Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Voz u zaboravu: Lokomotiva na Glavnom kolodvoru skriva mračnu tajnu

Datum objave: ponedeljak, 8 januara, 2018
Veličina slova: A- A+

fotografija: Bartul ČovićProhladno jutro, sipa tanka kiša, četvrtak. Nema gužve na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, ugodni monotoni glas u intervalima najavljuje odlaske i dolaske… Na izdvojenom kolosijeku, na putu prema Glavnoj pošti, izložena je crna parna lokomotiva: s bijelo obrubljenim plohama pomalo djeluje kao nacrtana; pod određenim svjetlom liči i na one animirane, antropomorfne parnjače, redovito dobroćudne protagoniste crtanih filmova. Nije neobično što se pored nje zaustavi tek poneki roditelj s djetetom. Zapravo većina Zagrepčana više i ne primjećuje izložak, o samoj lokomotivi zna još manje: “Zar to nije ona Titova? Ah ne, ta je bila plava”.

“To je najstarija sačuvana parnjača koju HŽ ima u fundusu, zato je postavljena“, objašnjava nam najupućeniji od nekoliko prometnika vozova koje smo upitali o izloženoj lokomotivi. Kaže da pamti kako je zamijenila Titovu lokomotivu koja je tu stajala “pa otprilike do… 1995? Tako nekako.” Na ploči uz lokomotivu to se ne može se pročitati; tu su tek “Tehnički podaci lokomotive 125- 052”: proizvođač je MAV – Budapest, Mađarska; godina proizvodnje: 1891. Zatim raspored osovina (O-C-O), pa najveća snaga i brzina, potom promjer pogonskih kotača i dužina preko odbojnika. Težina prazne lokomotive, težina lokomotive u službi. Osovinski pritisak. Količina ugljena i količina vode. Oznaka na boku lokomotive kazuje: HŽ 125-052, što bi nas moglo zavarati kad ne bismo znali da je zadnja parnjača na domaćim prugama penzionisana još 1976. te da izložena lokomotiva nikako nije mogla prometovati u sustavu koji se tek od 1991. zove Hrvatske željeznice.

Od 5.600 uhićenika Srba je bilo 3.000, Hrvata oko 1.000, nešto više od 600 Židova i oko 400 Roma (FOTO: Bartul Čović)
Od 5.600 uhapšenih Srba je bilo 3.000, Hrvata oko 1.000, nešto više od 600 Jevreja i oko 400 Roma (FOTO: Bartul Čović)

No precizni – ili manje precizni –  tehnički podaci koje tu nalazimo tek su jedan, mnogi bi se složili i manje značajan dio duge i kompleksne biografije ovog muzejskog eksponata u javnom prostoru glavnoga grada. Crna “stogodišnja parnjača”, takozvana “Katica”, parna je lokomotiva iz 19. vijeka kojom su, kako piše Franjo Horvatić, “ustaše 1941. i 1942. (za trajanja logora) sa željezničke stanice u Koprivnici dovozile u zapečaćenim vagonima buduće logoraše u krug logora na Danici. Ta je lokomotiva odvozila iz logora transporte logoraša do željezničke stanice u Koprivnici odakle su s natpisom ‘trulo voće’ dalje transportovani na gubilište u Jadovnu  (Lika) i druge logore u NDH”. U sklopu spomen-područja sabirnog logora Danica od 1981. spomen-lokomotiva zajedno s vagonom bila je “nijemi svjedok ustaške strahovlade i terora”, kako dan-danas piše na info ploči na ulazu u zapušteno i dijelom devastirano spomen-područje.

Sabirni logor Danica formiran je prije kao prvi koncentracioni logor u NDH već krajem aprila 1941. na prostoru nedugo prije toga ugašene fabrike hemijskih proizvoda i vještačkih gnojiva. Fabrika “Danica” izgrađena je 1906. godine u Drnju na sjeverozapadnoj periferiji Koprivnice, a zbog neposredne blizine pruge Koprivnica-Botovo imala je kolosijek u fabrički krug i tri pomoćna kolosijeka. Logor je bio otvoren sve do septembra 1942., a prema dostupnim podacima i svjedočenjima kroz njega je prošlo oko 5.600 ljudi. Prema poslijeratnom svjedočenju blagajnika Martina Kokora, od tih 5.600 uhapšenih Srba je bilo 3.000, Hrvata oko 1.000, nešto više od 600 Jevreja i oko 400 Roma.[1] Po prvom masovnom hapšenju zagrebačkih Jevreja, potkraj maja 1941., u Danicu je dovezeno 165 jevrejskih omladinaca između 18 i 21 godine starosti. Pošto su primili pozive za osmonedjeljno “vršenje đačke radne službe” u Koprivnici, mnogi od njih su se sami prijavili na policiju. Svi su 31. maja 1941. ukrcani u tri željeznička vagona, i uz pratnju desetorice redarstvenika “kojima se izdaju besplatne željezničke karte za Koprivnicu i natrag” [2] otpremljeni u sabirni logor Danica, a potom, početkom jula, uglavnom na gubilište Jadovno u Lici. Preživjelo je tek troje.

"Zar to nije ona Titova? Ah ne, ta je bila plava" (FOTO: Bartul Čović)
“Zar to nije ona Titova? Ah ne, ta je bila plava” (FOTO: Bartul Čović)

Logorski kolosijek

U monografiji “Spomenici NOB-a općine Koprivnica”, nedavno preminuli dugogodišnji direktor Muzeja grada Koprivnice Franjo Horvatić napominje i da je lokomotiva 125-052 oštećena u ustaškom bombardovanju, neposredno nakon prvog oslobođenja grada Koprivnice koje je trajalo od 7. novembra 1943. do 9. februara 1944. List Željezničar iz februara 1976. najavljuje uređenje spomen-područja sabirnog logora Danica te donosi razgovor s penzionisanim strojovođom Dušanom Momčilovićem koji pamti strašne deportacije i “istovar” zatočenika u logor, no evocira i slavne dane lokomotive, kada je svoj obol dala u poslijeratnoj obnovi zemlje, naročito u poslovima izvlačenja šljunka i njegovog daljnjeg odvoza za izgradnju prvog jugoslavenskog autoputa “Bratstvo i jedinstvo” na relaciji Zagreb-Beograd. “Katica” je vozila do 1970-ih, a odluka o slanju u rezalište promijenjena je 1976. kada se javila ideja o izlaganju u nekadašnjem sabirnom logoru u Koprivnici. “Radni ljudi ŽTP Koprivnica” detaljno su je 1981. godine obnovili i postavili u spomen-područje sabirnog logora Danica, gdje je bila izložena do 1992. godine.

Na problematičnu, vanproceduralnu i od javnosti začuđujuće neprimjećenu zamjenu jedne lokomotive drugom upozorila je aktualna ravnateljica Hrvatskog željezničkog muzeja Tamara Štefanac na stručno-znanstvenom simpoziju “Problem spomenika: spomenik danas” održanom u oktobru 2013. godine u Klanjcu. U zborniku izlaganja simpozija piše kako je lokomotiva Plavog vlaka, JŽ 11-015, izložena na Glavnom kolodvoru u Zagrebu  28. jula 1982. godine povodom Dana ustanka naroda i narodnosti Hrvatske te 90. obljetnice rođenja Josipa Broza Tita.

Daleko od očiju (FOTO: Bartul Čović)
Daleko od očiju (FOTO: Bartul Čović)

Postavljanje su inicirali i realizovali radnici željeznice i radnici tvornice Janko Gredelj. Plava lokomotiva je, navodi, sve do devedesetih godina prošlog vijeka funkcionisala kao važan spomenik u kompleksu Glavnog kolodvora u Zagrebu, bila je odredište turističkih obilazaka grada, mjesto fotografisanja stranih delegacija i organizovanih posjeta školskih i vrtićkih grupa. Štampana je i kao centralni motiv na nekoliko serija razglednica te je predstavljala jedan od motiva grada Zagreba i jedan od simbola povezanih s Josipom Brozom Titom.

No 17. maja 1992. plava se lokomotiva s Glavnog kolodvora u Zagrebu premješta u dvorište godinu dana ranije osnovanog Željezničkog muzeja. Tek Vjesnik u članku “S kolodvora u muzej” javlja o uklanjanju lokomotive Plavog vlaka, tog “znamena Titovog vremena”, i o postavljanju “jedne od najstarijih parnjača” na njeno mjesto. Dnevna štampa, “paralizovana izvještajima s ratnih fronti”, uz izuzetak spomenutog Vjesnika, jedva da je registrovala ovu izmjenu, a u dostupnoj arhivskoj građi nema ništa o odluci ili rješenju koja joj je imala prethoditi. Pod sasvim nejasnim uslovima, bez utvrđene odluke ili stručnog obrazloženja, a ispod radara javne rasprave, “Katica” 23. maja 1992. zamjenjuje plavu lokomotivu na Glavnom kolodvoru.

Trulo voće

S druge, južne strane pruge, u krugu fabrike željezničkih vozila Janko Gredelj u Ulici grada Vukovara na broju 47, smješten je Hrvatski željeznički muzej i njegov depo na otvorenom sa desestak izloženih vozila. HŽM je osnovan 1991. i kao dio trgovačkog društva HŽ Infrastruktura d.o.o. prema novom se Zakonu o muzejima vodi kao privatni muzej, što, prema riječima ravnateljice Tamare Štefanac, nikako nije poticajan okvir za razvoj muzejske djelatnosti. Već godinama muku muče s nedostatkom adekvatnog prostora za smještaj vozila i druge građe, kao i manjkom financijskih sredstava nužnih za, primjerice, izgradnju izložbenih kolosijeka i ostale infrastrukture prilagođene izlošcima – vozilima i masivnim strojevima.

Nova, jeftinija ploča (FOTO: Bartul Čović)
Nova, jeftinija ploča (FOTO: Bartul Čović)

Omalenim dvorištem HŽM-a dominira plava, nedavno obnovljena lokomotiva crveno-bijelih točkova – riječ je o parnjači, jednoj od tri takve, koje su služile za vuču Titovog Plavog voza. Parne lokomotive iz serije 11, najbolje u svojoj generaciji, proizvedene su 1947. u mađarskoj tvornici MAVAG, i naizmjence su vukle Plavi voz dok nisu zamijenjene dizel i dizel električnim lokomotivama. Jedna od tri plave parnjače izložena je danas ispred glavne Železničke stanice Beograd, dok se treća nalazi u fundusu željezničkog muzeja u Ljubljani. Na ovoj zagrebačkoj nalazi se ganz nova dvopismena ploča JŽ-JŽ 11-015: već uvriježena je praksa, rekla nam je ravnateljica Štefanac, da se originalne mesingane ploče mijenjaju replikama od manje skupocjenih materijala – kako bi se spriječile učestale krađe zbog preprodaje sekundarnih sirovina.

Na drugom kraju dvorišta stari je drveni teretni vagon, u narodu poznat i kao stočni vagon, koji je zajedno s “Katicom” dopremljen iz spomen-područja Danice, a potom odložen u dvorište Željezničkog muzeja.

Jezivi vagon (FOTO: Bartul Čović)
Jezivi vagon (FOTO: Bartul Čović)

Na njemu nema oznaka, izložen atmosferilijama propada u dvorištu. Načuli smo da su u njega urezane poruke logoraša – no to bi se, uvjerava nas ravnateljica Štefanac, trebalo potvrditi konzervatorskim istraživanjima: “Potraga za podacima iz cjelokupnog ‘života’ lokomotive je izrazito važna, budući da su utemeljene činjenice njene proizvodnje i kasnije upotrebe osnova za pronalazak sredstava za njenu obnovu, kao i obnovu vagona i konzervatorska istraživanja koja moraju prethoditi obnovi”.

Jesu li unutra urezane poruke logoraša? (FOTO: Bartul Čović)
Jesu li unutra urezane poruke logoraša? (FOTO: Bartul Čović)

Vagon djeluje trulo i zlokobno, kao da bi se mogao raspasti na dodir; nismo više tako skloni pokušati snimiti unutrašnjost.

Partizan u logoru

Sanja Horvatinčić, znanstvena novakinja na Institutu za istoriju umjetnosti, upozorava i na ne manje problematičnu a gotovo simultanu relokaciju, koja upotpunjuje sliku novostvorenih prostornih i simboličkih odnosa te “tihe” normalizacije brisanja kolektivnog pamćenja, ali i vidljivih tragova bivšeg društvenog i političkog sistema. Riječ je o koprivničkoj “Izvidnici” –  brončanoj skulpturi partizana akademskog kipara Ivana Sabolića, autora niza značajnih spomeničkih ostvarenja u bivšoj Jugoslaviji (Niš, Tuzla, Rovinj, Molat itd.), koja je, kao spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora, nakon višemjesečne javne rasprave o adekvatnoj lokaciji, otkrivena 27. jula 1955. godine i izložena na kružnom toku u središtu grada. [3] Sve do 1991. kada se spomenik uklanja s lokacije na kojoj je, osim simboličko-memorijalne imao i svojevrsnu funeralnu funkciju – naime, ispod samog spomenika sagrađena je i kosturnica u kojoj se (i dalje) nalaze kosti palih boraca Koprivnice.

Partizan nekad (FOTO: Ivan Sabolić, "Izvidnica", 1955., Fototeka IPU)
Partizan nekad (FOTO: Ivan Sabolić, “Izvidnica”, 1955., Fototeka IPU)

Spomenik je uklonjen bez javne rasprave i s neumoljivo simboličnim lancem oko vrata, zaostalim od prijenosa dizalicom, deponovan na tada zapušten teren unutar spomen-područja logora Danica. [4] “Time se spomenik koji je imao važnu memorijalnu, društvenu i urbanističku funkciju na jednoj od centralnih lokacija u gradu, premješta u područje prvog logora NDH, čime ne samo da je obustavljena mogućnost neposredne medijacije kolektivnog pamćenja kao izvorne intencije izgradnje spomenika, već je izbrisan i prostorni reper koji je signalizovao na lokaciju kosturnice zaslužnih sugrađana stradalih u antifašističkoj borbi. Štaviše, nedaekvatno impostirana, sama je skulptura, sada lišena svoje spomeničke funkcije, već više od 20 godina prepuštena propadanju, zajedno s ostakom logorskog kompleksa. Primjer Koprivnice, naravno, tek je jedan u nizu sličnih iako ne i najradikalniji od mnoštva memoricidnih zahvata, koji su uz korištenje manje ili veće količine eksploziva, 1990-ih godina bili uobičajena pojava u Hrvatskoj.”

Tako je, smatra Horvatinčić “elegantno zatvoren krug prostornih transfera i ‘tihe’ resemantizacije ovih dvaju spomeničkih objekata – od likvidacije partizana kao ključnog simbola lokalne antifašističke borbe i ‘čuvara’ grobnice palih drugova u simboličkom centru društvenog života jednoga grada, njegove nasilne deponacije na prostor bivšeg logora kao centralnog i univerzalnog toposa kolektivne traume Drugog svjetskog rata – pri čemu se paralelno odvija i proces banalizacije memorijalne aure samog logorskog kompleksa, do semantičke neutralizacije spomen-lokomotive kao označivača masovnih deportacija u fašističke logore diljem Evrope njezinim premještanjem na frekventan turistički punkt Zagreba, u sam centar novouspostavljene političke moći.”

Ploča s natpisom "Palim borcima narodne revolucije i žrtvama fašističkog teorora 1941.-1945. god.", koja se nekada nalazila na spomeniku, danas razlomljena služi kao zakrpa imporviziranom i neadekvatnom "postamentu". (FOTO: Sanja Horvatinčić, 2014.)
Ploča s natpisom “Palim borcima narodne revolucije i žrtvama fašističkog teorora 1941.-1945. god.”, koja se nekada nalazila na spomeniku, danas razlomljena služi kao zakrpa imporvizovanom i neadekvatnom “postamentu”. (FOTO: Sanja Horvatinčić, 2014.)

Stižu vijesti kako je donesena odluka o postavljanju spomenika žrtvama Holokausta u Zagrebu; gradonačelnik predlaže da se spomenik postavi kod Glavnog kolodvora, na mjestu “stare željezničke lokomotive”; naime, iste ove “rehabilitirane” i preoznačene “Katice” koja, osim kao prešućeni spomenik žrtvama ustaškog terora, govori (ili češće: ćuti) i o recentnijoj istoriji prekrajanja prošlosti.

Iz ZET-ove devetke prema Borongaju, sad već na škrtom suncu varljivog februarskog proljeća, posmatramo dvadesetak predškolaca, vjerovatno na ekskurziji u glavni grad, kako se fotografiraju s lokomotivom.

[1] Goldštajn, Ivo: Holokaust u Zagrebu, Novi libar; Zagreb, 2001:267

[2] Goldštajn, 251; Lengel-Krizman, Narcisa i Sobolevski, Mihael: “Hapšenje 165 židovskih omladinaca u Zagrebu u svibnju 1941. godine”, Časopis Novi Omanut, Zagreb, 1998. 

[3]  “Na kojem mjestu podići spomenik palim borcima?”, Koprivnički tjednik, 26.2.1955., 1.

[4] O čemu pišu i lokalne novine: “S lancem oko vrata”, Glas Podravine, 5.4.1991.

Autor: Milena Ostojić

Naslovna fotografija: Bartul Čović

Izvor: Lupiga.Com

Vezane vijesti:

Lokomotiva koja je simbol Zagreba krije strašnu tajnu: Vozila Srbe u logor smrti Danica (VIDEO)


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top