
Nasleđe Haškog tribunala, ili o svedocima, dvostrukim kriterijumima i geopolitici Zapadnog Balkana
Da su dvostruki kriterijumi, kako se kolokvijalno imenuje izostanak doslednosti i konzistentnosti u praktikovanju načelno prihvaćenih „pravila igre“, jedno od kardinalnih obeležja sada već višedecenijskog delovanja Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju široko je rasprostranjeno stanovište kako u laičkim tako i u stručnim krugovima posmatrača i valorizatora njegove pravosudne prakse. Utoliko ni nedavna njegova odluka da, uprkos činjenici da je u slučajevima nesrpskih optuženika sve vreme svoga postojanja tolerisao ne samo pretnje, zastrašivanje i korumpiranje svedokâ Tužilaštva, već i njihove brutalne i masovne likvidacije (slučaj „Haradinaj“[1]), Vladi Srbije uputi nalog da zbog „nepoštovanja suda i uticanja na svedoke“, odnosno „ometanja sprovođenja pravde“ u postupku protiv lidera vanparlamentarne Srpske radikalne stranke,













