
KO NEMA GROBA – NIJE UMRO … KO NIJE UMRO – NIJE NI ŽIVIO
PPripremajući obilježavanje devetnaeste godišnjice Velikog krajiškog egzodusa, poznatog pod kodnim nazivom “Oluja”, ponovo otvorih roman “Jadovnička žmižda”, autora Dušana Đakovića, izbjeglice iz ike, zadržavajući se na odlomku u kojem glavni likovi, gospićki prota i dječak, koji su živi bačeni u jamu, dok oko njih stotine nedoklanih žrtava– djece, žena i staraca – ječe i zapomažu danima, mada i sami čekaju čas u kome će ih stići smrt, ne odustaju od Boga, moleći se za oproštaj grehova žrtava, ali i krvnika, koji iznad jame izgovaraju rečenicu: „Ko nema groba – nije umro… ko nije umro – nije ni živio!“ Čitajući ovu posljednju rečenicu kroz glavu su mi prolazile brojke i imena stradalih sunarodnika u “bljeskovima i olujama” devedesetih ali













