Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
SVJEDOČANSTVA
KORDUN
BEGOVO BRDO
U ovom malom kordunaškom selu, Begovo Brdo, ustaše su na najokrutniji način ubile 137 srpskih seljaka, najviše djece u starosti od 15 godina.
Najveći zločin počinili su 3. aprila 1942. godine, kada je ovim krajem prolazila Pavelićeva tjelesna bojna pod komandom Ante Moškova. Tada su izmasakrirali 121 muškarca, žena i djece. Njih 73 su poklale ustaše u šumi Latićkima kod sela Batnoge iskopavši pod batinama zločinaca sami sebi masovnu grobnicu.
Istoga dana hvatali su srpske seljake kod njihovih kuća, na njivama i pobili ih 48 kako iz vatrenog oružja tako noževima, batovima i krampovima.
Ovim ustašama Pavelićeve tjelesne bojne koje su slabije poznavale naselja dati su za pomoć oružnici i dio treće ustaške satnije s područja Cetingrada i Slunja, koji su dobro znali za svako srpsko naselje, poznavali puteve, pa i svoje komšije Srbe.
Marko Hrvojević, Lađevačko Selište
Nemoj brate, bog ti davao!
Ustaša Marko Hrvojević iz Lađevačkog Selišta kaže:
„Sa mnom su kao vodiči bili Joso Moćan, Joso Cindrić, Mijo Cindrić i Mića Cindrić. Ja sam u selu ubio sa motikom, dvije žene i četvero djece. Kada sam ulazio u kuću žene i djeca su pošli van iz kuće, a Joso Moćan iz Slunja doviknuo je: „Udri ih, majku im srpsku!”
Najprije sam ubio te dvije žene, a zatim četvero djece na taj način što sam ih sa motikom udario u zatiljak glave. Žene i djeca su plakali i molili me govoreći: „Nemoj brate, bog ti davao!” Ja na to nisam ništa reagirao nego sam nastavio sa dotucanjem…”
Milica Pekeč-Vranješ, Begovo Brdo
Sjedila sam sva u krvi na hrpi mrtvih
Svjedočanstvo o masovnom ustaškom zločinu nad srpskim seljacima u šumi Latićka kod sela Batnoga, 3. aprila 1942. godine zapisao sam u Cetingradu 18. aprila 1961. godine. Jedina koje je preživjela sve strahote masovnog zločina, tada devetogodišnja djevojčica Milica Pekeč-Vranješ sa suzama u očima s velikim bolom, sabrala je snage i ispričala:
„Sjećam se dobro ranog jutra 3. aprila 1942. godine, kada su nas ustaše iznenadile i podigle u svanutak. Djeca su još spavala. Cijelu noć ja nisam mogla spavati, bila sam jako plašljiva, jer smo uvijek morali bježati. U mojoj kući bilo je toga jutra 11 života. Poveli su nas bose po mrazu prema Batnogi. Doveli su nas kod Kalića vrela. Tamo smo našli i sve ostale iz našega sela koje su ustaše uspjele uhvatiti. Tu su se dogovarali gdje da nas kolju.
Nisu se mogli složiti jer smo bili blizu vrela. Pokraj vrela. Našao se Hrvat Jure Krunić koji je čuvao krave, bio je bez desne ruke u seljačkoj odjeći. On je rekao ustašama da nas ne kolju pokraj vrela, da on ima za nas određeno mjesto u šumi. Moja baba Miholjka i baba Sara nisu mogle od starosti ići te su tražile od ustaša da ih odmah ubiju. Tada su ih zlikovci odveli malo podalje u grm gdje su ih zaklali. Tada su nas ustaše okružile i ispred njih kao vodič na jamu išao je Jure Krunić.
Mlada žena Jeka Pekeč (30) imala je troje djece, a četvrto je trebalo svakog dana ugledati svijet. Starija djevojčica išla je pokraj nje, najmlađu je nosila u naručju, a treće dijete bilo je tako maleno da hodati samo nije moglo, a nositi ga nije mogla. Riješio ju je brige ovaj spomenuti Jure Krunić koji je zastao s čela kolone te uzeo trogodišnju Soku i bacio je na jedan ravni kamen, te uzeo motiku i ušicama udario dijete po trbuhu koje je na mjestu ostalo mrtvo. Majka Jeka je tog momenta rekla starijoj kćeri: „Drago, osta nam Soka.” Jure je krenuo dalje na čelu kolone prema šumi.
Tada su nam naredili da sjednemo na zemlju u jednoj dolini. Neki su izjavljivali ustašama da su prešli sa pravoslavne na katoličku vjeru i da ih ostave na životu, ali ustaše su im rekle: „Ostavite vi te potvrde, to će vam valjati.”
Govorili nam nisu ništa nego su počeli po grupama odvoditi malo podalje, a Jure im je pokazao mjesto. Podijelili su nas u pet grupa. Ja sam bila u četvrtoj grupi. Odredili su dvije djevojke, Ljubu Kresojević od 17 i Macu Mrkobrad od 19 godina, da stoje pokraj jame i gledaju što se radi od žena i djece. One su gledale do posljednjeg, onda su i njih dvije ustaše zaklale. Moja starija sestra Boja od 14 godina bila je u grupi ispred mene sa našim bratom Nikolom od godinu i po starosti kojega je ona nosila, a brat Dragan od šest godina bio je sa mnom. Ovih dvoje braće došli su pod ustaški nož prije mene, a ja i mali brat Dragan odmah iza njih.
Kada smo došli pokraj jame, rekli su nam da legnemo potrbuške. Tada je išao onaj naš komšija-ustaša sa jednom rukom i još jedan nepoznat i počeli bosti nožem po vratu. Od nikoga se nije čuo glas iako je krv krkljala. Vjerovatno iz razloga što smo bili sigurni da ionako idemo u smrt, pretrnuh od straha i patnje.
Mali Dušan Pekeč star oko 10 godina skočio je da bježi, ali na poziv zločinaca „Stoj, vrati se”, došao je i legao pokraj jame. Njega su uboli noževima nekoliko puta. Onako isklane i izbodene, rukama su bacali u jamu. Mene su uzeli za leđa i bacili me na one mrtve. Mene su ustaše ubole nožem na pet mjesta iza vrata i na dva mjesta u podlakticu.
Evo pogledajte, profesore Đuro, ubodi noževa vide se i danas, 18. aprila 1961. godine, a od onda je prošlo 19 godina. Poznat će se do moje smrti.
Iza mene nabacano je još nekoliko poklanih. Dok su mene ustaše bole po vratu krv mi je krkljala na usta i nos. Međutim uvijek sam znala o sebi i čak od onog momenta kada su nas poveli, razmišljala sam da me zaklati ne mogu. I ovog momenta dok su me boli po vratu i dok je krv tekla ja sam razmišljala da ću pobjeći. Kada su nas sve poklali, pa i one dvije djevojke, Ljubu i Macu, tada su još nožem bockali sve one koji su se micali i davali znak života. Ja, iako pri svijesti, nisam se micala.
Čula sam kako govore: „Još ih ima živih.” Nakon svega, zgurale su ustaše i one dvije djevojke u jamu, zapjevale i otišle. Tada sam se ja digla i sjedila sva u krvi na hrpi mrtvih i vidjela svoga brata Dragana pokraj sebe. Bio je još živ. Imao je u ustima lišća i bio je sav krvav. Ja sam mu odstranila lišće iz usta i pitala ga: „Bi li mogao ići sa mnom?”, a on je dao znak glavom da ne može.
Vidjela sam Ljubomira Bastaju kako se podigao i iz džepa svoje zaklane strine uzeo nešto kuna i pitao me da li ja idem. Ja sam rekla da idem i krenuli smo uza šumu. Za nama je dotrčao moj kum Vlado Bastaja, imao je devet godina, bio je izboden po vratu i rebrima. Kada smo krenuli, čuli su se glasovi živih iz jame. Kasnije smo doznali od nekih preživjelih da su dva, tri dana iz te masovne grobnice izlazili, a ustaše su ih hvatale i ubijale onako ispaćene, izranjavane i krvave.
Priča se da je iz jame izašla baba Soka Bastaja, majka od preživjelog Vlade, bila je izbodena i prebijene noge i nije mogla ići. Zna se da je moj mali brat Dragan izašao iz jame, ali su ga treći dan ustaše iz Batnoga ubile i bacile u gnojnicu.
Nas troje smo lutali šumom i izašli u Žalčevu Kosu na korito s vodom gdje smo se oprali od krvi i došli u šumu Palež preko Žrvnice u Vučiji Jarak. Kod moje kuće ustaše su nas primijetile i pucale za nama. Mi smo se podigli i bježali kroz šumu i stigli u selo Gojkovac, a zatim u Klokoč. Tamo sam našla majku i brata Milana koji su uspjeli izbjeći ustaškim razbojnicima. U Klokoču su me neke žene oprale, previle rane i odsjekle kosu. Samo su mi partizani u šumi Otrić nekom masti namazali rane. Dalje sam nastavila s ostalim srpskim seljacima bježati od ustaškog noža.”
„Milica, kakvo je sada vaše zdravlje?”
„Vidite, nije tako loše što sam sve doživjela. Ponekad kada se vrijeme mijenja malo me žiga i teže govorim, sporije i jedem, valjda mi nešto zapinje u grlu. Boja glasa je malo drugačija. Za vrijeme ove tragedije imala sam devet, a sada imam 28 godina.”
Spomenik je uništen sredinom 1990-ih godina.
Dušan Bastaja, Begovo Brdo
Ustaše u selu. Nešto u meni reče: „Sakrij se, Dušane!”
„Moja nesreća je počela 3. aprila 1942. u Begovom Brdu, tamo gdje sam, kako mi je moja pokojna Bosiljka govorila, tresnuo glavom o zemlju.
Stasao sam u sedamnaestu. Sjedili smo u svojoj drvenari. Sjećam se, mama je rekla: „Djeco, danas je Veliki petak. Idem zamijesiti pogaču i uštipke!” Mi odrasliji smo napravili kozaljke. Igramo se. Ćaća je neprekidno tvorizao i lupao vratima. Timario je krave. Odjednom britka pucnjava. Ustaše u selu. Nešto mi, u meni reče: „Sakrij se, Dušane!” Bacim se u živicu i gledam šta će biti. Moji su ostali u kući. Mama je okupila oko sebe četvero djece: Nikolu od 14, Ljubicu od 12, Dragana od šest i moju ljubimicu Stanku od dvije godine. Bože, lijepog i pametnog djeteta, ćaća Rade je iznenađen. Bio je van sebe i odlučio da dijeli sudbinu porodice i sela.
Među hrvatskim ustašama komšija Laćan. Mislim, pa možda neće bili zla. Dobro ga znamo, a on zakrvavio očima i komanduje mojima da se uključe u kolonu. Sve su to naši seljaci iz Begova Brda… Brojim… dobro se sjećam, bilo ih je, što muškaraca, žena i djece 130 duša. Jadna dječica, majko moja. Sve onako uz matere. Moja mama Bosiljka naprtila Stanku, a Ljuba i Dragan se drže mami za roklje, s lijeve i desne strane. Braco Dragan se zaleće da i njega mama ponese. Nikola je držao tatu za ruke…
Svratiše ih pod neku stijenu i tu pobiše. Pucali su iz pušaka i mitraljeza, a moja nada, krvavi Laćan iz pištolja. Bacili su i bombe na hrpu mrtvih i ranjenih. Sutradan smo ih prebirali, prepoznavali i sahranjivali. Svoje sam pokupio u plahte i onako, bez sanduka u raku.
Vrijeme je prolazilo. Može li se neko čeljade uvući u moju dušu, da zaviri kako mi je bilo… Bože zla i nesreće… Nastojao sam sve zaboraviti, ali ne ide. Zlo je u meni. Kad me obuzmu slike i misli, sama ruka prema čaši juri. Ne znaju ovi, oko mene, zašto Bastaja pije. Onako, kad pretjeram, djeca se u parku šegače i noge podmeću. Ipak ih volim. Podsjećaju me na one moje.
Popijem, to je tačno. Nekoga susretnem, širim ruke i lamatam. Kad sam onako zanesen, lakše trpim svoju sudbinu. To ovi rukovodioci oko mene ne znaju. Što oni uopšte znaju?
Kada se zaželim toplog kutka i kada sam gladan, opsujem vlast, ili spomenem kralja, Titu, a oni sa mnom u ćuzu. Ne znaju jadnici da mi je tamo bolje. Za njih sam uvijek bio neobičan, kad nijesam nakresan. Bulje u mene. Misle šta mi je? Sit sam! Vratio sam se od Milje iz Kartalija. Presvukla me i nahranila.
Ima i još nešto: Isparila rakija, pa smireno prebirem svoju nesreću. Eto, to mi je, da znate! Osjećam da ovo stanje neću dugo izdržati. Moram u neki bircuz, da čaši u dno zavirim. Ali da znate! Nisam sve ispričao. Da kažem i ono, što me još drži u životu.
Bio sam mlad, silovan, s nagonom osvete. Primili su me za borca Osme kordunaške partizanske divizije. Osvetu sam s vremenom izbrisao, jer su me komesari ubjedili da su samo direktni ubice krivi, a ne hrvatski narod, da je odgovornost pojedinačna i da nas jedino bratstvo-jedinstvo može spasiti. Mi Srbi smo prihvatili tu priču, ali me nešto iz podsvijesti neprekidno pitalo: Zašto su ubili moje? Prelazili smo Kupu, ulazili u hrvatska sela, ali Bože sačuvaj, da i pomislim…
Od seoskog derana, postao sam neko i nešto. Napredovao sam. Pri završetku rata sam kapetan, a već 1947. major. Na moju nesreću, a možda i sreću, ko će znati, službovao sam kod Novog Sada. Jednog dana se zaputim u Irig. U dvorištu nekog kućerka, mislim da je to u ulici Grčka Mala, prepoznam ubicu Laćana. Majku mu lopovsku, pa to je on! Kao da su mi tri Sunca sinula. Nisam se javio, nego pravo u miliciju. Uhapsili su ga istoga dana.
Zakazano je suđenje, u kojem sam glavni svjedok. Pozvali su me. Ja se dotjerao i nakinđurio. Tu su suci, milicija i zapisničar. Laćan je priznao, da živi u Irigu pod lažnim imenom, da je bio ustaša, ali da nije ubijao Srbe. Došao je i na mene red. Ustanem i kažem:
„Druže sudija, evo ovako je uzeo pištolj i pucao u moje. Izvadio sam iz futrole svoga „garova“ i sasuo u Laćana svih osam metaka. Strovalila se mrcina svom snagom na parket. Zaplakao sam od sreće i progrmio sudnicom: „Osvetio sam i oživio svoje! Čujte narode i sudije! Preda mnom su bili svi moji… Vidio sam ih.“
Vjerujte, ljudi, vidio sam ih žive i zdrave!” Pribrao sam se, bacio pištolj i rekao: „Sada sudite meni!”
Nisam znao da ubistvo može biti toliko uzvišeno. Ono me rasteretilo. U snu mi je dolazila sestrica Stanka, ljubila i šaputala da me voli. Osudio me Vojni sud na šest godina robije i gubitak čina. Nije mi žao, jer znam zašto. Nešto me nosilo, iako nije bilo lako tamnovati.
Sobni starješina mi je bio ustaša Franjo. Saznali su zašto robujem. Bio sam svakodnevni redar. Tri puta su me ćebovali. Rekli su da se krstim trojicom, da je dovoljno tri puta, da su nas ubijali zbog trojice i da će tako biti dok se ne opametimo.
Eto, sve se to dešavalo u zemlji koju sam i ja stvarao. U ratu sam tri puta ranjen, prvi put na Čelopeku, kod Ličkog Petrovog Sela, drugi put na Drenovači i treći kod Ilirske Bistrice, u oslobađanju ili osvajanju Istre. Svjesno sam jurišao i davao sebe. Mladost, ludost. Ali, ode mast u propast.. .”[1]
Dušan Bastaja umro je u jednom sjeniku u selu Utinja 21. januara 2004. godine. Sve je njegovo uništeno. Bio je bez kuće i bilo kakvog svoga očinskog krovišta. Nakon svega što je dao za svoju domovinu Hrvatsku, sirotinja, išao je Vojnićem i okolnim selima, bio je sretan ako bi mu ko podario komadić kruha.
U šumi Latićka kod sela Batnoga ustaše su poklale i bacile u jamu srpske civile sela Begovo Brdo 3. aprila 1942. godine:
1. Bastaja Mile Anka, 10 god.
2. Bastaja Mile Bogdan, 5 god.
3. Bastaja Mile Bosiljka, 1 god.
4. Bastaja Cvijeta, 55 god.
5. Bastaja Mile Draga, 9 god.
6. Bastaja Petra Dragica, 6 god.
7. Bastaja Mile Dušan, 11 god.
8. Bastaja Petra Dušan, 5 god.
9. Bastaja Mile Ljuba, 3 god.
10. Bastaja Petra Mira, 1 god.
11. Bastaja Miće Mica, 15 god.
12. Bastaja Petra Mica, 10 god.
13. Bastaja Rade Mićo, 43 god.
14. Bastaja Mika, 42 god.
15. Bastaja Petra Milan, 4 god.
16. Bastaja Janka Mile, 40 god.
17. Bastaja Laze Mile, 16 god.
18. Bastaja Miće Mile, 15 god.
19. Bastaja Rade Milica, 37 god.
20. Bastaja Janka Milka, 35 god.
21. Bastaja Miće Petar, 39 god.
22. Bastaja Miće Petar, 2 god.
23. Bastaja Laze Rade, 19 god.
24. Bastaja Milutina Sofija, 43 god.
25. Bastaja Todora Sofija, 50 god.
26. Bastaja Miće Soka, 17 god.
27. Bastaja Stojana Stanka, 42 god.
28. Kresoja Marka Bosiljka, 15 god.
29. Kresoja Marka Darinka, 17 god.
30. Kresoja Marka Dragica, 17 god.
31. Kresoja Marka Dušan, 11 god.
32. Kresoja Marka Ljuba, 17 god.
33. Kresoja Stojana Marko, 36 god.
34. Kresoja Marka Mica, 14 god.
35. Kresoja Marka Mila, 9 god.
36. Kresoja Marka Milan, 12 god.
37. Kresoja Marka Milica, 13 god.
38. Kresoja Nikole Milka, 38 god.
39. Kresoja Marka Milutin, 5 god.
40. Kresoja Marka Mira, 5 god.
41. Kresoja Marka Nada, 2 god.
42. Kresoja Marka Nenadka, 1 god.
43. Kresoja Marka Ranka, 12 god.
44. Kresoja Marka Stanko, 3 god.
45. Pekeč Ana, 58 god.
46. Pekeč Đure Bosiljka, 14 god,
47. Pekeč Nikole Bosiljka, 3 god.
48. Pekeč Đure Dragan, 6 god.
49. Pekeč Mile Dragica, 20 god.
50. Pekeč Nikole Dragica, 8 god.
51. Pekeč Đure Dušan, 6 god.
52. Pekeč Nikole Ignjatija, 1 god.
53. Pekeč Jeka, 24 god.
54. Pekeč Laze Mile, 16 god.
55. Pekeč Laze Milka, 13 god.
56. Pekeč Stojana Milka, 44 god.
57. Pekeč Laže Nikola, 18 god.
58. Pekeč Sara, 60 god.
59. Pekeč Soka, 3 god.
60. Smrzlić Milan, 2 god.
61. Mrkobrad Mica, 19 god.
62. Mrkobrad Mila, 46 god.
63. Mrkobrad Nikola, 44 god.
64. Pavković Dragan, 4 god.
65. Pavković Dragica, 15 god.
66. Pavković Dušan, 4 god.
67. Pavković Đuro, 6 god.
68. Pavković Petar, 6 god.
69. Vuletić Anica, 66 god.
70. Dejanović Milan, 2 god.
71. Banda Sara, 21 god.
72. Mazinjanin Dragica, 34 god.
73. Pekeč Đuro, 40 god.
Napomena: Od broja 60 do broja 73 su žrtve, srpski seljaci iz sela: Delić Poljane, Gornje Žrvnice, Polojskog Varoša, Ruševice i Snosa. Njih su ustaše pohvatale u dolasku do šume, poklali ih i bacili u masovnu grobnicu Latićkama, gdje i danas počivaju 73 žrtve ustaškog genocida.
Istoga dana tj. 3. aprila 1942. ustaše su iz vatrenog oružja, noževima i krampovima usmrtile kod njihovih kuća u istom selu Begovo Brdo:
1. Bastaja Mihajla Bosiljka, 34 god.
2. Bastaja Rade Bosiljka, 16 god.
3. Bastaja Rade Dragan, 4 god.
4. Bastaja Miće Ljuba, 22 god.
5. Bastaja Rade Ljuba, 2 god.
6. Bastaja Cvijana Mara, 15 god.
7. Bastaja Rade Mihajlo, 64 god.
8. Bastaja Mihajla Mile, 45 god.
9. Bastaja Rade Nikola, 10 god.
10. Bastaja Rade Petar, 20 god.
11. Bastaja Rade, 45 god.
12. Bastaja Ilije Rade, 39 god.
13. Bastaja Petra Stana, 45 god.
14. Bastaja Stevan, 60 god.
15. Mazinjanin Mila, 44 god.
16. Mazinjanin Rade, 50 god.
17. Pekeč Dragana Bogdan, 2 god.
18. Pekeč Rade Cvijan, 60 god.
19. Pekeč Milivoja Gojko, 3 god.
20. Pekeč Sime Mićo, 31 god.
21. Pekeč Rade Mila, 44 god.
22. Pekeč Sime Milivoj, 11 god.
23. Pekeč Nikole Milka, 23 god.
24. Pekeč Vase Milka, 35 god.
25. Pekeč Nikole Mira, 9 god.
26. Pekeč Rade Nikola, 42 god.
27. Pekeč Rade Nikola, 7 god.
28. Pekeč Petra Rade, 41 god.
29. Pekeč Sofrenija Rade, 50 god.
30. Pekeč Sime Ranka, 17 god.
31. Pekeč Nikola Sara, 40 god.
32. Pekeč Vasilja Savo, 60 god.
33. Pekeč Laze Simo, 50 god.
34. Pekeč Ane Dušan, 16 god.
35. Pekeč Rade Đuro, 40 god.
36. Pekeč Nikole Soka, 5 god.
37. Pekeč Rade Stanka, 45 god.
38. Pekeč Vasilja Vasilija, 52 god.
39. Pekeč Janka Dragić, 38 god.
40. Pekeč Nikole Branko, 4 god.
41. Vukelić Miladina Danica, 13 god.
42. Vukelić Radovana Dragić, 9 god.
43. Vukelić Milivoja Jeka, 20 god.
44. Vukelić Dragića Milan, 50 god.
45. Vukelić Janka Milka, 3 god.
46. Vukelić Radovana Sara, 2 god.
47. Vukelić Radovana Spasoja, 10 god.
48. Vukelić Rade Stoja, 5 god.
Dakle, u jednom danu hrvatske su ustaše na najstravičniji način poklale 65 žena i 56 muškaraca, 121 srpskog seljaka Begovog Sela, nedaleko od Cetingrada, od kojih 61 dijete u starosti do 15 godina života.
[1] Kraće svjedočenje Dušana Bastaje uzeo autor 15. augusta 2003. godine. Opširnije svjedočenje Dušana Bastaje objavio Mile Dakić, Sudbine, Bastaja, u Srpskoj reči, Beograd, broj 212, 1. oktobar 1998, str. 42-43.
Vezani članci:
Poreklo prezimena, selo Begovo Brdo (Cetingrad)
Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić
