Nebojša Tojagić – zato je ovo i moje Jadovno!

Moji preci nekoć naseljavaše predjele oko Gračaca.

Na njihovu, pa i moju sreću, ti predjeli  su istočno od Gračaca gdje ustaška noga tih ljetnih dana ratne 1941. godine nije zakoračila ili što je tačnije, nije se usudila da zakorači.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 7. marta  2016. godine.

Da su vlasti NDH ostale duže u Gračacu sasvim je izvjesno da bi krvnici zakucali i na njihova vrata. Da nije toga, imena mojih predaka nalazila bi se na požutjelim i možda zaboravljenim spiskovima žrtava ili Jadovna, ili Tučića, ili neke druge jame… Komandant Italijanske Druge armije, general Mario Roata, u svojoj knjizi „Borba na Balkanu i njene posljedice“ iznosi procjenu starješina da je ulaskom vojske Italije na te prostore „spašeno oko 600 000 srpsko-pravoslavnog stanovništva“. Moji preci su tako preživjeli i ostali svjedoci jednog suludog vremena noža i malja. Ipak, na ponešto su i zaboravili…

„Preživjeti – to je privilegija koja obavezuje„.

Uvijek sam se pitao šta mogu učiniti za one koji nisu preživjeli. Odgovor do kojeg sam došao: „želim govoriti u njihovo ime, želim čuvati uspomenu na njih, tako da mrtvi i dalje žive u našem sjećanju“ napisao je Simon Wiesenthal u knjizi „Pravda, a ne osveta“ i dodaje: „…preživjeli moraju biti poput seizmografa. Moraju nanjušiti opasnost prije drugih, raspoznati i pokazati njene konture. Oni nemaju pravo da se još jednom prevare i smatraju bezazlenim ono što može završiti katastrofom. Moramo učiti iz naših zabluda.“ Iz vlastitih pojedinačnih i kolektivnih zabluda mi kao narod smo malo šta shvatili i naučili, kao pojedinci tek ponešto. „Teško je pomutiti pamet jednog čoveka, ali je lako pomutiti pamet jednog naroda“ napisao je Jovan Dučić u knjizi „Vjerujem u Boga i u Srpstvo“ u kojoj dodaje: „Hrvatska je postala najvećim neprijateljem srpskog naroda u celoj njegovoj istoriji.

Što bi rekao Šekspir u Lejdi Magbetovoj: 

„Svi mirisi Arabije ne mogu više oprati tvoje krvave ruke“.

Tu krvavu, iskreno nepokajanu i besramnu, ruku pomirenja prihvatili su olako i naivno moji preci zaboravljajući opomenu Dučića i njemu sličnih da je „hrvatska verska mržnja, jedina budna i nepomirljiva zauvek“. Zaboraviše moji preci na rođake, komšije, kumove, prijatelje, poznanike koji su te 1941. godine vođeni puteljcima vlastitog nestanka. Kako su blijedila sjećanja na njih tako zaboraviše na žice, na jauke i na kraju na jame. I ne samo to… Zaboraviše još u Jugoslaviji prepoznati konture mržnje i opasnosti.

I baš zato mi koji taj rat nismo vidjeli nemamo prava da zaboravimo ili okrenemo glavu. To pravo, ako su ga i imali, iskoristili su naši preci. Na nama je da iskupimo grijeh njihovog zaborava. Jedino tako možemo sačuvati uspomenu na one nevine, svirepo ubijene, u jamama Jadovna, Tučića, Modrinke, Jamurke na Kavrikama, Jesenara, Provalije…

Na nama je da se sjetimo i rukovodimo Šantićevim stihovima:

Ne plačem samo s bolom svoga srca

Rad zemlje ove uboge i gole;

Mene sve rane moga roda bole,

I moja duša s njim pati i grca.

Ovdje u bolu srca istrzana,

Ja nosim kletve svih patnji i muka,

I krv što kapa sa dušmanskih ruka 

To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile duše miliona – 

Moj svaki uzdah, svaka suza bona,

Njihovim bolom vapije i ište.

I zato je ovo i Moje Jadovno.

Nebojša Tojagić, Banjaluka, 15.3.2010.