Dvije decenije nakon ostvarenja „tisućljetnog sna“ o nezavisnoj državi svjedočimo hrvatskom buđenju i shvatanju da se snovi i java bitno razlikuju. Nakon što je Hrvatska postala „punopravna“ članica Evropske unije događaju se poprilično iracionalne promjene kakve je unutar tog društva i šireg okruženja malo ko očekivao. Van svake sumnje današnja Hrvatska tavori sa problemima identitetske prirode. Međutim, problemi ne proizilaze iz identitetske nedovršenosti, nego iz svijesti (ili bar intuicije) da je ovakav kolektivni identitet zasnovan na krajnje pogrešnim osnovama, te da kao takav vodi u bespuća iracionalnosti. Kolektivni identitet je živa materija kakva se uvijek nadgrađuje, razvija i upotpunjuje, no, kad je zasnovan na „lošem temelju“ mora trpiti potrese, eruziju

Paroh barski, protojerej Jovan Plamenac, kazao je za portal IN4S da crkve s dva olatara u Sutomoru ne predstavljaju nikakve simbole zajedništva i sloge lokalnih pravoslavaca i rimokatolika, kako se to često predstavlja u javnosti, već je, tvrdi, u pitanju tendencija prekrajanja istine i istorije ovog kraja. „Odnosi sutomorskih odnosno spičanskih pravoslavaca i rimokatolika jesu tradicionalno dobri i treba takvi da ostanu, i oni se ogledaju u punom međusobnom uvažavanju, ženidbama, udajama, kumstvima, prijateljstvima, i to je veoma pohvalno i značajno. Međutim, dva olatara na hramovima Svete Petke i Svete Tekle nisu nikakva dostignuća zajedništva  već su pridodati, katolički oltari na njima manifestacija i relikti nasilja mletačkih i austrougarskih okupatora.

Piše: Nikola Malović Niko ne spori da je glavni grad Boke – Kotor. Samo neznalice i turisti zarezuju Budvu. Kotor posjećuju misionarski brodovi-biblioteke, posjećuju gej kruzeri, posjećuje ga flotila kruzera i jahti, potom oligarsi, državnici, masoni, špijuni, oberkurve… čime se, dakako, ne treba hvaliti, ali služi kao odličan uvod u to koliko je Kotor, pored toga što je lijep i geografski alogičan, sve vrijeme tema mnogih geopolitičkih ćakula. Preko Kotora Njegoš odlazi u svijet, u Kotoru će ubiti knjaza Danila II Petrovića, a njegovom nasljedniku, knjazu Nikoli, stići će Frojd. Itd, itd. Kotor je glavna luka srednjovjekovne srpske države. I odličan teg klupku zmijah uvezanih s onostranim, koji se ne

Kultura i obrazovanje bili su od 1991. jasan politički projekt koji se uspio implementirati uz blagoslov velikog broja ljudi, edukatora prije svega. Baš kao što su etabliranjem hrvatske države reetablirani endehazijski simboli, poput kune, zastave i državnog grba, tako je reetabliran i endehazijski koncept nacionalne kulture Dubravka Ugrešić još je početkom devedesetih pod nacionalističkim pritiscima napustila Hrvatsku, a udruga U ime obitelji sada bi je izbacila i s popisa školske lektire. To je bio i neposredan povod za razgovor s književnicom koja s amsterdamske distance pozorno prati zbivanja u Hrvatskoj, pa komentira mjesto koje joj (ne) pripada u ovdašnjoj kulturi, nedavne prosvjede za kurikularnu reformu, političku krizu, kontinuitet povijesnog revizionizma…

Povodom teksta „Govori antisrpski da te ceo svet razume”, „Politika“, 6. juna Zoran Ćirjaković* Hije najstrašnije ono što Svetislav Basara skoro svakodnevno piše o Srbima i srpskom društvu. Strašnije je to što smo se na to navikli i oguglali. Slike o nepopravljivo krvožednom i patološkom narodu, koje serviraju Basara i plejada njegovih manje ili više pristojnih istomišljenika, postali su nešto normalno i očekiva­ no, govor mržnje s kojim smo se saživeli. Autorasistički i autošovinistički stavovi su u Srbiji odavno postali i važan vektor društvene mobilnosti. Ono što je poražavajuće jeste da legitimitet ovakvoj dehumanizaciji većine ne daju samo elokventni evroatlantski lobisti i profesionalni građani. Dozvolu je u „Politici” dala i