Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Poštovani gospodine prof. dr Đurić Mišina,
Povodom Vašeg autorskog teksta, objavljenog u “Večernjim novinama“ 19.08.2015. u kojem ste vidno revoltirani zbog moje inicijative za formiranjem Muzeja genocida nad srpskim narodom, pokušali da uvjerite javnost da je dug put do memorijala, a moju pokretačku inicijativu omalovažite i prikažete kao ličnu promociju bogatog Srbina iz dijaspore, obraćam Vam se ovim otvorenim pismom, pod motom: „Prvo ispeci pa onda reci“, – sledećim argumentima:
Vašim početnim pasusom u tekstu navodite da je malo poznato da u Beogradu već dvije decenije postoji Muzej žrtava genocida, a koji se bavi prikupljanjem, obradom i prezentacijom muzejskog, arhivskog i drugih vrsta materijala koji čine jednu muzejsku ustanovu, i da Muzej nema izložbeni prostor, pa svoje izložbe postavlja u srodnim institucijama ili na otvorenom prostoru.
E, baš u tom grmu leži zec, gospodine Đurić Mišina!
Uopšte nije tačno da je malo već uveliko i naširoko poznato da takav kvazi “Muzej“ postoji, ali za mene, a najvjerovatnije i mnoge druge je neshvatljivo, neprimjerno i apsolutno iracionalno da tu prćiju od 157 m2 na Trgu Nikole Pašića br. 11, svi Vi u njoj zaposleni, i sve srpske vlasti od 2000-te godine nazivate Muzejom žrtava genocida.
Toliki kvadratni prostor, kao prvo, ima sam za sebe svaki portir na ulaznim vratima u bilo kojoj gradskoj ustanovi. Kao drugo, žalosna je očigledna činjenica da pojam Muzej, prvobitna riječ u nazivu Vaše ustanove, ne odgovara adekvatnoj definiciji koja ukratko glasi: Muzej (od starogrčkog, musío – sjedište) je naziv za ustanovu i zgradu, u kojoj se čuvaju, proučavaju i svakodnevno izlažu za javnost arheološke, istorijske, etnografske, tehničke, vojne itd. zbirke starinskih predmeta, umjetnina i druge vrste dokumentarne istorijske građe.
Dakle, nazivati nekakvu rupetinu na nekom spratu Muzejom, a koji to nije, klasična je obmana, i zamajavanje građana. Primjernije, realnije i najpoštenije bi bilo nazvati ga “Dokumentacioni centar žrtava genocida“.
Vas gospodine Đurić Mišina, izgleda uopšte ne tangira, što godišnje veliki broj domaćih i stranih interesanata sa namjerom da posjete Muzej žrtava genocida , i upoznaju se sa razmjerama genocidnog stradanja srpskog naroda, ostanu u čudu kad shvate da se umjesto Muzeja nalaze pred zatvorenim vratima jedne obične oronule stambene zgrade.
Naravno, jer putnik namjernik naziv Muzej doslovnom logikom shvata, i sa adresom u džepu upućuje se ka njegovoj lokaciji.
Dalje, u tekstu se cinično pitate da li sam ja lično uopšte ikada posjetio Vašu izložbu. Ako Vas zaista interesuje, evo Vam odgovora: Nisam nikada, a i nemam namjeru da posjećujem jednu ovako izrazito važnu i dragocjenu izložbu koja se vrši u Vašoj organizaciji na čergarski način, po nekakvim parkovima, park-placevima, sokacima i buvarama zatvorenog tipa.
Ili, drugim slikovitim oblikom izraženo: Ajd‘, pakuj u kartonske kutije, tovari u kamione, pod šatorom izlaži, i vraćaj pod hitno nazad, ako udari ne daj Bože kiša, grom, ili neka druga elementarna nepogoda.
Ironično ocjenjujem, da je ovakva metoda “odlična promocija”, za državne organe koji teže da Srbija postane savremeno uređena država.
Suvišno je nagovještavati, da nijedna, čak i najneozbiljnija zemlja na svijetu, ne bi dozvolila da se na takav bizaran način, kao što radite Vi, prezentira domaćoj i stranoj javnosti genocidna stradanja svog vlastitog naroda.
Stoga, ova moja inicijativa za formiranjem Memorijalnog centra, radi trajnog sjećanja na srpske žrtve genocida, koja je inače samo jedan segment sa skale svih mojih dosadašnjih i budućih rodoljubivih i humanitarnih aktivnosti za srpski narod i otadžbinu, ima svrhu da se preuzme prvi korak, odgovornost, i istraje u otpočetoj inicijativi, da bi srpski narod konačno dobio Memorijalni centar koji po svim principima moralnosti i poštovanja prema srpskim žrtvama, odavno treba već da postoji.
Sa moje strane apsolutno je ispravno i u redu ovu izrazito važnu inicijativu pokrenuti, čak i ako postoji veliki rizik neuspjeha.
U tekstu dalje navodite da je prvi koji je dao ideju stvaranja jednog posebnog memorijala koji bi trebalo da pokaže srpsko stradanje tokom 20. vijeka, i to pre sedam-osam godina obznanio na nekakvom internet-portalu, bio Vladan Vukosavljević, sadašnji sekretar za kulturu Beograda.
Možda je za Vas bio prvi, ali u stvarnosti nije, jer sam još daleke 1989-te godine poslao predlog za formiranjem Muzeja, potpisan pod znakom podrške, od strane još 150 znamenitih srpskih dijasporaca iz tog vremena, tadašnjim beogradskim vlastima.
Ideju sam vukao sa sobom još iz đačkih dana, kada sam kao dvanaestogodišnjak nastavniku istorije izrazio svoje mišljenje da nije u redu što svuda niču partizanski spomenici kao pečurke, a još uvjek nigde nema memorijala za srpske žrtve, zbog čega sam priveden u milicionersku stanicu, gde sam dobio takve šamarčine da mi od njih još i danas zvoni glava, a moj otac naknadno imao grdnih problema.
Vraćam se na poentu.
Na osnovu sročenog sadržaja Vašeg teksta, (za kojeg do pre par dana nisam znao, inače bi u mom nedavnom četrnaestominutnom gostovanju po ovoj temi, u jutarnjem programu Happy TV, kod urednice gospođe Snežane Petović, sigurno još par riječi nadovezao) stekao sam čvrst utisak da pripadate istom sloju onih ljudi koji permanentno nameću embargo nad svim inicijativnim naporima za formiranjem Muzeja.
Kategorično tvrdite, da put do memorijala o žrtvama srpskog naroda vodi od Muzeja žrtava genocida. Zašto onda iz redova Vaše ustanove svih ovih minulih godina nikada nije potekla ovakva inicijativa, i pritisak na nadležne vlasti?
Zato, a ovo sa sigurnošću tvrdim; što ne možete, niti smijete, da je pokrenete sami.
Umjesto da na poziciji v.d. direktora “Muzeja“ žrtava genocida koju obavljate, vrijedno i časno nastavite zacrtanim putem sjajnog rada i truda osnivača Vašeg “Muzeja“ Dr. Milana Bulajića, (od strane petooktobaraca 2002. godine kuriozno svrgnut sa dužnosti direktora, zbog političke volje da se stradanja srpskog naroda zataška i prikrije) i podržite inicijativu, Vi ste našli prioritetno za shodno da se protivite tezom da je put od ideje do otvaranja memorijala veoma komplikovan, i dugačak proces, te zbog toga indirektno sugerišete da se od ideje treba odustati.
Nekima je slaganje Lego kockica komplikovana i nemoguća misija, gospodine Đurić Mišina, a nekima krampom duboku rupu u vodi iskopati, ne predstavlja nikakav problem.
S poštovanjem
Dragan Đogović
Srpski dijasporac iz Dizeldorfa, Njemačka
Izvor: SRPSKI KULTURNI KLUB – NOVI SAD
Vezane vijesti:
Veljko Đurić Mišina: Dug put do memorijala
Veljko Đurić Mišina: Šta je sporno u intervju episkopa slavonskog Jovana?
Prof. dr Veljko Đurić Mišina: Popis srpskih žrtava …
VELjKO ĐURIĆ MIŠINA: HRVATSKA LEGIJA POD …
EPISKOP SLAVONSKI JOVAN ĆULIBRK: Srbi, dobro vagajte …
Pismo Episkopu Jovanu Ćulibrku – Jadovno 1941.
Pismo Episkopu slavonskom Jovanu Ćulibrku povodom Dana …
