­ke, pred na­ma se skla­pa mo­za­ik za­stra­šu­ju­ćeg dr­žav­nog sa­u­če­sni­štva u pri­kri­va­nju zlo­či­na, u či­jem se

Đurđica Dragaš: ZAVET

Možeš me gaziti, nići ću opet kao trava u proleće, kao cvet posle kiše. Ime mi gaziš,krst skrnaviš.Decu mi preklanu korovom koroviš. Nesoju, jade… Kuću mi raskrivaš,livadu trnjem zacrniš.U jami moje ponovo zatireš.Sa kamena ime mi brišeš. Nesoju, jade… I božure mi čizmom gaziš.Po polju krvave tragove ostavljaš.Pesmu mi braniš,molitvu poganiš. Nesoju, jade… Bolim te živa,s pesmom na usnama.Bolim te živa,s mirom u srcu,sa svećom u rukama. Жari ti oči pogane moja haljina bela.Gore ti dlanovi krvi željni.Progoni te svetlo iz jame,miris zemlje koju si čemerom napojio. Nesoju, jade…. Možeš me gaziti,nići ću opet.Kao trava u proleće,kao cvet posle kiše.Možeš mi kuću rušiti,gradiću je opet.Gnezdo ću sviti međ’ oblacima,u krošnjama,sa

Bojan Vegara: Ima i nas koji se sjetimo tragedije porodice Golubović

Na današnji dan 1992. godine u Konjicu su ubijeni Đura, Vlasta, Petar i Pavle. Poznavao sam ih. Đura i Vlasta nisu u životu mrava zgazili. Petar je imao 7 godina, a Pavle 5 godina i bili su krivi jer su Srbi. Izveli su ih iz stana ti njihovi “specijalci” i ubili. Petra čak dva puta, jer prvo streljanje je preživio. Naišao je na patrolu muslimanske policiji koja ga je vratila ubicama. Drugi put su bili precizni, pogodili su to malo tijelo i ubili ga. Ni danas se u široj javnosti o tom zločinu ne zna i ubijamo ih nanovo našim zaboravom. Ali, eto, vidim da ima i nas koji ih

Đurđica Dragaš: Pustilo nas je naše Divoselo da se pronađemo, dotaknemo i radujemo plačući

Spavajte mirno, rođeni moji!!! Pronašla sam vas, rođeni moji, pod zelenim pokrovom, među divljim travama, u šumi izrasloj iz vaših kostiju. Vodilo me srce, ranjeno i željno. Vodila me krv vaša što teče mojim venama. Dozivali ste me, znali ste da vas tražim, u mraku divoseljačkom, u muci našoj zajedničkoj. Znam da ste mi se radovali! Radovala sam se i ja vama! Osetili ste moju ruku na vašem hladnom uzglavlju, moj drhtavi poljubac, moje suze na crnoj, krvavoj zemlji divoseljačkoj. Smirivali ste moje ludo srce, brisali tugu, radovali se mom životu. Tešili ste me iz svoje mračne, samotne postelje. Prepoznali ste moj osmeh, vatru u očima i beleg na levom

Đurđica Dragaš: Mirisalo je Divoselo na jutarnju rosu, na jabuke i pokošenu travu

Silno se namučih pre par dana pokušavajući da, na Gugl mapi, pronađem, bar približno, mesto gde je nekad bila naša porodična kuća u Divoselu. Kažem mesto zato što od kuće, posle nekoliko napada hrvatske vojske početkom 90-ih, nije ostao ni “kamen na kamenu”. Kad u pretraživač upišete Divoselo, jedino što dobijete kao rezultat je velika zelena pustoš. Nema kuća, nema puta, nema oranica… Samo zeleno “more” koje guta sve pred sobom. Tražila sam, uvećavala, pokušavala da pronađem neki trag života prema kojem bi se orijentisala… Posle mnogo muke, uspela sam (bar tako mislim) da nekako lociram parče zelenog prekrivača ispod kojeg bi trebalo da su ostaci naše kuće. Usput sam

veritas.jpg

Veritas: U Hrvatskoj uhapšen Srbin iz Valjeva

Milovanu Periću određen istražni zatvor u Rijeci, gde je negirao optužbe koje mu se stavljaju na teret Srbin Milovan Perić (72) iz Valjeva uhapšen je na graničnom prelazu Tovarnik prilikom ulaska iz Srbije u Hrvatsku zbog sumnje da je počinio ratni zločin, saopštio je Dokumentaciono-informacioni centar „Veritas“, koji je ovaj slučaj ocenio kao nastavak „tradicionalnog lova na Krajišnike“. Perić je uhapšen u četvrtak, a iz „Veritasa“ navode da se ovakva hapšenja često dešavaju na početku turističke sezone, čime se, kako tvrde, Srbima šalje poruka da nisu dobrodošli u zavičaj iz kojeg su izbegli tokom rata. Prema podacima ove organizacije, Perić je tokom hrvatske vojne akcije „Oluja“ u avgustu 1995. godine

Dete rijalitija

Jedno takvo dete postalo je vidljivo tek kada se pojavilo u rijalitiju. I opet ne zbog toga što je tamo ispričana priča o Petrovačkoj cesti, niti zato što se neko ozbiljno zainteresovao za sudbinu porodice Stijelja. Malo koja pojava u Srbiji danas tako uspešno ujedinjuje ljude kao prezir prema rijaliti programima. Oni su postali najlakši način da čovek pokaže kako pripada pristojnijem i kulturnijem delu društva. Dovoljno je odrediti se, distancirati i zgroziti se nad tim fenomenom. Eventualno dodati kako je nekada bilo više kulture, više ukusa i više pameti. Ovo nije još jedan takav lament nad kulturnim sunovratom. Više je upiranje prstom u tu licemernu, farisejsku poziciju navodne intelektualne

Жarković: Presudom Glavašu Hrvatska prihvatila činjenicu o ubistvima i protjerivanju Srba

Presudom ratnom komandantu hrvatskih snaga u Osijeku Branimiru Glavašu za zločine nad Srbima, Hrvatska je prihvatila činjenicu da je srpski narod u toj zemlji protjerivan, ubijan, pokrštavan i proganjan, rekao je predsjednik Udruženja Srba protjeranih iz Hrvatske “Krajina” Krsta Жarković. Жarković je ocijenio da je ova presuda tek početak i da će sudovi u Hrvatskoj u drugostepenim postupcima morati potvrditi i ostale presude za zločine nad Srbima u Vukovaru, Dalju, Kipu i drugim naseljima. On je istakao da ova presuda pokazuje da je pravda, ikao spora, na kraju dostižna, kao i da ima veliki značaj za Srbe iz Hrvatske. Podsjetio je da su Glavaš i jedinice hrvatskih snaga koje su

Ledići – 34 godine nakon stradanja Srba

Selo, nekada živo, danas izgleda kao da je rat još uvek tu. Ruševine, zaparložena imanja, nigde psa, nigde mačke, nigde ni jedne domaće životinje. Zbišće i dalje žubori… Piše: Darko Nešković Sarajevo, grad u kome sam proveo deo bezbrižnog detinjstva je ostajao u okviru retrovizora. Lagano, vozeći pored Жeljeznice prema Trnovu, pred očima su izlazile slike srećnog, davno zaboravljenog detinjstva. Idem u Lediće. Posle 35 godina. Uključujem navigaciju nesiguran u sebe i svoje sećanje. Predlaže mi put, drugačiji od onog koji pamtim. Odustajem od pomoći tehnike, idem onim putem za koji mislim da ga znam. Čini mi se da je vreme zamrznuto negde na pola nesrećnog rata, koji izgleda kao

Ratni zločin silovanjem po hrvatskom modelu (2)

U tekstu pod istim naslovom, objavljenom na ovim stranicama pre osam dana, napisao sam da su u poslednjih pola godine, po istom modelu, podignute i dve optužnice protiv dvojice pripadnika SVK, što je privuklo pažnju čitalaca uz molbu da i tim slučajevima posvetim jednu kolumnu, što i činim ovom prilikom. Piše: Savo Štrbac Жupanijsko državno odvetništvo u Splitu 27. novembra 2025. na službenoj internetskoj stranci DORH-a objavljuje dva saopštenja, u kojima se navodi da su, nakon sprovedene istrage, podigli dve optužnice protiv dva pripadnika SVK zbog krivičnog dela ratnog zločina silovanjem, s predlogom da im se sudi u odsustvu, jer se od avgusta 1995. kriju u Srbiji. Prvi (1970) se

Ratni zločin silovanjem po hrvatskom modelu

Mile P., izbeglica iz Hrvatske, nedavno je na adresu u Srbiji, u kojoj živi od avgusta 1995. dobio rešenje o sprovođenju istrage, koju je protiv njega, brata mu i komšije otvorilo Жupanijsko državno odvetništvo  u Zagrebu još 21. decembra 2022. A kad je pročitao da mu se na teret stavlja krivično delo ratnog zločina – silovanje bratićeve žene – šokirao se. Piše: Savo Štrbac I do sada sam znao da hrvatsko pravosuđe olako procesuira pripadnike srpske nacionalnosti za ratne zločine, uključujući i one počinjene silovanjem, s tim da su ovi potonji bili prava retkost sve dok Hrvatska  2015.  nije donela Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vreme oružane agresije

NAJNOVIJE VIJESTI

Ni mrtvi nemaju mira

Hrvatski ratni veterani žele da uklone Spomen-obilježje stradalim Srbima u Golubiću, kod

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.