Jadovno u knjizi: Franjo Zdunić Lav: “Kotar Gospić i kotar Peručić u NOB”

Datum objave: sreda, maj 31, 2017
Veličina slova: A- A+

Spomen područje Jadovno -1988 JADOVNO U KNjIZI:

Franjo Zdunić Lav: “KOTAR GOSPIĆ I KOTAR PERUŠIĆ U NARODNOOSLOBODILAČKOM RATU 1941-1945“, KARLOVAC 1989.

Ustaški zločini na Jadovnom i u nekim drugim logorima smrti uz osvrt na njihove korijene

»Oni koji ne pamte prošlost, osuđeni su da je ponovo prožive.« Santayana

Kada se govori o ustaškim zločinima i zvjerstvima koje su počinili na Jadovnom sredinom 1941. godine (juni-august) nad našim narodima: Srbima, Jevrejima i Hrvatima, svakom se nameće pitanje: gdje su klice i korijeni tih monstruma, pobješnjelih zvijeri i krvoloka; kako su nastali i tko ih je odgajao za ubice; kako je nastala njihova teroristička organizacija – Ustaški pokret i tzv. Nezavisna Država Hrvatska (NDH) za koju naš pjesnik Vladimir Nazor reče: »Niti je bila nezavisna, niti država, a najmanje Hrvatska«.

Historičari su na ova i druga pitanja, uglavnom, odgovorili. Međutim, da bi se dobila što potpunija i cjelovitija slika o Jadovnom, kao jednom od prvih i najstrašnijih gubilišta – stratišta našega naroda, potrebno se ukratko osvrnuti unatrag, na prošlost.

I

U Hrvatskoj je za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, drugom polovinom XIX st. djelovala Hrvatska stranka prava (HSP).[1]

Njeni osnivači dr Ante Starčević (1823-1896) i Eugen Kvaternik (ubijen 1871. godine) bili su istaknuti neprijatelji Austrije i Mađarske. Austriju i dinastiju Habsburgovaca smatrali su vinovnikom svih nevolja hrvatskog naroda. Za cijeloga života radili su na rušenju Austrije boreći se protiv Habsburgovaca. Zastupali su stanovište, da Hrvatima nema života, a niti budućnosti dokle se god ne oslobode Austro-Ugarske i ne stvore svoju samostalnu državu.

Pavelić. Prema dokumentu u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu (signatura: kut. 229, br. 46/4-1) lički partizani su od Talijana tražili zamjenu zatočenika, među njima i Zlate Šegvić (dopis Velike župe Gacka i Lika T br. 1275 od 16.XI 1942).

Starčevićeva ideologija počivala je na koncepcijama rasističkog nacionalizma. Granice »Velike Hrvatske«, kakvu je on zamišljao, bile su na zapadu kod Triglava, a na istoku na današnjim granicama s Bugarskom. U toj državi osim Hrvata, po njemu, drugih narodnosti (Srba, Slovenaca, Crnogoraca itd.) nije bilo, niti ih je on priznavao. Bio je netrpeljiv prema svim ostalim imenima (nacionalnim) i isključivo je inzistirao na hrvatskom imenu: »… celo pučanstvo među Macedoniom i Njemačkom, među Dunajem i adrističkim morem, ima samo jednu narodnost, samo jednu domovinu, samo je jedan život hervatski … Iliro-Serbija nije drugo nego Hervatska, kroz vekove u povesti i u pravu, a i danas u narodnosti… U Srbiji je pučanstvo hervatsko, koje nekoji u novije vreme zovu serbskim«.[2] Nasuprot Starčeviću, Kvaternik je u početku priznavao srpsku nacionalnost, ali izvan Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Kasnije pod njegovim (Starčevićevim) utjecajem i on je potpuno negirao.

Ovakav separatistički nacionalizam (rastistički) koga je kasnije još ekstremnije propovijedao i provodio njegov nasljednik Josip Frank, bio je agresivan, netrpeljiv, antisrpski i antijugoslavenski. Pristalice stranke prava (SP) istupali su i služili se parolama: »U hrvatskim zemljama samo je jedan politički narod«, »U Hrvatskoj se ne priznaje nikakva srpska narodnost na srpsko ime«, »Hrvatska, Hrvatima« i slično.

Nekoliko godina prije smrti Starčević je svoj stav prema drugim narodnostima ublažio i u izvjesnoj mjeri korigirao.

Za života Starčević je bio kritikovan i napadan od klerikalizma radi odnosa prema crkvi i antiklerikalnog stava. On je ukazivao na negativnu ulogu crkve i klera u odnosu na hrvatski narod i razobličavao ih. Isticao je da crkva materijalno izrabljuje narod i kulturno unazadnjava, te da je uvijek služila tuđinu za ugnjetavanje hrvatskog naroda, a različitu vjersku pripadnost iskorišćavala za sijanje razdora među narodom.

Poslije smrti Starčevića u SP peuzeo je vodstvo dotadašnji tajnik Josip Frank (1844-1911) advokat i političar iz Zagreba. Neko vrijeme bio je urednik »Agramer Presse«, a kasnije »Kroatische Post«.[3]

U svojoj biti (porijeklom austrijski Jevrej) Frank je bio austrofil i antislaven, posebno antisrpski raspoložen. Borio se za spasavanje Austrije, njezino jačanje i jačanje bečkog centralizma i dinastije Habsburgovaca.

Kasnije, po Franku, SP se prozva »frankovluk«, a njene pristalice frankovci. Pod njegovim vodstvom došlo je do simbioze SP i klerikalizma. Vještim makinacijama on je SP podveo u službu Beča i Austrije, protiv kojih se ranije borila. U ovakvoj svojoj raboti Frank je imao vrlo veliku podršku i dobrog saveznika u katoličkoj crkvi i klerikalizmu.

Katolička crkva i klerikalizam zazirali su od oslobođenja i ujedinjenja južnoslavenskih naroda. Smatrali su da bi bili ograničeni u svojim ekspanzionističkim stremljenjima prema Istoku, a s druge strane da bi time bila

omogućena penetracija pravoslavlja na Zapad. Polazili su sa stanovišta, da dok je god hrvatski narod u okviru Austrije, do tada su interesi katolicizma zaštićeni. Zbog toga je klerikalizam zdušno pomagao Franka (izuzev jednog manjeg broja klera) i bio najveći pobornik Austrije. U vezi s takvom koncepcijom djelovali su i širili propagandu velikih razmjera – antipravoslavnu, antisrpsku, a posebno propagandu protiv ujedinjenja južnoslavenskih naroda.

Frankovo služenje bečkom centralizmu posebno je došlo do izražaja od 1908. do 1910. godine za bana Raucha. On je sa svojim legijama, finansiranim i naoružanim od Beča i Pešte, sprovodio teror i hajku protiv Srba i koalicione opozicije u Hrvatskoj. »Te su legije nosile znakove sa natpisom ‘za kralja i Hrvatsku’ koje znakove su nosili i neki članovi Rauchove vlade, vičući, osobito u pripitu stanju, da su i oni legionaši… Srpska zastava, ćirilica, srpski patrijaršijski grb, srpsko ime, srpske škole, srpske zemljoradničke zadruge, srpske štedionice, u jednu riječ; sve što je srpsko, našlo se proskribirano kao veleizdaja, a u narod srpski u Hrvatskoj … puštena hajka istražnih sudaca da hapse.«

Antun Radić daje ovo svjedočanstvo o tome, kako su Frankove legije uz asistenciju Rauchove policije žarile i palile po Hrvatskoj premlaćujući sve protivnike austro-mađarskog režima, od vođe hrvatsko-srpske koalicije Supila, do prvaša Mile Starčevića: »Legija na poslu. Prošle nedjelje, navalilo u Zagreb jedno dvadeset mladića od tako zvane frankove legije na zastupnika Supila… te ga stali lupati batinama … Frankovi legionaši pokušali su (kako smo ukratko javili), umoriti Milu Starčevića i njegove drugove. Dr. Petričić ranjen je revolverom u gornji dio noge, a jedan mladić ispod srca… To već nije šala, jer su Frankovi pristaše eto pod zaštitom vlasti gospodara života i smrti u Hrvatskoj.«[4]

Upravo u ovakvoj SP spregnutoj sa klerikalizmom, pod vodstvom Franka, a izrasloj na Starčevićevom ekstremnom nacionalizmu, nalaze se klice i korijeni, kao i ideologija kasnijeg ustaštva.

Sprega frankovaca i klerikalizma u svom formiranju i organiziranju je došla do izražaja na Svehrvatskom katoličkom kongresu, održanom septembra 1900. godine u Zagrebu pod vodstvom sarajevskog nadbiskupa Stadlera. U govoru kojega je održao na kongresu on je istakao: »Mi smo Hrvati i katolici i to hoćemo da budemo. I zato se sastadosmo, da to pred cijelim svijetom izjavimo, od kojega nam mnogi ne daju, da se zovemo Hrvati, a drugi nam hoće da krate, da smo katolici. Mi smo i jedno i drugo«.[5]

Bez svake sumnje, Stadler je hrvatstvo poistovijetio sa katoličanstvom i obratno, katoličanstvo sa hrvatskom.

Ovu kleronacionalističku koncepciju, kasnije je potvrdio kao ideologiju ustaštva poznati ustaša Mile Budak u svom govoru, održanom 13.VII 1941. godine u Karlovcu: »Braćo i ssestre! Na našoj odanosti crkvi i katoličkoj vjeri temelji se naš cijeli rad, jer nas je povijest naučila da kad ovdje ne bismo bili katolici, da bi nas davno nestalo. Eto, braćo i sestre na te svetinje, na crkvu, vjeru i obitelj, najviše navaljivahu naši najveći neprijatelji, a to su pravoslavci svih klasa i boljševici. Proračunati neprijatelji traže uvijek najosjetljivije mjesto i kušaju na nj udariti. Ali baš se tu namjerio na najveći otpor, jer je na tim temeljima bazirana ideologija ustaškog pokreta«.[6]

Poslije navedenog kongresa frankovci i klerikalci otpočeli su sa neviđenom žestinom rasplamsavanje vjerske i nacionalne netrpeljivosti, šovinizma, antisrpstva i slično. Žestinu ove propagande najbolje ilustriraju napisi u tadašnjoj njihovoj štampi. Tako povodom ubistva Ferdinanda u Sarajevu zagrebački frankovački list »Hrvatska« od 29. IV 1914. piše: »U našem krugu, na našem tijelu nalazi se sva sila krpuša u spodobi Srba i slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju. Sa njima moramo jednom za svagda obračunati i uništiti ih. To nek nam od danas bude cilj… Ubojico ime ti je Srbin! I jesi Srbin, prokleto ti sjeme i pleme, što ga je vjetar natrunio po našem hrvatskom tlu, da rađa zločin i zlobu, sije neslogu i razbojnički proljeva krv«, Isti list 3. VII 1914. godine piše: »Narod navješćuje Srbima borbu na život i smrt i progonstvo iz Bosne i Hercegovine«.[7] Za ovakvim frankovačkim napisima nije zaostajala ni tadašnja klerikalna štampa: »Hrvatska katolička zadruga«, »Hrvatska narodna zajednica« itd.

Međusobno povezani klerikalci i frankovci dočekali su i prvi svjetski rat šireći i rasplamsavajući propagandu nacionalne mržnje, antisrpstva i antijugoslavenstva. U takvom ratnohuškačkom divljanju zatekao ih je i slom Austro-Ugarske 1918. godine i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

II

Padom Austro-Ugarske Monarhije kleronacionalizam je i u novoj državi nastavio svoju djelatnost kroz obnovljenu SP, oktobra 1918. godine. Upravo iz redova pripadnika obnovljene SP rađaju se prve ustaše i ustaška organizacija iza kojih stoji veći dio katoličkog klera koji je oduvijek bio odbojan prema ujedinjenju naših naroda.

Obnovljena SP nije se slagala sa jugoslavenskom politikom novoosnovanoga Narodnog vijeća u Zagrebu o ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca. Formirala je i svoj program, kojega je uz tadašnjeg predsjednika Vladimira Prebega potpisao i advokat Ante Pavelić, kao tajnik. On je 1919. godine bio izabran za gradskog zastupnika na listi SP, a 1927. i u Narodnu skupštinu u Beogradu. Inače malobrojni članovi SP bili su ekstremni nacionalisti – nacionalistički orjentirani intelektualci, činovnici austrofili, te bivši austrougarski oficiri, koji su stvaranjem nove države bili nezadovoljni zbog gubljenja ranijih privilegija i povlastica.

Rukovodstvo obnovljene SP ubrzo je (novembra 1922. godine) došlo u koliziju sa najvećom i najutjecajnijom političkom strankom u Hrvatskoj – Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom (HRSS) na čelu sa Stjepanom Radićem. Uskoro među njima izbija sukob zbog nastojanja rukovodstva HRSS da se sporazumi s političkim strankama u Srbiji. Frankovci su smatrali da je to napuštanje borbe za oslobođenje hrvatskog naroda i sl. S druge strane Radić je optuživao frankovce zbog veza sa emigracijom i navodio, da oni »ne vode hrvatsku nego tuđu politiku« i da hrvatskom narodu »smeta frankovština i ona ne smije imati riječ u hrvatskom narodu«. I dalje: »Hrvatski narod ima svoju glavu koja je u njegovoj sredini, a ne u Pešti, Beču i Rimu«.[8]Iz ovoga vremena počinje intenzivnije djelovanje i političko angažiranje Pavelića, pa i faza njegova potajnog paktiranja (1922-1925) sa radikalima kao nosiocima režima u bivšoj Jugoslaviji, a u cilju diskreditiranja Radića.

Godine 1926. u okviru SP osnovana je i omladinska organizacija pod imenom; Hrvatska republikanska pravaška omladina (HRPO). Nakon svog Drugog sabora (septembar 1928. godine) ova organizacija je pristupila organiziranju terorističkih grupa. Najpoznatija je bila »Hrvatski domobran«. Po ovlašćenju SP Pavelić je krajem oktobra 1928. godine osnovao ilegalnu ustašku organizaciju koja je 7. januara 1929. na sastanku u Zagrebu, jedan dan poslije uvođenja šestojanuarske diktature kralja Aleksandra, dobila naziv »Hrvatski ustaški pokret« (nazivan i Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija). U njemu su se okupljali malobrojni, najreakcionarniji klerofašistički elementi, uglavnom, iz redova univerzitetske omladine.[9]Cilj organizacije bio je rušenje Jugoslavije kao države.

Iz straha i bojazni od hapšenja Pavelić je 1929. godine pobjegao u Austriju, a zatim u Italiju gdje se stavio u službu fašizma i Musolinija, koji su vodili revanšističku politiku prema Jugoslaviji. U emigraciji on je otpočeo okupljanje malobrojnih emigrantskih skupina u Italiji, Austriji, Mađarskoj i Njemačkoj, te tako postao idejni i organizacioni začetnik ustaštva. Uspostavio je ilegalne veze i kontakte (kanale komuniciranja održavali su pomorci, šverceri, pojedini katolički svećenici itd.) sa istomišljenicima u zemlji: Milom Budakom, Slavkom Kvaternikom, braćom Matom i Ivicom Frković i drugima. Uspostavio je i kontakte sa predstavnicima makedonske separatističke organizacije VMRO (Vnatrešna makedonska revolucionarna organizacija).

Pavelić je 1932. godine objavio Ustav ustaše hrvatskog oslobodilačkog pokreta, koji je donijet na pomenutom sastanku 7. januara 1929. godine, a 1933. propisao je i NAČELA hrvatskog ustaškog pokreta. U ovim dokumentima, posebno u Načelima zacrtani su zadaci metode i sredstva političkog djelovanja – akcije. Okosnica svega je rasizam, ekstremni nacionalizam, separatizam, antikomunizam, fašizam i terorizam.

U februaru 1932. godine ustaški list »Ustaša« pisao je: »Revoluciom krvlju i oružjem treba srušiti tuđinsku tiraniju i uspostaviti nezavisnu državu Hrvatsku.« i »Nož, revolver i pakleni stroj, to su idoli…«[10] U mjesecu julu 1932. godine u članku »Treba klati« piše: »Ono što pije krv hrvatskog naroda treba poklati, da se više nikada to zlo u hrvatskoj sredini ne pojavi«.[11]

Prijeteća i osvetnička propaganda ustaške organizacije bila je popraćena (uz finansijsku pomoć fašizma – Musolinija) diverzantskim terorističkim akcijama, a služila je Musoliniju i za prikupljanje obavještajnih podataka o Jugoslaviji. Iz Italije je 1932. godine ubačena u Velebit petorka ustaških emigranata (Ivan Devčić, Rafael Boban i dr.) koja je uz sudjelovanje nekolicine istomišljenika u Lici (Marko Došen, Andrija Artuković, Juco Rukavina, Jurica Frković i dr. koji su sačinjavali ustaško jezgro) izvršila diverziju na žandarmerijsku zgradu u selu Brušane.[12] U oktobru 1934. godine izvršeno je i ubistvo kralja Aleksandra u Marseilleu u Francuskoj.

Skoro nezapaženi i nepoznati, bez ikakvog utjecaja i podrške u narodu, ustaše su ovim akcijama, u izvjesnom smislu, skrenuli na sebe pažnju. Reakcija tadašnjeg monarho-buržoaskog režima bila je strašna. Već ranije uvedena šestojanuarska diktatura (u stvari, bila namijenjena KPJ i suzbijanju njene djelatnosti) još više je pojačana terorom i nasiljem policije i žandarma. Hrvatski narod u Lici bio je obespravljen, nemilosrdno ugnjetavan i maltretiran. Godine 1935. nedaleko Gospića, kod Smiljanske plantaže, žandarmi su pucali na grupu seljaka iz Pazarišta, i neke od njih ubili. Poslije se prepričavalo da je to bila delegacija (ili slično) koja je pošla kod kotarskog predstojnika, ali da je ovaj bio prethodno obaviješten kako se radi o pobuni i da seljaci namjeravaju napasti Gospić. Godine 1936. ubijen je u selu Trnovcu Karlo Brkljačić Kacan, poslanik HSS-a, koja je kao HSS-ovac bio poznat i utjecajan. Ubio ga je Stjepan Pejnović Peina. Tada su po Gospiću kružile priče da su ubistvo organizirali četnici. Poslije ubistva Brkljačića u njegovu selu nastala je pjesma (vjerovatno potekla iz redova HSS-a): »Crna zemljo i zelena travo, i tebi je Brkljačića žao«. Polovinom 1937. godine žandarmi su u Senju pobili 6-7 gospićkih izletnika, a neke i ranili, pucajući u automobil kojim su se vozili. Istini za volju treba istaći, da su ovi izletnici (izuzev neznatnog broja) bili frankovci. Oni su nacionalističkim pjesmama, povicima i ispadima isprovocirali i izazvali tamošnju žandarmeriju već unapred pripremljenu za svoj postupak.

Teror i nasilje bivšeg režima nad narodom frankovci su propagandistički koristili u cilju pridobivanja istomišljenika. Neke manje uspjehe su i polučivali. Unatoč tome narod ih nije prihvatio, iako je bio ogorčen i ozlojeđen postupcima režima. Ovakav odnos prema frankovcima poizlazio je iz činjenice što je najveći dio hrvatskog naroda u Lici bio pod utjecajem HSS-a, ustaše su mu bile nepoznate i tuđe. To najbolje ilustrira u svojoj izjavi seljak Rukavina, bivši pripadnik HSS-a i radićevac, riječima: »Za ustaše sam čuo prvi put 1932. godine kada su napali žandarme u Brušanima. Do tada nitko o njima nije ništa znao. Kasnije se čulo i znalo za gospićke frankovce i govorilo da su to pristaše ustaša. Moram napomenuti da su svi ti frankovci ili ustaše, kako su ih nazivali, bio takav soj ljudi koji nisu ništa radili, bili su skloni tuči i svemu drugom, samo ne poštenom radu. Zbog toga mi njih nismo voljeli niti im odobravali. To je bio ološ sklon krađi i pljački. Svako pošten se njih klonio. Sa njima niti jedan pošten Hrvat nije imao posla«.

Poslije ubistva kralja Aleksandra, a u cilju da zataška čitav slučaj, Musolinij je izjavio da će Pavelića izručiti Jugoslaviji. Ustaše su se tada u Italiji našle u nepovoljnoj situaciji. Oko 500 emigranata bilo je internirano na otoku Lipari. Sam Pavelić bio je uhapšen i zatvoren u Torinu, gdje se nalazio do 1936. godine, a zatim interniran u Sieni do 1939. godine kada je pušten na slobodu.

Tokom 1935. godine došlo je do izvjesnog poboljšanja odnosa između Jugoslavije i Italije. Bio je potpisan i političko-trgovinski ugovor, marta 1937. godine. Vlada Milana Stojadinovića smatrala je da će ovim potezom, tj. sporazumom, učvrstiti svoj položaj, riješiti se ustaške emigracije i oslabiti unutrašnju opoziciju koju je vodila Hrvatska seljačka stranka na čelu sa Mačekom. Nakon pomenutog sporazum, od novembra 1937. do polovine 1939. godine, u Jugoslaviju se vratilo oko 250 ustaša. Među povratnicima nalazile su se istaknutije ustaše: Mile Budak, Mladen Lorković, Jure Francetić i drugi. Treba istaći da su upravo Stojadinović i njegova vlada oni, koji su otvorili vrata bivše Jugoslavije i dozvolili ulazak fašističkoj ideologiji i organizacijama. Takav stav zadržala je kasnije i vlada Cvetković – Maček.

Kombinacije koje je Musolini imao sa Mačekom (za Pavelićeve internacije) u cilju razbijanja Jugoslavije, otpale su sporazumom Cvetković – Maček 1939. godine. U nastaloj situaciji Pavelić je pušten iz internacije i ponovo angažiran od Musolinija. Od tada se u Jugoslaviji razvija vrlo aktivna i intenzivna ustaška djelatnost i propaganda. U toj svojoj djelatnosti ustaše su naročitu pažnju poklanjale organizacionom učvršćivanju i infiltriranju svojih ljudi u redove HSS-a i razne državne i druge institucije. O tome je ustaša Mile Budak u istražnom postupku poslije rata izjavio: »S obzirom na okolnost, da još nismo mogli sprovesti javnu organizaciju ustaša, to smo tražili od svojih prijatelja i pristaša da ne istupe iz Seljačke stranke, već smo naprotiv savjetovali da sarađuju i sudjeluju u javnom i stranačkom životu HSS pod vodstvom dra Mačeka. Naši su ljudi zauzimali i u Banovini više položaje pa i u drugim granama državne uprave. Tako na primjer ustaša Kruno Batušić bio je zapovjednik osobne garde Mačekove i to još od 1938.g.«

Slično Budaku izjavio je i Svježić Oktavijan, ustaša, član ustaškog prekog suda u Srijemu. On je naveo da je Zvonko Kovačević, pukovnik i zapovjednik Mačekove Zaštite, bio usko vezan za Kvaternika i odigrao presudnu ulogu u osnivanju tzv. NDH; te da su, pored Kovačevića, u Mačekovoj Zaštiti pukovnik Pribanić i Batušić bile ustaše još za Banovine Hrvatske. Ovakvim ilegalnim ustaškim radom rukovodili su Budak, Kvaternik, S. Lorković i drugi. Izdavali su i listove: »Hrvatski narod«, »Hrvatska gruda« i dr.

U to vrijeme jezgro gospićkih, a ujedno i ličkih ustaša, sačinjavalo je nekoliko trgovaca: Jurica Frković, Ivan Pavičić, Lovro Duić, Niko Kovačević i dr, te studenti – braća Stjepan i Ivan Tomljenović, Ante Brkljačić, Josica Samardžija i dr.

Sprega frankovaca i klerikalizma za bivše Jugoslavije kroz ustaški pokret doživjela je svoju kulminaciju. Putem svojih organizacija: »Križarsko bratstvo«, »Marijina kongregacija«, »Domagoj« i dr. Klerikalizam je u duhu ekstremnog nacionalizma, rasizma, nacionalne i vjerske mržnje, separatizma i osvete, odgajao ustaške kadrove.

Za ustaše je bila najznačajnija organizacija »Križarsko bratstvo« (osnovana 1929. godine) jer je imala poluvojnički karakter. Ona je, u stvari, nastavila rad ranije klero-političke organizacije »Orlova«, koja je bila zabranjena šestojanuarskom diktaturom, a služila je klerikalnom ekskluzivizmu i političkom separatizmu.

Sa kakvom je perfidnošću kler organizirao »križarska bratstva«, ilustrira instruktivno pismo njenog rukovodioca dra I. Protulipca jednom župniku iz okolice Splita u kom je, pored ostalog, pisalo: »Morate paziti, da previše informacija ne dajete van, da gg seniori ne učine druk, kao što su ga u Zagrebu učinili. Organizacija će se dati sprovesti. Držat ćemo se, kao da se radi o crkvenoj organizaciji, a radi će se kao do sada… (tj. orlovsko politički). Čim dobijete odobrena pravila od biskupa, možete početi raditi u Splitu… Razmislite i dogovorite se s oo. Isusovcima i nađite najpametniji način, kako će se to pitanje potvrde za Split riješiti…[13]

Ovako formirana i organizirana »križarska bratstva« diljem cijele Hrvatske, pod rukovodstvom katoličkog klera, utirala su put ustaštvu i za njega odgajala kadrove omladine. To najbolje ilustrira, poznati po svome radu među križarima, ustaša – svećenik Franjo Kralik, urednik »Katoličkog tjednika« koji 27. IV 1941. godine u članku »U znaku žrtve – Uz povratak ustaša« piše:

»Križari i Križarice! Prilikom zadnjih događaja vidjelo se, kako je važnu ulogu vršila ta organizacija duhovno pripavljajući ‘novu mladu Božju Hrvatsku’. Odgoj križarske omladine, zahvaljujući pok. dr. Ivanu Merzu i živomu dr Ivi Protulipcu, bio je radikalno Hrvatski. Duhovni program njezin s duhovnim programom ustaša slagao se je i iznosio ga je bezbroj puta, na raznim velikim križarskim manifestacijama dr. Ivo Protulipac, a i drugi križarski govornici. Neka, eto križarska žrtva u budućnosti dođe do jačega izražaja. Ali ne toliko riječima, koliko djelima.«[14]

Pripadnici organizacije »križara« nisu mogli drugim putem niti poći kada su njihovi učitelji i dušebrižnici nosili u sebi svojstva rasizma, vjerske i nacionalne netrpeljivosti i sl, što je kasnije, za NDH, u punoj mjeri došlo do izražaja. Izraziti primjer ovakvih učitelja i dušebrižnika je fra Miroslav Filipović – Majstorović[15], komandant logora Jasenovac, koji je dao pobiti oko 35 000 ljudi, žena i djece u čijim likvidacijama je i sam učestvovao. Fra Dionizije Juričev, kapelan Pavelićeva dvora i kateheta, ni po čemu nije izostajao iza Majstorovića. Ovoga monstruma najbolje ilustrira njegov govor, održan u Stazi za rata, prilikom pokrštavanja Srba u kom je, pored ostalog, rekao: »U ovoj zemlji ne može da živi nitko osim Hrvata, jer ovo je zemlja Hrvatska, a tko se neće pokrstiti, mi znademo kud ćemo s njim. Ja sam u ovim gore krajevima davao očistiti od pileta sve do starca, a ako bude potreba, učiniti ću i ovdje, jer danas nije grehota ubiti ni malo dijete do 7 godina, a koje smeta našem ustaškom pokretu. Mi danas treba da budemo svi Hrvati i da se proširimo, a kad se proširimo i ojačamo, ako nam bude potrebno, još ćemo da oduzimamo od drugih. Nemojte misliti što sam ja u svećeničkoj odori, ali da znate da ja, kada je potrebno uzmem strojnicu u svoje ruke i tamanim sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške države i vlasti«.[16]

Katolički svećenik – župnik i ustaški tabornik na Udbini Mate Moguš u svojoj kleronacionalističkoj netrpeljivosti i mržnji prema Srbima inicira njihovo uništenje i istrebljenje riječima: »Dosad smo za katoličku vjeru radili molitvenikom i krstom, a sada je došlo vrijeme da radimo puškom i revolverom. Pa ako budete tako radili, uživat ćemo plodnost mutilačkih bara«.[17]

Za Majstorovićem, Juričevim, Mogušom i drugima ništa nije zaostajao pop Jole Bujanović, ustaški bojnik, organizator i vođa »križara«, a za NDH osnivač ustaške jurišne bojne i vojne policije u Gospiću. Kao veliki župan Like u februaru 1945. godine dao je povješati 60, a u martu 30 muškaraca i žena, većinom Srba iz Gospića. Ovakvih i sličnih svećenika – dušebrižnika, zakletih ustaša prije i u toku rata, koji su obavljali vojne i druge ustaške funkcije, nije bio mali broj.[18]

Kada i tko je osnovao »Križarsko bratstvo« u Gospiću nema pouzdanih podataka. Poznato je da je sa istim 1937. godine rukovodio Stjepan Tomljenović Patak, student (za NDH ustaški stožernik u Gospiću) i Ante Brkljačić Pić, student. U ovoj organizaciji djelovao je i gimnazijski kateheta, ustaša Vladimir Kargačin. Organizacija je okupljala omladinu, đake gimnazije, učiteljske škole, studente itd. i odgajala ih u kleronacionalističkom, fašističkom duhu. Iz njenih redova potekle su najzloglasnije ustaške ubice i koljači, koji su 1941. godine sačinjavali tzv. Pomoćni ustaški odred (PUO) i vršili masovne pokolje. U logorima Slano, Jadovno, Jasenovac i na drugim stratištima oni su svojim bestijalnostima i krvološtvima potvrđivali da su dostojni svojih učitelja. Još prije rata za Banovine Hrvatske, javno su po Gospiću pjevali: »Vrati se, vrati, Ante Paveliću«, ili »Kad se Maček iz Ženeve vrati, djelit će se Srbi i Hrvati«. Pored ovih i sličnih pjesama, međusobno su se pozdravljali fašističkim pozdravom (uzdignutom desnom rukom) uz povik ŽAP (Živio A. Pavelić), »Bog živi« i »Bog i Hrvati«, a kao znak raspoznavanja nosili su na reverima kaputa mali hrvatski grb u obliku trokuta.

Nisu bili rijetki ni slučajevi fizičkog napada gospićkih frankovaca na one za koje su smatrali da im smetaju, ili su za njih bili nepoćudni. Upravo po uzoru na Hitlerov Sturmabteilung. Tako su jedne noći 1939. godine sačekali Nikolu Francetića, agronoma, poznatoga komunistu iz Ličkog Novog i pretukli ga. U gospićkom parku Kolakovac, uz pucnjavu iz pištolja, kamenicama su napali poznate gospićke komuniste: Jakova Blaževića, Milu Počuču, Đuru Stankovića, Nedeljka Žakulu, Ivu Čačića, Antu Rukavinu Buru, Nikolu Rupčića, Juru Naglića i dr. Za ovakve i slične ispade (izgrede) tadašnji organi vlasti Banovine Hrvatske u Gospiću, frankovce nisu pozivali na odgovornost. Prećutno se prelazilo preko svega jer su u redovima HSS-a, posebno u Građanskoj zaštiti imali infiltrirane svoje ljude, koji su ih štitili i njihove postupke zataškavali. Jedino, kada su izazvali nered za proslave Mačekova rođendana (1940. godine) onda ih je nekolicina istaknutijih internirana u Šid i Lepoglavu.

»Marijinu kongregaciju« organizirao je i vodio pop kateheta Nikola Mašić, profašistički i ustaški orijentiran. To je bila klerofašistička organizacija koja je obuhvatala srednjoškolsku žensku omladinu. Članstvo u ovoj organizaciji za učenice bilo je obavezno. Iz njenih redova potekle su poznate ustaškinje, koje su rukovodile ženskim ustaškim organizacijama.

Negdje 1939/40. godine osnovana je u Gospiću uz učešće gimnazijskog profesora Danijela Crljana, klerofašiste, »Hrvatska ustaška revolucionarna akcija« – HURA) kojom su rukovodili Josip Samardžija (student), Marko Frković, Ante Pihler (austrougarski oficir) i drugi. Nešto kasnije osnovana je i ženska ustaška organizacija »Revolucionarna ustaška ženska akcija« (RUŽA) pod rukovodstvom Josipa Šabana, Zdenke Janjić, Đurđice Hunjet i drugih. Osim studenata, šaka učiteljske škole i gimnazije, ove organizacije okupljale su i jedan broj trgovačkih pomoćnika, propalih i nedovršenih srednjoškolaca.

III

Slom Kraljevine Jugoslavije i proglašenje NDH (10. IV 1941.) gospićke ustaše – frankovci dočekali su vrlo pripremljeni. Po uzoru na fašizam, koji ih je kao kvislinge i doveo na vlast, intencija im je bila ukloniti sve, što ih je moglo u bilo kojem vidu ometati u njihovoj vladavini. Za Srbe je bilo planirano potpuno istrebljenje. Pored fizičkog uništavanja, jedan dio srpskog naroda namjeravali su kroatizirati (pohrvatiti) putem prekrštavanja, uz angažiranje katoličke crkve.[19] U tu svrhu Pavelić je već 3. maja 1941. godine izdao zakonsku odredbu o prelazu s jedne vjere na drugu, a 30. juna 1941. godine izdana je i Instrukcija pod br. 48468/41. u kojoj je, uz ostalo, stajalo:

toč. 2) Grčko istočnjaci, koji dolaze u katoličke i župne urede da budu primljeni, moraju donijeti od kotarskih i općinskih poglavarstava potvrdu o ličnoj čestitosti. Ta se potvrda izdaje u sporazumu s ustaškim logorima i taborima. O tome trebaju općine i kotarske oblasti da izvjeste Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja.

toč. 3) Kod izdavanja tih potvrda treba paziti na grčkoistočne žitelje popove, trgvoce, bogate obrtnike, seljake i uopće na inteligenciju da im se ne izdaju potvrde osim u slučajevima kada se doista dokaže njihova lična čestitost, jer je načelno stanovište vlade da se ovakovim osobama ne izdaju potvrde«.[20]

Ovu »Instrukciju« ustaški ministar Mile Budak dostavio je 14. VII 1941. godine pod br. 42687-B, 1941. godine biskupskim ordinarijatima NDH. U Okružnici nadbiskupske kancelarije kanonik univ. prof. dr S. Bašić, »Instrukciju« je protumačio ovim riječima: »Molimo preuzvišeni Ordinarijat, da bi u povjerljivoj formi obavijestio sve župske urede u pogledu primanja pravoslavnih u katoličku crkvu. Pravoslavnima se neće ni u kojem slučaju dopustiti da prelaze u grko-katoličku crkvu. Intencije hrvatske vlade, da se u katoličku crkvu ne primaju pravoslavni popovi, učitelji, zatim uopće inteligencija i napokon bogati sloj trgovaca, obrtnika i seljaka radi kasnijih eventualnih odredaba s obzirom na njih da se ne bi izvrgavala neugodnostima vjera i ugled katolicizma… Niže i siromaštvo pravoslavno pučanstvo dopušteno je primati uz prethodnu pouku u katoličkim istinama. U koliko bi gore spomenuti navaljivali da budu primljeni, treba ih u zgodnoj formi zadržavati u katekumenatu ili ih na drugi način otkloniti.«[21]

Nema sumnje, katoličkoj crkvi je bilo poznato što se priprema srpskom narodu, posebno njegovoj inteligenciji, sveštenicima, učiteljima, trgovcima i bogatijim seljacima. Predviđeno kroatiziranje putem prekrštavanja bila je samo iluzija. Pokolj u glinskoj crkvi (29.7.1941.) i u drugim mjestima, logori: Slano, Jadovno, Jasenovac, Stara Gradiška itd. gdje je poklano i pobijeno na hiljade i hiljade ljudi, žena i djece, svjedoci su kako se »niže i siromaštvo pravoslavno pučanstvo« kroatiziralo i prelazilo na katolicizam.

Uporedno sa Srbima, ustaše su pripremale smišljeno i sistematsko uništavanje Jevreja i komunista. Stav prema ovima proizlazio je iz nacističko-rasističkog stava Njemačke. Osim toga odnos prema komunistima bio je sadržan u samoj ustaškoj ideologiji koja je počivala na kleronacionalizmu i kao takva bila antikomunistička. Pripremano je i uništenje nepoćudnih Hrvata i svih onih koje su smatrali opasnima i neprijateljima. U duhu ovakve koncepcije ustaše su u svim krajevima otpočele hapšenjem i likvidiranjem viđenijih Srba i komunista.

U Gospiću je za preuzimanje vlasti na području Like bila formirana grupa od 6 članova pod nazivom »Oslobođenje«: Josip Samardžija, Ivan Tomljenović, Marko Frković, Ante Brkljačić, Lovro Duić i Frane Miletić, kao i Pomoćni ustaški odred (PUO) za vršenje patrola, straža, hapšenja, likvidacija i slično. PUO je imao oko 80-100 pripadnika, a sačinjavali su ga studenti, đaci, nedovršeni srednjoškolci, trgovački pomoćnici i šegrti. Sa zadacima, za koje su se ranije, niz godina, fanatično i sistematski pripremali, bili su upoznati skoro svi članovi.

Isti dan po proglašenju tzv. NDH »ustaški stan« (sačinjavali ga članovi grupe »Oslobođenje« i dr), smješten u staroj općini, oko 18 sati pristupio je hapšenjima viđenijih Srba. Hapšenje je vršio PUO, uz pomoć jednog broja pripadnika Mačekove Građanske zaštite, u grupama koje su brojile 6-8 članova. U bivšem Domu »Jugosokola«, u jednoj manjoj prostoriji, bila je smještena grupa za likvidacije: Mile Stilinović (Majinkin) Štuka, Niko Jelača Štakor, Zvone Naglić, Marko Maras Cigo, Joso Matijević, Jopa Suknaić, Vlado Levar, Braja Žumberac i drugi. Još prije izbijanja rata oni su sačinjavali neku vrstu frankovačke udarne grupe koja se fizički obračunavala sa pojedincima – njima nepoželjnim. Kasnije je ova grupa upotpunjena Stipom Brkljačićem (Linjakov), Krešom Rukavinom, Franom Svetićem, Blažom Došenom i drugim notornim ubicama – koljačima, te prozvana »desetina smrti« zbog likvidacije u Šaranovoj jami na Jadovnom. Kako se ovim ubicama došlo do naziva »desetina smrti«, nije poznato. Za pretpostaviti je da je u samom početku grupa za likvidacije brojila 10 članova i po tome dobila naziv. Činjenica je da je broj likvidatora na Jadovnom više nego dvostruk. Poznato je da su članovi PUO odlazili na Jadovno i učestvovali u likvidacijama.

Dva do tri dana poslije 10. IV 1941. godine u Gospić se iz internacije vratio Jurica Frković. Tada je po njegovom naređenju PUO raspoređen i u grupama poslan na teren u srpska mjesta i sela radi uspostavljanja ustaške vlasti, hapšenja i likvidacija. Grupe su bile raspoređene ovako: Lapac – Milan Mataija, oko 10 članova, Udbina – Tomo Duić, 7-8 članova, Gračac – Nikola Japunčić i Milan Alić, oko 15 članova, Ploča – Ante Čanić, oko 5 članova, Korenica – Juco Ugarković, oko 15 članova, Vrhovine – Zvonko Verzon (Ante), oko 10 članova, Vrebac – Zvonko Pezelj, 7-8 članova, Otrić – Gabre Šikić, 3-4 člana itd.[22]

Zvanični nazivi ovih grupa nijesu poznati. Negdje su nazivane »ustaški stan«, a ponegdje je vođa grupe nazivan »ustaški povjerenik«.[23] Činjenica je da su ove grupe na terenu vršile hapšenja i uopće teror nad narodom, te počinile najsvirepije zločine – masakriranja, ubistva i pljačke. Nadzor nad njima su vodili ustaški emigranti Frane Šarić Franić i Joso Tomljenović, koji su u tu svrhu došli iz Zagreba.

Među prvim Srbima u Gospiću bili su uhapšeni i zatvoreni: Ilija Opačić, direktor učiteljske škole: Bogdan Bruić, advokat; Mihajlo Potkonjak Mićok, profesor; Ilija i Boško Plećaš, Milivoj Zec i Bogdan Novković, činovnici; Nikola Mihić, Milan Maksimović, Nikola Dukić, Milan Knežević i Bogde Stanić, trgovci; Milan Obradović, stolar; Ilija Žegarac, pekar; Petar Stanić, gostioničar; Jovo Krajnović, brijač; Janko Obradović, poduzetnik; Aleksandar Opačić Saša i Branko Basarić studenti; te učenici Bogde Počuča Maček (član SKOJ-a), Đorđe Rajčević i drugi. Treba istaći, da je veliki broj studenata i đaka Srba bio napredan i lijevo orijentiran.

Od žena prva je bila uhapšena Jela Počuča Zarijinka. Ubijena i bačena u jamu na Jadovnom.

Gospićki Srbi bili su zatvoreni u kaznionicu (nazivana od građana i »Gericht«) gdje su svakodnevno zlostavljani, tučeni i mrcvareni. Poslije govora ustaškog doglavnika Mile Budaka u Gospiću (2. maja 1941. godine) pomenuti su izvedeni u dvorište kaznionice, zatim povezani i odvedeni na gubilište. Tada se prepričavalo, a to su potvrdile i pojedine ustaše svojim izjavama, da su pobijeni i bačeni u Macolinu jamu na Janču. Istinitost ove verzije u izvjesnom smislu potvrđuje i slučaj Mile Vujnovića Pučana, koji je nađen mrtav kod Budačkog mosta. Vujnović je vožen u istom pravcu i nije isključeno da je iskočio iz kamiona i pokušao bijeg, ili je već ranije bio ubijen u kaznionici, pa je na tom mjestu njegov leš izbačen. Advokat Bogdan Bruić bio je u kaznionici odvojeno zatvoren i pod konac maja ubijen.

Uporedo sa Srbima pohvatan je i pohapšen jedan broj gospićkih komunista: Ante Rukavina Bura i Dinko Tomičić – studenti, Nikola Starčević – šušter, Tomo Balenović – činovnik, Franjo Zdunić Lav – gimnazijalac (član SKOJ-a), te lijevo orijentirani Jure Čorak, Milan Stopić, Drago Prpić Karlo i dr. Zatim je uhapšen Ivan Murković, predsjednik organizacije HSS sa još četiri člana HSS-a. Čitava ova grupa, zatvorenih u kaznionicu, brojila je oko 22-23 zatvorenika. Među njima su se nalazili i članovi KPJ i SKOJ-a iz Perušića: braća Joso i Martin Dasović, Juka Kolan, Dane Balenović, Mića Kulaš i drugi. Nešto kasnije su uhapšeni Milan Svetić Mišo, gimnazijalac (član SKOJ-a), Ivan Alar, sestre Tekla i Ana Fajdić, Kata Bevandić – poznati kao naklonjeni komunistima i simpatizeri.

U toku aprila i maja 1941. godine ustaše su radile na učvršćivanju i konsolidiranju preuzete vlasti uz hapšenje istaknutijih Srba, komunista i Hrvata koje su smatrali nepoćudnima. Ova hapšenja i likvidacije po svom obimu nisu bila takvih razmjera, kao hapšenja, progoni i pokolji koji su uslijedili narednih mjeseci.

Masovna hapšenja, ubistva, pokolji, pljačke i uopće teror nad Srbima, Jevrejima i komunistima otpočeli su početkom juna 1941. godine. Ustaše su pristupile ovakvim mjerama, bez obzira na planirano sistematsko uništavanje Srba, inicirani sve većim narodnim otporom protiv njihove vlasti, širenjem ustanka i NOP-a, te napadnom njemačkog Reicha na Sovjetski Savez 22. VI 1941. godine.

Da bi svojim postupcima dali i zakonsku formu, ustaško Ravnateljstvo za javni red i sigurnost (RAVSIGUR) naknadno je izdalo (15. 7. 1941. godine) i zvaničnu naredbu: »Valja odmah otpočeti sa pritvorom svih Srba i Židova, koji su imalo poznati kao komunisti. Valja početi postepeno i faktički pritvarati i otpremati u zbirne logore »Gospić« Srbe iz pojedinih takozvanih pravoslavnih otoka, tj. specijalno paziti na to da budu financijalno jači i intelektualno«.[24]

Upravo tih mjeseci (juni-juli) razmiljeli su se po terenu ustaški funkcioneri (Budak, Artuković, Lorković, Žanić i dr.) da bi svojim govorima podstakli i ohrabrili područne ustaše na masovne istrebljivačke pokolje. Mile Budak među prvima, već 2. maja 1941. godine, drži svoj poznati govor u Gospiću (govorio je sa balkona bivšeg Sreza) u kojem uzvikuje: »Bježite psine preko Drine« i »Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostali ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti.« Šestoga juna drži govor u Križevcima, a 8. jula u Vukovaru, gdje istupa s parolom: »Ili se pokloni ili se ukloni«. U Pakracu je 20. jula rekao i ovo: »Jednog Vlaha posadi i ugosti za stolom, a drugoga sveži i sjedi na njega. Što ti misli onaj za stolom, isto ti misli onaj pod stolom. Zato zapamti i ovo: s Vlahom (Srbinom) jedi samo pola zdjele ubij ga zdjelom po glavi, jer će i on tebe«.[25] Slično Budaku govore i ostale ustaške glavešine. Tako je, na primjer, ustaški stožernik iz Banja Luke dr Gutić u Sanskom Mostu rekao i ovo: »I kod nas, uskoro, drumovi će poželjeti Srbalja, al Srbalja više biti neće. Izdao sam drastične naredbe za njihovo potpuno ekonomsko uništenje, a slijede nove za potpuno istrebljenje. Ne budite slabi na spram jednoga. Držite uvijek na umu da su to bili grobari i uništavajte ih gdje stignete, a blagoslov našega poglavnika i moj neće vam uzmanjkati«.

Za vrijeme kulminacije pokolja u Lici, Jurica Frković (veliki župan) poslije pokolja u Širokoj Kuli drži govor pridadnicima PUO, nazivajući ih »Žutim orlovima«, u kojem ističe: »Fundament na Jadovnom je od Srba i Židova, a glazura će biti od pokvarenih Hrvata«.

Podstrekivanja, koja su tih dana dolazila od ustaških vrhova, imala su svoju jezivu primjenu. Otpočeo je sveopći istrebljivački i uništavajući pokolj Srba, Jevreja, komunista i za ustaše nepoćudnih Hrvata. Nemilice su ubijani muškarci, žene i djeca. Pljačkana je imovina, a kuće i čitava sela spaljivani. Ustaške klerofašističke grupe, formirane od tipova za izrazito patološkim svojstvima, vršile su neopisiv teror nad čitavim narodom. Zaskočen ustaškim zločincima i krvološtvima narod je bio užasnut i obezumljen. Koliko je u Lici u tim pokoljima i stradanjima ugašeno života radi ilustracije navodimo da je:

– u Divoselu pobijeno i poklano preko 977 muškaraca, žena i djece;

– u Smiljanu oko 550 pretežno žena i djece;

– u Širokoj Kuli ubijeno je 433 žena, djece i staraca;

– u Kosi i Mlakvi kod Kosinja u jednoj kući spaljeno 275 žena, djece;

– u zaseocima kod Perušića probito i poklano muškaraca, žena i djece; Tomaševići – 50, Pejnovići, Sitvuci i Gluičići – 46, Borčići – 65;

– u Buniću I 98 kuća spaljeno i 125 lica ubijeno;

– u Suvaji i Srbu 306 muškaraca, žena i djece pobijeno i zaklano;

– u Bubnju kod Lapca nekoliko stotina muškaraca, žena i djece ubijeno i poklano, kao i u Meljinovcu kod Lapca;

– Štikadi kod Gračaca ubijeno i poklano oko 250 muškaraca, žena i djece;

– u Gračacu ubijeno 70 mladića koji su se na vojni poziv odazvali i, tako prevareni, pobijeni;[26]

– u Švici kod Otočca poklano 30 lica i

– u Brlogu kod Otočca ubijeno 50 lica.

Za vrijeme ovih pokolja punile su se ličke kraške jame, ponori i bezdani tijelima ljudi, žena i djece. Na području Perušića bačeno je u jame: Nezdravka – 13 lica iz Krša, Duman – 20 lica iz Lipova Polja, Pavkuša – 20 lica iz zaseoka Pejnovići i Uzelci; kod Pazarišta u jamu Ševići oko 1500 muškaraca, žena i djece, dopremljenih iz drugih krajeva zemlje; u Gornjem Kosinju kod Sv. Ane (crkve) bačeno je u jamu oko 200 ljudi žena i djece; na Janči u Macolinu jamu nekoliko stotina muškaraca, žena i djece, dopremljenih sa područja Like i iz drugih krajeva vozom, kamionima i drugim prevoznim sredstvima; u 6 jama na zapadnim padinama Velebita (područje Karlobaga) bačeno je preko 4200 muškaraca, žena i djece, uglavnom Srba i Jevreja, dopremanih iz drugih krajeva zemlje. U kotaru Gračac u 4 jame (jedna na Kuku) bačeno je i ubijeno više hiljada ljudi, žena i djece. [27] Neke preživjele i pohvatane u ovim pokoljima ustaše su odvodile u Gospić u kaznionicu, a zatim u logore, ili izravno na druga gubilišta.

IV

Za istrebljenje i uništavanje Srba, Jevreja i komunista ustaše su se smišljeno i planski pripremale. U cilju ostvarenja svojih planova, prije nego su otpočeli masovnim terorom i pokoljem formirali su sabirne (zbirne) i koncentracione logore. Sabirni logori imali su prihvatno-tranzitni karakter, za razliku od koncentracionih kojima je bila namjena fizičko uništavanje interniranih. Upućivanje u logore bila je slobodna volja velikih župana, stožernika, logornika, tabornika, šefora radarstva (policije) zapovjednika vojnih formacija, specijalnih Pavelićevih izaslanika i sl. Prema uputstvima ovih vršene su likvidacije zatočenika, dopunjavane samovoljom komandanata logora i posade koja je vršila obezbjeđenje.

Prvi sabirni logor na teritoriji NDH osnovan je 29. aprila 1941. godine u Drnju kod Koprivnice, u zgrada tvornice »Danica po kojoj je i dobio ime.[28] Odluka o njegovu formiranju donesena je 20. aprila 1941. godina. Prvi zatočenici u njemu bili su Srbi i komunisti (469) sa područja Grubišnog Polja, Križevaca i Pakraca. Kroz logor je prošlo oko 5000 interniraca, od čega oko 4500 Srba, 300-400 Jevreja, a ostalo su bili komunisti i Hrvati. Zbog gladi, zlostavljanja i ubistava život je u logoru izgubilo oko 200 zatvorenika. Internirani su bili iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U grupi Jevreja nalazilo se 175 mladića Jevreja iz Zagreba, od kojih su mnogi bili lijevo orijentirani. Među njima je bilo članova KPJ i SKOJ-a.[29] Ovi mladići Jevreji 30. 6. 1941. godine otpremljeni su vozom u Gospić.

»Danica« je kao logor rasformirana prvom polovinom juna 1941. godine (datum nije poznat), a posljednjih 1600 zatočenika transportirano je u Gospić i Staru Gradišku.

U junu 1941. godine formiran je u neposrednoj blizini Gospića sabirni logor kojeg su ustaše zvanično nazvale »Zbirni logor Gospić«. Točan datum njegova osnivanja nije poznat. Početkom druge polovine juna već je postojao. Zapovjednik mu je bio ustaški poručnik – koljač Dragan Pudić Paraliza, a obezbjeđenje su vršile ustaše iz 17. i 23. ustaške polubojne. Nalazio se oko 3-3.5 km istočno od Gospića, na lijevoj obali rijeke Novčice, udaljen od vode 250-300 m. Bio je smješten u 3 velike gospodarske zgrade (štale) opasane ogradnim zidom visine 2.5 m. Ovi gospodarski objekti, koje je još prije rata sagradila ugledna gospićka porodica Maksimović, bili su poznati pod imenom »Maksimovića štale«. Kada su ih ustaše pretvorile u logor, zatočenici ga prozvaše »Ovčara«, po ovcama koje su se tu nekada nalazile.

U logoru »Ovčara« bili su internirani Jevreji, (muškarci, žene i djeca), žene Srpkinje i njihova djeca i jedan manji broj žena, komunista hrvatske nacionalnosti. Potjecali su iz svih krajeva Hrvatske – Zagreba, Ludberga, Varaždina, Koprivnice, Dubrovnika itd; te iz Bosne i Hercegovine – Sarajeva, Zavidovića, Brčkog itd. Koliki je broj zatočenika prošao kroz logor nije poznato. Internirani su iz logora transportirani kamionima za Karlobag, a zatim brodicama na otok Pag u »Slano« gdje su na vrlo svirep način ubijeni.

U toku augusta 1941. godine u logoru se nalazilo oko 1500 muškaraca i žena i oko 100 djece. Poznato je da su prvom polovinom augusta otpremljena 4 kamiona zatočenica na otok Pag u »Slano« gdje su odmah po iskrcavanju na obali, na najzvjerskiji način pobitne.

Glad, psihičko i fizičko iznurivanje, maltretiranje i zlostavljanje u »Ovčari« bili su svakodnevna pojava. Za sada se ne raspolaže podacima da su u logoru vršena ubistva – likvidacije. Međutim, u jednoj uvali, nedaleko logora, nalazio se u to vrijeme grob mlade žene ili djevojke. Navodno je bila Jevrejka. Na komadu drva (zabitog u grob) bila je pričvršćena fotografija. Da li je ova djevojka izvršila samoubistvo, umrla svojom smrću ili ubijena od ustaša, ostaje nerazjašnjeno.

»Ovčara« je kao logor ukinuta pod sam konac augusta 1941. godine. Prethodno (19. 8. 1941. godine) dopremljeno je iz logora »Slano« oko 450 (?) Jevreja i 360 Srba iz gospićke kaznionice. Obje ove grupe zajedno sa zatočenicima iz »Ovčare« su 21. 8. 1941. godine otpremljene vozom za Jastrebarsko, a zatim muškarci u Jasenovac, – a žene u Kruščicu kod Travnika.

Kaznionica u Gospiću, kod starijih građana poznata i po imenom »Gericht«, bila je velika četverokrilna zgrada cca 130 x 130 m na 2 sprata. Krila zgrade međusobno su povezana i zatvaraju dvorišni prostor sa bunarom na sredini. U prednjem zapadnom krilu zgrade, za Kraljevine Jugoslavije bili su smješteni: sud, javno tužilaštvo i gruntovnica. Ostala tri krila sačinjavala su kaznionica u koju se ulazilo sa istočne strane.

U aprilu 1941. godine Talijani su, jedno kraće vrijeme, u sjevernom krilu zgrade držali zarobljene oficire Jugoslavenske vojske. Poslije njihova odlaska ustaše su je u potpunosti preuzele i koristile, manjim dijelom kao kaznionicu, a u većini kao centar (logor) sabirno-tranzitnog karaktera. U nju su zatvarani Srbi, komunisti (muškarci i žene) i nepoćudni Hrvati. Zatočenici su bili iz svih krajeva Hrvatske, Bosne, Hercegovine i Srijema. Dopremani su vozom, kamionima, a ponekad i zaprežnim kolima (slučaj Srba iz Dvora na Uni i okolice Bihaća). Za transportiranja, naročito vozom (željeznicom), zatočenici su bili zgruvani u marvinske vagone po 50-60 ljudi i, bez obzira koliko je dugo transport trajao, nisu dobivali niti hrane, niti vode.

Na željezničkoj stanici u Gospiću, gdje se vršio utovar stoke, ustaše su ogradile prostor drvenim plotom u visini 2 m i tu istovarale transportirane. Na ovom prostoru vršio se i popis prispjelih, samo u prvo vrijeme. Prispjele je prihvatio ustaški nadporučnik Janko Mihalović, upravnik kaznionice za političke zatvorenike. Nakon popisa, tj. prihvata, žene, djeca, Jevreji i Hrvati odvažani su kamionima; a Srbi u dvoredima i četveroredima, vezani žicom dva po dva ili četiri po četiri, u koloni, koja je još i uzdužno bila povezana lancem ili konopom, odvođeni su pješice. Vrlo često bili su tako gusti povezani da su morali iću ukorak, jer u protivnom ne bi mogli hodati. Kolone povezanih brojile su 100, 150, 200, 250 i 300 ljudi, prema tome koliki je broj bio dopremljen. Srbi su sa željezničke stanice otpremani u kaznionicu, a zatim na gubilištima, ili u logor na Pagu ili Jadovnom; ili su, što je bilo u većini slučajeva, izravno odvođeni na gubilište. Isti postupak je bio i sa muškarcima Jevrejima i Hrvatima, s tim što Jevreji nisu dopremani u kaznionicu. Žene Jevrejke i Srpkinje sa djecom otpremane su u logor »Ovčaru«, a zatim na otok Pag. Isti postupak je bio i prema ženama komunistima hrvatske nacionalnosti, s razlikom što je jedan dio njih smješten u kaznionicu. U slučajevima kada su transporti bili vrlo veliki, a u nedostatku prostora, ustaše su Jevreje smještali privremeno u dvorište i kino-salu stare općine. Bilo ih je smještenih i u dvorištu hotela »Lika«.

Polovinom jula 1941. u kaznionicu je iz Lepoglave dopremljena jedna veća grupa komunista, starih članova KPJ, na čelu sa Kavurićem, Krajačićem, Bukovcem, Ankom Butorac i dr. Tko je sve od komunista Srba, Hrvata i Jevreja bio otpremljen na Jadovno ili likvidiran, podacima se ne raspolaže. Poznato je samo da je u grupi od 175 mladih Jevreja, dovedenih iz logora »Danica«, bilo članova KPJ i SKOJ-a, ali njihova imena za sada nisu poznata.

U mjesecima juni, juli i august 1941. godine, za vrijeme najžešćih pokolja, kaznionica je bila toliko puna da je u ćelije (zatvorske) bilo nagruvano i 25-30 ljudi. U ovako nabijenim ćelijama ne samo da se nije moglo sjediti, naprotiv, nije se moglo niti stajati. Vrlo veliki broj zatvorenika nalazio se i u zatvorskom dvorištu. Koliki je broj, posebno Srba, prošao kroz ovu kaznionicu nije poznato, a niti se raspolaže podacima. Teško da će se to bilo kada i utvrditi. Prema ocjeni nekih očevidaca u dvorištu kaznionice znalo je dnevno biti i do 5000 ljudi, u a vremenu od 20. 7, di 19. 8. 1941. godine oko 25000 ljudi prošlo je kroz kaznionicu.

Uslovi zatvorenika i onih koji su dovođeni i odvođeni dalje iz kaznionice bili su jezivi. Hrana se sastojala od nešto malo graha ili kaše, a u najviše slučajeva nije ni dobivana. Postupak je bio zvjerski. Ustaše su upadale u ćelije, tukle štapovima, bole noževima i ubijale. Takav postupak sa zatvorenicima bio je za čitavo vrijeme postojanja ustaša. Zločini koji su se ovdje činili neshvatljivi su i neopisivi. Tako, na primjer, Stevica Dukić (sin trgovca Dukića) mladić gimnazijalac, u to vrijeme (1941) imao je 16 godina, bio je u kaznionici izmasakriran. Nos i oba uha su mu odrezali, a zatim je likvidiran u Medačkoj plantaži. Sva njegova krivica sastojala se u tome što je bio sin trgovca Dukića. Inače, Stevica je materijalno i finansijski potpomagao nogometni klub GOŠK i družio se sa njegovim igračima, te je pred slom Kraljevine isključen iz »Jugosokola«. Prema jednoj verziji (neprovjerenoj) slično je završio i prof. Mihajlo Potkonjak Mićok. Njega je ustaški emigrant Šarić Franić u ćeliji rasporio nožem »od učkura od bijela grla«. Kasnije je bankovni činovnik Ivan Zdunić iz Žabice ubijen u ćeliji iz revolvera, a zatim su mu prerezane žile na rukama itd.

Terka Franje Gojmerac, rođena 1901. u Zagrebu, privatna činovnica, govoreći o ustaškim zločinima u logorima, za zbivanja i zločinačke postupke ustaša u gospićkoj kaznionici je navela: »U kaznionicu Gospić stigla sam 20. VII1941. Tu sam vidjela kako se danomice odvažavaju ljudi, na hiljade, vezani žicom, na Jadovno i otok Pag. Stalno su dolazili veliki transporti iz čitave Bosne. Ti ljudi su putovali nekoliko dana u zatvorenim marvinskim vagonima, bez hrane i vode, u srpanjskoj vrućini. Onako žedni, gurali su se oko bunara u kaznioničkom dvorištu. Čekali su u dugim redovima da dođu do vode. Jedan od njih bio je malo nestrpljiv i to ga je odmah koštalo glave. Ubijen je od ustaše Nikole iz revolvera i ostao je na mjestu mrtav.

Često smo čuli zapomaganje iz ćelija, gdje su ustaše tukli i mučili ljude. U tim ćelijama bili su oni osuđeni na smrt gladovanjem i batinanjem. U noći kad se gasilo svjetlo, znali smo što to znači: izvlačili su mrtve iz ćelija, vidjeli smo to sa prozora. To su htjeli obavljati tiho i neprimjetno. Držim da je u ono vrijeme što sam bila u kaznionici Gospić (od 20. VII do 19. VIII 1941.) prošlo kroz nju oko 25.000 ljudi. Ime zapovjednika kaznionice ne znam. Za nas političke zatočenike bio je logornik Mihajlović, a mnogo je obilazio kaznionu i ustaša Pudić…«[30]

Ana Fajdić (Mile i Kate), uhapšena od ustaša u Gospiću 26. VII 1941. godine, između ostalog, je za ustaške zločine vršene u gospićkoj kaznionici navela: »Kroz ono vrijeme dok sam ja bila u kaznionici vršena su masovna zločinstva kao ubijanje, batinanje i slično, te sam tako gledala ljude čak i odrezanih uši i na svake muke mučenih. Osim toga bilo je skoro svakodnevno dopremanje i otpremanje transporta ljudi koji su otpremani na klanje, a to su nam baš govorili da ovi ljudi idu na klanje, vakmani iz kaznione. Ovih slučajeva ne mogu nabrojiti, jer ih je bilo toliko mnogo, a kolone bi bile od prilike od 100-200 ljudi, kako koja, a bili bi vezani…«[31]

Za vrijeme batinjanja, masakriranja i ubijanja po zatvorskim ćelijama ustaše su na dvorištu zatvora stvarale buku udaranjem u razne metalne predmete, kako se ne bi čuli jauci i krici zapomaganja. Noću su iznosili na dvorište izmasakrirane i ubijene nastojeći to prikriti gašenjem svjetla. Zatim se vršio utovar, pri čemu su se čuli povici: »ulazi« i »penji se«. Oni koji su ostajali u ćelijama, znali su da su to njihova braća, rođaci, seljani i drugovi odvođeni na stratište.

Svakodnevno prijepodne u zatvorskom dvorištu formirane su kolone (dvoredne i četveroredne) zatvorenika povezanih žicom međusobno i uzduž kolone. Ove kolone odvođene se pješke na Jadovno. Uporedo s njima, vrlo veliki broj zatočenika prebacivan je na stratište jednim autobusom i s 2 kamiona. U toku noći žrtve su odvozili samo kamionima. Tih mjeseci to se ponavljalo iz dana u dan, iz noći u noć.

Paralelno sa formiranjem sabirnih logora ustaše su, uz instrukcije i učešće Nijemaca i Talijana, pristupile osnivanju koncentracionih logora. Logori su bili predviđeni za masovnu internaciju Srba, Jevreja, komunista i nepoželjnih Hrvata. Osnivači logora bili su Dido Kvaternik, Mijo Babić i Andrija Artuković.

U sklopu Ustaške nadzorne službe (UNS) 1941. godine formirani su Ured III i Ustaška obrana (UO). Ured III imao je, uglavnom, organizaciju i upravu nad logorima, a UO kao vojno-policijska jedinica obezbjeđenja logora i područja na kojem se on nalazio. Za formranje i uspostavu logora bio je zadužen i odgovoran Mijo Babić, ustaški emigrant, koji je i ranije, prije formiranja Ureda III, pristupio organizaciji logora, hapšenjima, progonima i likvidacijama. Poslije njegove pogibije, juna 1941. godine, ovu njegovu funkciju preuzeo je poznati zločinac Vjekoslav Luburić Maks. Treba istaći da je i Luburić, kao ranije i Babić, bio izravno podređen i odgovoran Paveliću.[32]

Ne raspolaže se podacima, niti je poznato, čija je uopće bila zamisao da se prvi koncentracioni logori, nazivani i »logori smrti«, osnuju na otoku Pagu i u Lici – na Jadovnom. Da li su otok Pag i Lika zbog svog položaja i konfiguracije tla bili najpodesniji, ili je ustaška organizacija u Gospiću i Lici smatrana najpouzdanijom, ostaje nerazjašnjeno. Nije isključeno, da su kod odlučivanja presudnu ulogu odigrali Artuković, Budak i braća Mate i Ivica Frković, čiji je brat Jurica (ustaški veliki župan) rukovodio ustaškom organizacijom u Lici (u Gospiću) i kao takav ulijevao najviše povjerenja u ostvarivanje njihovih zamisli i ciljeva.

Koncentracioni logor na otoku Pagu je bio prvi koncentracioni logor kojega su osnovale ustaše, a zvanično je nosio ime »Logor Pag«. Sastojao se iz dva dijela: »Metajne« – logora za žene i djecu i »Slana« – logora za muškarce. Za sve vrijeme postojanja, do njegove likvidacije, njime je rukovodio ustaški emigrant, koljač Ivan Devčić Pivac, a ujedno je bio i zapovjednik 13. ustaške bojne, koja je obezbjeđivala logor. Njemu su bili podređeni: Maks Očić, zapovjednik u »Metajni«, i Slavko Baljak Ventura, zapovjednik u »Slanom«.

Podaci o osnivanju logora na Pagu međusobno su kontradiktorni. Prema jednima, neposredno iza proglašenja NDH na Pag su došli ustaški emigranti: Mijo Babić, Mijo Bzik, Ivan Devčić i drugi u svrhu odabiranja lokacije i osnivanja logora. Poznato je da su ustaški emigranti došli u zemlju 19. IV 1941. godine i, prema tome, njihov dolazak i posjet Pagu mogao je uslijediti najranije koncem aprila, ili početkom maja 1941. godine. S obzirom na činjenicu da je odluka o osnivanju prvog sabirnog logora »Danica« donesena 20. IV 1941. nema sumnje da su ustaše paralelno s time užurbano radile i na osnivanju koncentracionih logora. Svakako u vezi s tim uslijedio je dolazak Babića i grupe ustaša na Pag. Za pretpostaviti je da je tada određena lokacija logora i donesena odluka o njegovom osnivanju. Prema podacima, prve radove oko podizanja logora izvodile su same ustaše. Najvjerojatnije da su ustaše izvodile radove na »Metajni«.

Tačan datum formiranja »Metajne« – logora za žene i djecu, nije poznat. Zvaničnih podataka nema. Ipak, može se prihvatiti pretpostavka da je u toku mjeseca maja 1941. godine bio osposobljen za smještaj zatočenika. Nalazio se na istočnoj obali Paškog zaliva, u neposrednoj blizini mjestašca Metajna. Sastojao se od 3 drvene barake. Prema podacima, prvi zatočenici logora bili su žene Jevrejke i djeca, dopremljeni iz Zagreba preko Gospića, koji su u logor stigli 24. juna 1941. godine. Upravnik logora bio je ustaški koljač Maks Očić, koji je pripadao 13. ustaškoj bojni, čiji su dijelovi vršili obezbjeđenje logora.

U logoru »Metajna« bile su smještene žene Jevrejke i Srpkinje, njihova djeca, te žene komunisti hrvatske nacionalnosti. Kapacitet logora nije poznat, a niti se raspolaže podacima o tome. Ne zna se ni koliki je broj žena i djece doveden u logor i pobijeno. Na osnovu ekshumacije leševa – 293 žene i 81 djeteta – na prostoru logora »Slano«, gdje su bili dovedeni i pobijeni, dolazi se do zaključka da je logoru posljednjih dana boravilo, tj. bilo zatočeno, cca 350 do 400 žena i djece. Ova cifra bi se mogla uzeti i kao kapacitet logora.

Činjenica je da je vrlo velik broj žena Srpkinja, Jevrejki i njihove djece, kao i žena komunista hrvatske nacionalnosti, koji su dovođeni iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te sa samog područja Like, s intencijom da ih se internira u »Metajni«, već za samog sprovođenja bio likvidiran. Pobijeni su i bačeni u jame na zapadnim padinama Velebita, ili u more uz istočnu obalu otoka Paga. Poznato je da su početkom augusta 1941. godine četiri kamiona zatočenih žena iz logora »Ovčara« (u Gospiću) upućena u »Metajnu« i na istočnoj obali Paga, u neposrednoj blizini logora »Slano«, žene su iskrcane i odmah pobijene.

»Metajna« je za nesretne žene, majke sa djecom, djevojke i starice, bila pravo mučilište i pakao. Zločini i zvjerstva koje su nad njima ustaše činile, nepojmljivi su i neshvatljivi. Glad i žeđ čemu su izvrgavane po više dana (u masakriranjima (ženama su rezane dojke, trbusi i sl.) i drugim sadističkim postupcima. Za ilustraciju treba navesti da su katolički svećenici: don Krsto Jelinić, župnik iz Barbata, Ljubo Magaš i Martin Maras dolazili su jedanput nedjeljno u logor radi zadovoljavanja svojih seksualnih poriva. Silovali su mlade žene i djevojke, koje su poslije toga bile izmasakrirane i ubijene. Zapovjednik logora, koljač Devčić, svoje patološko-sadističke porive zadovoljavao je na taj način što je postrojavao gole žene – zatočenice i iz pištolja ih gađao u grudi.

Likvidacija logora »Metajna« izvršena je između 15. i 19. augusta 1941. godine na taj način što su zatočenice i djeca u tom periodu prebačeni u logor »Slano« gdje su pobijeni. Tom prilikom likvidirano je: 293 žene i 81 dijete. Talijani su 11. 9. 1941. godine izvršili ekshumaciju i pronađene leševe spalili. Likvidacija zatočenica od ustaša, što je utvrđeno na otkopanim leševima, izvršena je na najbestijalniji način. Žrtve su usmrćivane tupim predmetima ili klanjem. Neznatan broj likvidiran je vatrenim oružjem.[33]

Ni zvaničnim podacima o datumu osnivanja logora »Slano«, za muškarce – Srbe, Jevreje i Hrvate – se ne raspolaže. Prema izjavama pojedinih bivših zatočenika proizlazi da su prvi radovi na podizanje logora otpočeli 25. juna 1941. godine, a izvodila ih je grupa od 200 Jevreja dovedenih iz Zagreba preko Gospića. Logor se nalazio na istočnoj obali otoka Paga, nasuprot Karlobagu, na goleti i kršu uvalice Slano po kojoj je i dobio ime. Za pretpostaviti je da su ustaše ovaj pusti i nepristupačniji kraj koristili kao gubilište i prije osnivanja i podizanja logora. Ovaj logor je bio ograđen bodljikavom žicom, a sastojao se iz dva dijela – južnog i sjevernog – koji su međusobno bili odvojeni žicom. U južnom dijelu nalazili su se zatočenici Jevreji, smješteni u 3 drvene barake; a u sjevernom Srbi i Hrvati, smješteni u 10 drvenih baraka.[34] Da li je Slavko Baljak Ventura, koljač, bio cijelo vrijeme upravnik logora, nije poznato. Prema nekim podacima upravnici logora su se često mijenjali. Ni kapacitet logora nije poznat, a ne raspolaže se ni podacima o broju Srba, Jevreja i Hrvata koji su u njega dovedeni i pobijeni. Za sada to ostaje nerazjašnjeno.

Treba istaći da vrlo velik broj Srba, Jevreja i Hrvata, upućenih u logor »Slano«, tamo nikada nije stigao. Poznato je da su ih ustaše, prilikom sprovođenja preko Velebita, likvidirale i bacale u 6 jama na zapadnim padinama Velebita. Samo u jamu na Poprtnjaku (brdo Badanj) kod Baških Oštarija bačeno je više stotina lica. Osim toga, vrlo velik broj je pobijen i bačen u more nadomak istočnoj obali otoka Paga.

Prvi zatočenici logora bili su angažirani na niveliranju terena, postavljanju ogradne žice, gradnji jedne dvospratne drvene barake i izgradnji puta (ceste) Baška Slana – Sušac. Zatočenici su u logor postizali skoro svakodnevno u većim i manjim skupinama. U prvo vrijeme boravili su pod vedrim nebom, na zemlji i kamenu, noću i danju, izloženi vremenskim nepogodama. Radovi koje su obavljali bili su teški i iznuravajući. Radilo se 10-12 sati dnevno. Ishrana je bila više nego slaba: porcija tople vode sa nekoliko zrna graha ili s otpacima kupusa. Kruh je dobivan neredovito, u razmaku od 10 dana po 80 grama. Kasnije uopće nije ni dobivan. Voda za piće i kuhanje uzimana je iz vrulja kod obale i bila je slana.

Dana 3. jula. 1941. godine logor je posjetio nepoznati ustaški oficir. Nije isključeno da je to bio Luburić jer, prema podacima,on je u to vrijeme boravio u Gospiću. Tada je izdvojena grupa od 55 starijih Jevreja, s obrazloćenjem da idu u drugi logor, i likvidirana. Nekako u to vrijeme, nevrijeme je srušilo baraku, koja je bila u izgradnji, i pod ruševinama smrt su našla 3 zatočenika, a 10 ih je bilo ozlijeđeno. Ova desetorica idućeg dana iznesena su, s motivacijom da idu u bolnicu, i likvidirana. Neposredno iza toga izvršeno je prvo javno strijeljanje u logoru, kojem su prisustvovali svi zatočenici iz jevrejskog i srpskog dijela. Strijeljan je Vilhelm Keiser s obrazloženjem da je pokušao bijeg. Idućeg dana strijeljana su i dva Srbina (imena nepoznata) s insinuacijom da su napali stražara.

U srpskom dijelu logora postupak je bio još gori i svirepiji, nego u jevrejskom. Zatočenici nisu smjeli sjediti, a niti ležati – morali su čučati. Međusobno nisu smjeli razgovarati. Ukoliko bi netko bio uhvaćen u razgovoru, odmah je bio ubijen. Kao Jevreji, i Srbi su izvođeni na radove i za rada bili zlostavljani i ubijani. Takav postupak primjenjivan je i prema zatočenim Hrvatima. Kako su pristizali novi zatočenici, tako su redovno iz logora odvođene grupe ranije dovedenih zatočenika. Odvođenje ovih i njihovo likvidiranje ustaše su prikrivale obrazloženjem da su premješteni u drugi logor.

Drugom polovinom jula 1941. godine dio logora, u kojem su se nalazili Srbi i Hrvati, bio je potpuno ispražnjen. U njemu je vladala dizenterija i kada su u taj prostor preseljeni Jevreji, zatekli su samo dva zatočenika koji su umirali.

Likvidacije zatočenika logora »Slano« većim dijelom su vršene bacanjem žrtava u more. Prethodno bi za žrtvu bio privezan kamen da bi potonula. Izvjestan broj zatočenika likvidiran je nedakleko logora – na predjelu zvanom Furnaža. Žrtve su bacane, i u jame, i u iskopane rovove. Na tom predjelu nalaze se 3 veće masovne grobnice. Najveća se sastoji od 6 uzdužnih rovova dugačkih 7 m, dubokih 2 m, koji su na vrhu povezani poprečnim rovom dugačkim 56 m, dubokim 2-3 m i širokim 3 m. Na čiatavom prostoru nalazi se još niz manjih i pojedinačnih grobova.

Ustaše su žrtve ubijale tupim predmetima, noževima i, najmanje, vatrenim oružjem. Prethodno su im vezane ruke žicom, a u nekim slučajevima i noge. To je potvrdila ekshumacija koju su načinili Talijani (11. 9. 1941.) petnaestak dana nakon likvidacije logora i odlaska ustaša sa otoka Paga. Tada je iz rovova izvađen 781 leš: 407 muškaraca, 293 žena i 81 djeteta. Uz pojedine ženske leševe pronađeni su i dječiji, koji su bili zajedno vezani. Očito da se radi o djeci koja su zajedno s majkama živa bačena u rov, jer na njihovim leševima nisu pronođeni tragovi usmrćenja.[35]

Prije nego su otpočele likvidacijom logora »Slano«, ustaše su 12. augusta 1941. godine jednu grupu zatočenika brodicama prebacile u Barić Dragu, a zatim ih odvele u Velebit gdje su ih likvidirale. Istim putem odvedena je 15. augusta i druga grupa. Koliki je broj zatočenika bio u ovim grupama nije poznato. U to vrijeme, možda i nešto ranije, prema nekim podacima, odvedena je i jedna grupa od oko 3000 (?) Srba, navodno u pravcu logora »Jadovno«.[36]Najvjerovatnije da je ovom grupom ispražnjen dio srpskog i hrvatskog logora »Slano«. Međutim, kako se u podacima o logoru »Jadovno« nigdje ne spominje dolazak ovako velike grupe, dolazi se do zaključka da je navedena grupa zatočenika putem, negdje u Velebitu, likvidirana.

U noći između 19. i 20. augusta 1941. godine ustaše su u potpunosti likvidirale logor »Slano« i napustile otok Pag. Sa sobom su povele oko 450 preostalih zatočenika Jevreja (prema nekim podacima samo 100). Ovaj ostatak zatočenika otpremljen je u Gospić, a zatim 21. augusta 1941. godine transportiran, preko Jastrebarskog, za Jasenovac.

V

Koncentracioni logor smrti »Jadovno« nalazio se sjeverozapadno od Gospića – na udaljenosti od 23.5 km – duboko u šumi velebitskog masiva. Cesta koja vodi od Gospića na zapad prema Karlobagu na završetku 7-og km, iza sela Podoštre, račva se i jedan krak se odvaja na sjever prema selima Trnovac i Jadovno. Put do Trnovca (3.6 km) prolazi ravničarskim terenom, a od trnovačke crkve penje se u serpentinama zapadnom stranom brda i nakon 3.5 km izbija na zaravanak (visoravan) nadmorske visine 805 m. Zaravanak je duguljasta oblika i proteže se od juga ka sjeveru u dužin od 2 km. Južna polovina zaravanka je široka oko 1000, a sjeverna oko 500 m. Jadovno, po kojem je logor i dobio ime, je malo selo koje se nalazi na ovom platou. Prije rata imalo je oko 25, a danas svega 9 kuća. Od Jadovnog puta nastavlja u šumu i vodi podnožjem istočne strane brda Metla, preko Murjanovice, Čovnice i Bužimskog bila prema sjeveru. Upravo na mjestu gdje završava 8-mi i počine 9-ti km ovoga šumskog puta sa desne njegove strane odvaja se staza (dugao oko 450 m) kojom se silazi u uvalu – Čačić-dragu, nazivanu i Čačić-dolac. To je mali šumski proplanak (ranije imao dimenzije oko 70-90 m) sa blagim padom od sjevera prema jugu, obrastao starom bukvom i jelovom šumom. Upravo u tom proplanku ustaše su podigle logor »Jadovno«.

Prema podacima logor su osnovale poznate ustaše: Jurica Frković, veliki župan župe Lika i Gacka, Juco Rukavina, ustaški pukovnik, Stjepan Rubinić, šef ustaškog redarstva u Gospiću i Rude Ritz. Obezbjeđenje logora vršile su 17. i 22. ili 23. ustaška polubojna. Neposredni rukovodilac obezbjeđenja logora bio je ustaški poručnik Bešlić, student iz Splita.[37]

Prvi radovi na podizanju na podizanju logora počeli su 24. juna 1941. godine. Izvodila ih je grupa od 25 mladih Jevreja izdvojenih iz skupine oko 200 Jevreja koji su 23. juna 1941. dopremljeni vozom iz Zagreba u Gospić. Ovih 25 Jevreja, sa bodljikavom žicom za ogradu logora, prebačeni su kamionom u Čačić-dragu. U prvi mah oni su, pod nadzorom ustaša, ogradili proplanak pričvršćivanjem žice (u visini od 1 m) za okolna stabla bukava i izvjestan broj stubova koje su postavili. Neposredno iza toga počele su stizati veće grupe od po 150-200 Jevreja i Srba.

Ograđeni prostor logora imao je ovalan oblik cca 90 x 60 m i konstantno je proširivan, pa su sredinom augusta, kada je logor likvidiran, njegove dimenzije iznosile 170-180 x 90 metara. Ogradna žica (u to vrijeme visoka 2.5 m) bila je dvostruka i gusto isprepletena sa međuprostorom od 1 m u kojem se nalazila spiralno isprepletena bodljikava žica. Ulazna vrata logora nalazila su se na sjeverozapadnoj strani, a bila su široka oko 3 m i načinjena također od bodljikave žice. Sa svake strane ispred vrata nalazio se po jedan ustaša – stražar.

U prvo vrijeme oko logora su bile podignute 4 drvene stražarske osmatračnice, koje su kasnije, najvjerovatnije proširivanjem logora, srušene. Poslije toga, kada je ograda dovršena, s vanjske strane ogradne žice bila su postavljena stražarska mjesta u razmaku 30-40 metara. Prema nekim podacima u čuvanju logora učestvovali su i domobrani. Nešto dalje, sjevernije od ulaznih vrata, a izvan logorske žice, nalazile su se dvije brvnare (barake), jedna manja za upravnika i veća (oko 8 m duga) za posadu obezbjeđenja koja je brojila 30-ak ustaša. Veća brvnara imala je po dužini (ispred sebe) povišeni drveni plato na kojem su se nalazila 2 mitraljeza (1 teški i 1 puškomitraljez). Plato je dominirao nad logorom i ustaše su svakodnevno iz mitraljeza puškarali iznad glava zatočenika.

Za čitavo vrijeme postojanja logora zatočenici su bili angažirani na niveliranju terena i na drugim poslovima oko uređenja logora. Rušili su stabla koja su se nalazila unutar ogradne žice, čistili kamen i kopali povišeni dio proplanka. Radovi su bili teški i iznuravajući jer se radilo od jutra do noći.

Unutar logora, za smještaj zatočenika, nije bilo nikakvih objekata – baraka. Zatočenici su se nalazili pod vedrim nebom, danju i noću izloženi vremenskim nepogodama. Noći su posebno bile nesnošljive zbog niskih temperatura i vlažnosti šume. Sjedilo se i ležalo na goloj zemlji. Poneki od zatočenika imao je ispod sebe komad kore od drva ili nešto grančica i bujadi (paprati) sakupljenih u okolini logora pod nadzorom ustaša.

U početku, radi rušenje stabala i prikupljanja grana i bujadi, ustaše su izvodile grupice od 8-10 ljudi u neposrednu blizinu logora. Neštko kasnije počela je izgradnja »sojenica« što su obavljani zatočenici. To su bile od granja napravljene nadstrešnice čija je krovna konstrukcija s prednje strane ležala na 2 stuba (visine 2 m) kojima su vrhovi bili povezani prečkom, a sa stražnje strane prislanjala se na zemlju. Međusobna udaljenost potpornih stubova iznosila je 2.5-3 metra. Krov su sačinjavale grane, bukve, jele i paprat. Pod jednu ovakvu sojenicu moglo je stati 10-15 ljudi.

Broj sojenica je rastao pristizanjem novih zatočenika. Prvom polovinom augusta 1941. godine one su činile potkovu (polukrug), otvorenu prema jugoistočnoj strani logora. Ispred potkove bio je sagrađen red sojenica u ravnici i one su zatvarale potkovu. U sojenicama su zatočenici bili smješteni prema nacionalnosti i međusobno odvojeni – posebno Srbi, posebno Jevreji, i posebno Hrvati. Jevreji su bili smješteni u zapadnom kraju potkove dugom oko 50 m. U razmaku 3-4 m nastavljale su se sojenice za Srbe i one su činile istočni krak potkove. Dužina im je bila oko 80 metara. U sojenicama ispred potkove, u dužini od 20 m, nalazili su se Hrvati, a na ove su se nadovezivale opet sojenice za Srbe u dužini od 50 metara. Razmak između sojenica za Hrvate i onih za Srbe iznosio je 1.5-2 m. Udaljenost sojenice od ogradne žice bila je oko 25 m. Taj prostor je bio očišćen od rastinja, radi preglednosti. Zatočenici se nisu smjeli približavati ogradi bliže od 2 m. U protivnom, ustaška straža je pucala.

Hrana u logoru je bila mizerna nešto graha i vruće kaše. U prvo vrijeme logoraši su sami kuhali unutar logora u limenkama i porcijama. Kasnije se kuhalo pod nadstrešnicom izvan žice, u blizini brvnara. Jevreji su bili snabjdeveniji posuđem od ostalih. Njima je dozvoljeno da ga prilikom dolaska u logor unesu. Ostali su zatočenici sami sebi pravili mala korita, izdubljena u komadu drva pomoću sjekire kojima su obarali stabla. Kasnije je kod izlaznih vrata logora jedan zatočenik pravio ova mala korita po nalogu ustaša. I hrana se izdavala kod ulaznih vrata tako da su po nju dolazili u redu, jedan po jedan zatočenik – posebno Jevreji, posebno Srbi, i posebno Hrvati. Vodu za kuhanje i piće donosili su zatočenici u 5 kazana, pod ustaškom stražom sa izvora Crni potoci. Ovaj izvor nalazio se južno od logora oko 500-600 m.

Međusobno komuniciranje i razgovor u samom početku su dozvoljavani, ali kasnije je to bilo zabranjeno. I sami logoraši zazirali su od razgovora i izbjegavali kontaktiranja, bojeći se denunciranja. Svi su živjeli u jednoj beznadnosti, očekujući da svake sekunde, svakog časa, budu prozvani i odvedeni na gubilište.

Prvi zatočenici logora »Jadovno« bili su Jevreji. Osim onih 25 Jevreja, koji su izveli početne radove, već idućih dana dovedena je veća grupa Jevreja iz raznih krajeva sa područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ovi Jevreji dovođeni su u logor izravno sa željezničke stanice. Uporedo s njima počelo je dovođenje i Srba koji su se nalazili u gospićkoj kaznionici. Oni su potjecali sa područja Like, Banije, Korduna i Bosne i Hercegovine. Koncem mjeseca juna dovedena je veća grupa Srba (oko 400?) s područja Bjelovara, Grubišnog Polja i Pakraca. Kasnije, nakon ukidanja logora »Danica«, dovedeni su i drugi Srbi s ovoga područja, tako da je, prema podacima, s ovoga područja likvidirano 1486 lica. Svi su oni otpremani iz gospićke kaznionice za Jadovno u 2 kamiona i jednim autobusom, kojima su upravljali (šofirali): Mile Stilinović Štuka, Luka Polić i Ivan Halupa Puba. Zatočenici u kamionima bili su povezani žicom, za razliku od onih u autobusu. Za vrijeme prevoženje crkve u u Trnovcu gdje su istovarani (iskrcavani) i zatim, povezani dva po dva u kolonu, koja je još i uzdužno bila povezana lancem, odatle nastavljali pješke put za logor. Na ulazu u logor, za improvizovanim stolom, prispjele kolone prihvatao je Rude Ritz, upravnik, i popisivao. Kasnije, tokom jula pa nadalje, popisivanje se nije vršilo.

Prvih deset do petnaest dana u logor su dopremane kolone zatočenika koje su brojile 150-200 ljudi. Kasnije je to prestalo i dovođene su svakodnevno manje grupe po 8-10 ljudi jutrom, a 10-20 predvečer. Ovo su najvjerovatnije bili ostaci prethodno likvidiranih kolona. Ponekad su u logor dopremane i tokom dana grupe od 30-40 ljudi, dovezenih kamionom.

Iz logora je pred večer ustaša Ritz, na osnovu nekakva spisa u vidu cedulje, izdvajao manje grupe od 8 do 10 ljudi, i to dva do tri puta – ukupno oko 30-40 zatočenika. Oni su nevezani odvođeni stazom kojom se dolazilo u logor. Da li su ovi zatočenici, nakon što su se udaljili od logora, bili povezani nije poznato, ali 1-1.5 sat poslije njihova odlaska začula bi se pucnjava, na osnovu čega se može zaključiti da su bili likvidirani. Među zatvorenicima (logorašima) vladalo je mišljenje, da su svi oni koji su u to vrijeme odvođeni odlazili u smrt.

Kapacitet logora nije bio velik. Na to ukazuje i površina koju je zapremao. Na osnovu raspoloživih podataka dolazi se do zaključka da je u njemu dnevno prosječno bilo 1500 do 2500 ljudi. Koliko je uopće dovedeno zatočenika u logor i pobijeno nije poznato – to ostaje nerazjašnjeno. Poznato je samo to da je iz logora za njegova postojanja izašlo živih oko 50-55 zatočenika. Na osnovu analize podataka za pretpostaviti je, da je, za 55 dana njegova postojanja, u njemu boravilo oko 4500 do 5000 ljudi, i to: Srba preko 4500, Jevreja oko 250-300 i oko 100 Hrvata.

Tačnih podataka o mjestu gdje su zatočenici logora likvidirani nema. Premnijeva se da su likvidacije vršene na jami ispod Grgina brega. Na to upućuju izjave preživjelih zatočenika koji tvrde da se predvečer, nakon odvođenja pomenutih grupa zatočenika, iz tog pravca, čula pucnjava. Naznačena jama (ispod Grgina brega) nalazi se na završetku 7-ok km, uz put koji vodi k logoru, a oko 1.5 km prije samoga logora. Ova jama do danas je ostala neispitana od speleologa.

Zločinački postupak ustaša prema zatočenicima, posebno Srbima, u logoru »Jadovno« ilustrira referat B. M. od septembra 1942. godine, rađen u Beogradu, koji govori o strahovitim zločinima ustaša i katoličkih svećenika nad srpskim življem u NDH. Referat obuhvata i logor »Danicu« kod Koprivnice. Na njegovoj 7. strani je navedeno: »Daleko veći logor bio je osnovan kod Koprivnice ua prostoru napuštene fabrike »Danica«. To je skup starih dotrajalih zgrada i baraka. Režim je bio ustaški i prema tome strahovito oštar i surov. Brojno stanje se kretalo obično od 6-10.000. Dnevno su jedne grupe otpremane u Gospić, a druge pristizale, pa se može reći da je kroz Koprivnicu prošlo i više od 30.000 Srba. A bilo je i nešto Hrvata, komunista i Jevreja. Postupak je bio surov, zlostavljanje i mučenje svakodnevno. Bilo je i ubistava. Naročito su bili zlostavljani i mučeni srpski sveštenici. Ustaše su sa uživanjem čupali brade starim čestitim svećenicima, izbijali zube s kundacima i onako izmaltretirane tjerali na najteže fizičke inače potpuno besciljne radove. Hrana je bila do zla boga hrđava, spavalo se na goloj zemlji, možda malo slame, higijenski uslovi strahoviti. Paketi od kuće su stizali, ali su ih ustaše pljačkale. Ko je uspio prokrijumčariti nešto novca, taj je mogao da dođe do zalogaja hleba. Uhapšeni Srbi bili su intelektualci pokupljeni i dovedeni iz cele Hrvatske, građani, trgovci, zanatlije, razni službenici i seljaci, kvalitativno naš najbolji elemenat. U toku mjeseca juna počeli su transporti za Gospić u teretnim zatvorenim vagonima gusto nabijeni tako, da su ti jadnici trpili od nepodnosive zapare i žeđi. U Gospiću su te grupe sabirali u prostorijama zatvora Okružnog suda i kaznenog zavoda. I osim iz Koprivnice stizali su transporti i sa drugih strana. Dnevno je u Gospić dolazilo od polovne juna pa do 20. augusta po 1000 uhapšenika, muških i ženskih. U tom zatvoru bile su neopisive prilike. Sve prenatrpano i sobe i hodnici i dvorište. Hrana nikakva. Na tolike hiljade svega jedan bunar. A ustaše nemilosrdno dan i noć tuku, muče i ubijaju. Pomoći ni odakle.

Svako jutro formirala se upravo pogrebna povorka. Po dva i dva vezana za ruke žicama, a pojedini parovi povezani spojenim lancem sačinjavali su tu tužnu povorku u jačini od 500 ljudi, jer taj lanac nije bio duži… Uz pratnju ustaša kundačeni i bijeni kretali su se ti jadni naši Srbi na svoj poslednji put. Na Jadovno.

Jadovno je mali proplanak ispod Velebita, daleko do Gospića, 16 km na visini od 1400 m. Tu je formiran logor u najsurovijem obliku. Nikakve zgrade ni barake. Dotjerani Srbi smješteni su u jedan prostor dobro ograđen žicom. Da bar donekle sklone glavu improvizovali su sjenice od granja. Patili su od gladi i hladnoće, jer u noći na toj visini bile neobično hladne, a ljudi slabo obučeni bez pokrivača. I opet maltretiranje sa teškim radovima potpuno beskorisnim. Hrana nikakva. Tako ispaćene, fizički i duhovno, ustaše su dnevno Srbe zvjerski ubijali. Tamo je bio jedan ponor, karakteristična formacija krasa čiju dubinu nije nitko izmjerio sa kraterom od metar i po prečnika. Na rub tog kratera dovodile su ustaše par po par vezanih Srba, jednog od njih ili puškom ili nožem ili maljem mlatili, taj se srušio u jamu, ponevši sobom nepovratno svog druga živoga. I tako je to išlo jezovito precizno. Svaki dan kao na letećoj vrpci u fabrici. Koliko je Srba našlo svoj grob u toj bezdanoj jami? Kad se zna da je dnevno u Gospić na Jadovno dolazilo isprva po 500, a kasnije i po dva puta dnevno toliko, i da je to trajalo sve do 20. augusta onda nije teško izračunati broj nevinih žrtava. Preko 30.000 hiljada na žalost ni jedan živi svjedok nije ostao. Tek se posrednim putem od ustaša moglo saznati koliko je na taj način Srba likvidirano. 20. augusta je taj logor hitno evakuisan zbog talijanske okupacije. Sve što je preostalo živo u Gospiću, ukrcano je u nekoliko vlakova strahovito nabijeno u zatvorenim vagonima i prevezeno u Jastrebarsko. Putem je nekoliko desetina umrlo od iznemoglosti i strahovite zapare u vagonima. Iz Jastrebarskog su muški bili prebačeni u logor Jasenovac, a ženske u Krušćicu kod Travnika u Bosni. Tih para dana u Jastrebarskom inače još jednu tešku etapu tih naših stradalnika na njihovom kalvarijskom putu. Nova mučenja i patnje. Jasenovac. Najstrašnije mučilište i gubilište. U Jasenovcu su se slegli ostaci logora Gospić i Koprivnica…«[38]

Unatoč rigoroznim mjerama koje su ustaše sprovodile u cilju obezbjeđenja logora i nastojanja da ga održe u tajnosti, zatočenici su pokušavali bijeg. Dva su bijega završila uspješno, a jedan nije. Mane Čanak iz Kuzmanovače kod Široke Kule (danas penzionirani kapetan JNA) jedan je od prvih zatočenika koji je uspio pobjeći iz logora »Jadovno«. Drugi dan, nakon što je doveden u logor, bio je priključen grupi koja je išla pobirati granje i bujad oko logora. On je to iskoristio i pobjegao. Bijeg je izvršio negdje oko 6. jula 1941. godine. Drugi bijeg su ostvarili Branko Cetina iz Vrepca (danas penzionirani pukovnik JNA) i Savo Zoroja (poginuo u NOV) iz Pavlovca kod Vrepca. Iz logora su pobjegli četvrtoga dana nakon boravka u njemu. Obojicu su ustaše, sa jednom grupom zatočenika, izvele da sijeku stabla u neposrednoj blizini logora. Iskoristili su nepažnju straže i pobjegli. Bijeg su izvršili oko 10. jula 1941. godine.

Koncem jula 1941. godine bijeg su pokušali zajedno još 4 zatočenika. Njihova imena nisu poznata. Presjekli su ogradnu žicu, ali su ih ustaške straže primijetile i trojicu ubile, a četvrti je nestao. Tijela ubijenih unesena su unutar logora i stavljena uz ogradnu žicu u cilju zastrašivanja ostalih zatočenika. Što se dogodilo sa četvrtim: da li je uspio pobjeći, ili je podlegao ranama, ostaje nerazjašnjeno.

Prvom polovinom augusta 1941. godine, ustaše su jedan broj zatočenika iz logora sprovele u gospićku kaznionicu. To su bila desetorica Jevreja: Ivan Volner, Boris i Viktor Rozenvaser, Drago Mautner, dr Saša Blivajs, dr Emil Frojndlih, Ervin Gutman, Srećko Tkalčić, Aleksandar (prezime nepoznato), i Božo Švirc. Svih 10 pripadali su grupi od 175 mladih Jevreja dopremljenih iz logora »Danica«. Rat su preživjeli Švarc i Blivajs. Nešto kasnije vraćen je u kaznionicu i dr Bela Hohstetner, liječnik. On je također preživio rat i danas se nalazi u inostranstvu.

Tih dana je vraćena natrag u kaznionicu i jedna grupa (42-45) zatočenika, koju su pretežno sačininjavali Hrvati. O njihovim imenima i prezimenima vrlo se malo zna. Poznato je samo da su u njoj bili: Katić, bilježnik iz Smiljana, Ante Rukavina, zemljoradnik, Ratković, lugar, Hanžek, Mečekov ministar, predstojnik kotara Karlovac (ime se ne zna) Stevo Ćirić iz Srbije, predratni ministar. Po povratku u kaznionicu ova grupa je zadržana u njoj oko 2 mjeseca, a zatim je jedan broj pušten na slobodu.

Logor »Jadovno« nekoliko puta su posjetili ustaški veliki župan za Liku i Gacku, stožernik i tabornik iz Gospića. Polovinom jula logor su posjetili i nepoznati ustaški oficiri. Kako su u to vrijeme dolazili u Gospić Dido Kvaternik i Vjekoslav Luburić, vjerovatno su to oni bili. Osim toga i drugi podaci govore da su njih dvojica posjećivali logore u Lici.

Likvidacija logora »Jadovno« izvršena je između 15. i 20. augusta 1941. godine. Ustaše su na uklanjanje i likvidaciju logora bili prisiljeni postupkom Talijana. Fašistička Italija je zbog svojih pretenzija i aspiracija na zapadno i južno područje NDH i reokupacije tog teritorija, kojega su činile tzv. II i III zona, izdala 15. augusta 1941. godine nalog 2. armiji za njihovu okupaciju. Talijani su svoj postupak pravdali širenjem narodnog ustanka koji se iz dana u dan razbuktavao i poprimio sve šire razmjere. Ustaše i Pavelić su stavljeni pred gotov čin. Zbog toga su užurbano pristupili likvidaciji logora »Slano« i »Jadovno« i uklanjanju tragova svojih zločina.

Kad su ustaše otpočele likvidacijom logora »Jadovno« u njemu se približno nalazilo oko 1200 zatočenika – oko 900 Srba, i 250 – 300 Jevreja. Svi ovi zatočenici većinom su dijelom pobijeni u neposrednoj blizini logora i bačeni u krašku vrtaču. Ova vrtača, promjera oko 20 m, nalazi se na južnoj strani i udaljena je od logora 40 – 50 metara. Na pobijene žrtve ustaše su nabacale kamenje, debla i granje.

Postavlja se pitanje, šta se dogodilo i kuda su nestale hiljade i hiljade polugolih i bosih, gladnih i žednih, obespravljenih i bez krivnje krivih nesretnika, povezanih u dvoredne i četvororedne kolone, koji su vođeni prema logoru »Jadovno«, a u njega nikada nisu stigli. Ove kolone jula – augusta 1941. godine išle su svakodnevno 3 – 4 prije i 2 -3 poslije podne, a bile su duge 100 do 150 metara i brojile po 200 – 300 ljudi. Radi ilustracije kako su očevici vidjeli te kolone evo izjava dvojice od njih.

Sjećajući se događaja iz ljeta 1941. godine Stjepan Nikole Kosović iz Ličkog Novog je ispričao: »U ljeto 1941. godine, negdje koncem mjeseca srpnja i početkom kolovoza, ja sam kao dječak od 12 godina sa ostalim čobanima čuvao blago na predjelu koji mi zovemo Novoselo, a to je upravo mjesto gdje se cesta za selo Trnovac odvaja od glavne ceste Gospić – Karlobag. Tada sam vidio skoro svaki dan da su ustaše vodile kolone uhapšenih i povezanih ljudi u pravcu sela Trnovac. Tih kolona bilo je i prije i poslije podne. Znalo je biti 3 do 4 kolone prije podne a 2 do 3 poslije podne. Kolone su bile duge, po prilici, 40 do 50 metara. Išle su u razmaku jedna od druge, po prilici, oko 50 metara. Uz kolone su išle ustaše. Ljudi u koloni bili su povezani dva po dva i još uzdužno između sebe. Ovi ljudi koji su bili povezani u koloni bili su obučeni različito. Vidjelo se da je bilo vrlo dobro obučenih koji su nosili kofere sa sobom. Izgledali su kao gospoda. Međutim, u selu se pričalo da su to Srbi i Židovi, i da ih gone bacati u jame, u Jadovno. Žena i djece među ovim ljudima nije bilo. Ostalo im je vrlo dobro u sjećanju kada su nas neki iz ove kolone, nas čobane, dok smo ih promatrali u prolazu kraj ceste, pitali: »Da li je daleko grad Jadovno?« Mi djeca smo tada pokazivali rukom da je u tom pravcu, ali nismo govorili koliko je daleko jer ni sami nismo znali koliko je daleko Jadovno«.[39]

Ivan (Joso) Fajdić iz Gospića, danas penzioner, je izjavio: »Godine 1941. imao sam nepunih 14 godina starosti. Bio sam đak nižih razreda gospićke gimnazije. Živio sam u Ličkom Osiku. U Gospić sam dolazio povremeno. Sjećam se da sam jednoga dana u ljeti, već su bile školske ferije, došao u Gospić. Stajao sam pred hotelom »Lika« i tada sam vidio kada su ustaše gonile kolonu Srba u pravcu Karlobaga. To je bilo prije podne. Kolona je bila duga od centra, tj. od hotela »Lika« do današnjeg Općinskog komiteta SKH. Kolona je bila svezana i to tako da su dva po dva bila vezana, a pored toga čitava kolona uzdužno. Ljudi koji su sačinjavali kolonu bili su različito obučeni. Vidjelo se da su to bili seljaci, ali je bilo i građana, što zaključujem po načinu odijevanja. Kolonu su sa strane pratile ustaše. Napominjem da u ovoj koloni nije bilo žena i djece. «[40]

Za sve ove nestale hiljade i hiljade ljudi, odvođenih u kolonama u »Jadovno«, daju odgovor Vodena ili Šaranova jama i druga gubilišta – prvenstveno Šaranova jama. Od puta koji od Jadovnog vodi u šumu, na udaljenosti od 1,8 km, odvaja se udesno staza 20 m duga, na nadmorskoj visini od 890 m, kojom se dolazi do Šaranove jame. Ova je jama ranije, u narodu, nazivna Vodena jama. Godine 1939. prozvana je Šaranova po mladiću Bubašu čija je porodica nosila nadimak Šarani. Bubaš je išao u sječu drva i vrzmao se oko jame (po pričanju, on ju je htio preskočiti) i u nju se survao. Njegov stariji brat pomoću konopca se spustio u dubinu i izvukao ga mrtva. Od tada jama nosi naziv Šaranova.

Iz kaznionice i sa željezničke stanice u Gospiću, nesretni ljudi, žrtve, dovođeni su u kolonama ili kamionima upravo tu nad ovu jamu – gubilište. (Prema podacima, likvidacije u ovoj jami otpočele su koncem maja ili početkom juna 1941. godine. ) Na rub jame privođeni su u parovima dva po dva, kako su bili svezani, i ubijani, odnosno likvidirani, tupim predmetima, noževina, a u manjoj mjeri i vatrenim oružjem. Ustaše su znale jednoga, od svezanih žrtava, usmrtili da bi se drugi živ sa njim sunovratio u dubinu. Nakon likvidacije likvidatori su za žrtvama bacali u jamu ručne bombe. Likvidiranje je , uglavnom, vršila grupa od 10 krvoloka, patoloških tipova, nazivanih »desetina smrti«. Za vrijeme likvidiranja druge ustaške zvijeri čuvale su kolonu nesretnika, koji su čekali dok na njih dođe red.

Šaranovu jamu – jamu i uopšte logor »Jadovno« kao gubilište – ustaše su koristile čitavo vrijeme tokom juna i jula pa sve do 20. augusta 1941. godine, dok nije likvidiran logor u Čačić-dragi. Ukupno oko 80 dana. Prema nekim izjavama (usmenim) još pod konac mjeseca maja počela su dva kamiona voziti na Jadovno i pred zoru se vraćati. To se ponavljalo iz noći u noć sve do osnivanja logora (24.06.1941. godine) da bi se nastavilo do njegova likvidiranja, s tim što od osnivanja logora više nije bila tajna da se na Jadovnom vrše likvidacije.

Na pitanje: koliko je ljudskih žrtava za ovo vrijeme likvidirano na Jadovnom, nemoguće je dati precizan odogor. Broj pobijenih je bez svake sumnje vrlo velik – ogroman. Prema jednim podacima: 35. 000 lica. Uprošćenom analizom dolazi se i do cifre od preko 37. 000 žrtava. Naime, uzme li se da su od 1-24. juna (24 dana) dva kamiona prosječno sveke noći prevezla oko 40

Šaranova jama: Jama počinje otvorom 1.5×4 metra i takvom širinom pruža se do dubine od 12 metara, gdje se širina jame počinje neznatno povećavati da bi na dnu iznosila 4×6 m. Ukupna dubina jame iznosi 42.5 metara. Dno jame pokriveno je tankim slojem tucanika, koji je bačen u jamu vjerojatno prilikom gradnje ograde. Ovaj tucanik uglavnom je prekrio kosti. U sjevernom dijelu dna jame, gdje se ono pruža u obliku jednog kanala, debljina sloja kostiju iznosi 1.35 metara. Jama se pruža strogo vertikalno. Stijene su gole izuzev uskog vertikalnog kanala, koji se pruža iznad sjevernog dijela dna jame gdje su one prekrivene tankim slojem sigovine. NAŠE PLANINE – Revija Planinarskog saveza Hrvatske, Tihomir Pajalić

ljudi, to ukupno iznosi 960 žrtava. Od 24. juna 1941. godine (osnovan logor) pa do 20. jula 1941. žrtve su dovožene kamionima na gubilište, ili u dva kamiona i jednim autobusom do trnovačke crkve, odakle su nastavljale put pješice. Paralelno sa ovima, koji su dovoženi, zatočenici su dopremani iz kaznionice i izravno sa željezničke stanice u kolonama (3-4 prije i 2-3 poslije podne) koje su brojile 100, 200, 300, pa i 400 ljudi. U kolonama, kamionima i u autobusu u prosjeku je dnevno odvođeno najmanje 450 ljudi. (Prosjek od 450 uzet je kao najniži, a u stvarnosti on je bio mnogo veći). Iz toga proizlazi da je od 24.6.1941. do 20.7.1941. godine (26 dana) na Jadovno odvedeno 11700 ljudi. Za period od 20.7. do 19.8.1941. godine (30 dana) prema ocjeni očevidaca (Terka Gojmerac) samo kroz kaznionicu u Gospiću (bez onih koji su sa željezničke stanice izravno odvedeni) prošlo je oko 25000 ljudi. Na osnovu iznesenoga proizlazi da je na Jadovno odvedeno i likvidirano: od 1-24.6.1941. oko 960, od 24.6. do 20.7.1941. oko 11 700, a od 20.7. do 19.8.1941. godine oko 25 000 – što ukupno iznosi 37 660 žrtava. Ovaj broj (37 660) žrtava, do kojega se dolazi ovako uprošćenom analizom, je približan i ne može se uzeti potpuno tačnim i konačnim. Teško da će se bilo kada utvrditi tačan broj žrtava koje je progutalo Jadovno. Jer, ustaše su za sobom uklanjale sve što bi moglo ukazati na obim njihovih zločina.

Sa sigurnošću se ne može tvrditi da je samo Šaranova jama grobnica žrtava na Jadovnom. To je i nemoguće. Do danas je ostala neispitana i neistražena slična jama na Grginom bregu, kao i široki lokalitet Jadovnog. Jama ispod Grgina brega je 5 km dalje od Šaranove, tačno na završetku 7-og km, uza sam rub puta s lijeve strane; a oko 1.5 km prije logora u Čačić-dragi. Na osnovu podataka o logoru proizlazi da su ustaše vršile likvidacije i u ovoj jami. Na to ukazuje i pucnjava, koja se predvečer čula iz tog pravca, nakon što su prozvani zatočenici i izvedeni iz logora.

VI

Poslije rata oko Šaranove jame je podignuta zidana ograda od klesanog kamena visine 1.5 metar. Ulaz i pristup jami nalazi se na istočnoj strani. Okolina je obrasla visokom bukovom šumom. Na ogradnom zidu su spomen-ploče: jedna u spomen 1486 žrtava iz Grubišnog Polja i Bjelovara, a druga u spomen 8 žrtava iz Sremskih Karlovaca.

Jama na Grginom bregu ostala je neispitana i neistražena. Kao takva ostat će i dalje dok je speleolozi ne istraže.

Prostor nekadašnjega logora u Čačić-dragi zapušten je i obrastao žbunjem. Šuma ga sve više preuzima, tako da se u skoroj budućnosti neće vidjeti ni obrisi platoa na kojem se nalazio logor. Južno ispod logora izgrađeno je spomen-obilježje: kameni plato 10×10 m, a na njegovoj istočnoj strani se izdiže spomenik od klesanog kamena 2x2x0.60 m sa mramornom pločom i natpisom u spomen palim žrtvama.

Vrtača, u koju su bačeni posljednji zatočenici logora, više se ni po čemu ne razlikuje od ostalih vrtača u Velebitu. Drveni plot, kojim je poslije rata bila ograđena, istrulio je i ni po čemu se više ne vidi da je i postojao.

Cesta koja vodi od Trnovca do Jadovnog vrlo je loša i za putničke automobile jedva prolazna. Od Jadovnog do Čačić-drage put je prohodan samo za terenska i teretna vozila. Ukoliko bi se netko i uputio u tom pravcu, morao bi ići pješice 8.5 km.

Za istaći je da spomen-obilježja na Jadovnom nisu u skladu sa brojem žrtava koje su tu pale. Iz pijeteta prema svima, koji tu ostaviše svoje kosti kao žrtve ustaško–fašističkog terora, trebalo bi više pažnje pridati spomen-obilježjima i podići ih na nivo dostojan palih žrtava.

Mane Čanak

Kako sam pobjegao iz ustaškog logora „Jadovno“

Slom i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatekla me na odsluženju vojnog roka u Šibeniku. Pet dana nakon toga nekako sam uspio doći kući – u Kuzmanovaču. Odmah sam saznao da je uspostavljena ustaška vlast, da ustaše patroliraju po selima, hapse ljude i da su već u Širokoj Kuli uhapsili oko deset ljudi. Osam do deset dana nakon mog dolaska u moju kuću dolaze trojica ustaša: Mile Rukavina Baćak, Ivan Obućina Mušlija i neki Nikola iz Perušića, prezime mu nisam znao. Tražili su da im predam oružje i vojnu opremu. Oružje nisam imao, a vojnu uniformu im nisam htio predati. Pretresali su kuću i našli vojničke cipele i dvije košulje. Mene su svezali žicom i poveli, a nađene stvari ponio je jedan od njih. Moja supruga, koja je ležala u postelji poslije poroda, ustala je i krenula za nama kukajući i moleći ih da me puste, jer smo tada imali troje male djece. Vodili su me tako svezanog oko 2 kilometra, a žena je stalno išla za nama i kukajući preklinjala ih da me puste. Najednom su zastali odvezali me i pustili. Sa suprugom vratio sam se kući. Nedugo poslije toga u mom selu uhapsili su još pet ljudi i također ih brzo pustili, a kasnije sam shvatio da im je to bila taktika kako ljudi ne bi bježali od kuće, kao i to da su trojica od ove petorice dali veću sumu novca za svoj otkup.

Na Vidovdan, 28.VI 1941. godine, pošao sam kositi svom komšiji Staniši Čoviću. Sa mnom je išao i Ilija Vujnović Bracija. Sreli su nas ustaše: Mile Rukavina i Ivan Obućina i uhapsili. Nisu nas vezali već su nam rekli da smo uhapšeni i da nas sprovode u Janjče. Upitali smo ih zašto nas vode u Janjče, udaljeno oko 50 km, kad imaju bliže ustaške vlasti – u Perušiću. Sjećam se da nam je tada Mile Rukavina rekao da bismo se u Perušiću loše proveli, a da će nas iz Janjče već sutradan pustiti kući. Jako sam se uplašio jer sam ranije čuo da tamo ima jedan bezdan u koji ustaše bacaju ljude.

U Janjči ustaše su nas zatvorili u podrum žandarmerijske stanice u kom je bilo tridesetak ljudi: Borčića, Uzelaca (5), Pejnovića, Štakića i drugih čijih se prezimena ne sjećam. Među zatvorenim bio je i jedan čovjek sa Korduna koga su ustaše uhapsili negdje na putu. Nakon 6 do 7 sati u podrum je ušlo nekoliko ustaša koji su nas povezali lancima, izveli iz podruma i potovarili u kamion koji je došao iz Gospića. Pratila su nas trojica ustaša naredivši nam da legnemo u kamionu. Tako su nas dopremili u dvorište kaznionice u Gospiću, a zatim zatvorili u potpuno praznu ćeliju na drugom katu. Prilikom zatvaranja evidentirali su nas u neku knjigu. U ćeliju nisu više nikoga dovodili. U njoj smo proveli oko šesnaest dana. Za to vrijeme samo su nas jedan dan izveli u dvorište kaznionice u šetnju. U ćeliju su svaku večer oko 7 sati dolazila dvojica ustaša, stari oko dvadeset pet godina i tukli nas kundacima i drugim predmetima koji su im se našli pri ruci.

Negdje sedamnaestog dana boravka u kaznionici izveli su nas u dvorište u kom se nalazilo 200 do 250 ljudi. Tu sam vidio nekoliko poznanika iz Vrepca: Branka Cetinu, Savu Zoroju, zatim mornaričkog podnarednika Đekića iz Divosela, Jovu Vlaisavljevića, Milu Vučkovića, Glišu Novkovića i još neke druge čijih se imena više ne sjećam.

Ustaše su nam naredili da izvučemo kaiševe iz hlača, a tko je imao bolje cipele, ili neki bolji komad odjeće, također je morao skinuti. Za to vrijeme sa prozora kaznionice gledali su nas Talijani i bacali nam neke male kruške. Tu u dvorištu odvojili su jednu grupu od 30 do 40 ljudi, među kojima sam bio i ja, nevezane utovarili u jedan manji autobus i prozvali nas iz one knjige u koju su nas upisali prilikom zatvaranja. Dovezli su nas u selo Trnovac i istovarili ispred trgovine, podno jednog uzvišenja na kojem je bila crkva. Po izlasku iz autobusa ustaše su nas vezali lancima za ruke, dvojicu po dvojicu, i zadržali nas tako dok čitavu preostalu grupu iz dvorišta kaznionice nisu tu dopremili, pomenutim autobusom i nekim manjim kamionima. Vezane dva po dva poveli su nas oko 13 sati cestom uz Velebit. Naišli smo na jedan izvor (negdje blizu Jadovnog) i ustaše su nam dozvolili da onako vezani pijemo vodu, pošto kolona nije bila vezana i uzduž. Sa mnom je bio vezan Glišo Novković, rodom iz nekog sela kod Studenaca.

Pred logor »Jadovno« smo nekom šumskom stazom stigli u predvečerje. Čitavu kolonu pratila je straža od pet naoružanih ustaša u oficirskim uniformama Jugoslavenske vojske. Jedan od te petorice bio je Pave iz Brušana (ili okolice) koji je bio sa mnom na odsluženju vojnog roka, ali mu nisam znao prezime niti sam mu se smio javiti jer sam bio uplašen kad sam vidio kuda nas vode.

Vezane uveli su nas kroz jedan uži otvor u žici kojom je bio ograđen logor i odriješili nas. Tu nam je komandant logora Rude Ric održao govor. Da se on tako zvao, rekao mi je Glišo Novković, kao i to da je prije rata bio učitelj u Podlapači. Rekao nam je da se u prvo vrijeme za jelo poslužimo porcijama logoraša koje smo tu zatekli i da napravimo ležajeve od mahovine i lišća u vidu sova.

Logoraši, koje smo zatekli, imali su neka drvena korita iz kojih su jeli, a Jevreji neke limenke i lavore. U logoru sam ponovo susreo nekoliko poznatih ljudi, među kojima i Branka Cetinu iz Vrepca. Mene je prepoznao jedan ustaša kojeg sam upoznao prije rata na pijaci u Gospiću. Prišao mi je i upitao otkuda sam, a kada sam mu rekao, onda me udario nekoliko puta kundakom. Bilo je tu ljudi iz raznih krajeva, čak iz bosne – od Bugojna, Petrovca i Krupe. Sjećam se i jedne skupine Dalmatinaca (negdje oko 200 ljudi) odjevenih u nekakva plava radnička odijela. Njima nije smio niko prilaziti, a imali su, koliko sam mogao primijetiti, i neki poseban tretman i prave porcije za jelo.

Logor se nalazio u nekoj manjoj uvali i bio je ograđen bodljikavom žicom visine oko 2.5 metra. Toga dana ustaše su doveli i neke ljude, koji nisu bili logoraši, da popravljaju i učvršćuju ogradnu bodljikavu žicu. Na sredini logora nalazila se jedna vrtača oko koje su logoraši navozili zemlju. Vrtača je služila kao zahodska jama za logoraše.

Oko logora bila je postavljena straža, sastavljena od naoružanih ustaša, raspoređenih tako da je otprilike na svakih deset metara bio jedan stražar, a ukupno ih je moglo biti nešto više od jednog voda. Straža je bila raspoređena izvan logorske žice. Na samom ulazu u logor bila su dva stražara, a sa svake strane bila je postavljena slika Ante Pavelića. Nedaleko od ulaza bila je neka nadstrešnica, pokrivena limom, u kojoj bi odmarala smjena straže. Nedaleko od nje bile su dvije drvene barake: u jednoj je bila kancelarija Rude Rica, a u drugoj su spavali ustaše. Kako i gdje su se ustaše hranili, nije mi poznato, a mi logoraši kuhali smo nekakvu hranu (ili, bolje reći, vodu od pasulja) u samom logoru, nedaleko ogradne žice.

Dok sam bio u logoru, ustaše su izvodili skupine od 20 do 30 logoraša da sakupljaju granje i mahovinu od čega bi u logoru pravili »sove« za spavanje. Ove grupe uvijek su pratila po dvojica naoružanih ustaša.

Istoga dana, kad su doveli moju grupu u logor, navečer sam sa još jedanaestoricom išao sa nekim kazanima po vodu. Pratila su nas dvojica naoružanih ustaša, a kad smo stigli do izvora, tamo su nas tukli i pri povratku u logor tjerali da pjevamo četničke i komunističke pjesme. Sjećam se da su tada ustaše natjerali Savu Zoroju iz Vrepca da pjeva: »Paveliću živila ti ruka, što ti ubi srpskoga hajduka«.

Drugog dana sam, u grupi od oko trideset ljudi, tri puta izlazio iz logora na sakupljanje granja i mahovine, a stalno su nas pratila dvojica ustaša. Kada smo se treći put vraćali u logor, dvadeset do trideset metara od ulaza, ja sam se odlučio da pobjegnem. Skočio sam u stranu, preskočio neku kamenu ploču i potrčao. Jedan od ustaša ispalio je dva metka za mnom. Nastavio sam da trčim u pravcu zapada i izbio na najvišu čuku Velebita, odakle sam ugledao more i zaključio da se nalazim negdje istočno od Karlobaga. Na tome predjelu nije bilo šume pa sam se malo povratio natrag, a zatim krenuo kroz šumu i izašao negdje između Trnovca i Pazarišta. Približio sam se jednoj kući i čuo razgovor muža i žene, koju je on zvao Luja. Nisam im se javljao, već sam se ponovo orijentirao prema brdu Oštra, prešao preko bara i tri puta preko neke vode koja je jako vijugala. Na barama sam naišao na neki tor i, pošto je već bila blizu noć, a i kiša je padala, uvukao sam se u kućicu za psa i u njoj zaspao.

Pred zoru probudio me razgovor nekih ljudi koji su sa sjekirama išli u pravcu šume. Po njihovom razgovoru zaključio sam da su Srbi i da sam negdje blizu Divosela. Ljudima se nisam javljao, već sam došao do neke kuće pred kojom je stajala jedna ženska. Pitao sam je kako ću najlakše stići u Počitelj. Ona mi je pokazala put. U Počitelj je bila udata moja sestra. Stigao sam kod nje i ona mi je dala oputare da obujem. Ubrzo je u kuću ušla njena kćerka i rekla da su ustaše došli u selo. Ona me izvela iz sela u njive gdje je kosio njen otac, a on mi je pokazao put za Vrebac. Kada sam prešao prugu, naišao sam na Danu Dragosavca koji mi je pokazao pravac za Kuzmanovaču. Negdje pred noć došao sam kući, najeo se, uzeo ćebe i otišao u šumu gdje sam se skrivao do ustanka.

Branko Cetina

Sjećanja na zatvor u Gospiću i bijeg iz logora „Jadovno“

Odmah nakon proglašenja NDH 12-15 ustaša dolazi u Vrebac radi uspostavljanja nove vlasti. Smjestili su se u Sokolski dom. Ustaša iz Gospića Zvonko Pezelj, bio im je nekakav vojni starješina, a idejni i duhovni vođa Tomo Župan Tomiša iz Barleta. Ubrzo po dolasku u selo ustaše, pod raznim izgovorima, počinju da hapse uglednije domaćine, intelektualce, viđenije mladiće i radnike, koji su se u ratnom metežu vratili svojim kućama. Uhapsili su i mog oca i navodno ga odveli u logor na otok Pag. Od dolaska u Vrebac, pa sve do mog hapšenja, stalno su pratili moje kretanje i držali me pod prismotrom.

Dana hapšenja tačno se ne sjećam. Bilo je to negdje pred kraj juna 1941. godine kad sam pošao u trgovinu da kupim cigarete i još neke stvari. Pred samom trgovinom presrela me ustaška patrola od trojice ustaša, uhapsila i odvela u zatvor koji se nalazio preko puta – u podrumu kuće Save Dragosavca. Istoga dana zatvorili su i Milu Mandarića iz Vrepca i Savu Zoroju iz Pavlovca, a iz Mogorića su dotjerali i zatvorili Milju Vučkovića i Jovu Maljkovića Mačkića. U zatvoru su nas držali sedam dana i za to vrijeme nas nisu tukli. Sedmi dan su po naređenju Tomiše Župana pustili iz zatvora Milu Mandarića, a nas četvoricu vezali nekim kanapom dva po dva, utovarili u zaprežna kola ovdašnjeg seljaka Mane Božića i odveli u Gospić. Na putu do Gospića pratila su nas dvojica naoružanih ustaša koji su inače bili »na službi« u Vrepcu. Prilikom sprovođenja u Gospić, na putu između Bilaje i Gospića – na Visokom brdu – odvezali su nas, da bismo pogurali jedan ustaški kamion koji je tu ostao u defektu. Kad smo krenuli dalje prema Gospiću, nisu nas ponovo vezali.

Kad smo stigli u Gospić, ustaška pratnja predala nas je ustašama u gospićkoj kaznionici. Strpali su nas u jednu ćeliju na prvom katu gdje je već bilo 8-10 zatvorenika iz okoline Ličkog Petrovog Sela i Bihaća. Nakon tri dana premjestili su nas u drugu ćeliju, s prozorom okrenutim prema dvorištu, koja je bila nešto prostranija. U ovoj ćeliji smo prvi dan mogli i da legnemo na patos, ali već drugi dan dotjerali su grupu ljudi, Srba i Hrvata iz Zagreba. Iz te grupe sjećam se Stjepana Kučiša (mislim da živi u Zagrebu).

Slijedećeg dana ustaše su dotjerali jednu grupu ljudi od Dvora (sa Banije) i jedan dio njih nagurali u našu ćeliju. Ovi su ljudi jedva stajali na nogama, a po tijelu i licu imali su mnogo krvi i krvavih ožiljaka po čemu se vidjelo da su ih ustaše prethodno mnogo tukle i mrcvarile. Negdje prevečer istoga dana u našu ćeliju upala su tri ustaše. Bili su to mlađi ljudi, negdje između 20 i 30 godina. U rukama su imali štapove dužine oko pola metra i njima počeli nemilosrdno da mlate koga su stigli, a najviše Banijce pošto su bili prvi do vrata. Naime, u ovoj ćeliji bilo nas je oko 25. Bili smo nabijeni jedan na drugoga i morali smo stajati i danju i noću jer nije bilo mjesta da sjednemo. Sutradan su nas izveli u dvorište u šetnju i dok smo šetali u krug, četvorica ustaša nas je mlatila – nekoga nogom, nekoga šakom, a nekoga drvenom palicom. Jednog Banijca udarili su po glavi tako da je pao obliven krvlju. Ustaše su ga odvukle pod česmu u dvorištu i polile vodom.Uskoro se ova krvava šetnja završila. Vraćajući se u ćeliju nosili smo onog premlaćenog Banijca pošto nije mogao da hoda. Navečer su ovoga i još jednoga Banijca odveli iz ćelije i više ih nismo vidjeli, a više nas ni u šetnju nisu izvodili.

U kaznionici su nam davali jednom dnevno jesti – naizmjenično: jedan dan malo pasulja, a drugi dan kašu. U ćeliji se nalazila i kibla za vršenje nužde tako da iz ćelije nitko nije mogao izlaziti. Svako veče su ustaški batinaši ulazili u ćelije i premlaćivali zatvorenike, a da se ne bi čuli jauci i zapomaganje, na dvorištu su ustaše zvonile nekakvim zvonima ili snažno udarali po težim metalnim predmetima, što je prigušivalo jauke zatvorenika. Poslije tih premlaćivanja u dvorište kaznionice dolazio bi kamion, a onda bi iz ćelije izvodili grupe zatvorenika, tovarili ih u kamion i odvozili, za nas, u nepoznatom pravcu. Pošto se to događalo uglavnom noću, to mi nije poznato da li su ljude prije ulaska u kamion vezali ili nisu, ali sam prilikom tih odvođenja uvijek čuo veliku galamu i urlanje ustaša: »Ulazi!« i »Penji se!«.

Jedanaesti dan boravka u gospićkoj kaznionici sve nas iz moje ćelije ponovo su izveli u dvorište, u šetnju. Tek što smo napravili jedan krug, a u dvorište su ušli kamion i omanji autobus. Odmah nakon toga ustaše su počeli vezati dvojicu po dvojicu i gurati ih u kamion. Kad su napunili kamion, nas ostale potovarili su nevezane u autobus. Dok su vezali ljude i gurali ih u kamion, jedan ustaša prišao je nekom stasitom, izrazito brkatom Banijcu i isčupao mu brk. Čovjeka je oblila krv, a kada se počeo brisati, ustaša ga je udario još nekoliko puta šakom u nos i u stomak. Autobus je vozio Luka Polić, sin Frane Polića, trgovca iz Gospića, kojeg sam od ranije poznavao i dok sam ulazio u autobus, pogledom i onako ispod glasa zapitao sam ga kuda ćemo. Međutim, on je okrenuo glavu i nije mi ništa htio odgovoriti.

U kamion i autobus utovarili su između 70 i 80 ljudi. U kamion su odozada sjela dvojica ustaša, a jedan uz vozača kojeg ja nisam poznavao. Autobus su pratila dvojica ustaša, od kojih je jedan bio negdje pozadi, a drugi odmah pored vozača. Kada smo krenuli iz dvorišta kaznionice, teško je bilo uočiti u kom se pravcu krećemo budući su na prozore autobusa bile navučene zavjese. Ali, pošto sam od ranije dobro poznavao Gospić, preko ramena vozača vidio sam da se krećemo Kaniškom ulicom, u pravcu Karlobaga.

Nakon nešto više od pola sata vožnje stigli smo u Trnovac. Iznad crkve, na okuci puta koji se penje u pravcu Jadovnog, ustaše su nas iskrcale. Tu nas je dočekala grupa od osam do deset ustaša koji su odmah priskočili i običnom crnom žicom povezali po dvojicu, a onda jednim lancem čitavu kolonu po dužini. Tako povezani tu smo čekali oko dva sata dok nisu autobusom i kamionom dovezli i drugu grupu ljudi iz Gospića. Tada su nas sve tako vezane poveli cestom prema Jadovnom, pored koje je bilo prilično balvana i rezane građe. Ispred sela Jadovnog smo stajali petnaestak minuta, a za to vrijeme ustaše su se častili rakijom koju je neki od njih nosio sa sobom. Nakon ovog »odmora«, krenuli smo prema šumi. Bio sam vezan sa Savom Zorojom i dok smo išli u šumu, mislili smo da će nas u njoj sve pobiti. Nekako istovremeno počeli smo razmišljati i o bjekstvu. Nas dvojica smo to namjeravali učiniti još iz zatvora u Vrepcu. Savina sestra donijela nam je jedna kliješta kako bismo presjekli rešetke na prozoru podruma, ali ih je Sava bacio dok su nas vodili u Gospić, pri samom ulazu u grad. Sada nam se činilo da ovako čvrsto povezani nemamo nikakve šanse za bijeg. Čudno je to osjećanje bespomoćnosti.

Kroz šumu su nas vodili četiri do pet kilometara, a zatim skrenuli šumskom stazom udesno od puta. Nakon petsto – šesto metara hoda stazom začuli smo žamor ljudi, a zatim smo ugledali logor. Bio je ovalnog oblika i opasan sa tri ili četiri reda bodljikave žice koja je djelomično bila prikovana za stupove, a djelomično za živa stabla. Ulaz u logor bio je u stvari prolaz kroz bodljikavu žicu, širine 1-1.5 metar. Ispred samog ulaza u logor dočekao nas je upravnik logora Rude Ric s još jednim ustašom. Kako je kolona prilazila, njih dvojica su nas popisivala – ime i prezime, godina rođenja i mjesto odakle je tko. Takav popis ustaše su vršile i onda kad su nas zatvorile u kaznionicu u Gospiću. Pošto su zapisivali podatke, odriješili su nas i propustili u logor. Kada su nas sve strpali u logor, bilo je već tri sata poslije podne. Čitavog toga dana nismo dobili ništa za jesti. Po mojoj procjeni u logoru smo zatekli oko 500 ljudi, mahom Jevreja iz Zagreba, Karlovca, Bihaća i drugih mjesta Hrvatske.

Izgledalo mi je da je logor tek osnovan možda prije desetak dana – pošto su još bili svježi tragovi ograđivanja i drugih radova u njemu. U prvi sumrak se iz pravca kojim smo dovedeni čula poduža pucnjava. Pretpostavljali smo tada da je neko pokušao pobjeći a Sava mi je rekao da su to, najvjerovatnije, ustaše pobile čitavu grupu ljudi što su je poslije nas vodili iz Gospića pošto toga dana više nisu dovodili ljude u logor.

Na sredini logora zatekli smo poveću gomilu kamenja koju su, najvjerovatnije, prethodnih dana po logoru sakupili logoraši. Lijevo od ulaza u logor, izvan žice, nalazila se poveća vrtača – udubina, a nedaleko od nje bila je jedna drvena baraka u kojoj su boravili i spavali ustaški zlotvori. Malo dalje od te barake također lijevo od ulaza) nalazila se nadstrešnica, pokrivena uglavnom granjem, u kojoj se u početku kuhalo za ustaše, a kasnije i za nas logoraše.

Za vrijeme mog boravka u logoru, po naređenju ustaša, mi logoraši smo na ogradu logora dodali još nekoliko reda bodljikave žice tako da je njena visina dosegla oko 2 metra. U krugu logora sjekli smo stabla i iznosili ih izvan logora. Od drva napravili smo, također, van žice dvije stražarske osmatračnice: jednu na južnoj, a jednu na sjevernoj strani logora. Unutar žice nije bilo nikakve barake niti nadstrešnice pa smo mi logoraši boravili pod vedrim nebom, na zemlji, kori drveta, ili običnoj grani sjedili i spavali. Drugog dana boravka u logoru po desetorica ljudi dobila je od ustaša jednu sjekiru i svaki od njih komad drveta. Naredili su nam da napravimo drvena korita iz kojih ćemo jesti. U ta korita dobivali smo jednom dnevno nešto malo kaše, a logoraši koji su dovedeni prije nas primali su kašu u nekakve šerpice i limenke. Nama logorašima kašu su kuhali i dijelili određeni logoraši pod obezbjeđenjem ustaša–stražara. Tko je kuhao i dijelio hranu ustašama, ja nisam vidio.

Logor su obezbjeđivali ustaški stražari, raspoređeni na četiri stražarska mjesta i to: na svakoj osmatračnici po jedan i jedan na ulazu. Ukupno obezbjeđenje logora, dok sam ja bio u njemu, činilo je tridesetak ustaša. Iz logora su ustaše svakodnevno vodile po jednu grupu od 10 ljudi u pravcu sjeveroistoka, pod pratnjom stražara, po vodu. Gdje se tačno nalazila voda, nije mi poznato pošto nikad nisam išao po nju. Također svakodnevno, iz logora su ustaše izvodile grupu ljudi u šumu da sjeku drva i tešku građu koju su onda donosili u logor da bi od nje pravili neke objekte – barake.

Predvečer, drugog dana mog boravka u logoru, ustaše su prozvale oko 30 ljudi, podijelile ih u manje grupe od 8-10 i pod pratnjom dvojice – trojice ustaša odvele ih stazom kojom smo dovedeni. U grupi prozvanih bio je neki čovjek iz Perušića, star oko 30 godina, plav, srednjeg rasta, koji je pričao da će ga pustiti jer sa nekim ima veze. Imena mu ne znam pošto smo se plašili s njim upoznati, sumnjajući da nije provokator. Nakon sat do sat i po vremena čula se pucnjava, ali iz zapadnog pravca od logora, negdje iz smjera skretanja šumskog puta ulijevo (gdje su nas skrenuli na stazu kojom smo stigli u logor). Nedugo poslije prestanka pucnjave ustaše su se vratili. Što je bilo sa onim ljudima koje su otpratile, da li su ih pobile ili pustile, ja zaista ne znam. Mada je svim zatočenicima bilo jasno da ih vrlo vjerovatno čeka smrt, niko se nije odlučivao ni na pojedinačan ni na organizovan otpor, na obračun sa šačicom ustaških stražara i na organizovan bijeg.

Svaki put kad bi ustaše formirale grupu logoraša za sječu drva, ja i Sava gurali smo se što bliže kako bismo uspjeli izaći van logora. Trećeg dana ja sam se ugurao u grupu, ali pošto nije uspio Sava i ja sam se povukao iz grupe među logoraše. Toga dana logor je posjetio veliki župan Like i Gacke Jurica Frković s još dvojicom ustaša i jednom ženom. Svih četvoro bili su u ustaškoj uniformi, a u pratnji Rude Rica, koji im je nešto objašnjavao, prošetali su logorom. Do ulaza u logor s njima su došla još dvojica ustaša i tu ostali u razgovoru sa stražarom.

U jednom trenutku, dok su ovi šetali logorom, nešto su zastali i Sava ih je zamolio da mu dadu cigaretu pa je jedan ustaša izvukao cigaretu i bacio mu je onako cinički. Tko su bili ove ustaše sa Juricom Frkovićem, ne znam, a i lik sam im slabo zapamtio, osim što se sjećam da je ona žena, koja je bila također u ustaškoj uniformi, bila srednjeg rasta i široke glave.

Četvrtog dana mog boravka u logoru ujutro su ustaše poimenično prozvale grupu ljudi i kao onu prethodnu nevezane, pod pratnjom, nekuda odvele. Da li ih kasnije negdje izvan logora vezale i šta je s njima bilo, meni nije poznato. Za vrijeme dok sam bio zatočenik u logoru »Jadovno«, u njemu nije bilo žena ni djece.

Tek četvrtog dana smo Sava i ja uspjeli da se uguramo u grupu koja je određena za sječu drva. Poveli su nas na istočnu stranu logora i dali svakoj dvojici po jednu sjekiru pa smo na smjenu sjekli. Čuvala su nas dvojica naoružanih ustaša, a u neposrednoj blizini bio je i stražar koji je s te strane obezbjeđivao logor. Oborili smo jedno drvo i počeli kresati granje. Ustaše su u tom času nešto pričali i pripaljivali cigarete, a pošto nas je krošnja oborenog drveta zaklanjala od njihovih pogleda, bacili smo sjekiru i dali se u bijeg. Bilo je to negdje oko deset sati prije podne. Trčeći kroz šumu i bujad prešli smo oko 300 metara, a stražari nisu primijetili da nas nema. Tek tada smo čuli iza sebe veliku galamu i pucnjavu na što smo ubrzali trčanje da se što više udaljimo od logora.

Nakon jednog sata trčanja kroz šumu zastali smo, orijentisali se i krenuli u pravcu vrha Velebita i Karlobaga. Na vrh Velebita izbili smo oko 12 sati. Odatle smo uočili put kojim smo došli u logor i selo Jadovno. Tako smo se ponovo orijentisali. Tražili smo vodu, pošto smo bili jako žedni i, kad je nigdje nismo našli, grizli smo list da bar malo ublažimo žeđ. Spuštali smo se niz Velebit, ka selu Trnovcu. Ispred Trnovca primijetili smo jedan izvor i naizmjenično u par navrata popili po malo vode, pokvasili lice i u šumi se malo odmorili. Bilo je oko 3 ili 4 sata poslije podne.

Pošto smo morali obići Trnovac i preći dosta dug put do Divosela, nastavili smo da se krećemo donjim rubom šume, osmatrajući sela. Idući tako šumom naišli smo na starijeg muškarca i mlađu ženu koji su sakupljali suvi list. Mi smo se uplašili njih, a oni nas. Žena je počela dozivati čovjeka pa smo pobjegli u pravcu Brušana. U prvi sumrak prešli smo preko bara između Ličkog Novog i Velebita i negdje kasno u noći došli u Divoselo – u kuću Janka Rajčevića. Ispričali smo mu tko smo i otkuda idemo, pa smo ga zamolili da nam dade nešto za jesti i pusti nas da odspavamo kod njega nekoliko sati, do pred zoru. Janko i njegova majka dali su nam jesti, a zati nas je on poveo na štalu gdje smo spavali dok nas nije razbudio u prvo svanuće, a onda nam je dao doručak, nakon čega smo produžili u pravcu Ribnika. Kako je bila magla ispod sela Ornica, naišli smo na kuću Paje Ciganina, ustaše. Od njegovih pasa branili smo se kamenjem. U tom momentu Pajo je izašao iz kuće psujući nas, a kad je vidio da smo se dali u bijeg, opalio je nekoliko metaka za nama.

Kad se magla podigla, zatekli smo se na prostoru između Bilaja i Ribnika. Ispred nas se ispriječila rijeka Lika. Preplivali smo je i izbili uz cestu, za trenutak sačekali dok su prošli talijanski kamioni, a potom je pretrčali. Ostalo nam je da još pređemo željezničku prugu, ali smo se već bili malo opustili, usporili hod i razgovarali. Odjednom je među nas s leđa upao jedan vakman na biciklu. Ne silazeći s bicikla pitao nas je tko smo i zatražio od nas isprave. Sava se u tom momentu brzo snašao i iz okreta udario ga šakom u glavu, tako da se ovaj odmah strovalio na zemlju, zajedno s biciklom. Pokušali smo da mu otmemo pištolj. Odjednom začula se velika galama i, kad smo se osvrnuli u tom pravcu, vidjeli smo grupu seljaka iz Bilaja koja je pošla na kosidbu. Ponovno smo pobjegli i u vrlo kratkom vremenu pretrčali prugu. Tek kad smo se udaljili od nje 1-2 km, legli smo da osmotrimo šta se dešava iza nas. Seljaci su i dalje bili u gomili oko vakmana, ali niko nije trčao za nama. Tu smo se Sava i ja rastali uz dogovor da se sutradan nađemo u planini na Čardaku. Sava je krenuo desno prema Pavlovcu, a ja pravo u Vrebac.

Znao sam da bi mi bilo opasno otići u selo pa sam na prilazu selu zamolio jednu djevojku, koja je tu čuvala stado, da mi donese nešto hrane. Djevojka je otišla i uskoro mi je njena majka donijela jelo. Dok se ona čudila otkud sam ja tu, jer je znala da su me odvele ustaše, u selu se začuo zvuk kamiona, a ubrzo i pucnjava kod moje kuće. Naime, ustaše su ubijali pse što su lajali na njih. Odmah sam shvatio da su podigli potjeru za mnom, pa sam ovim dvjema rekao da nikome živom ne govore da su me vidjele, a ja sam pobjegao ka rijeci Jadovi gdje sam se sklonio u jedan žbun i tako proveo dan. Tokom noći sam se prebacio u planinu. Ustaše su opkolili moju kuću i držali zasjedu punih 10 dana. Čitavo to vrijeme mojim trima sestrama i baki nisu dozvoljavali da se udaljavaju iz kuće.

Do početka ustanka Sava i ja skrivali smo se u planini, a ustaše su raspisali potjernicu za nama i ponudili visoku nagradu u Vrepcu onome tko nas uhvati ili ubije.

 

[1]Vaso Bogdanov, Historija političkih stranaka u Hrvatskoj, Zagreb 1948.

[2]Vaso Bogdanov, isto, str. 746.

[3]Frank je kao student radio za tajnu obavještajnu službu austrijskih vojnih krugova.

[4]Vaso Bogdanov, isto, str. 765 

[5]Viktor Novak, Magnum crimen, Zagreb 1948, str. 9.

[6]Viktor Novak, isto, str. 604-605.

[7]Viktor Novak, isto, str. 31.

[8]Fikreta Jelić Butić, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945, Zagreb 1977, str. 14-15.

[9]Vojna enciklopedija, 10, drugo izdanje, Beograd, 1975, str. 265.

[10]Ustaša, izdao Ured za promičbu Glavnog ustaškog stana, Zagreb 1941, str. 7-17.

[11]Fikreta Jelić Butić, isto, str. 26.

[12]Jakov Blažević, Djela I-IV, knj. 1, Zagreb, Beograd, Sarajevo 1980, str. 121-125.

[13]Viktor Novak, isto, str. 295.

[14]Viktor Novak, isto, str. 585

[15]Jakov Blažević, isto, knj. 3, str. 476-477.

[16]Viktor Novak, isto, str. 627.

[17]Viktor Novak, isto, str. 610

[18]Isto, str. 756-775.

[19]Jakov Blažević, isto, knj. 3.

[20]Viktor Novak, isto, str. 621-622.

[21]isto

[22]Arhiv SUP-a SRH.

[23]Prema ustaškom ustavu jedinice organizacije su: »zbir« – okupljao je pripadnike ustaškog pokreta iz jednog sela ili naselja, »tabor« – skup zbirova sa područja općine, »logor« – skup tabora sa jednog kotara, »stožer« – skup logora sa područja županije. Na čelu čitavog ustaškog pokreta nalazio se Glavni ustaški stan (GUS). Na čelu »zbira« nalazio se zbirnik, »tabora« – tabornik, »logora« – logornik, »stožera« – stožernik i Glavnog ustaškog stana – poglavnik.

[24]Fikreka Jelić Butić, isto, str. 185-186.

[25]Viktor Novak, isto, str. 605-608.

[26]Arhiv SUP SRH. Podaci su iz ranijeg poslijeratnog perioda. Treba ih uzeti kao približne. U nekim slučajevima kasnije se utvrdilo da je broj pobitnih bio veći. Tako npr. za Divoselo je navedeno 650, a kasnije je utvrđeno da je pobijeno preko 670 lica od čega oko 200 djece.

[27]Arhiv SUP-a SRH.

[28]Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji, str. 58-59.

[29]Dr Joža Romano, Jevreji Jugoslavije 1941-1945, žrtve genocida i učesnici NOR-a, str. 105.

[30]Arhiv Jugoslavije, ZKRZ inv. br. 9284 veza F. br. 3423.

[31]Historijski arhiv Karlovac, Arhivski sabirni centar Gospić, k. 120/47 Ana Fajdić dala je pismenu izjavu 13. 9. 1947. prilikom suđenja inicijatoru ustaških pokolja u Lici, ustaškom stožerniku Stjepanu Tomljenoviću, osuđenom na smrt 1947. godine.

[32]Arhiv SUP-a SRH.

[33]Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji, str. 124-131.

[34]Dr Joža Romano, isto, str. 123.

[35]Zločini fašističkih okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji, str. 124-131.

[36]Dr Joža Romano, isto, str. 123.

[37]Arhiv SUP-a SRH.

[38]Arhiv Jugoslavije, ZKRZ, inv. br. 12897.

[39]Stjepan Kosović je izjavu dao 10.8.1981. godine.

[40]Ivan Fajdić je izjavu dao 6.8.1981. godine.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top