Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
SVJEDOČANSTVA
KORDUN
SLUNj – CETINGRAD
Izvadak iz „Spomenice za župu Slunj” Broj: 106/944 (strana 95. i 96.) Pokolj pravoslavaca u Slunju (tzv. čišćenje)
„…Koncem srpnja 1941. došao je iznenada bez ikakvog najavljivanja ustaški poručnik povratnik Vital Baljak sa teretnim samovozom i nekoliko stotina pušaka (navodno 400), nije se javio niti kotarskoj oblasti, ni ustaškom stanu, ni oružničkoj postaji, nego je na svoju ruku počeo pozivati ljude pod oružje. Odmah su mu se prijavili na uslugu Žarko Kovačević, učitelj iz Cetingrada, rođeni Slunjanin, koji se par dana prije toga vratio iz njemačkog zarobljeništva, te njegova braća: Branko Kovačević koji je nešto prije toga napustio namještenje kod zagrebačke cestovne željeznice i živio u Slunju bez zanimanja i Zvonko Kovačević, orguljaš iz Slunja, inače bez zanimanja radi boležljivosti (grbavac). Oni su obavijestili ljude po selima, da imadu svi sposobni za oružje doći u Slunj. Ljudi su dolazili, poručnik Baljak je primao mlađe i sposobnije za oružje uz preporuku braće Kovačević i odmah je odredio, da se imadu svi slunjski pravoslavci staviti u zatvor.
Ustaški povjerenik upr. župe Nikšić je kod Baljka protestirao isto tako i kotarski predstojnik Lenčarić, ali je on odgovorio, da ima posebnu misiju, da je odgovoran samo Zagrebu, a nas drugih, da se cijela njegova akcija ništa ne tiče, i zato neka u to ne diramo i neka svaki radi svoj posao. Još se nije znalo što će biti sa pravoslavcima, ali su braća Kovačevići govorili, da će biti svi streljani. Ustaški povjerenik je odmah brzojavio samovozom poglavniku (brzojav od preko 100 riječi). Zatim, kako nije dobio odgovor, nazvao je brzoglasom poglavnikov ured.
Tamo je odgovoreno da je brzojav stigao i da će odgovor već stići. Na to je povjerenik otišao najprije u Karlovac do velikog župana Ante Nikšića, koji je isto intrevenirao u Zagrebu, ali bez rezultata. Kad nije ništa pomoglo, otišao je povjerenik osobno u Zagreb, no dok je još putovao u Zagreb, već su svi slunjski pravoslavci bili poubijani i bačeni u jednu jamu i zakopani. U Zagrebu se je upr. župe zahvalio na časti i dužnosti ustaškog povjerenika, te je povjerenikom, a kasnije logornikom, imenovan Žarko Kovačević.
Kad je u Slunju bilo sve „čisto”, počelo se loviti pravoslavce po selima, koga se uhvatilo, odmah je ubijen. Sve što je moglo od pravoslavaca bježalo je u šumu, a ubijani su uglavnom žene, djeca i starci, koji nisu mogli bježati. To divljanje trajalo je oko 15 dana.
Upr. župe bio je cijelo vrijeme u Zagrebu i kod svih mogućih vlasti protestirao, ali u Zagrebu nisu vjerovali, da je to tako. Prestalo je tek kada su svi povratnici odredbom poglavnika pozvani u Zagreb i ovi ustaški stožernici, logornici i tabornici razriješeni dužnosti i imali obustaviti svaku djelatnost.
Sve stanovništvo Slunja i okolice zgražalo se i osuđivalo taj postupak, tim više, što su svi krvnici osim ubijanja vršili i pljačku. Ubijali su u prvom redu bogatije i imućnije i sve što im se dopalo, kao novac, zlatnine, satovi, hrana, odijelo i slično uzimali sebi, tako da je to poprimalo izgled običnog razbojstva, a ne više političke borbe, osvete, razračunavanja ili što takvoga.
U Slunju su u toj akciji sudjelovali: tri brata Kovačevića, Mile Katić, Opančar iz Podmelnice, Ivan Skukan, bez zanimanja iz Rastoka, Marko Obajdin, seljak iz Podmelnice, te manje aktivno Predrag Neralić, radi komunizma otpušteni mornarski dočasnik i Milan Kovačević, postolarski pomoćnik.
Ostali seljaci, koji su bili pozvani pod oružje nisu htjeli sudjelovati kod ubijanja, nego su samo vršili zatvaranje. Najkrvoločniji od svih bio je Zvonko Kovačević, grbavac, orguljaš. Interesantno je, da je taj Zvonko Kovačević bio vrlo savjestan orguljaš i točno je dolazio na svaku pobožnost u crkvu, ali od početka ubijanja nije ga bilo ni blizu crkvi, po ulici ide pognute glave, gleda pred sebe u zemlju, nekako bojažljivo i ne usuđuje se pravo pogledati čovjeku u lice. Ipak ima savjest! Ispunila se ona iz Svetog pisma: „Čuvaj se označenoga.”
Po iskazima samih razbojnika, ubili su za cijelo to vrijeme u cijelom kotaru Slunju tri do četiri tisuće pravoslavaca, među njima tek 100 200 ljudi, koji su sposobni za oružje, ostalo: bolesnici, žene, djeca i starci.
To je eto jedna žalosna stranica slunjske povijesti, žalosna i za Hrvatsku i za Hrvatski narod i Državu, jer krivci nisu pozvani na odgovornost od državnih vlasti, ali za Slunj ipak utješna, jer je sudjelovao samo tako maleni broj pojedinaca i to sve sami ološ i talog ljudskog društva još od prije. Osim toga, dobra je strana toga, da su ti ljudi konačno pokazali tko su i što su i cijeli ih narod izbjegava i prezire.
Vlastoručno potpisao upravitelj župe Slunj Ivan Nikšić
Da je prijepis vjeran svome originalu jamči odjel pravosuđa Zemaljskog antifašističkog vijeća Narodnog oslobođenja Hrvatske.
Topusko, 16. X1944. g.
Čulinović, v.r.
Da je prijepis vjeran svome originalu tvrdi Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina i njihovih pomagača:
Dana 15. III 1945. g. M. P.
Za komisiju: Potpis nečitljiv v.r.
Tomo Flanjak, Hrvatski Blagaj
Prisegao sam kao ustaša 1941. godine
Prva akcija bila mi je: kopao sam jamu kod Blagajske škole u dolini, u mjesecu maju 1941 g. kada je pokupljeno i dovedeno u blagajsku školu preko 500 ljudi veljunske općine. O ubijanju veljunskih ljudi poznato mi je to da su u školi u Blagaju dobro isprebijani te onda vučeni u jamu. Nakon natrpane jame sa izmrcvarenim ljudima, posut je živi kreč te su oni zasuti sa zemljom, a poslije toga, uzorana je čitava dolina i posijana zob, tako da se ne pozna grobnica zatrpanih leševa.
Jama je bila dugačka oko 5 metara, široka 3 metra, duboka 1 metar pa prema tome mislim da nisu svi ljudi zatrpani u istu jamu već odprilike od pomenutog broja moglo ih je biti oko 350, ali ja nisam brojio i ne mogu točno znati, samo to dobro znam da je jedan izvjestan broj od navedenih 500 ljudi odveden u Slunj i kako sam mogao čuti preko pojedinih ustaša da su zatrpani za Marka Skukana sjenikom kod Rastoka. Nakon završenog posla ubijanja veljunskih ljudi, naoružane ustaše su nam svima zaprijetile da se ne smije nikome kazati gdje su zakopani, te ja nisam nigdje ni pričao.
Druga akcija bila mi je u mjesecu rujnu 1941.g. kada smo kupili ostali narod veljunske općine, t.j. opće masovno okupljanje pod parolom selidbe za svojim ljudima. Toga sam reda bio naoružani ustaša, nalazio se u prvim redovima ustaša i kupio narod u Srpskom Blagaju, Lapovcu i Veljunu. Kad smo pokupili narod, zatvorili smo, žene i djecu u veljunsku crkvu, a muškarce od 12 godina pa naviše, polučili i zatvorili u žandarsku kasarnu. Oni iz mojeg sela, koji tada nisu imali oružja kod sebe, išli su za kupljeni narod kopati jame u Vujčić grm i selo Lapovac. Jama koja je bila iskopana tokom istog dana kupljenja toga naroda, bila je 26 metara duga, 3 metra široka, a preko 2 duboka, mislili smo da u istu jamu strpamo sav pokupljeni narod. Toga dana uvečer, nije mi poznato tko je predavao depešu Poglavniku, samo znam da je Poglavnik javio da se žene i djeca puste svojoj kući na slobodu, a muškarci od 12 godina pa na više, da ih pobijemo. Kao što je i na osnovu toga i učinjeno, te su žene i djeca puštene svojim kućama odmah navečer, a muškarci prenoćili u žandarskoj kasarni i sutradan u zoru odveženi u Slunj sa kamionom, ali tačno nije mi poznato gdje su zakopani.
Glavni organizator prvog i drugog pokolja Veljunčana bio je tada Šajfar Ivan, rodom iz Lađevca, koji se prije rata nalazio u Veljunu kao učitelj.
U treću akciju išao sam u Crno Vrelo, Bandino Selo, Srpski Blagaj i Veljun, radi pljačke i hvatanja naroda, ali tom prilikom narod je izbjegao i nismo uspjeli uhvatiti nikoga, nego smo samo uspjeli opljačkati njihove imovine.
U četvrtu akciju išao sam u borbu protiv partizana u početku 1942. g. kada je bio obasjednut Veljun, odnosno kada su bile obasjrdnute ustaše u Veljunu od strane partizana. Tom prilikom imali smo nekoliko žrtava i nismo uspjeli protjerati partizane, već smo prisiljeni da se uz žrtve povučemo natrag u Blagaj. Osim toga od početka ustaškog pokreta pa do rujna mjeseca 1943. g. sudjelovao sam u oko 10 akcija po selima općina Veljun i Cvijanović Brda u kojima smo najviše vršili pljačku i paljenje srpskih kuća. A kroz to cijelo vrijeme bio sam ustaša kod svoje kuće kao civil, t.j. u civilnom odijelu. Išao sam u sve navedene akcije, a nakon akcija vraćao sam se sa karabinom k svojoj kući do sljedećih akcija i radio kućne poslove i imao karabin kod sebe. Mjeseca rujna 1943. god. otišao sam preko Slunja za Karlovac i bio sve do sada. Osim toga zaboravio sam napomenuti da sam u mjesecu studenom 1942. sa slunjskim ustašama utekao od svoje kuće iz Blagaja za Karlovac. I u Karlovcu sam bio kao ustaša u Perišićevoj ustaškoj satniji do mjeseca januara 1943. g., sve do četvrte njemačke ofanzive, a tom prilikom došao sam zajedno sa Perišićevom ustaškom satnijom i ostao kod svoje kuće, samo da ne idem u borbu za Liku.
Sve moje navedene akcije vršio sam sa ustašama iz Blagaja, Pavlovca, Lađevca i Slunja, na čelu sa Milićem Tošinijem iz Rastoka.
Napominjem još i to da su sa mnom najviše išli u navedene akcije Volf Mika, Volf Franjo, Muić Marko, Šimac Marko, Šimac Franjo, Šimac Ivić i Obranović Mile Jožićev. Isti su bili civilni ustaše kao i ja i u sve akcije išli zajedno sa mnom, a nakon izvršenih akcija radili svoje kućne poslove i imali oružje kod sebe.
Više ne bi imao ništa reći, nego dobrovoljno dajem vlastoručni
potpis na gore navedenu moju izjavu.[1]
Tomo Flanjak v.r.
Dragan Perić, Cvijanović Brdo
Sutra, kad se pokrste, imat će sva prava kao i Hrvati.
Sjećanja ostaju. U Maljevcu su 3. augusta 1941. godine ustaše poubijale 60 srpskih seljaka, žena, djece i muškaraca, a u Donjem Kremenu 50. To je natjeralo stanovništvo ovih sela da se sakriju, u te godine bujne kukuruze, jer u šumu se nije moglo radi ustaških straža koje su bile postavljene oko sela. Noću između 3. i 4. augusta 1941. srpski narod je izbjegao u Tatar Varoš. Da bi vratili narod u selo, ustaše objaviše da je od poglavnika došla naredba da „nitko nikoga ne smije dirati jer ode glava za glavu.”
Narod se 5. augusta vratio u selo. Oko 10 sati dolazi seoski starješina Joso Puškarić iz Donjeg Kremena i govori da se vlast mora slušati, te da je dobio naređenje da svi Srbi moraju ići na pokrst ,,i to danas muškarci, a od sutra svi ostali. Tko ne bude išao, smatrat će se da ne poštiva vlast NDH.”
Okupili smo se pred kućom Ivana Puškarića, kovača, gdje su nas dočekala dvojica naoružanih ustaša. Rekoše nam: „Ako netko nije ručao, neka odmah ide kući ručati i neka pozove ostale muškarce.” Marko Škorić je upitao: ,,A što ćemo ručati kad je sve razbacano i odneseno?” Na to će Tomić Puškarić Generalov: ,,I u pustoj kući mačka mliko loče. Što bježite od svojih kuća?”
Jedan od ustaša mu reče: „Lako ti to sada govoriš kad oni nemaju nikakva prava, ali sutra, kad se pokrste, imat će sva prava kao i Hrvati.”
Oko 12 sati povedoše nas u koloni prema Slunju. Ustaše iza i ispred. Tošo Višnjić zamoli da ode u kukuruz radi nužde. Kada se vraćao iz kukuruza dočeka ga Milka Cindrić i kroz plač reče: „Bježi Tošo, bog im ne da što rade sa tim narodom. Jadna ja sa njima.”
O tome je Tošo za života često pričao.
Kod Rastoka su primjetili da Toše nema, ali rekoše dovest ćemo ga sutra. Ispred sadašnjeg hotela u Slunju dočeka nas desetak ustaša uz povike: „Gdje ste već, majku vam srpsku !” Odmah su nas pretresli i uzeli novac i druge predmete a zatim zatvoriše u kuću Kate Danine, uz šamare i psovke. Ponovo nas pretresaju. Mile Škorić pomalja neku knjižicu i govori da je glasao za Mačeka.
Ustaša mu oduzima tu knjižicu i baca. Pronalazi mu ogledalce sa slikom kralja Petra. „Šta ti je to, je li to Maček?”, pita ustaša i udara Milu pištoljem u zube. Odvode nas jednog po jednog u drugu sobu. Čuju se jauci. Trojica batinaju koljem, a ustaša Mile Katić u jednoj ruci drži pištolj a u drugoj gumenu palicu punu olova kojom batina ljude po tijelu i glavi. Tragovi palice mijenjaju ljudsko lice. Navečer, ustaše večeraju u istoj kući uz pjesmu: „Pečem janjce, koljem Srbijance”, i slične.
Oko 22 sata, valjda poslije večere, u našu sobu ulazi Katić sa svojim rekvizitima i ustaše sa štapovima i željeznom šipkom u obliku mlinskog svrdla. Tuku nas redom, jednog po jednog, po tijelu, cjevanicama, glavi. Okreću nas na leđa i ponovo tuku do besvjesti. To se gledati ne da, ni riječima opisati. Draganu Višnjiću, Katić naređuje da legne i osluškuje da li su svi živi, jer do dana ni jedan ne smije umrijeti. Odlaze. Neki od nas plaze po podu prebijeni. Tražimo vode, ali nam stražar vodu ne daje.
Ujutro 6. augusta 1941. od batinjanja je umro Pero Zec kojeg smo zatekli u zatvoru. Javili smo njegovu smrt na što je uslijedio odgovor: „Sad je njemu lijepo jer se spasio.” Dođoše četvorica ustaša i odnesoše leš. Toga dana nisu nas tukli, ali je Katić dolazio i raspitivao se da li ima doborovoljaca koji su Hrvate bacali u Crno more. Dolazio je i Ivan Tošin (Ivan Skukan ratni zločinac, osuđen i pogubljen poslije rata). Upitao ga je Marko Škorić: „Ivane, tko bi to rekao!”, ali ovaj nije odgovarao. Marko Škorić bio je bolje stojeći seljak. Imao je konje i stalno je dovozio žito na meljavu baš u mlin Ivana Tošina u Rastoke.
Toga dana u našu „zatvorsku” sobu došao je i seoski starješina Joso Puškarić sa Jurićem Živčićem, zvanim Jelenkin, smijući se i govoreći uvredljive riječi.
Stražar je Živčiću dao pušku, a ovaj je kundakom tukao Kresoju Jankića. Navečer smo dobili nekakvu juhu sa malo krumpira, koju smo zajedno jeli iz iste zdjele. Oko 23 sata u sobu ulazi šest do sedam ustaša, naređuju da legnemo, a zatim su, igrajući kolo po našim tijelima, pjevali ustaške pjesme.
Sljedećeg dana u sobu su doveli meni nepoznatu ženu Hrvaticu, koja se s njima prepirala. Ispričala je da je u Slunj stigla njemačka vojska, te da se ustaše boje da će ih ona prokazati i reći za zatvorenike. Ne znam da li je to bila istina ili podvala, ali su ženu istog dana odveli. U sobu ulazi Katić sa dvojicom ustaša i poznatim rekvizitima te naređuje da se svi postrojimo uza zid. Dižemo isprebijane i nemoćne. Držimo ih, a Katić i njegovi pomagači udaraju po glavi i tijelu zahtijevajući da krv ne pada na pod. Hvatamo krv u šake i u kape.
Devetog augusta bila je subota. Katić se nije pojavljivao, ali dolazio je Ivan Skukan Tošin. Naredio nam je da siđemo u podrum jer su nas ovako izmrcvarene sakrivali od njemačke vojske. Vukli smo isprebijane i osakaćene uz njihove jauke. Poslije podne vratili su nas u sobu koja je bila oribana, valjda da sakriju tragove mučenja jer mogu naići Nijemci. Davalo nam je to nade u povratak kućama. Skukan je odredio Ljubana Višnjića, Dmitra Perića, Miloša Kresoju i mene da idemo kući i da se javimo ustaškoj straži koja je bila kod kuće Sime Škorića. Pozdravili smo se sa ostalima i krenuli.
U Rastokama zaustavlja nas straža i vraća natrag. Tražimo od Skukana pismenu propusnicu (nešto napismeno). Dobijamo propusnicu uz osorne riječi: „Koga Ivan pusti, nitko ga ne smije dirati.”
Javili smo se oko 20 sati toga dana šefu ustaške straže u Kremenu Begi Begoviću. Dao nam je kruha i mlijeka za večeru i smjestio nas na spavanje u neku sušu. Ujutro nam Begović reče: „Bježite i obavijestite ljude da ne idu na pokrst.” Pričali smo to po selu, i kako su nas mučili, tukli, i kakav je to pokrst.
Našu, i još težu sudbinu, doživio je i šef ustaške straže u Kremenu Bego Begović. Vlasti NDH dodijelile su mu opustjeli posjed Sime Škorića. K njemu je u kuću često dolazio Nikola Jurčević, zvani Grivonja. Kroz njihove priče i od nekih izbjeglica saznali smo da su u Rakovicu došli partizani. Nenadano, 11. novembra 1942. godine, u selo stižu ustaše iz Batnoge. Čuje se puškaranje kod kuće Bege Begovića (Sime Škorića). Bego Begović i Nikola Jurčević Grivonja osjetili su što se sprema. Grivonju su ustaše odmah ubile, a Begović je počeo da bježi u pravcu Korane i Lađevca vičući.
„Pomozite, ljudi!”
Uhvatili su ga na 200 metara od Korane, vratile natrag i ubile. Mi seljani gledali smo to i nije nam bilo jasno zašto ustaše ubijaju Hrvate. Mićo Perić otišao je kod poznatog Mate Kovačevića, zvanog Barusin, da vidi što se to dešava, ali netko to dojavi ustašama. Dođoše ubrzo ustaše, svezaše ga i odvedoše, a zatim svukoše do košulje i gaća i pustiše. Mićo se dao u bijeg, ali stigoše ga ustaški kuršumi. Ranjenog ga uhvatiše i zaklaše.
Mnoga zla sam proživio. Otišao sam sa svojima u partizane…”
Nikola Višnjić, Maljevac
Otišlo je iz moga sela 12 ljudi u Slunj na tzv. pokrst, ali se više nikada nisu vratili
O ovome zločinu Nikola Višnjić iz Maljevca je na suđenju zločincima 1946. godine rekao:
„Otpočeli su najprije ubijati od kuće Janka Rebića i ubili njega, njegovu ženu i petero djece, a zatim su u Kremenu ubijali koga su god našli kod kuće. Kada su došli u moje selo Maljevac, hvatali su narod i dogonili pred kuću Jane Perića.
Kad su završili sa hvatanjem naroda, sakupile su se sve ustaše kojih je bilo oko 40 i taj narod postrijeljali pred kućom Jane Perića, a zatim su postrijeljane vukli u dolinu i u dolini iskopali tri jame gdje se grobnice i danas nalaze.
Toga dana ustaše nisu ništa spalile već su pljačkali stoku i pokretnu imovinu i sakupljali na jedno mjesto kod kuće Sime Škorića. Toga dana kada se vršio pokolj, uspjelo je pobjeći iz Kremena i Maljevca veći broj ljudi, ali nakon dva dana ovog pokolja seoski starješina Joso Puškarić naređivao je da mi koji smo pobjegli od klanja moramo ići u Slunj i pokrstiti se. Na temelju toga otišlo je iz moga sela 12 ljudi u Slunj na tzv. pokrst, ali se više nikada nisu vratili jer su odmah zatvoreni i poubijani.“
Mića Požega, Lumbardenik
Ovi ljudi što sam ih ja ubio nisu vikali niti su molili
Zločinac Mića Požega iz Lumbardenika rekao je:
„Moja desetina uhvatila je oko 20 ljudi i to: Višnjića, Rebića i Perića kod njihovih kuća koje smo odmah potukli kod kuća. Bilo je tu i žena. Taj put ubio sam Đuru Višnjića i Milana Perića. Doveo sam ih niže kuće Sime Rebića u dolinu, naredio da legnu i opalio iz karabina u svakog dva metka. Robu nismo skidali, a civili su ih odmah zakopali. Ovi ljudi što sam ih ja ubio nisu vikali niti su molili.
Kad smo krenuli prema Gornjem Kremenu, uhvatili smo oko 15 žena i djece zvali su se Višnjić i Perić. Njih smo potukli i strpali u tri jame niže kuće Miće Perića. Kada smo se vraćali, zapalio sam stog slame Ilije Višnjića. Vratili smo se navečer u Slunj, a sutradan išli smo u Mrzlo Polje na daljnju akciju.”
Joso Puškarić, Kremen
Mene je dopalo da ubijem Siminu kćerku Maru i njezinog muža Milića
A ustaša Joso Puškarić iz Kremena na sudu je kazao:
„Ja sam sa jednom patrolom ustaša išao do Sime Škorića kuće te smo iz kuće izveli njegovu ženu, sina starog 2 godine i kćerku Siminog zeta te smo ih pred kućom ubili. Mene je dopalo da ubijem Siminu kćerku Maru i njezinog muža Milića koji je kod njih bio priženjen. Tada smo pokupili njegovu stoku: 2 konja, 8 goveda, 30 ovaca i nekoliko svinja te sve otpremili u Slunj.
Narod koji je bio potučen kod kuća bio je pokopan svaki kod svoje kuće tamo gdje je ubijen. Poslije ubijanja i pljačke ustaše su otišli u Slunj, a ja sam otišao svojoj kući gdje sam bio starješina sela sve do jula 1943. godine…”
Pave Stipetić, Gornja Glina
Redom smo išli od kuće do kuće i gdje smo god koga uhvatili bilo malo ili veliko mi smo poubijali
Pave Stipetić iz Gornje Gline je izjavio:
„Primili smo oružje i prespavali u slunjskoj školi, a ujutro pod komandom Baljka krenuli u selo Maljevac. Kad smo došli u selo Mali Vuković, pred kućom Nikole Živčića Baljak je zaustavio kolonu i sakupio sve oko sebe, održao nam govor u kojem je naglasio da idemo u selo Maljevac i Donji Kremen poubijati sve malo i veliko što se tiče srpskog naroda. Kad smo došli do prve srpske kuće Janka Rebića u Donjem Kremenu, uhvatili smo njega i familiju te ih na licu mjesta pred kućom poubijali. Zatim smo krenuli Peri i Jovanu Rebiću, Jankovoj braći, ali ih nismo našli kod kuće jer su pobjegli. Kod Jovana i Pere našli smo ostalu familiju sa tri duše, jednom babom i djecom koje smo odmah poubijali. A kada smo došli kući Ilije Rebića poubijali smo svu familiju. Redom smo išli od kuće do kuće i gdje smo god koga uhvatili bilo malo ili veliko mi smo poubijali. Znam da sam ubio staroga Radu Višnjića.
Zatim smo prešli u selo Maljevac gdje se narod preplašio i zgrupisao se pored kuće Jane i Mire Perića. Čim smo se primakli toj grupi naroda, otvorili smo na njih vatru i počeli ubijati. Kada su svi popadali na zemlju, mi smo prišli k njima vidjeti da li je još koji živ, a bilo ih je živih koje sam ja uhvatio za ruku i izveo malo na stranu i ubio ženu Ice Višnjića iz Maljevca koja je bila stara oko 35 godina. Kada smo završili sa ubijanjem grupe koja nas je dočekala dali smo se u potjeru za ostalima koji su se posakrivali po kukuruzima i raznim gričevima. Sa mnom su bili poznati iz moga sela Mile Jurčević i Vale Rakocija. Vidio sam Josu Puškarića, starješinu sela Kremen, Tomu Puškarića, Ivu Jurčića, sva tri iz Kremena, gdje su pretraživali, nagonili i sakupljali narod u hrpu prije nego smo ih ubijali. Bio je tu i Luka Magdić iz Donjeg Kremena. Pred večer smo završili sa ubijanjem naroda u Donjem Kremenu i Maljevcu i ja sam zajedno sa Lukom Magdić otišao u Slunj…”[2]
31. jula 1941. godine, u četvrtak na sajmeni dan, slunjske su ustaše pohvatale 43 srpska seljaka. Tukli su ih i mučili u zatvoru. Oduzeli su im i stoku koju su develi na prodaju. Istoga dana poslije podne ubacili su ih u kamion i odvezli samo jedan kilometar sjeverno od Slunja u pravcu Cetingrada u Taborište. Još u zatvoru su im oduzeli sve što se zateklo kod njih, a sada su sa njih skinuli odjeću i obuću. Neke su žive isprebijane bacali u jamu, a neke udarali batom ili nožem i bacali u bezdanušu.
Ustaše, Mijo Butina iz Nikšićkog Cerovca i Ivan Skukan iz Slunja su poslije oslobođenja na suđenju ispričali pojedinosti kako su ubijali svoje poznate komšije Srbe.
Mijo Butina, Nikšićki Cerovac
Ja sam svojom rukom ubio sedam ljudi
„…Bio je četvrtak, 31. jul 1941., sajmeni dan u Slunju. Mi smo dobili naređenje da po sajmu hvatamo Srbe tako da smo toga dana pohvatali 35 ljudi, a nekoliko ih je bilo od ranije u zatvoru.
Navečer smo ih potrpali u kamion i odvezli u selo Kamenicu od kuda smo ih vodili u jednu pećinu zvanu Vrtača gdje smo nekoje žive bacali, a nekoje poubijali batovima ili noževima i bacili u jamu-pećinu. Ja sam svojom rukom ubio sedam ljudi među kojima je bilo mlađih i starijih. Najviše je tukao Ivan Skukan, Marko Obajdin i Ivan Obajdin, a tukli su i svi drugi.
Ivan Skukan, Slunj
Tri dana nakon ovoga iz jame su se čuli jauci
Onaj koji je najviše tukao Srbe, Ivan Skukan je ispričao i slijedeće:
„31. jula 1941. ustaški natporučnik Jure Kutnjak i ustaški emigrant Mladen Marković rukovodili su hapšenjem u Slunju, upustili su narod na sajam, a kada se naroda dovoljno skupilo naredili su ustašama da se izlazi iz Slunja na sve strane zatvore. Postavili su straže oko Slunja i počeli hvatati Srbe tako da su toga dana pohvatali veći broj i zatvorili. Kad je Vital Baljak došao s brda Bliznica gdje su toga dana ubijali Srbe s područja Rakovice, ovi ljudi pohvatani u Slunju odvezeni su u Taborište i živi bačeni u jamu Vrtaču.
Tri dana nakon ovoga iz jame su se čuli jauci, pa je liječnik Nikola Zdunić uzeo nekoliko ručnih granata koje je aktivirao i bacio u jamu poslije čega su jauci prestali, ali je počeo da se širi strašan smrad. Obzirom da ustaše nisu mogle zemljom jamu zatrpati jer je teren kamenit i jama duboka, to je ponovno liječnik Nikola Zdunić sipao u jamu Karboleum.“
Milutin Lovrić, Slunj
Vidio sam jamu, srušio ustašu i pobjegao
Jedini koji je uspio pobjeći s pokolja od jame Vrtača kod Taborišta bio je Milutin Lovrić, čije sam svjedočanstvo zapisao 21. jula 1968. godine:
,,U četvrtak, 31. jula 1941. godine kupio sam volove na sajmu u Slunju i taman kada smo krenuli u gostionicu da popijemo likovo, uhapsila su me dvojica poznatih mi slunjskih ustaša. Poveli su me u ustaški stan.
Kad smo došli do trgovine obućom, ja sam se istrgao ustašama, oborio ih na zemlju i pobjegao. Bježao sam oko 150 metara u pravcu kotarske zgrade gdje su me ustaše pristigle i udarile kundakom po glavi. Tu se našla i moja žena pa kad je vidjela počela je na sav glas za mnom kukati. Kada su me doveli u ustaški stan, tamo me dočekao Ivan Skukan i tukao dok me nije onesvijestio, a zatim me bacio u neku prostoriju. Tu je bilo nas 48 koji su bili svi krvavi i isprebijani. Među nama je ležao lugar Marjanović iz Maljevca koji je dva dana ranije ovdje doveden. Njemu su ustaše odrezale nos, uši, obraze, iskopali oči, a htjeli su mu i jezik odrezati ali on nikako nije htio otvoriti usta pa su mu sve zube stukli.
Kod nas u zatvor često su ulazile ustaše i tukle nas koljem. Kraj mene je ležao isprebijan Mihajlo Kosijer, krupan čovjek. Ja sam mnogo manji ležao kraj njega i zaklanjao se iza njega tako da je on dobivao više udaraca.
Kako smo sve to mogli gledati i trpjeti to nikada nitko neće moći pojmiti. Poslije podne ustaše su nas povezale dva po dva i rekli da idemo na rad u Njemačku. Kad su nas vodile vezane hodnikom dvojica ustaša koji su stajali sa strane udarali su nas pendrekom po glavi a na izlazu dvojica ustaša štapovima po leđima.
Potovarili su nas u kamion i s nama je bilo osam ustaša a u kabini još dvojica. Auto je išao u pravcu Cetingrada. Kad smo došli do kuće Ice Turkalja, tamo je već stajao jedan teretni auto ispražnjen od ljudi koji su poubijani i kraj njega stoje neke druge ustaše. Nas su iz kamiona odvodili do jame Vrtača i tamo ubijali. Ja sam bio vezan s jednim starijim čovjekom iz Primišlja koji je toga dana također uhvaćen na sajmu.
Ivan Skukan me udario uz riječi: „Ajde Lovriću, dobro se poznajemo.” Krenulo je nas osam ljudi polako sa osam ustaša koji su držali svaki sa strane po jednog od nas za rukav u koloni dva po dva, a dvojica ustaša ostali su kod kamiona čuvati ostale da ne pobjegnu. Kada smo krenuli, ja sam pao, ali ne što mi se padalo, već da poremetim ovaj put i iskoristim priliku za bijeg. Ustaša me udario, ja sam se podigao, ali sam nakon nekoliko koraka opet pao. Ustaša me opet udario, a kada sam i treći put pao i digao se, ustaša mi je rekao: ,,E, tu je.”
Bio sam se već oslobodio žice. Vidio sam jamu pa sam odmah srušio svoga ustašu u živicu pored nas i skočio u grm. Pojurili su da opkole grm, pucali su, ali kako je već bio mrak nisu me pogodili. U tom su se pobunili i oni u kamionu, pa su se moji progonitelji vratili onim ustašama u pomoć. Ja sam pobjegao prema Rastokama, a zatim prema Križu gdje se cesta odvaja i tu sam izgubio orijentaciju i onako gol i bos vratio se kroz dolinu trnja.
U Nikšiću sam ugledao bandere, popeo sam se na brdo gdje sam nekada čuvao stoku i uputio se u selo Crno Vrelo, kod kuće Đure Ninkovića, probudio ga i tražio ga da mi dade nešto za obući da ne idem gol i bos. Kod potoka sam saprao krv, jer sam bio na više mjesta uboden i ozlijeđen ustaškim udarcima. Na iznenađenje došao sam kući. Moja žena i baka su plakale.
Odmah sam otišao mojim komšijama koji su se skrivali u grmu, ali su oni bježali od mene. Bilo mi je teško, bojao sam se svojih ljudi i oni mene, jer su mislili da su me ustaše pustile da i njih izdam zlikovcima. Tek kada sam ipak uspio sve da im ispričam, smirili su se i pomogli mi da se saberem i odmorim.
Srbi pohvatani 31. jula 1941. u Slunju bili su iz više sela: Maljevca, Ruševice, Brezovca, Donjeg Kremena, Gornje Gline, Maljevca, Cvijanović Brda, Kosjerskog Sela, Kutanje, Rabinje, Snosa, Stojmerića, Glinice, Crnog Vrela, Srpskog Blagaja, Grobnika, Donjeg Primišlja, Dvorišta, Kestenovca i sela Blata kod Plaškog. Svi su oni mučenički pobijeni batovima ili živi bačeni u bezdan jamu Vrtača u Taborištu kod Slunja. [3]
Marica Obajdin, Josipovo
Prišla sam njoj, udarila je dva puta motikom po glavi
Marica Obajdin Josipova, 30. januara 1947. godine izjavila je:
,,U ljeto 1941. bila sam kuharica u Slunju i spremala hranu ustašama. Vidjela sam kako dovode Srbe i stavljaju u zatvor, te preko noći vode na ubijanje, a prethodno ih opljačkaju. Jedno jutro uzela sam motiku i otišla da kopam krumpir. Kada sam došla do Lalića Gaja, vidjela sam tamo jednu ženu koja je sjedila i bila sva izbodena nožem i krvava, a pored nje nalazila se jama u kojoj su ustaše potrpale ubijene Srbe. Ta ženska je nešto govorila, ali je nisam mogla razumjeti. Prišla sam njoj, udarila je dva puta motikom po glavi i ona se skljokala na zemlju i više nije pokazivala znaka života. To je bila Milka Zec iz Zečeve Varoši. Poslije sam nakopala krumpir, povratila se u ustašku zgradu i pričala ima kako sam ju motikom ubila. Dok sam to pričala, ustaše su se smijale i rekle da neka sam ju ubila. Poslije je ta žena zakopana u dolini Milke Čavrak…”
Mile Mišković, Selo Radovica
Djeca su morala gledati kako im ustaše siluju majke pa ih kolju i ubijaju iz pušaka
„…Godine 1941. imao sam 40 godina života. Moje selo Radovica nalazi se u blizini Cetingrada. Imalo je 200 srpskih i 150 hrvatskih domaćinstava. Odmah poslije propasti Jugoslavije i proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske pojavile su se ustaše koje je predvodio župnik Pero Medved.
Već na sam Đurđev dan, 6. maja 1941. godine, ustaše rukovođene ovim rimokatoličkim svećenikom uhvatile su 16 Srba iz sela Bogovolje, Općine Cetingrad i odveli ih prema Slunju, usput it tukli i ubili iz pušaka. Među nevino ubijenim bio je Blanuša Lazo, njegov sin Miladin i Lazo Rkman, trgovac iz Bogovolje.
Samo tri dana nakon sv. Đurđa odvele su ustaše: Radu Martinovića iz Ruševice, Cvijana Vuletića iz Polojskog Varoša i Petra Bižića iz Ruševice. Njih su strašno tukli na putu do Slunja. Tamo su ih talijanski oficiri oteli ustašama i doveli ih njihovim kućama.
U noći 31. jula na 1. august 1941. upadale su ustaše u srpska naselja, provaljivali su u srpske kuće i odvodile Srbe muškarce u Cetingrad. Tamo su ih zatvorili u zgradu općine i žandarmerijske stanice. Već sledećeg dana ustaše su ih utrpale u kamione i odvezle prema Velikoj Kladuši, te na „Mehino stanje” gdje su ih pobile nad rovovima koje su bili iskopali jugoslavenski vojnici.
Tukle su ih ustaše i ubadale noževima prilikom ubacivanja u kamione. Tako je Lazi Martinoviću iz Radovice prilikom ubacivanja u kamion, ispao iz trbušne šupljine drob, jer mu je trbuh bio izboden nožem.
Tada su ustaše s područja općine Cetingrad pohvatale i odvele 300 Srba muškaraca i pobile na Mehinom stanju. Navodim imena onih čijih se imena dobro sjećam. Iz Radovice su odvedeni i ubijeni u vremenu od 3. do 5. augusta 1941. godine ovi moji komšije i rođaci: Lazo Martinović, Cvijan Vuletić, Milutin Dejanović i njegov brat Pero, Milan Podkonjak, Nikola Pavković, Pero Cetina, učitelj Miloš Bujić, učitelj Milan Ivošević. Iz sela Ruševice: Milan Radić, Mile Tadić, zvani „Tuban”, Pero Rausavljević, Vasilj Rausavljević, Ninko Dejanović, Ilija Ribić, Mile Ribić, Petar Ribić, Milovan Selaković, Mile Ribić, Simo Žegarac, Lazo Žegarac, Nikola Ribić, Branko Ribić, Mile Martinović, Milić Sremac i njegov brat Miloš, Stevo Gnjatović, Pero Sudar i njegov sin Mile, Milovan Ćulibrk i njegov brat Ninko, Pero Popović i njegov brat Dragić, Nikola Vuletić, Đuro Dejanović, Nikola Dejanović, Jovo Vujaklija, Miloš Vranješ i njegov brat Milan, svi seljaci zemljoradnici.
Iz Cetingrada su odveženi i ubijeni: Luka Krmar, obućar, Miloš Žegarac, trgovac, Vladimir Mandić, učitelj, Josif i Marko Tepavac, braća, Bogdan Kangrga, trgovac, Đuro Pjevač, gostioničar, Stevo Kuruzović, pekar i njegov otac Simo, seljak, Dragić Brković, pekar i njegov brat seljak Pero, Milivoj Brković, krojač, Petar Brković, banovinski putar, Radivoj Brković, krojač, Dmitar Brković, seljak, Jovan Brković i Mile Brković, seljaci i Đuro Basara, trgovac. Iz Podcetina: Mile Mandić, financ u penziji, Jovo Mandić, žandar, narednik u penziji, Nikola Mandić, seljak, Nikola Jeličić, lugar, Mile Mandić, seljak, te više drugih čijih se imena ne mogu sjetiti. Iz Savić sela njih nekoliko od kojih se sjećam Steve Savića, zemljoradnika. Više njih iz sela Maljevca i sela Buhače.
Već 5. augusta 1941. godine ustaše rukovođene katoličkim župnikom Perom Medvedom pohvatale su sve srpske porodice u Cetingradu, zatvorile ih u podrume žandarmerijske stanice, a sutra dan ih odveli pješice na brdo zvano „Bakić glavica” kraj Cetingrada. Tu su ih usmrtili, neke noževima a neke udarajući maljevima po glavama. Leševe su pobacali u jednu veliku jamu iz koje se prije vadila ruda za željezaru kraj Topuskog.
Tada su ustaše pobile slijedeće Srbe: Milicu Krmar sa kćerkom starom četiri godine, Dragicu, suprugu trgovca Miloša Žegarca, njihovog slijepog sina starog 15 godina i Dragičinu majku, suprugu učitelja Mandića sa sinom Brankom (2) i sinom starim sedam godina, Ranku Basaru, suprugu trgovca Đure Basare sa djetetom starim dvije godine, Olgu Kangrgu, Sofiju Pjevač sa kćerkom Nadom starom 13 godina, suprugu Pjevač Petra sa četvero male djece stare od jedne do sedme godine života, te još dvoje djece muževog brata Rade iz Vinkovaca, koja su se slučajno zatekla kod svog strica i strine, suprugu Pavla Pjevca i njihovih dvoje djece u starosti od dvije i četiri godine, suprugu Petra Pjevca i njenih troje djece u starosti ispod 13 godina, suprugu Steve Kukuruzovića, pekara i dvoje njihove djece od jedne i tri godine. Tog istog dana, odvele su ustaše i ubile: Danicu Vujić, suprugu Miloša, pravoslavnog sveštenika iz Radovice sa dvoje njihove djece od kojih je jedno bilo staro dvije godine i drugo samo šest dana, sestru sveštenika Miloša, suprugu Save Kojića, sveštenika iz Buhače. Gotovo svi supruzi ovih žena bili su već pobijeni, par dana ranije.
Na brdo „Bakić glavicu” odveden je i seljak Pavao Pjevač. Njega su hrvatski vojnici izboli nožem i bacili u jamu, misleći da je mrtav. Kada su ustaše obavile svoj krvavi posao otišle su pjevajući. Pavao Pjevač se podigao, izašao iz jame i došao u svoje selo. Izliječio se. On je meni i preživjelim ispričao sve u detalje o tom masovnom pokolju naših najmilijih na brdu „Bakić glavica.”
Pavao je pričao: „Kada su nas ustaše hvatale, govorile su nam da sa sobom ponesemo sav novac i nakit koji imamo, jer nas vode u logor pa će nam to trebati za kupovanje životnih namirnica. Kada su nas uvele u podrum žandarmerijske stanice u Cetingradu, oduzele su ustaše sve što su našli kod pohvatanih Srba, a prilikom oduzimanja i nakon, tukle su ustaše svakoga i ne samo nas muškarce nego i žene i djecu. Žene i djevoje pa i djevojčice silovale su ustaše i Pavelićevi oružnici u prisustvu župnika Medveda. Djeca su bila prisiljena gledati muke svojih majki i sestara, gledala su kako im krvnici siluju njihove najmilije.
Tako se na supruzi učitelja Mandića, Zorki izredalo njih 16 ustaških krvoloka. Ova jadna žena zapomagala je, pa joj se smilovao komandir oružničke stanice i zabranio dalje silovanje ove jadne žene. Vidio sam tada su ustaše silovale kćerku Đure Pjevca, Nadu iz Cetingrada, staru 13 godina. Silovali su i neke druge čijih se imena ne mogu sjetiti. Svoje nagone zadovoljavale su ustaše u prisustvu svih zatvorenih, njihovih majki i očeva.
Čim se spustila noć, nas onako izudarane i izmučene, k tome bez hrane i vode, izvele su ustaše i ožurnici iz podruma žandarmerijske stanice. Padala je kiša, majke su nosile svoju jadnu dječicu u naručju i neke vodile uza se, koja su im se držala za suknje. Niko od nas nije znao kuda nas vode. Nakon nekog vremena doveli su nas na brdo „Bakić glavicu”.
Tu nas je dočekalo još nekoliko ustaša, nama poznatih Hrvata iz Cetingrada. Odmah su počeli svojim krvavim zanatom, počeli su klati djecu. Prvo su istrgli iz naručja dijete učiteljice Mandić [Božo], staro dvije godine. Ustaša mu je prerezao pred majkom i nama prisutnima nožem vrat i leš mu bacio u jamu. Odmah iza toga ostale ustaše su se bacile kao bijesne zvijeri na drugu djecu, te njihove majke i bake, zatim na nas muškarce.
Klale su noževima i udarale po glavama ustaše kako Srbe muškarce tako žene i djecu im njihovu. Mene su ubole na dva mjesta u tijelu. Evo ovdje i ovdje. Još se dobro pozna. Rane smo nekako zaliječili, ali tugu i žalost nećemo moći nikada izliječiti…”
Poslije ovog pokolja na brdu „Bakić glavici” išle su ustaše, priča dalje Mile Mišković, po srpskim selima i ubijale odreda svakoga koga bi zatekle. Srbi su bježali u šume i tako spašavali svoje gole živote. Tako su u mom selu Radovici uhvatile ustaše i ubile: Marka Martinovića, Đuru Pekeča, Jeku Bastaja, Dušana Miljuša, Peru Romčevića, Mišu Tomaša i još nekoliko žena i djece, kojima se ne sjećam imena. Srpska sela Korduna bila su tada puna leševa pobijenih Srba. Tada je i nastala tužna pjesma:
Na Kordunu grob do groba, Traži majka sina svoga.
Ustaše su srpske kuće pljačkale. Odnosile su gotov novac, robu, namještaj, šivaće mašine, obuću, sve šta im se sviđalo. Odgonili su stoku u svoja sela, goveda, konje, ovce, koze i svinje, kao i perad. Naše su pse poubijali. Dana 19. augusta došle su ustaše, domobrani i oružnici u ova naša i druga srpska naselja. Ovoga puta pored pljačke, ubijali su, zatvarali u kuće i palili naše stanovnike zajedno s kućama i gospodarskim zgradama.
Tako su u svojim kućama izgorjeli: Đuro Dereta i njegova sestra u Ruševici, Tomislav Tomo Kunić iz Glinice izgorio je u vatri svoje kuće sa 12 dvanaest godina, a sva njena porodica poklana je i zapaljena u vlastitoj im kući. Mnogi su bježeći pred ustaškim nožem skakali u potok Glinu i u njemu su umirali. Tako su ustaše i domobrani zapalili sve kuće i gospodarske zgrade u selima: Gejkovac, Žrvnica, Begovo Brdo, Ruševicu, Gornju i Donju. Zapalili su i sve mlinove na potocima Glina i Ruševici, tako da preživjeli Srbi ne bi imali gdje da melju žito.
Nakon ovoga zločina ustaše i katolički župnici su pozivali preživjele Srbe da dođu u Cetingrad i pređu u katoličku vjeru pa im se više neće ništa loše činiti. U toj akciji posebno se isticao župnik Pero Medved. Stanovnici Begovog Brda prešli su na islamsku vjeru, ali im to ništa nije pomoglo, jer su već u martu 1942. godine sve koje su zatekle ustaše poklali. I općinska uprava u Cetingradu pozvala je Srbe da pređu iz pravoslavne na rimokatoličku vjeru, a oni koji to ne učine mogu preći i u islamsku, jer da su te dvije vjere jedino u hrvatskoj državi prave i dozvoljene. Oni koji su otišli na pokrst u Slunj, više se kući nisu povratili. Poklani su u Slunju.
Sjećam se da je u Slunju među ostalima otišao na pokrst: Mile Škorić, Marko Škorić, Marko Perić iz Maljevca i tamo ih ustaše poklale. Tako su ubijeni na prevaru i Simo Škorić, trgovac stokom i njegova cijela porodica.
Dana 20. augusta ustaše i domobrani su opljačkali Srpske pravoslavne crkve u Radovici, Širokoj Rijeci i Buhači pa zapalili.
Dana 1. novembra 1941. godine, ubile su ustaše u mom selu Pericu Milovoja i sina Mile Vuksana. Ranim jutrom 2. novembra upale su ustaše u moju kolibu na zgarištu mi kuće, svezali me i odveli u Cetingrad zajedno s Pericom i Milom Vuksanom, s očevima ubijenih mladića. Zatvorile su nas ustaše u podrum žandarmerijske stanice, gdje smo proboravili pet dana. Tukle su nas ustaše po tri puta noću. Šestog dana odveli su nas u Slunj a zatim u Zagreb. U Zagrebu smo ležali u zatvoru tri i pol mjeseca. Tu je bilo mnogo zatočenih Srba i nešto Hrvata.
Mnoge su zatvorenike izvodile ustaše noću i ubijale. Prebacile su me u ustaško redarstvo u Zagreb gdje sam bio s drugim Srbima do 22. aprila 1942. U zatvoru ustaškog redarstva trpjeli smo pored batina i veliku glad. Hranili su nas samo sa kravljom repom, koja je bila kuhana na vodi bez masti.
Dana 23. aprila 1942. odvele su me ustaše iz Zagreba s još 13 Srba u logor Jasenovac. Sjećam se da su sa mnom u Jasenovac odvedeni: Đuro Vucelić, podnarednik jugoslavenske vojske, rodom iz Gornjih Dubrava kod Ogulina, Tadija Milosavljević, zemljoradnik iz Srbije, Đuro Šarić, zemljoradnik iz Like i Milan Kijurina, zemljoradnik iz Pašinog Potoka, općine Cetingrad, imena drugih se ne sjećam.
Kada su nas doveli u logor Jasenovac, uvele su nas ustaše u jedan tunel i tu nas temeljito pretresle, te nam oduzeli sve šta smo još imali. Poslije izvršenog pretresa odvojili su od nas Milu Vuksana i Milana Kijurinu. Njih su odvele ustaše malo podalje od nas i pred našim očima ubile maljevima po glavi. Nas su odveli u neku baraku.
Već sutradan su nas odveli u selo Gradinu, gdje smo morali rušiti srpske kuće i materijal odvoziti prevažati u logor Jasenovac. Od ovog materijala pravljene su štale za opljačkanu srpsku stoku. Od jednog dijela materijala iz Gradine, a porušenih srpskih kuća i gospodarskih zgrada zidana je i jedna velika peć. Ustaše su nam govorile da će se Srbi paliti u toj peći.
Nakon mjesec dana poslije dolaska u logor, razbolio sam se od srdobolje, jer sam jeo pokvareno konjsko meso. Logorski ljekar dao mi je poštedu. Taj isti dan logorski zapovjednik izdao je naređenje da se pokupe Srbi zatočenici koji su uslijed bolesti ili starosti nesposobni za rad, pa da se pobiju, jer da ih je šteta badava hraniti.
Taj dan pokupili su utaše nas 105 po logoru. Sve su nas postrojili u stroj i poveli na logorsko groblje kraj Save da nas pobiju. Ja sam prozreo njihovu namjeru, pa sam iskoristio priliku kada ustaše nisu gledale u naš stroj, iskočio sam i sakrio se iza jedne barake. Na isti način pobjegao je iz stroja smrti i Đuro Vučković iz Gline i sakrio se iza druge barake. Svi ostali iz stroja, njih 103 odvedeni su na logorsko groblje i tamo pobijeni maljevima po glavi.
Već sljedeći dan poslije ovog pokolja, bili smo postrojeni u krugu logora. Ustaše su pred nas izvele jednog Srbina, isprebijanog zatočenika i naredile mu da legne na zemlju. Kada je ovaj Srbin onako izmrcvaren legao, prišao mu je jedan ustaša i iz revolvera pucao u zatiljak i tako ga usmrtio. Poslije toga su nam rekli da je on htio bježati, pa je zato ubijen. Rečeno nam je da će za svako pokušano bjekstvo stotinu Srba platiti glavom. Tako su i radili kako su i o tome govorili.
Jednoga dana kada su tražili zatočenike da se jave za rad u Njemačkoj, javio sam se i ja, kako bi se spasio stravičnog života u logoru Jasenovac, a i sigurne smrti.
Otpremljen sam sa nekoliko drugih, 4. juna 1942. godine na rad u Njemačku. Tamo sam ostao do 23. juna 1943. godine. Tada sam sa pasošem iz Njemačke doputovao u Beograd i tako ostao živ… ”[4]
Mišković Mile, s.r.
Ranka Perić Matijević, Gojkovac, Cetingrad
Krv moga strica Milana slijevala se po meni
U rano jutro, 19. augusta 1941. godine, zapucale su ustaše po srpskim selima u okolici Cetingrada. Već oko osam sati opkolili su naše selo. Čula se pucnjava. Bježali smo u šumu iznad Pajić jarka, pa dalje na Pajić kosu u tako zvani Vučji jarak. Ustaše su nas opkolili i razdvojili nas u grupe. Nas desetoro istrčali smo iz šume u kukuruze, pa kroz neki kupus, a ustaše su trčale za nama i pucale kao za zečevima.
Pretrčali smo jažu (jarugu) u Žrvnici kod mlina Cetina i ugodili uza stranu prema Obrovčevoj (hrvatskoj) kući, u Begovu Brdu, gdje su nas progonitelji sustigli, jer su bili brži od nas djece, strica, strine i moje bake, koji su još trčeći, nosili one najmanje. Još u bježanju ranili su u ruku djevojčicu Dragicu, staru 12 godina, kćerku Mile Madžara iz Donje Brusovače. Ona je nosila svoga maloga brata Petra, starog tri godine. Oni su pali i ostali ležati na zemlji. I mi smo svi pali na zemlju. Kada su prišli k nama, izderali su se:
„Diž’te se, predajte se!”. Mi smo se prestrašeno podigli i oni su odmah pucali u moga strica Milana Perića, jer je on bio jedini odrasli muškarac, a ranili su i moju sestru Mariju, staru 16 godina. Moja strina Dragica imala je nož i krenula je prema ustaši Nikoli (Nini) Grdiću i njegovom sinovcu Ivici, našim poznanicima i komšijama iz Ruševice, ali je taj zločinac Nina opalio iz puške i usmrtio ju.
Kada je moj stric pao, i ja sam pala pored njega. Imala sam tada 11 godina. Vidjela sam kako je zločinac Nina prišao mom teško ranjenom stricu i nekim trokutastim nožem ubadao ga po njegovom iskrvavljenom tijelu. Kako je njegova krv šikljala, tako se sva slijevala po meni. Krv vruća kao kad kuhaš veš (rublje). Bila sam sva krvava i stisnula sam se s rukama ispod brade. Tu su ustaše zatim zaklale moga polubrata Bogdana Božu Perića, stričevog sina, starog 13 godina. Dobro sam viđela i čula, jer još nisam bila klana. Vidjela sam kako je Božo zijevao dok ga je ustaša ubadao nožem, boreći se za zrak umirući, ali ga je zločinac još udarao kundakom svoje puške vičući: „Šta zijevaš, majku ti srpsku!”.
„Tetka Ranka, koliko je bilo ustaša i koga su još tu usmrtili?”
Ne znam koliko ih je bilo, meni se činilo jako puno, jer sam bila jako, jako uplašena. Poznala sam jedino naše komšije, ustašu Ninu Grdića i njegovog sinovca Ivicu iz Ruševice, koji je bio parac moje sestre Marije, a koji je i nas poznavao, jer smo se kao djeca družili. Čula sam kada je ustaša Nina naredio Ivici da kolje ostale dok on nabije svoju pušku, ali mu je on odgovorio: „Daj ti, ja ću nabiti pušku i ajde idemo, vidiš da su svi gotovi.” Na to mu je ovaj zločinac odgovorio: „Lijepo bi ti napravio, a ova djeca su još sva živa”, te je zatim sam prišao klati nas djecu. Kako sam bila stisnuta uz strica, snažno mi je odmaknuo ruku i zario onaj trouglasti nož u vrat. Probio mi je vrat i zarezao drugu ruku. Zaklao je zatim i Dragicu, kćerku Mile Madžara, staru 12 godina, sinčića Mile Madžara Petra, starog 3 godine i malog stričevog sinčića Dušana, starog svega dvije godine. Malog Dušana je stavio stricu na onako zakrvavljene grudi. Stric Milan i njegova cijela porodica bili su pobijeni, a kuću su, kao i sve u našem selu opljačkali i zapalili sa svim gospodarskim zgradama. Na odlasku su upitali da li ima tko živ, nakon čega se moja sestra Marija javila i rekla: „Ja sam živa”. Ubili su ju metkom u potiljak.
Ja, moja baka Milka i druga kćerkica Mile Madžara, Soka, stara pet godina ležale smo u krvi poklanih, zbijene u kupini i bujadi, kao usmrćene. Mala Soka se zavukla baki pod roklje. Od svega doživljenog sam se na kraju onesvijestila, a kad sam došla k svijesti, već je bilo kasno popodne. Nisam znala jesam li živa ili ne. Probala sam malo pomaknuti ruku i vidim da može, onda nogu, i ona može. Tiho sam pozvala baku Milku. Ona se odazvala i upitala me: „Jesi’l ti živa, Ranka?”, a ja kažem da ne znam.
Ostale smo tu još malo, a zatim se podigle, baka je navalila da ide kući u Gojkovac, jer je moj ćaća Milivoj, njen sin, ostao, nije bježao, htio je nahraniti krave. Baka je samo bugarila i jaukala da hoće kući. Tako smo i krenule onako krvave natrag prema Pajić jarku, gdje smo srele Milu Radovića. On nam je rekao da ne idemo u Gojkovac, jer su ustaše još tamo, pljačkaju i pale cijelo selo. Ali moja jadna baka nije htjela odustati. Idući dalje ugledale smo ustaše iz pravca susjednog sela Glinica, voze se na kolima i konjima, pjevaju i pucaju. Konji su bili ukrašeni srpskim peškirima. Više nismo imale kuda. Iz kola je iskočio Milkan Pađen, naš komšija iz Glinica i potrčao k nama derući se na moju baku Milku, pitajući je: ,,Ko si ti i čija si ti?”. Baka je odgovorila: „Ja sam mati Milivoja Perića”, na što joj je isti puknuo iz pištolja u usta.
Nas dvije djevojčice smo odskočile od ranjene bake u bujad, pa nas zlikovac Milkan, koji je pucao tri puta, nije uspio pogoditi, jer je bio ćorav na jedno oko, a zatim otišao. Nakon nekog vremena pozvala sam baku i ona se odazvala. Prišla sam k njoj, krv joj je išla iz usta. Pitala sam je šta da radim. Ona je rekla da budem kraj nje. Bilo me je strah, pa smo se nas dvije pomakle i sakrile u Pajićev vinograd. Čule smo kako baka jauče dugo u noć. Bile smo jako žedne, lizale smo lišće sa loze, a potok je bio samo desetak metara udaljen od nas. No mi se nismo smjele ni pomaknuti. Čule smo još riku krava i cičanje svinja iz štale Loše Basare, čije je imanje sve bilo zapaljeno i crijep s krovova je pucao ko mitraljez.
Novim jutrom sve je utihnulo. Nije se čulo ustaško ni pucanje ni pjevanje, bilo je mirno, osjetio se samo miris dima. Ipak, onaj Milkan Pađen je ponovno došao vičući: „Kuma, kuma ustaj, jesi’l živa?” te prišao baki da se uvjeri da li ju je do kraja ubio. Nas dvije djevojčice smo se stisle ležeći u vinogradu. Dugo poslije toga, odlučile smo krenuti kroz kukuruze, mimo škole u Gojkovcu prema selu Klokoču. Na putu pokraj ceste prepoznale smo zaklanu Janju Vujakliju, baku Jeku Bandu, a kraj mosta na Glini, pokraj puta ležala je sva u krvi Šilja Krivakova iz Klokoča, tako su je zvali, imena joj se ne sjećam. Iz Klokoča smo došle u Kestenovac i tu našle poznate ljude koji su nam, ne samo dali vode nego nas i nahranili, a meni nekim krpama i ranu zavili.
Tu sam saznala da su mi majka Jeka, sestra Ljuba i brat Milan u selu Šljivnjaku kod tetke. Nakon desetak dana stigla sam onako ranjena do Šljivnjaka i kada sam vidjela mater, mislila sam da je cijeli svijet živ.
Toga 19. augusta 1941. godine ustaše su ubile i moga oca Milivoja Perića, starog 42 godine, na cesti u Gojkovcu i ostavile iznakaženog pokraj ceste (nije htio bježati, ostao je da nahrani krave), sestru Dragu (8), sestru Mariju (16) i baku Milku (65).
Preživjeli smo: ja, mati Jeka, sestra Ljuba i brat Milan. Znam da su ustaše tog dana, samo dvjesto metara dalje od mjesta gdje smo mi bili izmasakrirani, ubili porodicu Radović (Đure) Gojka: mater Miholjku, ženu Dragicu i 4 sina. U toj grupi bili su još moja sestra Draga (8), Vujaklija Ninko i njegova žena Milka, kćer Ljuba, druga kćerka Dragica je preživjela, porodicu Rade Basare: ženu Milku (oko 45 godina), kćerke Ranku (11) i Dragicu (8), dok su u samom selu Gojkovcu zaklani njegov otac Basara Mile i njegov stric Basara Marko. Ova dvojica zaklani su kod kuće Kaužljar Đukana i Ivice.[5]
Moj brat Milan Perić od 1995. godine, kao izbjeglica živi u Rumi. Kuću u Gojkovcu mu je zapalila hrvatska vojska u „Oluji” iste te godine, sin, snaha i dvoje unučadi dospjeli su kao izbjeglice čak u Australiju, a sestra Ljuba, nakon izbjeglištva iz Karlovca (1991. 1995.), vratila se u Karlovac, gdje živi s kćerkom Nadom te sinom Milanom i njegovom porodicom.[6]
Milan Savić, Savić Selo
Iz puške nisu nikog ubili, samo noževima, sjekirama i batovima
Srpski narod sela Bogovolje, Savić Sela i Podcetina bio je izbjegao marta 1942. ispred muslimanskih ustaša i oružnika u hrvatska sela Sadikovac i Kestenje. Tu su srpske izbjeglice iznenadile ustaše i civili iz Cetingrada u svanuće, 21. marta 1942. godine. Na velikoj hladnoći zatekle su ustaše srpske seljake u sjenicima, stajama, kod njihovih komšija Hrvata koji su ih neko vrijeme primili pod svojim krovovima.
Sve pohvatane odveli su do Savić pećine i tamo ih poubijali, i jedan veći broj nad već iskopane jame na njivi Josifa Savića gdje su ih usmrtili noževima, krampovima i sjekirama. O tom zločinu zapisao sam svjedočenje Milana Savića godine 1975. kod njegove kuće u Podcetinu. Milan se sjeća:
„Toga 21. marta 1942. godine bio je snijeg, ustaše su iz Cetingrada upale u hrvatsko selo Kestenje i Sadikovac, gdje smo se mi bili sklonili ispred muslimanskih ustaša i oružnika, koji su upadali u naša srpska sela, ubijali naše ljude i pljačkali.
Ja sam te noći ležao u šajeru (sjeniku) Miće Plivelića. U sjeniku su bili i moje komšije: Mirko, Milutin i Branko Savić. Primijetili smo svjetlo džepnih lampi, pa smo ja i Branko uspjeli pobjeći, ne probudivši Mirka i Milutina. Nismo uspjeli. U samo svanuće iz neposredne blizine ugledao sam kako izvode naše muškarce, žene i djecu, neobučene i polugole iz dotadašnjih skrovišta i vode u pravcu sela Luke na njivu Josifa Savića gdje su već hrvatski seljaci bili po naređenju ustaša iskopali jame. Kada sam se iz zaklona pokrenuo, ubrzo sam naišao na dvojicu seljaka koji su nosili lopate, motike i sjekire. Jedan od njih bio je Adam Puškarić iz hrvatskog sela Luke. Pitali su me zašto bježaim, a ja sam rekao da bježim ispred muslimanskih ustaša.
Puškarić je na to rekao da to nisu muslimanske ustaše, nego je njegov sin Mate, ustaša, dobio naređenje da sav srpski narod iz Savić Sela dovede u Slunj. Govorio je i čvrsto me držao za ruku, a imao sam samo 16 godina. Molio sam ga da me pusti jer i ja onda idem svojima u Slunj. Pustio me i ja sam krenuo za narodom. Kada sam se približio, vidio sam da ih prate naoružane ustaše ispred kolone, iza i sa strana. Nisam im prišao. Gledao sam šta će biti. Zaustavili su se na njivi Josifa Savića.
Čuo sam ustaške psovke, gledao kako ih iznad jama udaraju po glavama batovima, kojima se tuče kamen, sjekirama i noževima bodu u vratove i grudi. Žene i djeca su jecali. Iz puške nikoga nisu ubili. Ni jedan pucanj se nije čuo. Ovaj užas nisam mogao duže gledati. Znao sam da su tamo moje komšije i moji najmiliji. Bježao sam u pravcu sela Gnojnice.
U zoru sam stigao u srpsko selo Tatar Varoš, gdje su se već prikupljale izbjeglice koje su uspjele pobjeći ispred smrti. Uputili smo se u pravcu Cvijanović Brda. Kada smo prelazili cestu primijetile su nas ustaše iz Gornje Gline i zapucale na nas. Ja sam s jednim manjim brojem izbjeglica uspio pobjeći preko ceste, dok su druge pohvatale ustaše i odvele u pravcu Cetingrada. Njih i druge koje su pohvatali ubili su na raznim mjestima na putu do Cetingrada.
Iz hrpe poklanih i bačenih u Savić pećinu uspjela se izvući iako ranjena u ruku Milka Dražić. Ona je došla u hrvatsko selo Trnove kod Pave Valentića i tamo zatekla 16 žena i djece koje je isti Pave, iako je bio oružnik preveo preko rijeke Korane i uputio da idu na oslobođeni teritorij u Kordunski Lug, da se spase.
Te noći, moja majka i sestra bile su kod Stjepana Capana i ležale na njegovom krevetu. Kad su ustaše ušle u njegovu kuću da traže Srbe i pitale: „Tko ima od Srba?”, Pave je kazao da su ovo Srbi šta leže dolje na podu, a na krevetu da su njegovi ukućani. Tako su moja majka i sestra tada ostale na životu. Odmah poslije odlaska ustaša, Capan je rekao mojoj majci i sestri da bježe. Kad su izlazile iz kuće čule su da netko krči krklja. Upitale su Capana šta je to?
On im je rekao da to krči Đuro Savić (56) koji se nije dao ustašama da ga vode, pa su ga oni izboli noževima na puškama. Nakon zločina nad Savić pećinom i njivi Josifa Savića, ustaše su otišle u gostionicu Pavla Jukića u Podcetinu, gdje su jeli, pili i pjevali.
Molim vas zapišite i ovo šta mi je ispričala Anđelija Savić, tada stara 15 godina i ranjena pobjegla sa stratišta.
Ispričaj Milane!
Kada su njih vodile ustaše u dolinu, rekle su im da trče. Uz nju je trčao i mali Miloš Savić, star sedam godina. Ustaše su im pucale u leđa. Malog Miloša su pogodile u glavu, on je pao. Anđelija je pala pored njega, pogođena u ruku. Krv Miloševa padala je na vrat i glavu Anđelijinu. Ona se onako krvava pravila da je mrtva.
Ustaše su otišle, ali su došli hrvatski civili među kojima je Anđelija prepoznala Peru Capana i čula mu glas. Oni su pregledavali žrtve, svlačili sa njih odjela i pljačkali šta im je odgovaralo. Tko je bio živ, dotukli su ga. Anđeliju su ostavili, jer je bila sva zalivena krvlju. Kada su i ovi otišli, Anđelija se podigla i otišla u jednu šumicu, gdje je dočekala noć, te otišla kod rodbine u selo Gnojnice. Vidjela je dok je ležala kao mrtva da su ustaše dovezle na kolima Milicu Savić (56) majku Josifovu koja je bila bolesna. Svezali su je za zadnja seljačka kola i otisnuli niz stranu tako da je Milica sa kolima po zemlji vučena u dno one velike doline i tamo je ostala mrtva…”
Janko Medved, Šiljkovača
Mi smo tukli sa sjekirama po glavi tako da je žrtva bila čim prije gotova
O tom pokolju, zločinac Janko Medved iz Šiljkovače, na saslušanju 1945. godine kratko je rekao:
„Krenuli smo nas sedam oružnika u Savić Selo i to ja, Grga Medved, Mate Puškarić, Nikola Mesić, Jozo Šućurović, Perkan Babić i Jure Lesar. U Savić Selu dočekalo nas je još 5 oružnika.
Ta akcija počela je u noći i tom prilikom pohvatali smo oko 70 muškaraca, žena i djece. Odveli smo ih u selo Luke kraj rijeke Korane i kada smo došli na određeno mjesto došli su nam u pomoć seljaci naoružani sa sjekirama. Od tih seljaka poznam Slavka Puškarića starog oko 30 godina iz Kestenja i tu smo uz pomoć civila otpočeli ubijanje.
Kako se nije smjelo pucati, mi smo tukli sa sjekirama po glavi tako da je žrtva bila čim prije gotova, da na brzinu završimo taj posao. Ja sam tom prilikom ubio pet ljudi sa sjekirom po glavi davajući svakoj žrtvi nekoliko udaraca u glavu, a nama su pomagali civili i oni su isto tako tukli.. .”[7]
Anka Opačić, Crno Vrelo
Bila sam izbodena nožem i ležala u krvi mrtvih
Pedeset koraka istočno od katoličke crkve u jednoj dolini, u Cetingradu, hrvatske i muslimanske ustaše su 15. septembra 1942. godine poklale i pobile 138 srpskih civila. Njih 65 odraslih žena i muškaraca i njihovih 73 djece u starosti tek rođenih do 15-te godine života.
Toga dana ustaše i domobrani iz Cetingrada i Velike Kladuše pod komandom ustaškog oficira Martina Grabovca pohvatali su srpske seljake, neke u zbjegovima i neke kod njihovih kuća. Srpske žrtve su bile iz: Cetingrada, Delić Poljane, Grabarske, Komesarca, Kuka, Pašin Potoka, Podcetina, Samarevca, Sadilovca i Srednjeg Sela.
Svih 138 su doveli kod svoje katoličke svetinje, crkve u Cetingradu, izranjavali ih mitraljeskim i puščanim rafalima i svojim specijalnim nožem poklali. Uniformisani vojnici NDH i hrvatski civili iz susjednih im sela, njihovu su imovinu opljačkali, a kuće s gospodarskim zgradama zapalili.
Jedina je ostala živa Anka Opačić, koja mi je o tom masovnom pokolju srpskih seljaka u Cetingradu, 15. septembra 1942. godine ispričala:
„Nekoliko dana smo se skrivali u šumarcima. Ja i drugi iz moga sela bili smo izmučeni glađu i zimom u jednoj povećoj pećini. Van pećine bilo je više našeg naroda. Odjednom se pojavila vojska. Mislili su da su partizani. Svi su se poveselili. Iza trenutka veselja došlo je ono najstrašnije. Opkolili su ih hrvatski vojnici, ustaše i domobrani. Istjerali su i nas iz pećine.
Sve nas i sve druge iz drugih zbjegova odveli su u dolinu pokraj katoličke crkve u Cetingrad. Kada su se svi skupili, popeli su se neki i na drveće s automatima i počeli pucati po nama. Jednog sam dobro zapamtila. Popeo se na krušku babe Stanice i s nje nas gađao.
Kad su prestali pucati, bilo nas je još dosta izranjavanih i živih. Sjatili su se među nas s noževima. Klale su ustaše sve što su živo osjetili. Djeca i majke su jecale. Njih su brzo uočavali i boli ih svojim zakrivljenim noževima i onim na puškama.
Bila sam ranjena i uhođena njihovim nožem. Ležala sam među mrtvima, sva krvava. Jedan iznad mene samo me je udario nogom i otišao drugima koje je primjetio da su još živi.
Nakon nekog vremena podigla sam se ispod mrtvih. Zločinaca, ustaša više nije bilo. Vidjela sam da sjedi na mrtvima Dušan Mlađan. Pozvala sam ga, ali odaziva nije bilo. Odjednom se digla i Ljubica Mlađan i onako ošamućena otišla bez da bilo što kaže. Bila je kao i ja sva krvava. Kad sam se podigla vidjela sam i svoju sestru zaklanu, njenog sina Nikolu zaklana, a Dušana su ustaše mrtvoga postavili na hrpu mrtvih onako kao da sjedi.
Onako ošamućena i krvava uspjela sam doći do kuće Rade Milića. Tamo sam zatekla svoju tetku koja mi je rane oprala rakijom i previla čistim krpama. Sve sam im ispričala. Nisam im znala reći kuda je odlutala onako izbodena i ošamućena Ljubica Mlađan. Tek nakon šest mjeseci pronađene su njene kosti na crkvini…”[8]
Draga Mandić, Furjan
Mislile su ustaše da su me ubile
…Dana 23. marta 1942. godine, oko 21 sat ustaše su uhapsi le Danu i Radu Mandića iz našeg sela Furjan. Svezale su im ruke i dovele. Zatim su zaredale po našim srpskim kućama i hvatale muškarce, žene i djecu. Inače u mojoj kući je logorovalo oko 150 ustaša. Odlazili su u srpska sela Bogovolju i Brestovac, tamo su hvatali narod, pljačkali, palili i ubijali. A naše selo i ljude još nisu do navedenog dana dirale. Nitko od nas nije znao da su oni već iskopali jamu za nas pokraj škole u Furjanu.
Jednostavno su nas ustaše iznenadile. Banule su toga nesretnog našeg dana, 23. marta 1942. u naše kuće, oko 21 sat. Upadoše u sobu gdje sam ja spavala i čitava moja porodica i rekoše: „Dižite se eto ustaša iz Bihaća pa će vas poklati, a mi vas vodimo na spas.”
Nisam im vjerovala i rekla sam: „Vi nas vodite poklati!” Nismo se odmah dali da nas vode i oni nas htjedoše iz pušaka pobiti, a ja tada reče: „Nemojte ljudi, idemo dobre volje.” Govorili su nam:
„Idete samo tu do natporučnika Žarka Kovačevića”, koji se nalazio u kući moga komšije. Kada smo došli do kuće u kojoj se nalazio Žarko, tjerale su nas naše poznate ustaše mimo kuće i vikale: „Naprijed, naprijed!” Vodile su nas u pravcu već iskopane jame.
Rade Mandić, brat od Ilije, naš komšija iskočio je iz kolone, ali su ga ubile ustaše u bijegu. Samo malo dalje, kod jedne šumice i ja sam iskočila iz smrtne kolone i pobjegla.
Ustaše su opalile nekoliko metaka za mnom, ali me nisu pogodile, jer je već bila noć. Pala sam na zemlju i čula gdje zlikovci viču: „Naprijed, naprijed, gotova je”, mislili su da su me ubili. Kada su produljili u pravcu jame kod škole, ja sam se podigla i otišla u selo Zapoljak.
Te noći ustaše su ne upotrebivši vatreno oružje pobile noževima, batovima i sjekirama iz našeg sela Furjana 52 Srbina, od kojih 22 djece ispod 15 godina starosti.[9]
Nikola Basara, Gojkovac
Krug oko „mrtvog kola”
U šumi Mašvina, općina Rakovica, ustaše su poklale 18. jula 1942. godine 375 srpskih seljaka iz 20 sela i zaselaka s područja cazinskog i bihaćkog kraja, od toga samo iz sela Crnaje 52, među kojima 32 djece od jedne do 13 godina starosti.
„Kada se razdanilo 22. jula 1942. sa te kose (šuma Mašvina), vidjela su se gotovo sva sela od Cazina do Rakovice. Kuće i gospodarske zgrade sve izgorjele. Ostala je pustoš. Kada smo ušli u selo, zatekli smo još poneko govedo, a na voćkama kokoši. Ove životinje kada bi nas ugledale bježe i dreče, a goveda riču kao podivljala. Pored izgorjelih kuća poneki ljudski leš žene, djeteta ili nekog starijeg muškarca. Šuma Mašvina proteže se nekoliko kilometara kroz koju vodi put od Brezovca ka Kordunskom Ljeskovcu. Kada smo ušli u šumu i krenuli putem, naišli smo na strahovite prizore. Dužinom čitavog puta sa obje strane do dva kilometra razbacani leševi djece, žena i starijih osoba. Zatim poubijane sitne i krupne stoke. Obzirom da su bili ljetni dani s jakim suncem, leševi su već četvrti dan bili u raspadajućem stanju. Isti je slučaj i s pobijenim ili uginulim životinjama. To sve smrdi do te mjere da je nemoguće tu boraviti. Pokušali smo brojati leševe, ali je to bilo nemoguće. Neki su još sagorijevali i na zgarištima kuća ili gospodarskih zgrada. Uzduž toga puta kroz šumu je razbacana odjeća, obuća, dijelovi hrane koju su izbjeglice uspjele ponijeti sa sobom. Isprevrtana zaprežna kola, razbacani predmeti, ponjave, šarenice, pokrivači, jastuci, poljoprivredni alat i drugo. Sveukupna slika stravična.
Trebalo je imati snage i tvrdo srce, gledati mnogobrojne leševe unakažene na sve moguće i nemoguće naćine. Vidjeti bebu staru svega nekoliko mjeseci zaklanu gdje leži preko grudi svoje preklane majke. Svaki od nas svakog časa mogao je naići i na svoje najmilije u lokvama krvi. Trebalo je smoći snage i ne zaplakati. Kada smo se vraćali kroz šumu u pravcu popaljenog sela Brezovac, naš čelni partizan naišao je na jedan proplanak veličine 50×50 metara i zastao. Zastao je i drugi i tako redom do posljednjeg praveći krug oko „mrtvog kola.”
Teren na ovom proplanku pokriven je zelenom travom na kojoj je ležalo 20-ero djece starosti jedne godine. Od ovih 20-ero djece, 10-ero je ženskih a 10-ero muških. Na njima i oko njih nema ni jednog komada njihove odjeće ili pelena. Djeca su poredana u kolo nožice prema unutra, a glave prema vani na razmjernom rastojanju. Djevojčice su na travi raširenih nožica i ručica, a dječaci na djevojčicama, trbuh na trbuh. Svako dijete je zaklano tj. prerezano nožem ispod vrata ali se ne vidi da su tu na licu mjesta klana. Ne vide se ni tragovi krvi što znači da je taj zločin učinjen negdje na drugom mjestu pa su ih ovdje zlikovci donijeli i poredali u kolo. Kod ove djece usta su otvorena a rana od klanja osušena tako da čitavi rojevi muha prave svoj let na usta i grlo. Mi smo nijemo stajali oko ove djece čitavih 15 minuta, dok se jedan prisjetio u onom šoku da pogleda u lice svakog djeteta ne bi li prepoznao da neko nije njegovo. Bio sam najmlađi, komandant 4. bataljona Kordunaškog odreda. Nisam bio oženjen niti imao još djece, a svi moji borci bili su oženjeni i rodom iz tih kordunaških mjesta iz okolice Slunja, Rakovice i Cetingrada. Imali su djecu. Bilo nas je u krugu oko „mrtvog kola” 14-ero.
Svaki od njih je počeo zagledati i tražiti svoje dijete. Sada više nisam mogao odoljeti pa su mi suze nekontrolirano tekle niz obraz a brada počela da drhti. To je bio moj prvi plač nakon jedne godine ratovanja i viđenja svakojakih tragedija. Nisam samo ja plakao već su svi plakali. Među nama je bio i naš posebno omiljeni hrabri borac Milan Čakširan iz Kordunskog Ljeskovca (narodni heroj). Napokon sam smogao snage i naredio da krenemo dalje s ovoga mjesta. Krećući se pravcem kojim su bježale izbjeglice naišli smo na nejaku djecu u kolijevkama bačenu u trnje koje su jadne majke u panici i strahu ostavile. Jedno takvo dijete zatekli smo još živo pa smo ga uzeli zajedno s kolijevkom, donijeli u selo Močila i dali ga jednoj ženi koja ga je dojila tako da je ostalo u životu. Našem junaku Milanu Čakširanu ustaše su tih dana poklale osam članova porodice, među njima i Milanovo dijete, mala kćerka Zora, stara tek godinu dana, rođena 1941. godine.”[10]
Milan Kvočka, Broćanac
Skočio sam i istrgao ustaši nož
30. jula 1941. godine, ustaše i pitomci dočasničke škole iz Zagreba, ustaše iz Gline i Petrinje koje je doveo u Slunj zamjenik ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH, Božidar Cerovski, te ustaše i oružnici iz Slunja i Rakovice, kojima je rukovodio ustaški oficir Vital Baljak, logornik Žarko Kovačević iz Slunja, Marijan Juretić, ustaški tabornik iz Rakovice i Marko Vukošić, komandir oružničke postaje Rakovica, izvršili su masovni pokolj srpskih seljaka.
Zorom, 3. jula 1941. godine opkolili su hrvatski vojnici i oružnici Ante Pavelića srpska sela: Broćanac, Ćujić Brdo, Brezovac, Novu Kršlju, Oštarske Stanove, Močila i Staru Kršlju.
Pohvatali su 161 srpskog seljaka-muškarca, potrpali u kamione, prevezli ih od Rakovice do Broćanca, te pješice u koloni dugoj 200 metara na masovno stratište, na brdo zvano Kaurska Bliznica. U pola strane ovog brda ustaše su što noževima, što toljagama, što iz vatrenog oružja ubile 90 dovedenih Srba i bacile u duboku 100 metara jamu bezdanušu, zvanu Špejarka. Istoga dana ustaše su pobile i drugih dovedenih 71 Srbina i bacile u iskopane jame, samo 300 metara udaljeno od jame Špejarke.
Ustaškim zločincima kod jame Špejarke komandovao je lično Božidar Cerovski, a kod masakriranja Srba nad iskopanim jamama, Vital Baljak. Hrvati, srpske komšije iskopali su jame na brdu Bliznica. O tome Mate Luketić kaže: „Mi smo iskopali duboku 3 i široku 5×4 metra jamu. Tada su ustaše dovele povezane Srbe i tu poubijali. ” a Franjo Badanjak je ispričao:
„Kad smo iskopali jamu ustaše su nam naredile da iziđemo iz jame na stranu i tko može gledati i neka gleda, a tko ne može neka ide za živicu. Ja i Janko Rupčić ostali smo gledati što će ustaše raditi, ostali kopači otišli su za živicu da ne vide. Tu su ustaše jednoga po jednoga Srbina počeli dovoditi. Najprije su im svlačili odjeću, zatim dovodili do jame, gdje su ih ubijali iz pištolja u potiljak. Najprije su doveli Iliju Uzelca i u njega opalili jedan metak, a on je počeo bježati, opalili su još u njega tri zrna. Zatim su doveli Branka Đurića koga su svukli sve do gaća, naredili mu da klekne kod jame i opalili mu metak u zatiljak, on je odmah pao u jamu. Tada su doveli Dušana Kotura iz Rakovice, ali njega nisu svlačili, jer mu je bilo slabo odijelo pa su i njemu naredili da klekne i opalili metak u zatiljak, te je i on pao u jamu. Nisam više mogao gledati sve što se radi, otišao sam za živicu da ne gledam ovo zlo očima…”
Jedini koji je uspio pobjeći s gubilišta na brdu Bliznica, od bezdane jame Špejarka 30. jula 1941. godine i ostao živ, bio je Milan Kvočka iz sela Broćanca. Njegovo svjedočanstvo zapisao sam u njegovom novom domu u Čonoplji, maja 1967. godine.
Milan mi je ispričao:
„Bilo je to u zoru 30. jula 1941. godine. Dok sam pripremao stoku, koju je brat trebao da tjera na pašu, odjednom sam začuo jauk ispred kuće. Istrčao sam na guvno i ugledao kako ustaše hapse odrasle muškarce i nekud ih tjeraju. Čulo se zapomaganje žena, cika i plač probuđene djece. Potrčao sam nazad prema štali u namjeri da se prikrijem. Dvojica ustaša su me, međutim, primjetila, utrčala za mnom u šatlu i izgurala me napolje. Tako sam dospio u njihove zlikovačke ruke.
Postrojili su nas i odveli iz sela, otprilike kilometar daleko. Naredili su da sjednemo, izvadimo sve što imamo u džepovima i stavimo na zemlju ispred sebe. Oduzeli su nam sve što se zateklo kod nas. I dok su nas tu zadržavali, iz okoline su dovodili nove grupe Srba i s njima postupali na isti način. Ljudi su se domišljali kuda ih hrvatska vojska tjera i šta će uraditi s njima. Ustaše su govorile: „Mlađi će za Njemačku, a stariji će se vratiti kućama.” Međutim, njihovi postupci nisu ništa dobro nagovještavali.
Meni su se po glavi rojile crne slutnje, iako sam pokušavao da ne mislim na ono najgore. Odvele su nas nakon izvjesnog vremena ustaše povezle u dva kamiona. U posebnom kamionu, koji se kretao između pomenuta dva, bile su ustaše s puškomitraljezom uperenim u nas. Kamioni su se kretali prema Ćujić Brdu, gdje su također pohvatali Srbe. Hapšenje je izvršeno i u Donjem Broćancu, ali ja mislim da nas je najviše pohvatano u Gornjem Broćancu.
U hapšenju su učestvovali Hrvati, naši susjedi, ustaše i oružni ci iz Rakovice, Lađevca i Slunja. Stariji ljudi su ih znali po imenu i prezimenu.
Kad smo stigli u Krivaju, mjestašce ispod brda zvanog Bliznica, počela je padati kiša. Tu smo se zaustavili. Naredili su nam da skinemo sa sebe kapute i izujemo obuću. To su pokupli i sklonili se od kiše u kuće, koje su bile lijevo i desno od nas, držeći nas i dalje na nišanu. Bili smo u otvorenim kamionima, a kiša je sve jače pada la da bi nakon više od sata vremena i prestala. Tada smo začuli divlju, objesnu pjesmu. Dolazila je sa kamiona koji nam se približavao u pratnji jedne trokolice iz pravca Rakovice. Kamion je bio pun uniformiranih ustaša sa šljemovima na glavi i oružjem u rukama. Poiskakali su iz kamiona i trokolice. Svirnula je pištaljka. Ustaše, koje su nas dovele istrčale su i postrojile se malo dalje od nas. Oficir, mislim da se zvao Cerovski, im je nešto govorio, a poslije su nas otjerali do kamiona i naredili nam da se prebrojimo.
Brojali smo do 10 i 20 pa počinjali ispočetka, jer je dolazilo do zabune. To je razljutilo ustaše. Jedan od njih je istrgao kolac iz plota, popeo se kod nas u kamion i udarivši svakog od nas kocem po glavi, nabrojio 55 ljudi. Na isti način je u drugom kamionu izbrojio 45. Potom su od nas formirali kolonu i poveli nas u pravcu Bliznice, kod Oštarskih Stanova. Bilo je očigledno da nas tu na brdu že le poubijati.
Nalazio sam se negdje u sredini kolone. Čuo sam jauke ljudi ispred i iza sebe. Bilo nam je naređeno da idemo sagnute glave i da možemo gledati samo u zemlju ispred sebe.
Ustaša, koji me je vodio, natjeravao me da pjevam. Ja sam mu govorio da ne umijem. On me je tada počeo tući puščanom cijevi da sam se kao bor na vjetru povijao do crne zemlje. Uznemiren, usprkos naređenju, bacio sam pogled u stranu i ugledao lugara Nikolu Ćujića. Bio je sav krvav, obliven krvlju. Krv je tekla iz njega kao iz zaklane životinje. Pogledao sam i prema čelu kolone i tamo ugledao još jeziviji prizor. Srbi su lijegali, negdje su nestajali, kolona se smanjivala. Tada sam jasno vidio i nešto od čega sam se užasnuo.
Ustaše su Srbe, tamo naprijed, onako kako su u koloni pristiza li, noževima udarali u potiljak i bacali u provaliju-neku pećinu ko ja se tu nalazila. Do mene su snažno dopirali njihovi samrtnički krici. Procijenio sam da ispred mene ima još 20 ljudi u redu za jamu, a onda ću i ja doći na red. Primjetih da na red za klanje dolaze jedan po jedan za drugim moj stric i brat od strica. Krišom sam pogledao u lijevo i u jarku ugledao ustaškog oficira. Pored njega su bili mitraljez i puška.
U tom trenutku sručilo se na moja leđa još nekoliko snažnih udaraca kundakom. Saginjući se od bola primjetio sam da ustaša ispred mene ima nož u nožnici. Bio je to koljački nož kakav je nosio sva ki hrvatski ustaša.
Kad sam dobio još jedan snažan udarac u leđa, namjerno sam se jače pognuo naprijed i ustaši istrgao nož iz nožnice. Munjevito se okrenem onom koji je mene vodio i hitro mu zabijem nož u prsa. Kad sam istragao sječivo, krv iz njegovig grudi prsnula je na me ne. Zlikovac je bez riječi pao na zemlju. U tom trenutku ustaša pred njim udario me puškom u grudi.
Ja sam, međutim, uhvativši cijev njegove puške, slobodnom rukom uspio da ga privučem k sebi i zadam mu smrtonosni udarac nožem. Sada sam u jednoj ruci imao nož, a u drugoj pušku. Za trenutak sam bio zbunjen, a onda sam se, s puškom na gotovs, okrenuo prema ustaškom oficiru u jarku. Zatražio sam da naredi ustašama da ne pucaju. Uplašivši se da ga ne ubijem, on je komandirao: „Ne pucaj!” Ja sam u tom trenutku naglo iskočio iz kolone i počeo da bježim niz brdo prema Rakovici. Bježao sam što me noge nose. Pucali su za mnom, ali me ni jedan metak nije pogodio.
Tako sam pobjegao s gubilišta Špejarke jame, s brda Blizni ce, ispred koljačkog hrvatskog ustaškog noža. Poslije mene i dru gi su Srbi pokušali pobjeći. Uspjela su samo još dvojica, Ilija Jezdić i Milovan Ćujić.[11] Još bi neki pobjegli da nisu natrčali na ustašku zasjedu.
U blizini jame Špejarke na Bliznici ustaše su istoga dana pobile 71 Srbina i dolje na cesti prema Rakovici još 74 čovjeka. Više srpskih sela koja su pripadala općinama Rakovica i Drežnik u crno su zavijena. U najcrnje ruho je bilo zavijeno moje selo Broćanac.
Ilija, Milovan i ja bježali smo od jame Špejarke što smo brže i dalje mogli.
Tako smo prvo stigli blizu sela Kršlje i tu susreli čobanina od 15tak godina koji je i danas živ, a to je Mile Bosnić Mića. Sve smo njemu ispričali šta se sa ljudima dogodilo i molili ga da javi narodu u što većem broju sela šta je na Bliznici bilo.
Došli smo u Mašvinu i odatle se preko Brezovca vratili u Broćanac. Već je bila noć. Kada sam došao u svoje selo, odmah sam kazao onima koje ustaše nisu pokupile, što se dogodilo s njihovim djedovima i braćom.
Poslije našeg bjekstva s klaonice naših nevinih ljudi, srpski narod općine Rakovica i općine Drežnik više nije vjerovao hrvatskim ustašama, domobranima i oružnicima. Iz svojih popaljenih sela sklanjao se svakom njihovom nailasku. Organizirali smo se i čuvali što je još ostalo od razbojničke ruke.. .”[12]
Milan Kulundžija, Nova Kršlja
Tu su ih zatvorili, mučili i poklali u općinskoj štali
Milan Kulundžija iz sela Nove Kršlje, rođen 1904. godine, u vezi ustaških razbojstava tih dana je ispričao:
„Bili smo sakriveni nekoliko dana tu u blizini u grmovima i dolinama. Gledali smo kako pljačkaju našu imovinu, žito, stoku, pale kuće, i ubijaju koga su mogli bilo gdje zateći. Narod je bježao u pravcu Lipovače, Grabovca i Irinovca. Ja sam se zadržao pet dana u blizini svoga sela.
Gledao sam Muslimane kako dolaze s oružjem, bodama, roguljama, vilama, pljačkaju i pale naše kuće. Tek nekoliko novih kuća su razvaljivali i odvozili u Bosnu. Vidio sam iz jednog šumarka gdje jedan stariji Musliman bos hvata konja Petra Ivančevića i uhvatio ga za rep. Konj skače, bježi a on neće da pusti konja koji bježi svom snagom i brzinom, sve lupa sa njim levo i desno i tako su stigli jednog drugog Muslimana koji je vodio opljačkanu kravu i on mu je pomogao da savladaju konja. Stari Musliman bio je sav izudaran, a odijelo pocijepano i tako nije mogao sam da uzjaše već su mu drugi pljačkaši pomogli.
Naišli smo na dvoje ženske djece, stare do jedne godine zaklane pored samoga puta. Toga 22. jula 1942. godine, ustaše iz sela Lipovače poslale su poruku našim seljacima da dođu u Lipovaču i da će svi biti zaštićeni. Neki su povjerovali i otišli. Njih je zapovjednik hrvatske seljačke zaštite Jure Čop iz Lipovače s ustašama otpratio u Rakovicu. Tu su ih zatvorili, mučili i poklali u općinskoj štali…”[13]
[1] Zapisnik sa saslušanja od 11. 6. 1945. godine, Historijski arhiv u Karlovcu, KA – Izjave o zločinima.
[2] Historijski arhiv Karlovac, KA -Izjave o zločinima
[3] Imena i prezimena usmrćenih nalaze se ispisana u Zborniku 18, Historijskog arhiva Karlovac, Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u, knjiga 2, Karlovac, 1988, strana 978 – 1140.
[4] Opširnije vidi, Arhiv Jugoslavije, fasc. 922, Zapisnik od 30. juna 1943.
[5] Napomena: Od maja 1941. do maja 1945. godine ubile su ustaše iz vatrenog oružja, zaklale ili spalile u kućama sela Begovo Brdo, 137 srpskih seljaka od kojih 64 djeteta u starosti do 14 godina. Vidi HAK, zbornik 18, Kotar Slunj i Veljun u NOR-u, knj. 2, Karlovac, 1988, strana 978 – 982. Imenični popis žrtava.
[6] Svjedočanstvo zapisala Rankina nećakinja Nada Radović u Rumi, 19. juna 2005. godine. Redigirao i pripremio za štampu dr. Đuro Zatezalo.
[7] Svjedoka Milana Savića u 65. godini života ubili su vojnici dr. Franje Tuđmana u njegovoj kući Podcetinu u jesen 1991. godine. Opširnije njegovo svjedočanstvo objavljeno je u Zborniku kotar Slunj i kotar Veljun u NOB-i i socijalističkoj izgradnji, str. 119 i 120. HAK, Karlovac, 1988.
[8] Imenički popis srpskih žrtava nalazi se u Zborniku 18 HAK, Karlovac, 1988, strana 978 do 1140. Svjedočanstvo sam zapisao 10. maja 1951. godine.
[9] Opširnije u knjizi: Petar Zinaić, Genocid na Kordunu i okolici 1941-1945., Zločin u Furjanu, Stručna knjiga, Beograd, 1996., str. 97 – 99
[10] Petar Zinaić, Genocid na Kordunu i okolici 1941-1945., Stručna knjiga, Beograd, 1996., str. 132-133, .
[11] Ilija Jezdić poginuo je u partizanima 1942. godine. Milovan Ćujić umro je od tifusa kao partizan 1943. godine.
[12] Imenični popis poklanih Srba na brdu Bliznica i cesti kod Rakovice, 30. jula 1941. godine, Zborniku 18 HAK, Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u, knjiga 2, Karlovac, 1988, str. 978 -1139, .
[13] Opširnije, Petar Zinaić, nav. dj. str. 134.
Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić
