Pisac David Albahari o podeljenoj Srbiji, ravnodušnosti koja caruje, tenzijama i opstanku. Religija u osnovi razdora Istoka i Zapada. Pripajanje EU jedina naša šansa.  „Kada gledam iz Kanade, ništa u Srbiji mi ne deluje toliko opasno ili strašno. Ali, kada dođem ovde, vidim da me daljina vara – kriza je mnogo veća nego što se čini preko okeana.“ Ovako književnik David Albahari, od 1994. sa trajnom adresom u Kalgariju, ali i sa redovnim posetama domovini, svom Zemunu, slika razliku između novinskih vesti i zbilje kada se oceni sopstvenim očima. „Iz daljine se možda situacija čistije sagledava, vidite jasno tablu po kojoj se kreću figure, ali taj pogled je očišćen od

Razlike u tumačenjima razdoblja od 1990. do 1995. ne postoje samo između Hrvata i Srba nego i među samim Hrvatima i među samim Srbima, tako da nije realno očekivati da će se zajednički udžbenik uskoro pojaviti, ističe za „Novosti“ povjesničarka Snježana Koren povodom Tadićeve izjave o potrebi konsenzusne povijesti Hrvatske i Srbije Prilikom nedavnog boravka predsjednika Srbije Borisa Tadića u Hrvatskoj mediji su prenijeli i njegovu izjavu da bi bilo idealno kada bismo imali zajednički udžbenik historije ili barem koje identično poglavlje: o tome koliko je ta ideja izvediva, razgovarali smo sa Snježanom Koren, autoricom udžbenika povijesti sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta i koautoricom „Dodatka udžbenicima za najnoviju povijest“. – Mislim da nije

Rijeka – Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana i ove godine će u Rijeci proteći bez participiranja Srpske pravoslavne crkve – tako je bar rečeno na konferenciji za novinare kojom je ekumenski tjedan najavljen. Štoviše, rečeno je da episkop zadužen za riječko podrušje i dalje iskazuje nespremnost za ove ekumenske napore. Na tom tragu, znajući da sada već petu godinu SPC u Rijeci – ali ne i drugdje u Hrvatskoj – ne sudjeluje u ekumenskim događajima, o tome smo pričali u riječkom SPC-u i kratko nam je rečeno da nema ništa novog. Pitali smo i nadležnog episkopa gornjokarlovačkog Gerasima Popovića i to doslovce da objasni kako to da SPC u

„NAUČNO“ POLITIKANSTVO Svoj prilog netransparentnosti podataka o ratnim žrtvama i zločincima na relaciji Hrvatska – Srbija, što je sada vrlo aktualno, dao je i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata koji je izradio popis žrtava rata, ravnatelj Ante Nazor odgađa njegovo objavljivanje zbog protutužbe Srbije u Hagu Ta je znanstvena institucija u pet godina istraživanja prikupila najpotpuniju bazu podataka o srpskim žrtvama rata u Krajini, što je poslužilo kao korisna osnova za više istraživanja, pa i za ono o ljudskim gubicima od 1991. do 1995. To je sve pohvalno, no objavljivanje popisa žrtava odgađa se zbog političkih kalkulacija. Naime, arhivist Centra Slaven Ružić na nedavnom je zagrebačkom skupu o žrtvama izjavio da je objavljivanje popisa

Mr Goran Latinović O hrvatskim udžbenicima istorije[1] Nakon sticanja nezavisnosti 1991. godine jedan od najznačajnijih zadataka hrvatske države bio je posvećen odgajanju svijesti o slavi i veličini hrvatskog naroda u prošlosti i o njegovoj ”hiljadugodišnjoj” državnosti. Takvo nastojanje nije imalo za jedinu svrhu oblikovanje identiteta savremenog hrvatskog čovjeka (što je svakako bio jedan od prioriteta), već i njegovo pripremanje kako za tadašnje akcije hrvatske države, tako i za one koje bi tek trebalo da uslijede. Osim kroz masovne medije, prije svih televiziju, najpogodnije sredstvo za ostvarivanje tog cilja bili su, prirodno, udžbenici istorije za osnovne i srednje škole. Hrvatska prošlost od ranog srednjeg vijeka do kraja XVIII vijeka predstavljena je

Povodom izjave na „Fejsbuku“ vjećnice SDP-a u Gradskom vijeću Trogira Helene Novak da „demokratija podrazumjeva teritorijalnu cijelovitost i suverenitet međunarodno priznate Republike Srbije“ i da je „Kosovo srpska teritorija otkada je svijeta i vijeka te da će se to EU razbiti o glavu što je dozvolila Albancima da imaju još jednu mafijašku državu“, Udruženje Srba iz Hrvatske izdaje za javnos  S A O P Š T E Nj E  Iako se ovdje radi o ličnom stavu koji je naišao na konsternaciju i u okviru njene stranke ovakvo razmišljanje i iznošenje stavova naišlo je na odobravanje i podršku izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske. Kada bi ovi stavovi postali i zvanični stavovi SDP-a

Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine, Vijeće Ministara Bosne i Hercegovine, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH  u saradnji s Institutom za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, organizuju obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta 2011. godine. Odlukom Generalne Skupštine Ujedinjenih nacija, 27. januar, dan kada je 1945. godine oslobođen zloglasni koncentracioni logor Aušvic, proglašen je Danom sjećanja na žrtve Holokausta. Isti datum je prihvaćen i u Bosni i Hercegovini i već petu godinu se obilježava u organizaciji Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini i Vijeća Ministar BiH. Datum obilježavanja 27.01.2011. godine PROGRAM OBILjEŽAVANjA MEĐUNARODNOG DANA SJEĆANjA NA ŽRTVE HOLOKAUSTA Mjesto obilježavanja –  Sala Jevrejske opštine u Sarajevu

Dobro znamo sa suđenja Glavašu da je Vladimir Šeks svjedočio kako je bio u poziciji zapovijedanja u Osijeku 1991. godine, kad su počinjeni mnogi ratni zločini. To je dovoljan dokaz da se pokrene istraga, iako smo svjesni da se radi o vrlo utjecajnom političaru Programska direktorica Amnesty Internationala za Europu i središnju Aziju Nicola Duckworth 8. je prosinca prošle godine u Zagreb donijela izvještaj s ključnim imenima onih čija se umiješanost u ratne zločine sustavno, više od desetljeća i pol, ne istražuje. Riječ je o Tomislavu Merčepu, Vladimiru Šeksu i Davoru Domazetu Loši; premda je prvi samo dva dana po Amnestyjevu izvještaju završio u pritvoru, Nicola Duckworth i dalje insistira

Najnovije poniženje koje je Srbija doživela posle mišljenja MSP-a o jednostranom proglašenju kosovske nezavisnosti, predstavlja poslednju opomenu da srpska država i srpsko društvo zahtevaju ozbiljno preispitivanje. I to kako u spoljnopolitičkoj orijentaciji, tako i u unutrašnjem vrednosnom sistemu, koji je negovan poslednjih deset godina. To je jasno svakom (sem, izgleda, aktuelnoj vlasti i nekim politikantima u opoziciji). Preovlađujuća spoljnopolitička orijentacija poslednje decenije, sažeta u dogmi „Evropa nema alternativu“ (koja sve više znači da Amerika i NATO nemaju alternativu), pokazala se kao pogrešna i potpuno jalova. Srpska država u budućnosti mora da vodi racionalniju politiku u kojoj će biti mesta za istinsku saradnju sa svim velikim silama, a pogotovo sa Rusijom.

 Posle svega ostaće činjenica da su 127 režimskih poslanika ostavili ružan trag u istoriji srpskog naroda a da je preko tristapedeset javnih ličnosti i velika masa drugih građana pokazala kako se slobodno, imenom i prezimenom govori. Centar za konzervativne studije, Srpski sabor Dveri i Institut za istraživanje srpskih stradanja u dvadesetom veku zahvaljuju se svim građanima, svim javnim ličnostima, svim organizacijama i ustanovama koje su imale rodoljubive svesti i građanske hrabrosti da podrže naš Apel protiv sramne srebreničke rezolucije koja je pre dva dana izglasana u Skupštini Srbije. Izglasavanje ove rezolucije samo glasovima režimskih poslanika govori o tome kako je naš stav bio ujedno i stav najvećeg dela srpske javnosti.