KAZIVANjE SIMA BOJBAŠE IZ GLUŠACA: U Jasenovcu su mi stradali majka Bosa, baba Mara, brat Milorad, sestra Danica i tetka Milica

Selo Glušci se nalazi u opštini Metković, u dolini rijeke Neretve, na samoj granici sa Hercegovinom. To je jedino čisto srpsko selo na prostoru od crnogorske granice na Debelom Brijegu, pa sve do Zadra, Šibenika i Knina. Pred Drugi svjetski rat brojalo je preko 200 stanovnika, a sada ih tamo ima oko 40.

U logoru Jasenovac stradalo je 90 žitelja ovog mjesta, pretežno žena i djece. Porodice koje tamo žive su: Bojbaše, Pucari, Vukovići, Arnauti, Likići i Stanići, a u zaseoku (koje pripada Hercegovini) su Brstine. Nema nikakve razlike, u mentalitetu, običajima i svim ostalim karakteristikama ovih ljudi, sa ostalim Srbima iz Hercegovine.

Ja sam, kao dijete, doživio ono što niko nije (ili rijetko) – počinje Simo svoju ispovijest[1]. Kada je rat počeo (1941) imao sam dvije godine, a brat tri mjeseca. Došle su ustaše u ljeto 1941. godine da kupe Srbe. Moj ćaća i majka su se uspjeli izvući, vodeći sa sobom nas djecu. Krenuli su u jedno hrvatsko selo, đe je ćaća imao jednog prijatelja, koji se zvao Perica Nikoletić. Svi su se rasplakali kada smo došli kod njih na vrata. Sve one koje su ustaše uhvatile u selu odveli su na strijeljanje. Neki su pokušali i da pobjegnu.

Kada su ih poređali pri brdu da ih poubijaju naišao je neki njihov natporučnik Bukvić na motoru, pa ih upita:

– Šta će ovaj narod ođe? Svima se sledila krv u žilama, pa ne mogu ništa da kažu. U tom trenutku je izašla moja strina Petruša i veli njemu:

– Mi smo pravoslavni, a doveli su nas ođe da nas pobiju!

Onda je on rekao:

– Svi ovi  ljudi da idu svojim kućama!

Naišlo je i njegovo teretno auto sa vojnicima, kojima je naredio da čuvaju selo od hercegovačkih ustaša. Dolazile su kasnije ustaše iz Hercegovine, ali nisu nam mogli ništa, od ovih vojnika. Nekog  ustašu Raiča iz Hercegovine ubio je Krešo Ivanković, jer je nasrnuo na Srbe. Ostali su se povukli za Hercegovinu. I tako se to smirilo.

Znalo se da će, kad tad, doći ponovo ustaše iz Hercegovine. I došli su 1942. godine da opljačkaju naše selo. Krenuli su iz Dračeva, ali je naša straža sa brda primjetila to. Sa našima je komandovao Lazar Brstina. Zvao ih je da se vrate i da ne mogu dalje. Oni to nijesu poslušali, već su se razvili u strijelce. Naši su zapucali po njima i ubili im jednog konja. Vratili su se nazad.

A, 1943. godine krili smo se i spavali u jednoj jami, nas desetak (moj đed, otac, stričevi..).

Jedno jutro napuštaju jamu đed i drugi, a ostali smo samo ja i ćaća. I pošto niko ne dolazi da nam se javi (već duže vrijeme), otac me pita da li smijem ostati sam da on ode u selo, oko 4 kilometra odatle, da vidi šta se dešava. Ja kažem da smijem. On je poš’o jedno sto metara od jame, pa se onda vratio da vidi da li ja plačem.

Nakon toga je otiš’o kući, đe su moji brali grožđe (imali smo puno vinograda). Rek’o je svima da me ostavio u jami.

A oni svi na njega:

– Zašto si ga ostavio?

On se onda vratio i sa razdaljine od jedno 80 metara zove mene. Ja čujem da me zove, ali ne poznam glas i nisam se javio. On je mislio da sam zaspao. Siš’o je dolje i vidi me u kraju jame, đe sam pobjeg’o i da nespavam.

Kaže mi: – Što se ne javiš, magarac jedan, kad čuješ da te zovem?

Ja sam poč’o plakati i velim mu da se nisam odazvo, jer u jami odliježe kao da nije tvoj glas. Onda se i on rasplakao.

Simo Bojbaša je prvo dijete kršteno u crkvi Svetih Petra i Pavla u Glušcima. Crkva je građena u periodu od 1929 do 1939. godine

Do 1944. godine su nas malo ostavili na miru. A onda su došle ustaše da pokupe sve iz sela (uglavnom žene i djecu). Bilo je to u septembru mjesecu. Ja sam čuv’o jarad sa jednom tetkom u ogradi. Došla su četvorica ustaša i sproveli i nas i jarad u selo. Tu su već svi bili na okupu. Onda su nas doveli do sela Dubravica, đe su čekali kamioni. Neko je i pobjeg’o uz put. Ja nijesam mog’o, jer sam bio mali. To je selo komšijsko, ali nam nisu dali ni vode. Odatle su nas potovarili u četiri vojnička kamiona i odvezli u Metković. Tamo je bio zatvor. Kad smo se pojavili u Metkoviću, začula se vriska i veselje, kao da vode zarobljene vojnike, a ne žene i djecu.

Moja majka je vidila (osjetila) da tu nema šale, pa mi je rekla da se neprimjetno izvučem iz zatvora i odem kod jednog đedovog prijatelja Save Šakote iz Kozica, koji je u Metkoviću imao radnju. Ja sam se, da me niko ne vidi, provukao iz zatvora, ali ga nisam znao naći. Lutao sam gradom sve dok me jedan ustaša nije trefio i ponovo vratio u zatvor. Ja sam se opet sjutra izvukao i nisam našao tu kuću, pa su me opet vratili u zatvor.

Tri dana smo tu bili, a onda su svi upućeni u Jasenovac. Ja sam se u zadnji čas izvukao uz jednu ženu, koja je znala đe stanuje Šakota. Pokazala mi je kuću i tu sam naš’o Šakotu. Bio sam kod njega tri dana. On me nije smio držat dalje, već me je dao Mati Makaru, Hrvatu, prijatelju moga đeda. On me je sa svojom šćerkom proslijedio za Mostar. Rođak moj je bio samnom. Jedne prilike sam iš’o kod njegove majke, moje tetke, koja je pobjegla od ustaša i sretnem strica Niku; vozi hranu zatvorenicima na kolicima. Kad sam ga vidio jako sam se obradovao. Pošto on tuda vozi često, kaže meni da mu se ne javljam, jer će me ustaše ubiti, ako to vide.  I nisam mu se više javljao.

Došla je i 1945. godina i pad Mostara. U tim jedinicama je učestvovao i moj ćaća, i neko mu je kaz’o da sam tu. Naš’o me je i donio mi je onaj njihov hljeb, veći od mene, i ja sam ga pojeo. Poš’o sam sa njim u njegovu jedinicu i tamo sam se šalio sa vojnicima. Tu smo bili sedam dana. Njegov komandant je svaki dan tražio da  ja dođem u jedinicu i da se šalimo. Otolen su oni krenuli za Zelengoru, a ja sam ost’o. Moj đed je znao da sam ja tu, pa je došao po mene i vratio me kući.

Oni koji su odvedeni u Jasenovac, tamo su i ubijeni. Među njima su bili: moja majka Bosa, baba Mara, brat Milorad od tri godine, sestra Danica od šest mjeseci i teta Milica.

prof. dr  Jovo Radoš

Izvor: Slobodna Hercegovina

[1]  Zapis o Simovom kazivanju, koji je načinjen  prije petnaestak godina, pronašao sam ovih dana u mojim spisima