Bastašić: O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (3)

Ne treba nas impresionirati i iznenaditi misionarska uloga Vladike Jovana Ćulibrka u poduci naroda serbskog o Holokaustu i njegova sve otvorenija naklonost prema toj temi, pošto preosvećeni slovi za velikog stručnjaka za Holokaust.

Piše: Dušan J. Bastašić

Magistarske studije iz jevrejske kulture pohađao je u Spomen-ustanovi Jad Vašem i na Jevrejskom univerzitetu u Jerusalimu, a magistarski rad „Istoriografija holokausta u Jugoslaviji“ odbranio je kod dr. Davida Bankiera, tadašnjeg šefa Međunarodnog instituta za proučavanje holokausta u Jad Vašemu. Trenutno priprema doktorat iz iste oblasti sa dr. Joavom Gelberom. Vladika je dobitnik prestižne nagrade „Golda Meir“ za 2004. godinu.

Nema ništa čudno u tome da naučne institucije podržavaju i protežiraju svoje dobre studente i doktorante. A kada se naučni poklope sa nekim drugim interesima, onda nije čudno da se, zahvaljujući Jovanu Ćulibrku, u ključnim srpskim institucijama za izučavanje genocida neuporedivo veća pažnja poklanja izučavanju, dokumentovanju, memorijalizaciji i obrazovanju o Holokaustu.

Teško je razumljiva i zabrinjavajuća činjenica da institucije srpskog naroda koji je strašno postradao u zločinu genocida počinjenog od Nezavisne Države Hrvatske, svoje, ionako, oskudne materijalne i ljudske resurse stavljaju u funkciju izučavanja, kulture sjećanja i izgradnje svijesti o strahotama Holokausta jevrejskog naroda. Pojam Holokaust se, naime, koristi isključivo za stradanje jevrejskog naroda.

A koje su to institucije – svjetovne i crkvene, u čijoj kompetenciji je ova oblast u kojima ključnu ili veoma značajnu ulogu ima vladika Jovan Ćulibrk, a za koje „običan“ svijet skoro da i nije čuo a trebao je:

1. Muzej žrtava genocida – predsjednik Upravnog odbora vladika Jovan Ćulibrk;
2. Odbor za Jasenovac i ostala stratišta svetog Sabora SPC – predsjednik Odbora Vladika Jovan Ćulibrk;
3. Komisija za utvrđivanje programske koncepcije i davanje prijedloga modela upravljanja Memorijalnim kompleksom na „Starom sajmištu“ – predsjednik komisije vladika Jovan Ćulibrk;
4. Srpski memorijal – jedan od osnivača vladika Jovan Ćulibrk;
5. Koordinator saradnje između Vojnog arhiva Srbije i Arhiva Jad Vašema – vladika Jovan Ćulibrk;
6. Ne treba posebno pominjati da je Jovan Ćulibrk i episkop pakračko-slavonski na čijem se području nalazi najveće stratište srpskog naroda iz vremena NDH – Jasenovac.

Funkcija predsjednika Upravnog odbora Muzeja žrtava genocida nikako nije crkvena ili sveštenoslužiteljska, nego svjetovna i politička. U njegovoj nadležnosti je, između ostalog, i predlaganje direktora Muzeja (već nekoliko godina na čelu Muzeja je vršilac dužnosti) i pravo glasanja pri izboru predsjednika.

Da podsjetimo kada je i zašto osnovan Muzej žrtava genocida u Beogradu:

Pokretač ideje i osnivač bio je dr Milan Bulajić, čovjek čije se ime u krugovima stručne javnosti gotovo ne smije ni pomenuti, jer se uvijek nađe neko da odmahne rukom ili ospe paljbu osporavajući njegovu stručnost i cjelokupno djelo.

Dr Milan Bulajić je, između ostalog, bio međunarodni stručnjak za genocid, internacionalni ekspert za izučavanje genocida sa gledišta međunarodnog prava, istoričar i istoriograf genocida, kao i jugoslovenski diplomata u oblasti međunarodnih odnosa i međunarodnog prava. Dr Milan Bulajić bio je i osnivač Fonda za istraživanje genocida, jedan od osnivača i prvi koordinator Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu, kao i zamjenik predsednika odbora SANU za sakupljanje građe o genocidu nad srpskim i drugim narodima u Dvadesetom vijeku.

Bio je pokretač ideje, i zajedno sa prof. dr Bernardom Klajnom organizator Prve međunarodne konferencije o Jasenovcu u Njujorku 1997. godine. U svojstvu stručnjaka za genocid je učestvovao na suđenjima hrvatskim i njemačkim ratnim zločincima iz vremena Drugog svjetskog rata, te na suđenjima hrvatskim ustaškim organizacijama i pojedincima za terorizam počinjen protiv Jugoslavije u inostranstvu u periodu između 1945. i 1992. godine.

Ime dr Milana Bulajića nećete naći na naslovnoj strani zvaničnog sajta te institucije, nego u rubrici „Zaposleni, podrubrika“: Bivši zaposleni. Tu nećete naći njegov životopis i djelo, kao i ono što je učinio za Muzej.

Njemu, pokretaču ideje i osnivaču Muzeja „glava se počela skidati“ na Trećoj međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu, (pogledaj strane 39-45 Zbornika) održanoj u Jerusalimu krajem decembra 2002. godine.

Već sljedeće. 2003. godine Bulajić je bio razriješen dužnosti direktora Muzeja.

Zanimljivo je da je završnu kratku sesiju o Bulajićevom grijehu, na Okruglom stolu održanom u Banjaluci 16. aprila 2005.  moderirao tada jeromonah Jovan Ćulibrk.

Trebalo bi mnogo prostora da bi se prikazalo životno djelo dr Milana Bulajića, a ovo nije prilika za to, jer je tema – nečije nečinjenje i zločinjenje, a ne dobro činjenje po kome treba pamtiti pokojnog čika Milana.

Muzej žrtava genocida je osnovan „radi trajnog sećanja na žrtve genocida nad Srbima, prikupljanja, obrade i korišćenja podataka o njima i ostvarivanju obaveza iz Međunarodne konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida“.

Pošto je riječ o jedinoj instituciji te vrste u Srbiji, koja svakako ima stratešku ulogu u očuvanju identiteta srpskog naroda, jasno je da je kadroviranje, kako Upravnog odbora i direktora tako i zaposlenih radnika Muzeja od ključne važnosti za rad na realizaciji Statutom zadatih ciljeva.

Da li je slučajno da se na čelo Upravnog odbora jedne takve i tako važne institucije, pored desetina renomiranih srpskih istoričara, univerzitetskih profesora, doktora nauka i magistara, postavi sveštenoslužitelj koji je studirao južnoslovenske jezike (u Zagrebu) i diplomirao na Katedri za stilistiku, diplomirao na teologiji radom o Nikonu Jerusalimcu, a završio magistarske studije iz jevrejske kulture?

Dobro, znamo da se ništa ne dešava slučajno, a u ovoj stvari to se svakako nije tako desilo.

„Muzej žrtava genocida treba uskoro da preraste u veliki memorijal koji se nalazi na beogradskom Sajmištu. To se radi i u saradnji sa Svetim sinodom, a na čelu državne komisije Srbije koja rukovodi pretvaranjem Starog sajmišta, njemačkog logora u Memorijal, nalazi se episkop slavonski“.

Ovo nisu moje riječi, nego uz slavodobitni smiješak izgovorene riječi Jovana Ćulibrka na predavanju u Bijeljini održanom prošle godine (kliknite na link da pogledate video – izjava na 1:14:50 ).

S tim u vezi, na prvom zasjedanju Komisije za utvrđivanje programske koncepcije i davanje prijedloga modela upravljanja Memorijalnim kompleksom na „Starom beogradskom sajmištu“, novoimenovani predsjednik komisije je predložio:

„Za ovako ogroman posao trebalo bi da se izvrši uvid u međunarodne standarde koji postoje i možda da se formira međunarodno savetodavno telo koje bi se brinulo o tome da Staro sajmište bude ravnopravan deo svetske zajednice memorijala, kao što su recimo Poklona gora u Moskvi, Jad Vašem u Izraelu, Memorijal Dahau i tome slične institucije“.

Sada je jasnije i zašto je nedugo nakon imenovanja, novom predsjedniku Upravnog odbora Muzeja, na njegov poziv u goste stigao Efraim Zurof koji se nakon toga sa Ćulibrkom (predsjednikom komisije za utvrđivanje programske koncepcije i davanje prijedloga modela upravljanja Memorijalnim kompleksom na Starom sajmištu), uputio na mjesto nekadašnjeg koncentracionog logora.

Ne čudi ni da su se na jednoj od prvih sjednica Upravnog odbora Muzeja, na dnevnom redu našle dvije važne tačke. Prva se odnosila na promjenu pojedinih članova Statuta, druga o novostima u vezi sa Starim sajmištem.

Pretpostavljam da je promjena Statuta neophodna da bi se i formalno-pravno omogućilo „prerastanje“, fuzija, spajanje, utapljanje, kako god vam se svidjelo, Muzeja u „memorijal“ Staro Sajmište.

Po svemu sudeći, na Starom sajmištu, na području nekadašnjeg njemačkog logora koji se prostirao na području Nezavisne Države Hrvatske, biće podignut memorijal, centralni Muzej Holokausta u Srbiji.

Nema ništa sporno u tome da Srbija, pored mnogih drugih zemalja u svijetu dobije Muzej Holokausta. Norveška, na primjer, čijih je oko 770 stanovnika Jevreja stradalo u Holkaustu, ima veleljepan Muzej Holokausta, pa zašto ne bi i Srbija podigla Muzej u znak sjećanja na mnogo veći broj Jevreja koji je postradao tokom Drugog svjetskog rata, bilo na području koje obuhvata današnja Srbija ili u nekom od drugih nacističkih logora?

Ne sumnjam u to da će, pored finansiranja troškova međunarodnog savjetodavnog tijela, država Srbija pokriti i daleko najveći dio troškova projektovanja, izgradnje i opremanja Muzeja Holokausta.

Sumnjam da će se za finansiranje angažovati sredstva Jevrejske zajednice Srbije, od, na primjer, prodaje nekih od nekretnina dobijenih po osnovu nedavno usvojenog zakona u Skupštini Srbije ili onih 950.000 evra koje će ta zajednica po osnovu istog zakona dobijati godišnje u sljedećih 25 godina.

Trasiranju prerastanja Muzeja žrtava genocida u Muzej Holokausta u Srbiji, svakako će doprinijeti i predstojeća trodnevna međunarodna konferencija: „Holokaust u Srbiji i širi plan za uništenje evropskih Jevreja“ koja će se održati u Beogradu u okviru međunarodnog projekta Eskalacija u Holokaust: od streljačkih vodova do dušegupke u logoru Sajmište; dve faze Holokausta u Srbiji. Jedan od panelista na konferenciji na kojoj nije predviđeno ni „zuc“ o genocidu nad Srbima je Jovan Ćulibrk.

Veoma je sporno da Srbija i srpski narod u cjelini, izgube svoj Muzej žrtava genocida.

Tome bi se svakako u Upravnom odboru Muzeja žrtava genocida suprotstavio predstavnik Sabranja udruženja potomaka i poštovalaca srpskih žrtava u 20 vijeku.

Na žalost, tamo tog predstavnika nema pošto se na molbu Sabranja, predsjednik Skupštine Muzeja žrtava genocida nije udostojio ni odgovoriti.

Nastaviće se…

Autor je predsjednik Udruženja „Jadovno 1941.“

Vezane vijesti:

O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (1)

O činjenju, nečinjenju i zločinjenju (2)

Umeljić: Zašto se niti ne dotičete trećeg velikog genocida u senci 2. svetskog rata, Srbocida hrvatske države 1941-1945?

Pismo Episkopu slavonskom Jovanu Ćulibrku povodom Dana sjećanja na Jadovno 1941.

Pismo Episkopu Jovanu Ćulibrku