KO NEMA GROBA – NIJE UMRO … KO NIJE UMRO – NIJE NI ŽIVIO

Datum objave: ponedeljak, 18 avgusta, 2014
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat/nove/savo-strbac.jpgPPripremajući obilježavanje devetnaeste godišnjice Velikog krajiškog egzodusa, poznatog pod kodnim nazivom “Oluja”, ponovo otvorih roman “Jadovnička žmižda”, autora Dušana Đakovića, izbjeglice iz ike, zadržavajući se na odlomku u kojem glavni likovi, gospićki prota i dječak, koji su živi bačeni u jamu, dok oko njih stotine nedoklanih žrtava– djece, žena i staraca – ječe i zapomažu danima, mada i sami čekaju čas u kome će ih stići smrt, ne odustaju od Boga, moleći se za oproštaj grehova žrtava, ali i krvnika, koji iznad jame izgovaraju rečenicu: „Ko nema groba – nije umro… ko nije umro – nije ni živio!“

Čitajući ovu posljednju rečenicu kroz glavu su mi prolazile brojke i imena
stradalih sunarodnika u “bljeskovima i olujama” devedesetih ali i u
“jadovnima i jasenovcima” četrdesetih godina prošlog vijeka. Žrtve iz
rata devedesetih na području Hrvatske i bivše RSK i sam popisujem duže
od 20 godina, za koje vrijeme sam ih imenom i prezimenom popisao 7.136,
među kojima je još 1.916 na spisku nestalih. Nažalost, ni ovaj spisak
nije konačan, pošto smo ga samo u posljednjoj godini dopunili sa nekoliko
desetina novih imena. Vjerujem da smo mi u Veritasu uspjeli da popis
mnogo više približimo realnoj brojci žrtava, nego popisivači srpskih i
inih žrtava iz Drugog svjetskog rata. Po podacima istoričara Đure
Zatezala u kompleksu logora Jadovno (Gospić – Jadovno – Pag) stradalo je
preko 40.000 ljudi a tek desetak hiljada ih je popisano imenom i
prezimenom, dok ih je u kompleksu logora Jasenovac, prema izvještaju
Zemaljske komisije Hrvatske iz 1946., stradalo izmedju 500 i 600 hiljada,
od kojih je, prema podacima Muzeja žrtava genocida u Beogradu, popisano
pod imenom tek oko 83.500. Šta je sa nepopisanima i gdje su posmrtni
ostaci pobijenih? Možda je odgovor u već citiranoj rečenici iz romana
“Jadovnička žmižda”? U nadi da ću nešto više saznati o toj rečenici, sa
autorom sam pričao ovoga jula i avgusta nekoliko puta. I evo što sam
doznao:

Autor je 80-ih godina prošlog vijeka, u toku pripreme svoga magistarskog
rada pod nazivom “Srpsko pitanje u Hrvatskoj”, iz Istorijskog arhiva u
Gospiću, zahvaljujući rodbinskim vezama sa direktorom, dobio dosije
“Logor Jadovno” (“stub visine preko 2 metra i sa oko 60.000 složenih
listova papirusa”) u kojem se, između ostaloga, nalazila i izjava jednog
ustaše kojemu se po završetku rata sudilo za zločine počinjene u ratu, u
kojoj je i našao osnovu za pomenutu rečenicu. Naime, opisujući odakle
ustašama ideja da se Srbi, Romi i Jevreji bacaju u jame, ustaša je
ispričao da su Pavelić, Budak i izvjesni Marić, Srbin iz Like, koji je
bio Pavelićev pratilac i savjetnik, ubrzo po uspostavi NDH, sa papinim
nuncijem u Zagrebu, otišli u posjetu papi Piju XII. Kada su poveli
razgovor kako što više likvidirati nepoćudnih sa što manje tragova, papa
ih je upitao gdje bi sakrili leševe da kojim slučajem žive u Finskoj,
našto su mu gosti uzvratili da bi ih bacali u jezera kojima obiluje ta
država. A pošto živite u Hrvatskoj, gdje nema jezera kao u Finskoj,
bacajte ih u ličke škarpe, sugerisao im je papa (papa je riječ “škarpa”,
što je inače naziv za kraške jame na području Like i Dalmacije,
izgovorio na čistom hrvatskom jeziku). Pričalo se još i o tome kako će
se logoraši iz svih logora na području NDH dovoziti ili dovoditi do
Jadovna gdje će ih žive ili mrtve bacati u velebitske škarpe. Dogovoreno
se odmah počelo i realizovati i ko zna koliko bih ih još bilo bačeno i
ličke škarpe da se Talijani nisu pobunili na svirepost i monstruoznost
ustaša.

Autor je ovaj dosije dao na čitanje gospićkom profesoru Milošu Počuči,
čijih je nekoliko rođaka skončalo u velebitskim škarpama, od kojeg je,
zbog “dugog jezika” njegove žene, oduzet u decembru 1991. godine. Ako
ovaj dosije nije fizički uništen, danas bi se mogao nalaziti u Muzeju
Like u Gospiću, smatra gospodin Đaković, koji se od 1991. nije vraćao u
taj grad, a kako stvari sada stoje, mala je vjerovatnoća da će ga uskoro
posjetiti.

Toliko me je opčinila citirana rečenica i objašnjenje autora, da sam je
za vrijeme ovogodišnjeg obilježavanja jedne od najvećih tragedija krajiških
Srba izgovarao u više prilika: i u porti hrama Hrista Spasitelja u Banja
Luci, gdje su 3. avgusta Krajišnici sa obje strane Une zapalili 7.000
svijeća u pomen stradalih Srba u Hrvatskoj i bivšoj RSK u ratu
devedesetih prošlog vijeka; i na parastosu za 1853 žrtve “Oluje”, čija
su imena dan kasnije pročitana u istom hramu; i na daći u Kolu srpskih
sestara, gdje se svih “postolujnih” godina svraća sa parastosa i
polaganja vijenaca na čašicu za pokoj duša; i na okruglom stolu u hotelu
Bosna i javnoj tribini u Banskom dvoru, održanim 5. avgusta, pod nazivom
“Oluja pred Međunarodnim sudom pravde”, na kojima se razgovaralo o
glavnom pretresu i skorašnjoj presudi po uzajamnim tužbama Hrvatske i
Srbije o genocidu; i na “mostu spasa” na rijeci Uni na granici između
današnje RH i BiH, preko kojeg je oko 100.000 Kordunaša i Banijaca u
avgustu 95. prešlo u Republiku Srpsku i sa kojeg su dan kasnije spušteni
vijenci za stradale i u Drugom i u posljednjem ratu i na kojem je
krajiški pjesnik Mićo Jelić-Grnović, nedaleko svoje rodne kuće, u koju
nije navraćao svih ovih “postolujnih” godina, recitovao svoje
rodoljubive pjesme; i malo kasnije u Svodni, mjestu između Novog Grada i
Prijedora, gdje su 8. avgusta 2 hrvatska MIG-a granatirala izbjegličku
kolonu i ubili troje a ranili više desetina izbjeglica, a dan kasnije i
na Petrovačkoj cesti, kojom je u nekoliko avgustovskih “olujnih” dana
prošlo više od 100.000 Dalmatinaca i Ličana i na kojoj je 7. avgusta
hrvatski avion ubio 9 ljudi, među kojima četvero djece, a oko 50 ih ranio
i gdje je bihaćko- petrovački vladika g. Atanasije (Rakita), sa svojih
desetak sveštenika i đakona, pored spomen obilježja u obliku stilizovanog
srpskog pravoslavnog krsta, služio parastos.

Čini mi se da sam u zlokobnoj rečenici „Ko nema groba – nije umro… ko
nije umro – nije ni živio!“ pronašao odgovor na srpska postradanja u
prošlom vijeku.

 

Piše: Savo Štrbac

Izvor: Intermagazin

Vezane vijesti:

SAVO ŠTRBAC: Oslobađanje optuženih je ruganje žrtvama i to Hrvatska stalno radi

73. GODIŠNjICA KRVAVOG USTAŠKOG PIRA NA PAGU I VELEBITU

O planu da se zaore „istočna njiva“




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top