Bojan Vegara: HLjEB ZA PREMJESIT

Piše: Dušan Bastašić

Tog ratnog ljeta smo pregradili Zujevinu kod opštine i napravili bazen. Kupali smo se i sunčali, te uživali u čarima ljeta. A najviše u primirju, jer već danima ne puca.

Negdje malo iza podne, sjetih se da nisam premjesio hljeb. Mama nam je rekla da ga premjesimo da ne bi zaboravili i da ne pokipi. Često se desi da zaboravimo, ali tog jutra smo se buraz i ja dogovorili da je moj red da ga premjesim.

A i pušilo mi se, pa sam požurio da jednu zapalim u stanu dok nikog nema.

Hladovina u stanu me razgali i uzeh makaze da isječem cigaru koja je u refuzi i duga je metar. A ja sam najviše volio kad te dijele vojsci, jer lako se kradu. Odsjekoh i uzeh muštiklu i upaljač iz džepa. Zapalio sam je u hladovini iza željeznih greda na prozoru i polako sam pušio. Pravio sam kolutove i njima gađao slovo o u mom potpisu napisanom na željeznoj gredi.

Kad sam ispušio isjekao sam sebi još nekoliko tih cigareta i zaštekao ih u plakar gdje mi stoji puška i municija. Tamo mama nikad ne rovi i siguran je štek.

Ušao sam u trpezariju i skinuo tepsiju sa poklopljenog vanjiga u kojem je hljeb. Kako sam spustio tepsiju čuo sam dobro poznat zvuk brovinga, ali nisam bio siguran. Mislio sam da sam tepsijom udario u sudoper. Naperio sam uši i začuo ga ponovo.

Ostavio sam sve i izletio na terasu da vidim gdje puca. Vidim puca po parku i vidim da su svi koji su bili do maloprije na bazenu, polijegali po travi. Pomislih na buraza koji je ostao u parku.

Uze me strah za njega i požurih da vidim gdje je. Izletih ispred zgrade i virim. Broving presta da puca. Osluškujem i gledam kako da preletim ulicu i vidim gdje je Miljan. Ugledah ga u tom kako u pauzi između pucnjave trči prema zgradi.

Odjednom poče ponovo da puca broving. Buraz se sakri u prolazu između nekadšnje muslimanske knjižare i zgrade. Vidim i neke dvije starije žene iza njega. Mašem mu rukom da legne i da sad ne prelazi ulicu, jer puca po njoj kratkim rafalima. Molim Boga da ne krene i da ne počnu granate.

Od njega sam nekih 40 metara i vidim da se uspaničio. Čujem i plač djeteta negdje u zgradi. Pogledah ponovo prema burazu i vidim da čuči i mjerka priliku da krene.

U tom čujem zvižduk granate, vidim Miljana kako leže i bacih se niz stepenice koje vode u podrum. Čim je pukla nekih stotinjak metara niže od nas, provirih da vidim gdje je buraz. Vidim ga leži i podiže glavu da čuje puca li broving. Ne čuje se i on ustade i krenu, a one žene za njim počeše da se deru. Za njim izleti još nekoliko dječaka iz zgrade, koje do tad nisam vidio od one dvije žene i svi se u sekundi nađoše na našoj strani ulice.

Buraz dođe do mene, zagrlih ga, a onda mu rekoh.

-Idi u stan, premjesi hljeb, eto i mene čim ove žene pređu ulicu.

On se nasmija i kaže.

-Tvoj je red da premjesiš hljeb!

Nasmijasmo se i on ode u stan. Mašem onim ženama da krenu, jer broving vjerovatno mjenja redenik. One ne čuju od marama na glavi i u žestokoj su panici. Izlazim ispred ulaza i derem se na njih da bježe i sklanjaju se. Čuše me i krenuše. I samo što u prvi ulaz uđoše poče kanonada granata. Iza sebe čujem brata koji se vratio iz stana i dere se na mene.

-Ulazi budalo u haustor, pusti žene!

Uletih u haustor i rekoh Miljanu:

-Ne čuju ništa, vidiš da imaju marame!

On se nasmija i reče mi.

-Ubiće te mama ako joj neko kaže šta radiš.

Uđosmo u hodnik stana, a on mi reče.

-Idi peri ruke, valjao si se po prašini na stepenicama, a dole pišamo svi, i mjesi hljeb.

Nasmijah mu se i on meni, sretni što smo na sigurnom.

Od istog autora:

Bojan Vegara: NAJMLAĐI LOGORAŠ SILOSA

Bojan Vegara: ĐED DRAGO

Bojan Vegara: Logor Silos – sarajevski Aušvic