Dr Đuro Zatezalo: Pokolj na području Rakovice na Kordunu

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

KORDUN

RAKOVICA

Ustaše 19. ustaške bojne pod komandom Milana Mesića, potpomognute ustašama, domobranima i oružnicima iz Rakovice, Drežnika, Vaganca, Slunja i Bihaća 23. jula 1942. godine pohvatale su 255 srpskih seljaka, muškaraca, žena i  djece iz sela Nova Kršlja, Kordunski Ljeskovac, Grabovac i Sadilovac, te su sve opljačkali i sve kuće i gospodarske zgrade zapalili. Od pohvatanih 255, dana 23. jula 1942. poklale su ustaše u općinskoj štali njih 76, muškaraca 70 i jednu ženu, Maru Vuković s petero djece, jednim tek rođenim.

Kata Bosnić Radaković, Stara Kršlja  Rakovica

Krv je tekla u mlazovima i lijepila kosu   

Svjedočanstvo Kate Bosnić  Radaković zapisao sam u njenom selu Stara Kršlja, 26. maja 1962. godine.

,,U četvrtak veče ustaše su nas odvele u opštinsku štalu u Rakovicu. Posebno su zatvorile muškarce, a posebno nas žene s djecom. Bilo nas je mnogo, a štala za sve nas tijesna, tako da su tri puta više ostavili naroda napolju. Počeli su nas tući kundacima tako da smo bili prisiljeni jedno preko drugog na glave padati i ulaziti jedno na drugo u štalu. Muškarci su bili u gornjem dijelu štale, pod krovom u dvije prostorije, a mi žene s djecom ispod njih. Sve smo mogle vidjeti što ustaše rade od naših supruga i sinova. Ustaše su dovodile u jedan pregradak jednog po jednog i klali ih. Prizor je bio je ziv i grozan.

Prije klanja su ih tukli kundacima u rebra sve dok jadni čovjek ispremlaćen ne bi pao na pod. Tada su ga ustaše uz životinjsko cerenje i nasladu klale, onako već poluonesviještenu žrtvu. Krv je s gornjeg dijela štale tekla dolje po nama u mlazovima i lijepila nam kosu, kvasila lice i bojadisala nam krvlju odjeću. Mi smo se zbile s dječicom onako kao krdo prestrašenih ovaca u hrpu, jecale i čekale istu sudbinu.

Zbijale smo se u hrpu, pokrivajući oči rukama da ne vidimo užas što krvoloci rade od naših očeva, muževa i braće. Svi su poklani, osim dvojice koji su se uvukli u sijeno. Zlikovci su noževima i nekim šipkama boli po sijenu i njih tako usmrtile. U jednom donjem dijelu štale ustaše su tukle muškarce jednim debelim kolcem koji je bio naudaran krupnim čavlima tako da su glave od čavala virile van.

Tukli su po njihovim tijelima svuda gdje im se htjelo. U tom predjelu štale sve su poklali kao i one na štali. Djevojke i žene su silovali. Morali smo i tu našu žalost gledati. Sve poklane potrpali su u nekoliko kola i odvezli u jame u Dujića gaju. Od općinske štale do grobnice vukao se crveni trag krvi. Mi, žene i  djeca bili smo cijeli dan u štali u krvi naših najmilijih. Tek sutradan su nas odveli i rekli da nas vode na strijeljanje. Poveli su dugačku kolonu šutljivu i protrnulu.

Ni jedna suza nije kanula iz oka, nije se čuo ni je dan glas molbe. Blijeda povorka žena i djece vukla se putem, a za njom i pokraj nje trčali su Hrvati i Hrvatice iz Rakovice, Grabovca i Lipovca. Cerekali se zlobno, psovali nam srpsku majku i od jadnih žena otimali posljednje vrednije što su još imale kod sebe, kao nešto što ne treba onima koji idu u smrt.

Kada su nas doveli u Grabovac, žene su spirale krv poklanih sa svoje siromašne i poderane odjeće. Sve one koje nisu vjerovale ustaškim lažima iskoristile su njihovu nesmotrenost i pobjegle.

One koje su vjerovale ustašama da će ih pustiti kućama ili nisu bile odlučne da bježe, odvedene su sa drugim još pohvatanim Srbima u Sadilovac i tamo poklane u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i spaljene,

31. jula 1942. godine…”[1]

Nikola Konjević, Nova Kršlja

Do šta smo god došli, palili smo      

„Išli smo u puno akcija kao oružnici i ustaše pod komandom Mesića i pljačkali po srpskim selima. Do šta smo god došli, palili smo, tako da sam ja upalio tri kuće u Staroj Kršlji, a ostali su palili druge kuće i pljačkali imovinu. Nakon nekoliko dana išli smo u žetvu u sva srpska sela.

U Novoj Kršlji, prema Krivodolu, pohvatali smo 10 mladića, Srba, doveli ih do jednoga sijena, metnuli ih oko sijena i onako povezane prisilili da sjednu oko stožine sijena, a mi smo sijeno zapalili te su ovih 10 mladića od velike vatre i patnje poumirali.”[2]

Petar Magdić, Korita

Ja sam poklane ljude tovario u kola i sav sam bio krvav od poklanih

„Poznato mi je da je toga puta (23. jula 1942.) došlo u Rakovicu iz Nove Kršlje i drugih srpskih sela oko 300 muškaraca, žena i djece. Naš satnik Mesić je razdijelio ovaj narod na tri grupe, žene i djecu zatvorio je u dvorište Ilije Uzelca, mlađe muškarce u općinsku štalu, starije u oružničko dvorište. Oko ovoga naroda držala je stražu naša satnija. Mlađi muškarci, koji su bili u štali, preko noći poklani su i odvezeni u Dujića gaj.

Navedene Srbe klali su ustaše: vodnik Pero Bobinjac iz Otočca, Nikola Jerković, Pero Vidaković iz Brinja, Dane Šebalj iz Grabovca, Pero Korica iz Lipovače, Pilja Babić iz Lešća, Dane Hodak iz Selišta, Mića Hodak iz Selišta, Ivan Luketić iz Luketić Korane i još dosta drugih.

Svi navedeni klali su noževima Srbe. Ja sam poklane ljude tovario u kola i sav sam bio krvav od poklanih. Kada sam ih utovario u kola, otpremio sam ih u Dujića gaj gdje smo ih zakopali.. .”[3]

[1] HAK, kut. zločini. Imenični popis žrtava ustaškog zločina  genocida nalazi se u Zborniku 18, Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR-u, Karlovac, 1988, knjiga 2, str. 978 do 1140.

[2] HAK, kut. zločini

[3] HAK, kut. zločini

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com