Ništa od zajedničkog udžbenika povijesti

Datum objave: sreda, 2 februara, 2011
Veličina slova: A- A+

Snježana Koren

Razlike u tumačenjima razdoblja od 1990. do 1995. ne postoje samo između Hrvata i Srba nego i među samim Hrvatima i među samim Srbima, tako da nije realno očekivati da će se zajednički udžbenik uskoro pojaviti, ističe za “Novosti” povjesničarka Snježana Koren povodom Tadićeve izjave o potrebi konsenzusne povijesti Hrvatske i Srbije

Prilikom nedavnog boravka predsjednika Srbije Borisa Tadića u Hrvatskoj mediji su prenijeli i njegovu izjavu da bi bilo idealno kada bismo imali zajednički udžbenik historije ili barem koje identično poglavlje: o tome koliko je ta ideja izvediva, razgovarali smo sa Snježanom Koren, autoricom udžbenika povijesti sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta i
koautoricom “Dodatka udžbenicima za najnoviju povijest”.

– Mislim da nije realno očekivati da će se takav udžbenik uskoro pojaviti. Zajednički njemačko-francuski udžbenici povijesti – a dosad su objavljena dva koja pokrivaju razdoblje od 1815. do suvremenog doba – nastali su kao rezultat višedesetljetnih razgovora njemačkih i francuskih povjesničara kojima su se gledišta o određenim pitanjima približavala. To je omogućilo da se pokaže da o nekim pitanjima nema konsenzusa, pa tako u udžbenicima postoje posebna poglavlja posvećena različitim francuskim i njemačkim stajalištima o pojedinim pitanjima zajedničke prošlosti. Osim toga, riječ je o komercijalnim izdanjima koja se na tržištu natječu s drugim udžbenicima što se koriste u tim zemljama, a ne o nekakvoj službenoj historiji obveznoj za sve.

Može li se o nekom dijelu novije historije Srbije i Hrvatske postići ikakav konsenzus?  

– Postizanje konsenzusa o prikazima određenih događaja recept je koji se često nudi u debatama o udžbenicima povijesti, kako od strane političara tako i od strane nekih povjesničara. Osobno ne vjerujem previše u konsenzusnu povijest, jer se ona na kraju uvijek pokaže podjednako problematičnom. U savršenom bi svijetu postojao samo jedan udžbenik povijesti za sve, no u nesavršenom, u
kojemu su ljudske mogućnosti spoznaje ograničene, takav pristup uvijek generira dodatna pitanja, primjerice tko o tome odlučuje i kako postupiti s onim temama gdje konsenzus nije moguć. Treba li isključiti cijela razdoblja povijesti o kojima nije postignuto suglasje među zainteresiranim stranama, što bi u hrvatskom i srpskom slučaju značilo gotovo cijelo 20. stoljeće, i je li to uopće moguće ako postoji snažan javni pritisak da se u udžbenicima upravo takvi sadržaji najdetaljnije obrađuju? Osim toga, čini mi se ključnim shvatiti da razlike u tumačenjima razdoblja od 1990. do 1995. ne postoje samo između Hrvata i Srba nego i među samim Hrvatima i među samim Srbima. U ovom bi trenutku takav konsenzus bilo podjednako teško postići ne samo na relaciji Hrvatska – Srbija nego i unutar svake pojedine zemlje.

Nesuvremeno obrazovanje Kakvo je danas stanje s udžbenicima u odnosu na razdoblje prije nekoliko godina, kada je bilo puno kontroverzi oko njihova sadržaja?  

– O ratovima devedesetih, nesumnjivo, još će se godinama raspravljati s veoma različitih pozicija, na temelju različitih iskustava i, vrlo vjerojatno, s različitim zaključcima. Taj posao na polju historiografije tek predstoji, a čini mi se da bi u ovom trenutku upravo uvažavanje različitih iskustava i različitih sjećanja na zajedničku prošlost već bio golem iskorak u udžbeničkoj produkciji u obje zemlje. Sukladno tome, treba razvijati i adekvatnu metodologiju rada u nastavi u kojoj ćemo učenike osposobljavati da kritički promišljaju o različitim društvenim fenomenima, konfrontiraju i vrednuju različite interpretacije prošlosti i samostalno donose prosudbe.

U Hrvatskoj su u tom pogledu načinjeni određeni iskoraci i taj je proces ipak više odmaknuo nego u Srbiji, čemu je svakako pomogao udžbenički pluralizam, odnosno postojanje više udžbenika za pojedini razred, što je u Srbiji tek u povojima. No to ne znači da su prilike u hrvatskoj udžbeničkoj historiografiji idilične, da proteklih nekoliko godina nije bilo zastoja, pa čak i regresije. Rekla bih da je glavna zapreka u tome što u obje zemlje još postoji vrlo snažna predodžba o školskoj povijesti koja treba prenositi uniformnu sliku povijesti koja se smatra ključnim gradivnim elementom nacionalnog identiteta, koja je fokusirana na jednoznačne odgovore i dolaženja do “pravilnih” interpretacija koje u osnovi služe u formativne, odgojne svrhe. Zato je ključno pitanje kako se promatra svrha nastave povijesti u obrazovanju učenika i s kojih bi se polazišta uopće pristupilo izradi jednog takvog zajedničkog udžbenika.

Koliko su udžbenici, kao i cijeli obrazovni sistem, odgovorni za rezultate GONG-ova istraživanja stavova 999 maturanata, što su izazvali reakcije javnosti?  

– Takvi su odgovori bar dijelom rezultat obrazovanja koje je nesuvremeno, ne samo u sadržajima nego i u metodama rada: učenike se uglavnom upućuje na memoriranje i reproduciranje, a znatno manje na kritičko promišljanje i racionalno i argumentirano izražavanje stavova. Iz odgovora se vidjelo da velik broj mladih stječe znanje o EU-u i ostalim političkim događajima ponajprije putem televizije i interneta, slijede razgovori s roditeljima, a tek potom škola. Iz odgovora je evidentno da su učenici znali odgovoriti na neka pitanja koja su dio programa, kao o trodiobi vlasti ili o ustavu, no ne i na ona o Europskoj uniji ili na to što je legitimitet. Odgovori pokazuju da se mnogo mladih ljudi osjeća “osrednje” ili “loše” informirano o prednostima i nedostacima EU-a. Valja podsjetiti da je prilikom oblikovanja sadašnjeg programa iz povijesti za osnovnu školu u prvoj verziji bila predložena tema o EU-u, no novo je povjerenstvo Ministarstva tu temu izbacilo iz konačne verzije. Ipak, ne mislim da odgovornost leži samo na školi, ona je i na političkom establišmentu, kako onima koji su na vlasti tako i onima u oporbi. Možda je razlog u tome što i dobar dio njih ne vjeruje u sudjelovanje Hrvatske u projektu ujedinjene Europe, jer to znači da se i sami moraju mijenjati. Nadalje, čini mi se da odgovori na pojedina pitanja ukazuju i na visoku etnocentričnost obrazovanja, kako institucionalnog tako i neformalnog, a ukazuju i na slabe kontakte s drugim narodima, pa 46 posto ispitanika smatra da je hrvatska tradicija bogatija od tradicije većine drugih naroda.

Odgovornost politike Jeste li i vi bili šokirani time što najveći dio ispitanika nije znao tko je na vlasti?

– Ne samo iz tog nego i iz drugih odgovora, vidi se da je politika nisko na listi prioriteta mladih i da je ne doživljavaju kao nešto relevantno za sebe. No, mene toliko ne zabrinjava to što mladi ne znaju tko sačinjava vladajuću koaliciju, koliko nizak stupanj demokratičnosti i tolerancije prema različitom. Visok postotak mladih misli da je poželjna dominacija jedne jake stranke (31 posto), na pitanje treba li vladajuća stranka imati apsolutnu slobodu vladanja između izbora 44 posto odgovara da ne zna, nije im jasan pojam civilnog društva itd. Čini se isto tako da mladi u Hrvatskoj prihvaćaju neke vrijednosti samo na deklarativnoj razini, pa ih 50,7 posto smatra da Hrvatska treba osigurati posebna prava svim nacionalnim manjinama, no istovremeno 42,9 posto smatra da ne bi trebalo dopustiti korištenje jezika nacionalnih manjina u službenim prostorijama, a 40 posto da bi Hrvati u Hrvatskoj trebali imati više prava od drugih naroda. Znatan postotak ih smatra da bi trebalo ograničiti mogućnosti slobodnog izražavanja, zabraniti neke medije ili stranke, zabraniti istupe homoseksualcima u javnosti itd. Nažalost, to je isto tako dobrim dijelom produkt dominantne političke (ne)kulture u društvu – gdje je politička elita često isključiva, iznosi neargumentirane tvrdnje, ne razlikuje vlastito mišljenje od činjenica i ima dvostruka mjerila vrijednosti, za “nas” i za “druge”.

Slične stavove mladi iskazuju i o novijoj prošlosti: dok 57 posto smatra da treba oštro kažnjavati isticanje fašističkih simbola u javnosti, za 27 posto NDH nije fašistička tvorevina, a čak 43,4 posto to ne zna. To ipak ne bih pripisala toliko školstvu, koliko svemu onome što nam se u javnosti događalo u proteklih dvadesetak godina, a pritom prvenstveno mislim na ambivalentan odnos dijela hrvatske političke elite prema NDH-u. Udžbenici povijesti se često proglašavaju krivima za takvo stanje, no oni su se već prije dosta vremena promijenili nabolje, ali se istovremeno još dovoljno ne reagira na ispade za političkom govornicom, na sportskim terenima i koncertima.

Nenad Jovanović
Snimio: Jovica Drobnjak

Izvor: SRPSKO NARODNO VIJEĆE

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top