Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
SVJEDOČANSTVA
GORSKI KOTAR I LIKA
KORENICA
Aleksa Knežević Krljac, Ljubovo, Bunić
Vezale su mi ustaše ruke na leđa špagom obične debljine
„..Došli su onoć, 25. jula 1941. godine po mene. Bio je to Mejo Marković i Meštrović, ne znam kako mu je bilo ime, iz Bunića, i Toman Rastić, naš komšija iz Ljubova. Bilo je prvo ponoći. „Izlazi iz štale”, zavikali su „Idemo u Bunić.” Gdje ja spavam dobili su saznanje u kući, jer su me prvo tamo tražili. Rekla im je moja nevjesta Miličica da ponekad spavam i u štali. Kad sam čuo poziv, a poznao sam glas Tomanov, pokušao sam se prikriti. Nije mi to uspjelo. Poveli su me. Uza se nisam imao nikakvih stvari. Druge grupe ustaša su po selu pokupile ostale Srbe i svi smo se zajedno našli u žandarmerijskoj stanici u Buniću. Osvanuo je 26. juli 1941. godine.
S Ljubova su istu noć dovedeni u Bunić: Vukmirović Jovo Jolega i njegov brat Dmitar, Vukmirović Petar Pekusija, Vukmirović Petar Perić, Vukmirović Lukine Bude (Bućo). Oni su svi s Lipove Glavice (zaselak Ljubova) i Dane Vukmirović Bratan, isto s Lipove Glavice. Zatim Opsenica Janko (Đureline), Mirić Spasenije Petar, Mirić Dušan Vajkov, Knežević Dušan Krljac (Maksimčev), Knežević Dejan Dodin i Knežević Gojko Dodin. Bili su još poveli Danu Kneževića Dodina, ali im je on na putu za Bunić iskočio iz kola u Ajdukuši i pobjegao.
Isto jutro u žandarmerijsku stanicu dovedeni su Srbi i iz drugih bunićkih sela. Bilo nas je oko 80. Čuvari su nam bili: Nikola Njegovan Bunjevac, Steviša Šimunić, Petar, Nikica i Miran Rastić (Tonešini).
U žandarmeriji smo ostali dva dana. Niti su nam davali jesti, niti su nas dirali. Nisu nas ni vrijeđali. Govorili su nam da idemo dva mjeseca na rad i da će nam porodica biti u miru. Nitko nije pobjegao, a mogli smo svi. Spavali smo u žandarmerijskoj štali i po podovima u samoj stanici, bez neke osobite budnosti stražara.
Iz Bunića smo krenuli pješice u Korenicu 28. jula poslije podne. Pratilo nas je oko desetak ustaša. Među njima bio je Tona Grgin Mutavi i Ilija Nikole Ciganskog. U Korenicu smo stigli oko 8 sati navečer. Smjestili su nas u veliki magazin. Bila je to velika kućerina koja je srušena poslije rata. Među bunićkom grupom poznavao sam mnoge. Sjećam se iz Bunića ovih: Dušan i Milan Zaklan, Petar, Sava, Jocika Hrnjak, Milan Hrnjak Kuran, Sava Banjeglav i Bikan Banjeglav. Iz Kozjana su bili Mile Knežević Gabavi i još njih 7-8 drugih. Iz Debelog Brda: Mile Marković, Nikola Ćušić, Bikan Hinić, Marko Čortan, star 70 godina, Jovo Grahovac Čaruga i još neki.
Kad smo došli u Korenicu, očekivali smo da će nas uputiti na rad i da će s nama postupati kao i u Buniću. Bilo je drukčije. Magazin nije bio sabirni punkt, već je pretvoren u zatvor. Tu smo već zatekli koreničke Srbe. Njih 12 su odveli u sudsku zgradu i tamo ih smjestili u tri ćelije. Među njima bio je i Petar Koruga Pejo. U magazinu nas je bilo te večeri 118 zatvorenika, sutra još dvadesetak više, i onih 12 u sudskim ćelijama, tako da se broj zatvorenika popeo na 142 ili 143.
U Korenici smo ostali u zatvoru 29. i 30. jula. Držali su nas tamo bez ikakvog posla. Nisu nam davali ni jesti. Nikoga nisu ni puštali iz magazina. Vezani nismo bili, a nisu nas ni fzički zlostavljali. Čuvali su nas talijanski vojnici i ustaše. Naši sprovodnici iz Bunića vratili su se kući, zapravo, ja ih više nisam vidio jer se u magazinu kroz ta dva dana nisu pojavljivali. U ta dva dana zatvorenicima Koreničanima dolazile su žene i rodbina u posjetu. 30. jula 1941. godine, oko 3 ili 4 sata poslije podne, započeli su prozivku, ali drukčiju od poznatih prozivki. Jednog po jednog su zvali iz mase i magazina i odvodili u susjednu kuću. To je bila Kusina kuća. Nikome ništa nisu govorili zbog čega ga zovu. Išli smo jedan po jedan bez otpora i znanja što se zapravo zbiva. Od svih pozvanih niko se više nije vraćao u magazin među ostale. Razmak između pozivanja i odvođenja nije bio dulji od 2 do 3 minute.
Kad sam ja došao na to saslušavanje, na taj poziv, ugledao sam u sobi 5 do 6 ustaša. S uperenim puškama dvojica su ustaša stajala kraj vrata, a ostala 3 ili 4 iza stola. Zapisivali su u spisak: ime i prezime i odakle si. Zatim su pristupili vezanju ruku. Vezali su mi ruke na leđa špagom obične debljine. Vrlo stegnuto, s dva do tri namotaja oko ruku. Ja sam mislio da mene samoga vežu, jer o drugima koji su otišli prije mene po prozivu u tu sobu nisam ništa znao. Prilikom vezanja nisu ništa govorili. Zatim su me iz te sobe gurnuli u drugu sobu gdje sam našao i one druge svezane. Tako nam je bilo svima. Vezivanje svih ljudi iz magazina potrajalo je do pola noći 30. jula 1941. godine.
Oko ponoći su nas 10 po 10 izvodili iz sobe i trpali u već pripremljena zaprežna kola. U kolima se našlo 10 zatvorenika, osam ustaša i kočijaš. Kola je bilo dovoljno, uglavnom koreničkih, ali je bilo kola i iz Bunića i drugih sela. S Ljubova su bila troja kola i to Vukmirska. Ustaše su ih naručile za 30. jula, a pristizala su već dok smo vezani. U vrijeme smještaja u kola ustaše su, nekoliko njih otišle povezati onih 12 u sudskim ćelijama. Otišli su: ustaški narednik Kostelac, rodom iz Otočca, 2 financa, nekoliko ustaša i još neki. U sudu je bio podvornik Kosta Prica Kojo. Bio je šepav, invalid iz Prvog svjetskog rata. On je čuo za vezanje nas iz magazina i kroz prozor je javio onima u ćelijama suda da se ne daju vezati. Javio je samo jednoj ćeliji, drugima nije mogao.
Ustaše su u sudu povezale upravo one iz dviju ćelija koji nisu znali šta se zbiva, a zatim su ušli u ćeliju gdje su znali šta se događa. U toj ćeliji je bio Pejo Koruga koji je imao uza se nož. Donijela mu ga žena u kruhu. Pitao ih je zašto ga vežu kad nije ništa kriv, a da on i tako ide s njima nevezan. U tom momentu je ubo nožem Kostelca u trbuh. Narednik se srušio, a druge ustaše iz njegove pratnje su ga ostavile i pobjegle. Dotrčale su k našim kolima vičući: „Ubiše Kostelca, boga im njijeva.” To sam dobro zapamtio, kao da sada to čujem.
Nas iz kola, uz povike i tuču kundacima, potjerali su ponovno u magazin. Ostali su jedino u kolima kočijaši. Pejo Koruga nije bio vezan pa je otvorio one dvije ćelije i to tako šta je porušio zidnu peć koja je grijala dvije sobe i svih 12 Srba iz suda pobjeglo je prema Plješivici. Tamo su se sami odvezali. Ovo je već bio 31. jula oko 1 sat iza ponoći.
U magazinu je ponovno obnovljena prozivka, zapravo novo pojačano vezanje. Uzimali su deset po deset svezanih, odvodili ih na dvorište i ponovo vezali, ali tako da su dva po dva vezali lancem ispod pazuha, pa tako istim lancem svih deset i ponovo ih vraćali u kola. Ja sam u magazinu čekao tu novu prozivku. Bio sam sasvim pri kraju stisnut s ostalima uz zid. Dakle, trebao sam biti među zadnjima svezan lancem. U toj zadnjoj grupi, nepovezani lancima ostalo nas je 21 Srbin.
Jedan ustaša prezimenom Devčić, koji je ranije bio poštanski radnik, žicar, kako smo mi to zvali, dobro me poznavao. Ja sam bio cestar, a on žicar, pa smo se često susretali i jedan drugoga častili po birtijama. On je prišao toj našoj zadnjoj grupi u magazinu i izvlačio ostalih 10 za vezanje. Imao je u ruci džepnu bateriju. Kad je došao do mene, osvijetlio me i prepoznao rekavši „sjedni”. Odveli su tih zadnjih 10. Ostalo nas je u magazinu još 11. Po nas nisu više došli, ali smo lancem bili povezani. Nisu imali dovoljno ustaša, jer su poslije pogibije Kostelca pojačali straže u samom mjestu.
Kroz prozor smo gledali kako su ostale utrpavali u kola. Tko je mogao brzo ići, išao je, a tko nije, bacali su ih bez reda i to brzo. Otišli su u dva sata poslije ponoći iz Korenice, a ustaše su se vratile u svanuće sunca 31. jula. Kad su došli čuli smo ustaške povike „Ajoj”, „Ajme”. Odmah smo znali šta se dogodilo. Oponašali su nesretnike. U kolima smo vidjeli neke komade kolja (kolce), batove i krvave lance. Znali smo da su ustaše pobile naše ljude negdje blizu Korenice, jer odlazak iz Korenice i povratak u Korenicu potrajao je svega 2 i po sata. Tako je i bilo. Mjesto zločina bila je bezdana jama kraj Prijeboja, 12 km udaljena od Korenice. Još sam ranije bio kod te jame i vidio da je put prokrčen, vjerovatno je bilo već ranije sve pripremljeno za masovni pokolj Srba.
Nas 11 ostali smo svezani u magazinu samo još jedan užasan dan. Tu su nas nemilice tukle ustaše, čime su stigle. Milanu Hrnjaku Kuranu prebili su bajunetu na leđima. Bili smo modri od udaraca. Dali su nam neko presoljeno meso za jesti, a vode nam nisu dali. Pili smo svoju mokraću. Kroz nekoliko dana uspjelo je Nikoli Skokniću pobjeći iz zatvora. Utekao je niz cijev od nužnika. U zatvoru sam ostao do 11. augusta 1941. Toga dana dozvolio mi je stražar da iziđem i predam posuđe Mići Derikravi. Čim sam izašao napolje, utekao sam u Mrsinj. Tih dana buknuo je i ustanak. Ustaše su i ostale zatvorenike uz propusnice pustili kući. Tih svih detalja toliko se dobro sjećam, jer su mi svaki dan pred očima. Ne ponovilo se više nikad i ni za koga…” završio je svoje kazivanje Krljac.[1]
Uroš Bubalo, Ličko Petrovo Selo
„Ja bih slatko pojeo ovu srpsku gamad…
„. 27. jula zajedno sa mojim seljacima, dotjerali su me domaće
ustaše u Ličko Petrovo Selo, sa objašnjanjem da idemo na prisilan rad. Predveče su nas po nekom spisku prozvali i zatvorili u zgradu općine. Prozivci je prisustvovao predsjednik općine, poznati ustaša Mićo Barić, koji nas je tom prilikom požurivao da što brže ulazimo u zgradu. Sjutradan ujutro povezali su nas žicom, dva po dva, ukrcali u kamion, naredivši nam da čučnemo na pod i da nikud unaokolo ne smijemo gledati…
…U kamionu nas je bilo 45 do 50, a u pratnji 5 do 6 petroseljskih ustaša, koji su stajali iznad nas. Jedan od njih je sjedio na kabini vozila sa puškomitraljezom u rukama. Kada smo stigli na Pri-
jeboj skrenuo je u desno jednim uskim kolskim putem kroz šumu u pravcu Sorić krčevine. Stali smo, i tada su ustaše naredili da se brzo iskrcamo i krenemo pješice.
Dok smo išli putem, ustaše su nas tukli svim i svačim. Nakon pređenih nekoliko stotina metara, naišli smo, iznad jedne doline, na drugu grupu prijebojskih ustaša sa puškomitraljezom postavljenim za paljbu. Iznad doline ustaše su naredile da posjedamo u pet redova okrenutih leđima puškomitraljezu. Ispred nas je bila dolina u kojoj se nalazio bezdan. Čim smo posjedali, oduzeli su nam i ono malo hrane što smo ponjeli prethodnog dana od kuće i bacali je na jednu gomilu. Poslije toga, sve ustaše su se postrojile iza nas i otvorile mitraljesku paljbu po nama.
Nakon ispaljenih rafala, ustaše su dohvatile sjekire i bajonete. Svaka žrtva, bez obzira na to da li je davala znakove života ili nije, udarena je jednom ili više puta sjekirom ili bajonetom…
…Poslije masakra, ustaše su posjedale da se odmore, pojedu od nas oduzetu hranu i dogovore se šta će sa nama raditi. U toku jela (bilo je oko 9 časova) jedan od ustaša je rekao; „Gadi mi se jesti ovu pasiju hranu.” Na to je drugi odgovorio; „Ja bih slatko pojeo ovu srpsku gamad…
Nakon odmora i objeda, ustaše su se dali na pljačku žrtava. Skidali su i oduzimali sve što su kod žrtava pronašli. Nakon pljačke, i sjekirom razdvajanje svezanih nastalo je dovlačenje žrtava i bacanje u jamu…”[2]
Mato Šljarić, Čanak
Ubijao sam Srbe sjekirom
Na groblju Duboki istočno od sela Duboki, ustaše su 2. augusta 1941. godine poklale 78 Srba: muškaraca, žena i djece, sve stanovnike sela, njih 77 prezimena Borčić i jednu ženu prezimena Petrić. Od njih 77 masakriranih bilo je 43 djece u starosti do 15 godina života.
O svom učešću u genocidu na suđenju u Okružnom sudu u Gospiću 1948. godine, Mato Šljarić rođen 1919. godine u Čanku po zanimanju kovač je kazao:
„…Dolaskom ustaša na vlast 1941. godine radio sam po direktivama ustaških organizatora Joce Njegovana i Miće Šljarića. Išao sam u akcije 1941. godine na pravoslavni narod u srpska sela Kozjan, Međugorje i druga. Kad sam išao u akciju u Kozjan i Međugorje, nijesam bio naoružan ničim, a sjekira se je kod mene slučajno tada zadesila jer sam išao u šumu kresati list za janjce. Ja nisam bio predviđen za ovu akciju (2.8.1941.), već kada su naoružani ljudi (ustaše iz hrvatskih sela: Janjačka Kosa, Perušića i Janče) prošli pored mene, onda su me Luka Ivanušić i ostali pozvali da idem s njima, što sam ja i učinio.
Većina učesnika ove akcije bila je naoružana puškama… bilo nas je 40-50 ljudi. One četiri ženske koje sam ja u Kozjanu ubio, bile su otprilike dvije oko 40 godina, jedna je imala oko 50, a jedna je imala oko 20 godina. Sjećam se da su ove četiri ženske bile iz zaselka Hinići i Svilar. Ja sam s naoružanim Lukom Ivanušićem bio na nekoj dolini prema zaseoku Jurkovići.
Najprije su nam neki naoružani ljudi doveli jednu žensku, koja je bila stara oko 20 godina i kazali su nam da je vodimo sa sobom. Luka Ivanušić mi je tada kazao da ja tu žensku ubijem sjekirom, jer da je šteta trošiti municiju. Ja nijesam ni pokušao da se suprotstavim tome, već sam uzeo sjekiru i tu žensku onako na stojeći udario ušicama sjekire po čelu, od kojeg udarca se ona srušila, a zatim dok je ona tako ležala bez svijesti na zemlji, udario sam je snažno oštricom po vratu od čega je odma potekla krv i vidio sam da joj je vrat prerezan, ali glava ipak nije bila potpuno otkinuta od tijela. Tu ubijenu žensku ostavio sam na tom mjestu i sa Ivanušić Lukom otišao sam malo dalje.”
Nakon jedno 10 minuta ponovo su meni i Ivanušić Luki doveli one tri druge ženske, pa mi je Ivanušić ponovo rekao da ih ubijem sjekirom. Te tri ženske su posjele na jedan kamen uz nas, ja sam najprije udario prvu od njih ušicama od sjekire po čelu, a zatim kada je pala na zemlju presjekao joj vrat oštricom sjekire. Na ovaj isti način ubio sam i one druge dvije ženske. Ove žene su nas molile da ih ne ubijemo i plakale su. I u ovom slučaju ja se nijesam niti pokušavao da oduprem izvršenju ovog teškog zločina.
Nakon ovoga otišli smo s drugima u selo Međugorje. Tamo smo zatekli naoružanog vilama Jocu Jurkovića, zvanog Tosija, koji je prije toga maločas u jednoj kući izbo vilama tri žene i jednu djevojčicu od oko 10 godina, a zatim je u tu kuću unio slamu i zapalio je tako da je ta kuća već bila planula kada sam ja došao. U tom momentu ova djevojčica iskočila je kroz prozor te kuće i kako je već bila od Tosije izbodena vilama nije mogla bježati, već je nakon par koraka posrnula i pala.
Tosija mi je tada rekao da ovu djevojčicu bacim u kuću, šta sam ja i učinio i bacio tu djevojčicu u podrum kuće, koja je već bila sva u plamenu. Zadržao sam se tu neko vrijeme, kuća je bila drvena i brzo je gorjela. Nisam vidio da je djevojčica izašla. Vjerovatno nije imala više snage, jer je bila sva izbodena vilama. Ona je s ostalim izgorjela u kući. Sutradan otišao sam u Kozjan do mjesta gdje sam ubio one žene, pa sam ih tamo na licu mjesta i zakopao, dok onu koju sam prvu ubio nijesam zakopao jer je bila nešto dalje od ovih…
Poslije toga otišao sam kući. Zatim sam stupio u domobrane te u oružnike. S njima sam ostao sve do proljeća 1945. godine kada sam se povlačio prema Sloveniji, gdje sam bio uhvaćen od jedinica JA, a zatim postao vojnik JA sve do demobilizacije 1946. godine.
Došao sam kući i radio svoj seljački i kovački posao…”[3]
[1] Svjedočanstvo je zapisao 29. februara 1976. Dušan Knežević, pod nazivom Ustaški genocid u Ljubovu. Aleksa Knežević Krljac je bio nosilac spomenice 1941. Umro je u 80-oj godini života, 3. maja 1977. u svom selu Ljubovo u Lici.
[2] Miloša Puzić, Da se ne ponovi Ratna hronika ranije općine Ličko Petrovo selo. Korenica, 1985.
[3] HAK, Karlovac, Spis o suđenju u Okružnom sudu u Gospiću broj K-59/48. Imenični popis žrtava na groblju Duboki (2.8.1941) vidi: Dane Lastavica, Genocid nad srpskim narodom sreza Perušić, 1941-1945. i 1991-?, Beograd, 2002, str. 261-262.
Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić
