Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
SVJEDOČANSTVA
KORDUN
USTAŠKI ZLOČIN U PRKOSU I ŠUMI BREZJE KOD LASINjE
Dugo Selo, selo u općini Vrginmost na Kordunu, imalo je po popisu stanovnišva 1931. godine 210 domaćinstava i 1.243 stanovnika srpske narodnosti. Za vrijeme Nezavisne Dražve Hrvatske, 1941, 1945., život je izgubilo 552 stanovnika od kojih 36 palo u borbi protiv fašizma dok su ih 516 pogubile ustaše.
Od njih 516, samo u jednom danu, u nedjelju 21. decembra 1941. godine, ustaše su u šumi Brezje kraj Lasinje usmrtile 460 Srba: muškaraca, žena i djece. Selo Prkos, također u općini Vrginmost, imalo je iste godine 106 domaćinstava sa 750 stanovnika srpske nacionalnosti. U pogubno vrijeme NDH živote je izgubilo 458 žitelja, od kojih je u borbi protiv fašizma poginulo 23 a ustaše ubile 435 ljudi. Od toga broja samo u jednom danu, istom 21. decembra 1941. godine, u nedjelju, u istoj šumi 417.
Samo u ova dva kordunaška sela od 1.993 stanovnika Srba život je izgubilo njih 1.013 od kojih je 59 palo u borbi, a 954 muškaraca, žena i djece je ubijeno, zaklano ili izgorjelo u vlastitim kućama.
Dakle, krvavog dana, 21. decembra 1941, u šumi Brezje usmrćena su iz ova dva sela 883 stanovnika. O tom zločinu hrvatskih ustaša svjedoče Hrvat Marko Mrvac iz sela Desno Sredičko i Josip Koledić, bivši oružnik postaje Lasinja, također Hrvat i očevidac.
Marko Mrvac, Lasinja
Ubijanje i klanje trajalo je do 1 sat poslije ponoći
„Sela Lasinja, Crna Draga, Novo Selo, Desno Sredičko i Desni Štefanki, naseljena su hrvatskim življem, ali su uvijek prije rata živjela u slozi i bratstvu sa susjednim srpskim selima, iako religiozno podijeljeni. Svi običaji i zborovi, kako vjerski tako i ostali, održavani su zajednički, jedni druge su posjećivali i međusobno se ženili. Međutim, već u maju i junu 1941. godine u svim hrvatskim selima postavljene su ustaške posade, na čelu s domaćim ustašama.
Istovremeno 1941. u junu i julu, ustaška vlast je vršila popis stanovništva u srpskim selima Prkosu i Dugom Selu, radi prikupljanja podataka i po 50 dinara po osobi za prekrštavanje pravoslavnih Srba.
U jesen 1941. godine, otišla je u Zagreb kod Ante Pavelića delegacija Hrvata, dvanaest mještana ustaša na čelu sa Milanom Martinovićem da traže pojačanje zbog prisustva partizana u Prkosu i Dugom Selu i opasnosti od Srba, tražeći ujedno da se ova sela unište.
Poslije ove intervencije, u Lasinju dolazi 20. decembra 1941. oko dvije hiljade ustaša iz „Luburićeve bojne”, što je bio početak decembarske ofanzive na Kordun. U devet časova istoga dana u Lasinju dolaze trojica ustaša pod šljemovima u jednom motociklusa prikolicom. Zbog snijega i klizavosti, sletjeli su u šanac, poslije čega je jedan od njih rekao: „Majku im srpsku, platiće za ovo!” Oko 11 sati u Lasinju su počele dolaziti kamionima i motociklima veće grupe ustaša, koje su odmah postavljale straže i zatvarale sve puteve i prolaze ne puštajući nikoga iz Lasinje.
Poslije podne ustaše su se rasporedile za spavanje po kućama, a komandno mjesto bojne bilo je smješteno na periferiji Lasinje uz cestu bliže šume Brezje. Oko 18 časova održan je sastanak kome je prisustvovao i jedna broj domaćih ustaša, među kojima i oružnički narednik Petar Nikolić. Na sastanku su se dogovorili o organizaciji prihvata naroda, smještaja, kopanja jama, odvođenja Srba na ubijanje i drugim pitanjima.
Narednik Nikolić je pokušao spasiti srpski narod slanjem po jednom mještaninu pisma u Prkos, ali je isti uhvaćen, a Nikolić zajedno sa familijom ubijen sa srpskim narodom Prkosa. Dana 21. decembra, oko četiri sata ujutro, ustaše odlaze iz Lasinje prema Prkosu i Dugom Selu. Istovremeno, u šest sati određeno je 15 mještana Hrvata iz Lasinje da pod stražom kopaju jame veličine 30x4x4 u šumi Brezje. Oko 12 sati iskopali su jamu i vratili se u Lasinju. Istoga dana bilo je oblačno, maglovito i vidljivost do oko 200 metara.
Poslije podne se razvedrilo tako da su se vidjele vatre kako već gore srpska sela Prkos i Dugo Selo. Oko 13 sati počele su pristizati kolone srpskih seljaka, muškaraca, žena i djece, bez prtljaga, poredani u kolonama, redovima 4-6 i praćeni sa jedne i druge strane od ustaša sa noževima na puškama, koje su držale u rukama. U koloni su bila i jedna kola sa jednom ženom koja je u pokretu rodila dijete. Po stizanju u Lasinju smješteni su u jedan magazin.
Oko 16 sati, istog dana, odvođeni su iz magazina i smješteni u štalu seljaka, mlinara Jose Katalinića, koja je bila rešetkama obezbijeđena. Negdje, oko 21 sat počelo je odvođenje svezanih Srba prema iskopanoj jami. Nad jamom čekale su ustaše u uniformama sa noževima i drvenim maljevima, sa kojima su ih udarali po glavi i boli u vrat. Onako povezani jedni za drugima padali su u jamu, među kojima je bilo živih. Ubijanje i klanje trajalo je do 1 sat poslije ponoći.
Poslije zločina ustaše su se krvave vratile u Lasinju gdje su im morali dati toplu vodu da se operu od krvi. Istovremeno dovedena je grupa mještana radi zatrpavanja leševa, od kojih su neki padali u nesvijest, kada su morali zatrpavati i one koji su pozivali u pomoć. Ova grupa zamijenjena je drugom koja je oko 6 sati 22. decembra 1941. dovršila zatrpavanje srpskih žrtava.
Prema provjerenim podacima, iz ove jame u jutarnjim časovima izašli su živi: jedan muškarac, oko 40 godina star, uputio se prema Novom Selu, gdje je uhvaćen od ustaša, vraćen i ubijen. Izašla je i jedna žena, stara oko 30 godina, uputila se niz potok kojim je tekla ljudska krv, prema rijeci Kupi i poslije četiri kilometra uhvaćena od ustaša kod Novog Sela, i ona vraćena i ubijena.
Jedan dječak star 12 godina, po imenu Milorad Minić, iz Dugog Sela, izašao je iz jame i krenuo prema rijeci Kupi i poslije cijelog dana lutanja i hodanja došao u selo Trepču, gdje je od ustaša uhvaćen i sa grupom drugih Srba ovoga sela ubijen i zakopan s njima u njihovom selu Trepča. Prije toga, viđen je sav krvav sa tri uboda u vrat, Ilija Bućan, iz Prkosa, po zanimanju kovač, istrgao se iz svezane kolone, skočio na ustašu, ali ga je drugi ustaša zaklao. Za vrijeme ubijanja noć je bila tamna, te su ustaše upalile fenjere. Ni jedan se puščani metak nije čuo, tako da ljudi nisu ni znali kuda idu dok nisu došli do jame.
Drugog dana, 22. decembra, drugi dio pohvatanih Srba sami su sebi kopali jamu. Porodica Radanović, otac i mati u prisustvu mlađe kćerke od 5 godina prvo su iskopali jamu, a zatim po redu: otac, mati, stariji brat, mlađa sestra i na kraju najmlađa kćerka poklani i bačeni u jamu.
Do noći 23/24. decembra iskopane su četiri jame, gdje je poklano i poubijano 1.100 duša. Noću 21. decembra jedan od ustaša koji je vršio klanje dobio je živčani slom i podivljao. I njega je ubio njegov kolega ustaša i bacio u jamu.
Dva dana pred Novu 1942. godinu, kroz mjesto Lasinju ustaše su vozile 60 srpskih žena s njihovom djecom u dva kamiona prema Dugom Selu. U zaseoku Kljajići, domaći ustaša iz Desnog Štefanka, zločinac Josip Pavek, organizovao je i lično učestvovao u istovaru ovih žena s djecom i zatvaranju u drvenu kuću, koju je polio benzinom i zapalio.
Uz vrisak djece i jauk njihovih majki i na veselje ustaških zlikovaca izgorjeli su u jednom danu. Mjesto stravičnog zločina nije ničim obilježeno, kao da nisu nikad ni postojali…,[1]
Josip Koledić, oružnik postaje Lasinja
Nitko se nije suprotstavio zločinu ustaša nad Srbima u šumi Brezje 21. decembra 1941.
Svoje svjedočenje o genocidu nad Srbima Prkosa i Dugog Sela zapisao je očevidac, oružnik NDH, Josip Koledić 29. aprila 1951. godine. On kaže:
„Ustaše među kojima su se najviše isticali Štefca Markulin, Mate Brajim, Jure Topoljnjak, Raco Topolnjak, lugar, Jože Markulin, njegov brat Mika Markulin, Josip Vuksan, Jure Šišnjak i njegov sin Ivan Šišnjak, Mijo Vuksan, Ivan Zmajlović, svi iz mjesta Lasinje učestvovali su u hvatanju i klanju srpskog naroda iz sela Prkosa i Dugog Sela.
U selu Banski Kovačevac aktivne ustaše su bile: Ruda Sepić, pandur, Mića Bartulić, Mata Manceta, Ante Manceta, tišljar, Jandre Đerak, kovač, Karlo Kranjc, Ivan Mihelić, lugar, Mića Lesar, Mate Mihelić, Jože Trova, školski podvornik, Ivan Mihelić, Mika Mihelić, Marko Mihelić, Miljkan Župan i Mata Krupić, mlinar.
Iz sela Crna Draga kao ustaše isticale su se u pokolju Srba: Mika Kuzmić, Josip Britvec, oficir, Josip Britvec, čikan i Mika Britvec. Iz Novog Sela isticali su se u zločinu: Tomica Turkalj, Tomica Perišić, Joža Britvec, Mija Trkulja, Ivan Milovac, Joža Peričić i još nekoliko drugih.
Iz Desnih Štefanki posebno su se isticali Josip i Pajo Pavek, a iz Desnog Sredičkog, Mata Prahir. Oni su formirali delegaciju koju je predvodio Milan Martinović, sin nadcestara iz sela Graca. U delegaciji su još bili: Štefca Markulin, Josip Mađer, Joža Vuksan, Jure Topolnjak, Mika Mihalić, Mata Mihalić i još neki kojim se imena ne sjećam. Delegacija domaćih ustaša kod Pavelića uspjela je tako da je 20. decembra poslije podne u Lasinju stigla ustaška bojna Maksa Luburića koja je 21. 12. 1941. oko 6 sati opkolila srpska sela Prkos i Dugo Selo i pohvatala gotovo sve srpsko stanovništvo, odvela ga u mjesto Lasinja i sve poklala u šumi Brezje. Jedan broj Srba uspio je pobjeći u selo Kovačevac, ali ih je tamo dočekala grupa hrvatskih seljaka i predala ih ustašama koji su ih poklali i zatrpali u jamu.
Štefca Markulin određivao je ljude koji su išli kopati jame za srpski narod u šumi Brezje, zajedno sa Jurom Topolnjak i Ivanom Zmajilovićem. Za to vrijeme Srbi su bili zatvoreni u nekom starom krajiškom magazinu iz kojeg su odvođeni pod batinama i psovkama u šumu Brezje gdje su klani i udarani drvenim batovima po glavi. Na tobožnjem sudu kod mlinara Jose Katalinića, gdje je donesena presuda o pokolju srpskog naroda nije niko ustao u obranu.
Naročito se zauzimao Mata Mihalić iz Kovačevca da se taj narod sav pokolje rekavši da, ako se taj narod pusti, da se on odriče da bude Hrvat… To može posvjedočiti i Joso Katalinić, mlinar u Lasinji u čijoj su se kući donosile odluke da se sav srpski narod pokolje.
Poslije pokolja dali su se u pljačku i paljevinu ovih sela i mučenju onih koji su se slučajno negdje sakrili. Ivan Mihalić izdao je četvero djece koja su se nalazila skrivena kod Ante Đereka, a koja su poslije zaklana. Također je zaklan i oružnički narednik Petar Nikolić, sa ženom i dvoje djece i supruga Dušana Bižića, koji su bili Hrvati. Narednik Nikolić je poslao pisma kojeg je uputio u Prkos srpskom narodu da se skloni, ali su se pisma dočepale ustaše, pa su ga oni ubili.
Vasilja Božića su strahovito mučili: Tomica Turkalj, Mate Perčić, Joža Britvec, Mija Turkalj i Ivan Milovac iz Kovačevca. Odrezali su mu nos i uho, te bosa i gola dotjerali u Lasinju drugim ustašama koji su im rekle, što su ga takvog vodili, što ga nisu sami negdje zaklali. Nakon toga odvele su ga ustaše onako krvavog u ranama na mjesto masovnog zločina u šumu Brezje, tamo ga mučile do besvijesti i zaklale.
Čudi me, zašto Štefca Markulin, pandur, za svoja nedjela još do sada nije pozvan na odgovornost, jer je on jedan od najodgovornijih učesnika pokolja srpskog naroda koji je pohvatan kod svojih kuća i masovno poklan u šumi Brezje. Srpski narod bio je vredan da su im ovi pobrojani susjedi Hrvati ustaše bili zavidni na njihovoj imovini i to je bio glavni razlog što su ih masovno poklali i imovinu im opljačkali, a kuće sve popalili.
Na stratištu u šumi Brezje ustaše su zaklale 1.100 duša…”[2]
[1] Dušan Bajić, Kotar Vrginmost u NOB-i 1941-1945, str. 763-765.
[2] Petar Zinaić, Genocid na Kordunu i okolici 1941-1945, Beograd, 1996. str. 401.
Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić
