„Pa, ti samo ideš po tim logorima“, rekoše mi, kad saznaše da opet idem na hodočašće. „Dug precima“, iznenađena odgovorih kratko, bez razmišljanja. „Nema mira dok se stvari ne postave kako treba“, dodah, sabravši se malo.
Piše: Zorica Đoković
Kakvi su to logori, šta li je to što čovjeka vuče da traži i ide u te zabiti, vrleti i bezdane, toliko vremena nakon što se zbilo, čitav jedan ljudski vijek poslije, ljudski vijek otet na neljudski način – dovoljno za bol. Kakva su to mjesta koja skrivaju zlo, kao da je zlo moguće sakriti, kao da se ljudski jad nigdje ne piše i ne broji.
Od Posavine do Hercegovine, od Paga do Drine rasuta su mjesta hodočašća kao svetiteljeva pokidana niska od korala. Negdje rastu božuri, negdje makovi i pitam se ima li tog korala na dnu Velebitskog kanala. Možda nečija ruka pruža suncu skupocjeni crveni buket sa plitkog morskog dna. Mnogo je boja u toj pokidanoj niski stratišta i svetilišta. Smaragdna Drina je odnijela svoj danak, bijeli hercegovački kamen se stopio sa ubijenim moštima novomučenika, velebitsko zelenilo je progutalo desetina hiljada neopojanih duša, u plavim dubinama skončali su mnogi.
Stvari već odavno nisu kao što su bile. Znanje je, kažu, moć, ali znanje ima težinu odgovornosti. Ne može se saznati i znati Istina i nastaviti dalje kao da se ništa nije desilo. Istina mijenja pogled na život i smrt. Pejzaži i predjeli dobiju drugu boju, kao da preko njih padne neka koprena. Drugačije se sjećamo porodičnih predanja koja su starice sa crnim maramama zamućenog pogleda prepričavale, više za sebe, da ne zaborave, da one ne zaborave, kao da zaboraviti mogu živote ljudske otete na neljudski način.
Ipak, stoje Časni Krst Jadovnički, Spomen-kapela na samoj obali Drine, blizu Višegrada, i bijeli prebilovački Hram Hristovog Vaskrsenja kao simvoli stradanja, ali i nade u Život Vječni. Da nije moštiju Sv. Nikole u Bariju i 40 mučenika Miholjske prevlake, Jadran bi bio samo grobnica i ništa više.
Od istog autora: