Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Hljeb je tijelo Hristovo, rekao mi je davno đed. Upamtio sam to i vjerujem u to čitav svoj život.
A đed je uvijek meo mrvice i stavljao na prozor da se i ptice zaslade. Govorio nam je da se hljeb uvijek djeli sa ljudima koji ga nemaju i sa ostalim živim stvorovima, jer nama ga Bog daje i mi smo dužni dati ga svima koji ga nemaju.
Ostalo mi je u sjećanju, kad babi dođe sestra Jelka uoči Nikoljdana, da šaraju Krsni hljeb.
Skoro ritualno bi oprale ruke, iako su do tada njima samo ostala jela pravile i onda bi se kratko pomolile i počele da šaraju hljeb. Radile su to pažljivo i posvečeno, kao da se radi o najosjetljivijem i najvrjednijem blagu.
Uvijek su pričale iste priče o brašnu po koje je išla njihova majka Cvjeta u Vojvodinu, vozom za vrijeme NDH. Tamo je brala kukuruz mejsec dana, a onda bi donijela u Hadžiće vreću brašna.
Morala jadna prababa, bila udovica. Petero djece, a sve jedno drugom do uha. Ona još udovica odlikovanog junaka iz Velikog rata i majka u borbi stradalog četnika.
Pričale su njih dvije i o noći kad se prababa vratila i kad su čekale taj prvi hljeb da se ispeče, a ustaše se napile na bunkeru iznad kuće. Taman što su izvadile hljeb, morale su bježat od pijanih ustaša. Ponijele hljeb i bile u šumi dvije noći, dok je ustašama rakije trajalo. Obje kažu, da nikad ništa slađe u životu pojele nisu od tog hljeba.
U ovom ratu koji i ja pamtim baba Jelka je žrtvovala život zboh nade da će koru hljeba dobaciti sinu Đorđu i đedu Mlađenu. Kuća joj bila uz ogradu logora Silos u Tarčinu kod Sarajeva. A njih dvojica u Silosu zatvoreni. Gladni, prebjeni poniženi. U životu ih drži trećina kriške hljeba dnevno.
Babu Jelku su tukli stražari i komšije. Bacala im hljeba preko ograde. A baba Jelka umrla od muke, jer nije htjela na razmjenu zbog nade da će striki Đoki i đedu Mlađenu dobacit krišku hljeba.
Mnogo godina poslije rata, pričao mi jedan logoraš, kako nikad slađeg zalogaja nije okusio od Jelkinog dobačenog hljeba. U sve te priče o hljebu uvjerio sam se u ratu i u onom duplom obruču oko Srpskog Sarajeva, kada nije bilo ničega ukusnog osim hljeba. Te kad bi htjeli da zasladimo, uzeli bi okrajku vruća hljeba i sladili se poslije Ikara i raznih starih konzervi iz bjelosvjetskih magacina.
Taj hljeb nam je bio toliko sladak, da sam mislio da nam ga sam Bog daje. Nisam bio daleko od istine, jer brašna nam nije zafalilo i uvijek je odnekud dolazilo. Ostala mi je urezana priča našeg sveštenika, koji nam je predavao vjeronauku u ratu. Pričao nam je u školi priču koju je čuo od Mitropolita Nikolaja, kad je on dolazio da nas obiđe u tom duplom obruču.
Rekao je da je Mitropolit govorio o nekom mladiću kojeg je otac zavjetovao, da nikad ne baca hljeb. A taj mladić za taj očev savjet nije mario mnogo, dok nije počeo rat. U ratu je skupljao svaki višak hljeba i svaku koru i mrvicu. Ostavljao ih je u ranac i nosio sa sobom kao neku amajliju očevu.
Jednom priliko u nekoj akciji taj mladić bi opkoljen sa svojim drugovima. Danima su ostali u obruču, a hrane je nestalo prvi dan. Kako ih je morila glad taj mladić je počeo svima da dijeli stari hljeb. Kvasili su ga i gutali kao da je najslađi kolač. Kad su pojeli i zadnji zalogaj tog hljeba, stigla im je pomoć i svi su izašli živi i zdravi iz tog neprijateljskog obruča.
Mitropolit je rekao, da ih je sve spasilo to što je taj mladić poštovao hljeb i da je taj hljeb imao silu Božiju i sačuvao ih od smrti i gladi. I kako kaže Mitropolit, ispunio je očev zavjet i Gospod ga je izbavio, kao i sve one koji toh hljeba okusiše.
Kasnije sam slušao od naših logoraša iz Silosa kako su sanjali hljeb i jeli ga u snu, a sutra se budili siti. Pričali su mi i kako su skupljali svako zrno pšenice kad bi je istovarali na prislinim radovima, pa bi je tucali i jeli, te od nje snagu dobijali.
Posebno mi je ostala u sjećanju priča koju mi je pričao pokojni đed Drago, kako su mjesecima dobijali samo pola kriške hljeba u tim muslimanskim kazamatima. A onda kad ih je neki upravnik logora postrojio i upitao, ima li ko šta da kaže, svi su ćutali. Javio se đed uz negodaovanje svih drugih zatvorenika, jer su se bojali batina i rekao mu.
-Da ti je rahmetli dedo živ, siguran sam da bi imali bar čitavu krišku hljeba.
Sutra dan su dobili čitavu krišku hljeba i to je mnoge spasilo od smrti. A đed je od svoje kriške ostavljao i davao mladim momcima koju su bili na izmaku snage i tako ih oporavljao da ne umru od gladi.
Upamtio sam i jednog silnog čovjeka, što je uvjek psovao hljeb i dizao galamu, jer mu ga žena ne pravi po njegovoj volji. Ubila ga granata dok je po brašno išao. Umro je sa punim ustima brašna.
Čuo sam još mnogo priča o hljebu i tradiciji poštovanja prema njemu kod nas Srba, ali i mnogo puta kroz život, uvjerio se da kad se poštuje hljeb, sve drugo samo dođe i da svaka nevolja od toga bude lakša.
Danas gledam ljude kako se prema hljebu odnose i kako ga bacaju gdje stignu, te me sve to rastuži.
Jer, takvim odnosom prema hljebu u sebi ubijamo svaku milost i prizivamo vremena u kojima ćemo saznati šta je zalogaj hljeba i kolika mu je vrednost.
(Napisano 2023. godine)
Izvor: Bojan Vegara – Fejsbuk stranica
Od istog autora:
Bojan Vegara: RECI ĆAĆI DA TRAŽI KAMION
Bojan Vegara: MITIG NA KRAJU RATA
Bojan Vegara: JEDAN SKORO PA MIRAN DAN
Bojan Vegara: MUJICA I BROVING
Bojan Vegara: Dok sam živ boriću se protiv svakog ko umanjuje i zatire naše Svete Mučenike
Bojan Vegara: Nikada nećemo zaboraviti ko smo, odakle smo i ko su nam komšije
