Ko li će, posle mene, sem Like, pamtiti Vrebac? Onaj iz mamine davne, setne priče u kojoj još jedino postoji.

Uvek si mi pričala o Lici, Vrepcu, svom detinjstvu, zorama koje su pune rose kad kreneš za ovcama, večerima uz vatru na ognjištu. Sve si pamtila: ljude, njihove nadimke, šaljive stihove, događaje… Volela si svaki taj prošli dan, ma šta da je nosio. A nosio je lepotu detinjstva, ličke sveže noći i raspevane ptice, nosio je ledene zime, i strahote rata, skrivanje u planini, šumi, nosio je i nepreboljenu pogibiju brata negde daleko od Vrepca…
Posle sam se i ja sećala tih tvojih sećanja i nekih mojih koje sam pabirčila odlazeći preko leta u tvoj Vrebac.
Eh, da si tu, pa da od radosti poskočiš kad ti, čim otvorim vrata, još sa praga doviknem: Mama, bila sam u Vrepcu!
Da si tu, pa da imam kome da pričam kako je sada tamo, ko je sve obnovio kuću. Da ti kažem da je Jadova nekako plitka i da bi preko leta mogla zasušiti, i da se preko nje još pruža onaj isti most – ni vreme ni ljudi mu nisu naudili… A ti da kažeš: Jadova ne presušuje. Po celo leto smo se kupali.
Eh, da mogu da čujem kako me pitaš ima li još koji kamen na starom kućištu one kuće u kojoj te je ljulja zanjihala, u neđelju, zorom, a koju su ustaše spalile još prvog ratnog leta. I da me pitaš za ono staro jabukovo drvo koje je tvoj deda posadio kad je curu iz Divosela doveo.
A ja da izbegavam odgovor, i vrdam, pa pričam kako je sada škola samo tužna ruševina, kako je i šterna ruina sa koje niko više ne zahvata vodu, ali je zato tu, pod hladom drveća, podignuta drvena senica sa klupama koja, kao neki domaćin, dočekuje svakog putnika. I da je Zadružni dom obnovljen i oko njega nekoliko kuća.
A ti da sve to slušaš i ne zapitkuješ dalje o tome, ne osvrćeš se na tu drugačiju stvarnost, nego se ponovo vraćaš na pitanja o svom ognjištu: A kako stoji kuća koju je moj ćaća posle rata podigao? Može li se popraviti? Ja bih ponovo vrdala i okretala priču na to kako je Gradina zarasla i došla mi nekako niža, kako je i spomenik na njoj baš vidno propao, a da crkva još nije podignuta, ali stoji krst na mestu stare…
I sve tako, ti pitaš jedno, a ja o drugom pričam i smišljam kako da ti odgovorim da te manje zaboli. Onda nastavljam kako je groblje pokošeno i kako dedin spomenik treba očistiti i vratiti slike, ispisati novu ploču. Kažem ti i kako nisam našla grobove tvog ujaka, dede i babe po majci…
Na kraju bih se morala predati i na tvoja pitanja odgovarati. Ko zna da li bih ti rekla istinu, onu surovu, da te do same srži žigne: Ne znam, mama. Sve je u gustiš zaraslo, ne može se prići. Ni sa puta se, od rastinja, ništa ne vidi. Ona staza između naših i Popovića kuća više ne postoji. Pojelo je granje. Nije trava, nego gusto granje i trnje. Nisam mogla prići, niti sam videla od tog rastinja dedinu kuću. Sigurno se urušila. Em rat, em decenije prošle, a da tamo niko nije kročio…
Ne, ne bih ti to tako mogla reći. Dovoljno je ono o školi, i šterni, i zaraslim stazama, i poispadalim slikama sa spomenika. Što da ti kažem tako grubo ono što će te najviše uznemiriti i dugo boleti? Sve bih ublažila i ovako probala: Pa, imanje je nekako zaraslo, puno trave. Nije ni čudo. Dugo tamo niko nije odlazio. Dedina kuća nije u dobrom stanju, ali sredićemo je. Čini mi se i jabuka je još tamo. Na njoj je više suvonjavih nego zelenih grana. Kad uklonimo korov i očistimo dvorište, oko njenog stabla poređaćemo bele kamenčiće. U krug. Neka ostane uspomena na tvog dedu. Ići ćemo tamo čim nađemo majstora da sve uredi…
Da li bi mi poverovala?
Ne bih čekala da razmisliš i shvatiš da ti pričam bajke i zato bih još nastavila o Vrepcu: Bila sam i u Gornjem kraju, ima lepih, novih kuća. Videla sam imanje gde je tvoja Maša rođena. Ti bi se nasmešila: Da, bile smo drugarice, od Vrepca zauvek. I Jela sa nama. A kako je na Jelinom imanju? To bih prigrabila kao spas da se udaljim od one tebi najbolnije teme o kojoj sam izbegavala da kažem gorku istinu, a kojoj bi se ti ponovo i ponovo vraćala. Pa, tamo, na Vlaškom brdu, tamo su tri kuće obnovljene. Ide isti put, kao i ranije. Raskrčen je. A kuća tvoje tetke, e vidiš, ona je propala. Nije za obnovu. Kao ni Nikolina, eno i ona još stoji zarasla i oronula. Sa livade, iza tetkine kuće, onaj divni pogled, koji seže dužinom do na Velebit, isti je kakvog ga se sećam. Lep, kao da svu Liku obuhvata.

A ti bi, kao što si nekad, mnogo puta, ponovila i sada: Ma, ni prinesi! Kakva tetkina kuća? Naša je bila sto puta bolja i sa lepšim pogledom… A ti uvek kontra. Nikad nisam razumela što ti je draža bila tetkina.
I da mi dokažeš potražila bi, sigurna sam, onu staru sliku na kojoj ti, kao devojčica, viriš iza balature. Onda, davno, kad si mi pričala kako je ta vaša kuća, u kojoj si rođena, bila lepa i velika, ja sam se u sebi, gledajući sliku, sa blagim podsmehom pitala: Šta je ovde lepo i veliko? Tada nisam shvatala da je lepota u toplini, uspomenama, sigurnosti u kojoj dete odrasta tamo gde je rođeno, na istoj zemlji na kojoj su se rađali i umirali svi njegovi vekovima unazad. A ti bi onda uzela i drugu sliku i rekla: A na ovoj smo mi, deca, i naš ćeno, Liso.
Znam te slike, ništa mi to nije novo, sve sam bezbroj puta videla i upijala u sebe tvoju ljubav prema domu, i Vrepcu, i Lici. A znam i za sirotog Lisu što je čuvao kuću i sa njom izgoreo kad su je ustaše palile.
Eh, mama, da si tu, pa da ti pričam o tvom Vrepcu. A nema nikoga sa kim bih priču mogla podeliti tako da se raduje i odluta u prošlost, u sećanje, i da tuguje zbog zarasle i oronule vrebačke sadašnjosti, i da nam se suza zajednička suši na obrazu.
Nema više ni mame, ni ikoga od mojih bližnjih Vrepčana. Samo vekovi iza nas, dve zarasle ruševine i Lika koja zna, i pamti, i čuva sve, pa i naše uspomene.
Ko li će, posle mene, sem Like, pamtiti Vrebac? Onaj iz mamine davne, setne priče u kojoj još jedino postoji.