Nemalo je iznenadila vijest da je za mjesto budućeg najvažnijeg hrvatskog Memorijalnog i edukacionog centra posvećenog sjećanju na žrtve koncentracionih logora, simbolu svih logora koji su  tokom Drugog svjetskog rata postojali širom regiona, odabran bivši italijanski radni logor Kampor. Za manje informisane, Kampor je mesto na ostrvu Rabu, u kom je od juna 1942. pa sve do septembra 1943. bio italijanski radni logor za počinioce teških krivičnih dijla protiv italijanskih vlasti. Kampor nije bio ni koncentracioni logor, ni logor smrti. Niko tamo nije streljan, niti ubijen. Nažalost, od teških uslova života, u logoru je umrlo preko 4.000 logoraša (podatak iz starijih hrvatskih izvora; italijanski izvori i noviji hrvatski izvori navode

Deutsch / English Na inicijativu udruženja Jadovno 1941. iz Banjaluke, nedavno je organizovana dvodnevna ekspedicija čiji je zadatak bio da na području ostrva Paga, na rtu Slana locira mjesto na kome su u noći 14/15. avgusta 1941. godine ustaše, vojnici Nezavisne Države Hrvatske, poklale 91 dijete uzrasta do petnaest godina, 293 ženske osobe i 407 muškaraca. Članovi ekspedicije raspolagali su sa nekoliko fotografija koje su uradili italijanski vojnici početkom septembra 1941. i oskudnim pisanim materijalima koji su samo približno opisali lokaciju stratišta. Ipak, za odluku o odlasku na teren presudna je bila fotografija iz istog perioda snimljena sa samog stratišta koja je u arhiv udruženja stigla nedavno iz Italije a

Trodnevni sastanak posvećen je lokalitetima ustaškog logora u uvali Slana na Pagu, talijanskog internacijskog logora Kampor na Rabu te Golog otoka i obližnjeg otočića Grgur, na kojima su komunističke vlasti krajem četrdesetih godina otvorile mušku i žensku kaznionicu za političke zatvorenike Rijeka – Osmišljavanje plana memoralizacije mjesta političke represije i stradanja u prostoru južnog Kvarnera zadatak je sastanka »Kultura pamćenja u Hrvatskoj i savremenoj Evropi«, otvorenog u petak u hotelu Bonavia u organizaciji njemačke Zaklade Friedrich Ebert i Documenta – Centra za suočavanje s prošlošću. Trodnevni sastanak posvećen je lokalitetima ustaškog logora u uvali Slana na Pagu, talijanskog internacijskog logora Kampor na Rabu te Golog otoka i obližnjeg otočića Grgur, na kojima

Kako je pismo, namijenjeno meni, dospjelo do Vinka Nikolića, dužnosnika u promidžbenim službama ustaškog pokreta i oružanim snagama NDH do 1945. i urednika ‘Hrvatske revije’ u emigraciji? I zašto ga je pola stoljeća držao u svojoj arhivi, a meni nikad nije ni spomenuo da ga posjeduje? Kad je prvi dio ove knjige već bio napisan, iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice iznenada me potresla vijest: voditelj Zbirke rukopisa i starih knjiga, Ivan Kosić, javlja da je arhivist Drago Pažin, sređujući ostavštinu Vinka Nikolića, pronašao dvije stranice pisma koje je meni iz zagrebačkog zatvora 1941. napisao moj otac. Šalju mi slabo čitljivu fotokopiju: da, to je očevo pismo, njegov rukopis. U gornjem desnom uglu jasno

Sećamo li se? Trudimo li se da pamtimo ili da zaboravimo? Da li nam je naša prošlost važna ili ne? To su pitanja koja naviru kada počnete da iz različitih uglova sagledavate temu srpskih stradanja u XX veku, naročito u periodu od 1941. do 1945. na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske. Mnogi od nas o stradanju našeg naroda i genocidu koji je izvršen nad nama znaju jako malo. Malo nas zna da smo jedan od tri naroda evropskog kulturnog miljea, nad kojima je izvršen genocid u XX veku. Pored nas tu su Jermeni i evropski Jevreji. I jedni i drugi gaje kulturu sećanja na svoje stradanje. Postavlja se pitanje gde smo mi tu i koliko

Hapšenje Srba u Ogulinu i Gorskom kotaru, kao i u Gospiću i u drugim mjestima u Lici, počelo je u aprilu. U drugoj polovini maja, u srednjovjekovnoj Frankopanskoj kuli, zatvoru Okružnog suda u Ogulinu, već je bilo zatočeno tri stotine Srba, kako iz Ogulina tako i iz okolnih srpskih naselja: Gomirja, Srpskih Moravica, Gornjih i Donjih Dubrava, Jospidola, Plaškog i drugih sela. Među prvim uhapšenima u Ogulinu, početkom maja, bili su trgovci Miloš Vuksan, Vladimir Bosnić, Ilija Ivošević, Nikola Manojlović, Vladimir Mrvoš, liječnik Živanović, prof. Papjevski, paroh Ilija Ćurčić, studenti Đuro Tatalović i Žarko Momčilović, sudija Marinko Đurić, posjednik Dmitar Milanović, geometar Vlado Bijelić, opančar Đuro Tatalović, obućar Milan Agbaba,

U galeriji Zavičajnog muzeja u Jagodini, 20. septembra u 19. časova, biće otvorena izložba „Moje Jadovno“, u spomen žrtvama stradalim u kompleksu logora Nezavisne države Hrvatske, Gospić-Jadovno-Pag 1941. godine. Prije izložbe biće prikazana reportaža „Dan sjećanja na Jadovno 1941-2017.“ i održano predavanje Dušana J. Bastašića na temu: ,,O (ne)kulturi zaborava“. Izložba će biti postavljena od 20. – 30 septembra 2017. a može se pogledati od 09. do 17. časova. Izložba „Moje Jadovno“, autora Dušana J. Bastašića, Dragoslava Ilića i Predraga Loze je projekat Kulturnog centra Novog Sada i udruženja Jadovno 1941. Prva izložba, 75 godine nakon stradanja 38.000 Srba u kompleksu logora smrti NDH Jadovno-Gospić-Pag, nakon premijere u Novom Sadu postavljena

U znak sjećanja na srpske mučenike koji već sedamdeset i šest godina čekaju da se izvade iz kosinjskih bezdanih jama, da se uz opelo sahrane i tako nađu vječni mir. Tokom Drugog svjetskog rata na prostoru Kosinja oružane snage NDH (ustaše, domobrani, oružnici i tzv. „bijela garda“- naoružani civili) izvršile su zločin genocida nad srpskim stanovništvom. Na najsvirepiji način ubijeno je preko hiljadu srpskih stanovnika, uglavnom civila. Trećina žrtava su bila djeca do petnaest godina starosti. Poslije devedesetih godina pojedini gospićki istraživači „kosinjske povijesti“, nastoje taj zločin minimizirati i prikazati ga kao međusobno srpsko ubijanje u cilju optuživanja Hrvata. Oko 250 srpskih žrtava još uvijek se nalazi u kraškim jamama-grobnicama na području

Gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić u pratnji predsjednika udruženja građana Jadovno 1941. Dušana Bastašića,  obišao je gradske prostorije u banjalučkoj Ulici kralja Petra Prvog Karađorđevića koje će biti dodijeljene Udruženju “Jadovno 1941”.  Navodeći da je na ovoj lokaciji poslovni prostor grada već duže zapušten, Radojičić je zahvalio predstavnicima Udruženja “Jadovno 1941” što su se prihvatili ozbiljnog posla. Podsjećajući da “Udruženje Jadovno 1941” njeguje tradiciju i sjećanje, prije svega, na zločine iz Drugog svjetskog rata, uglavnom ustaške, Radojičić je rekao da je na ovoj lokaciji u centru Banjaluke moguće dobiti memorijalni prostor, sa stalnim i povremenim izložbama, mjesto za sjećanje na ono što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu. “Generalno postoji problem sa

Zatekla nas je tužna vijest da je nesrećnim slučajem život izgubio dr Đuro Zatezalo, istoričar koji se godinama bavio istraživanjem stradanja Srba u vrijeme postojanja NDH, posebno onim na području kompleksa logora Gospić-Jadovno-Pag. Prema još uvijek nezvaničnim informacijama, u subotu 05. avgusta ugušio ga je dim tokom spaljivanja korova kod njegove rodne kuće u Donjim Dubravama. Njegovo tijelo je nađeno dan kasnije usred potpuno izgorjelog područja. Kako javljaju zagrebačke Novosti : “Oko kuće je izbio požar, a vatru je Zatezalo pokušao sam gasiti i našao se okružen vatrom i dimom. S obzirom na svoje zdravstveno stanje i veliku vrućinu, ovakvi slučajevi nesretnih stradanja nisu rijetkost.” Sahranjen je 10. avgusta 2017.

Da su 1941, što je bilo moguće jer je Nikola Tesla tada bio živ, Hrvati u rodnom Smiljanu uhvatili svetski slavnog pronalazača, smesta bi ga ubili, kao što su tokom Drugog svetskog rata ubili 4 337 Srba iz tadašnjih ličkih kotara (srezova) Gospića i Perušića, ili kao što su pobili 559 smiljanskih Srba od kojih je neke krštavao i smiljanski proto Milutin Tesla. Ubili bi ga i 1991. godine Piše JOVO BAJIĆ Teško je naći Srbina sa toliko dubokim i razgranatim srpskim korenima i tako utemeljenom srpskom svešću kao što je bio Nikola Tesla. I svaka pomisao da se on može izmestiti iz srpskog i krajiškog bića i naknadno, posmrtno