1941. u Glini : istorijski izvori o rušenju glinske Bogorodič­ine crkve

Drugi svjetski rat i splet istorijskih okolnosti doveli su do sloma Kraljevine Jugoslavije i stvaranja ustaške Nezavisne Države Hrvatske, koja je ideološki i politički bila dio „Novog evropskog poretka“ pod dominacijom nacističke Njemačke.

Nedugo zatim, ustaška država počinje s provođenjem politike uništenja nepoželjnih nacionalnih, vjerskih i „rasnih“ dijelova stanovništva, odnosno Srba, Židova i Roma (npr. donošenjem Zakonske odredbe za obranu naroda i države od 17. travnja 1941., kojom je ozakonjen teror i određene državne institucije koje će teror provoditi), a sve u cilju stvaranja „etnički čistog hrvatskog prostora“.2

Tako već u proljeće i ljeto 1941. Glina postaje poprište masovnih ustaških zločina nad srpskim stanovništvom,3 koji će traumatizirati ovaj banijski gradić sve do današnjih dana.4 Premda je masovno ubijanje Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi u ljeto 1941. dobro dokumentirano, još uvijek nisu poznate sve okolnosti oko rušenja crkve.5 Stoga je zadaća ovog priloga da pruži uvid u manje poznate i dosad nekorištene povijesne izvore, eventualno ukaže na važnost daljnjih znanstvenih istraživanja ovog masovnog zločina, koji je postao jedan od najvećih simbola stradanja Srba u NDH.

* * *

„Sada se ruši grčko-istočna crkva u Glini. Na njoj se nalaze tri zvona u vrlo dobrom stanju“, pisao je 18. kolovoza 1941. Božo Pavlov 6, upravitelj rimokatoličke župe Gora kod Petrinje, u dopisu kojeg je naslovio Državnom ravnateljstvu za Ponovu u Zagrebu.7

Potom se osvrnuo i na svoju župnu crkvu u selu Gora: „Sa zvonika ove crkve digla je Austrija dva velika zvona. Župljani su više puta bili odlučili nabaviti nova, ali zbog loših materijalnih prilika su morali odustati. Župa ne bi mogla dati nikakovu odštetu, jer je jako siromašna, k tome je u derutnom stanju. Toplo se moli ugledni naslov da izađe ususret poniznoj molbi naroda i da opredjeli dva zvona za crkvu u Gori.

Crkva je vrlo ugledna i znamenita i po položaju i povijesnoj starini, pa bi joj i odgovarala zvona za koja se moli. Upućujući molbu u ime svih vjernika, vjerujemo da ćete nas uslišati, te iskreno ističemo da smo – Za Dom spremni“. U potpisu: Božo Pavlov, upravitelj župe. Pečat: Podarcidjakonalni ured u Gorama.

Masovna ustaška ubijanja Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi u ljeto 1941., koja su praćena uništavanjem svih tragova srpskog postojanja u Glini, njihove duhovne i materijalne kulture, a iznad svega, njihovog vjerskog identiteta, očito nisu bila prepreka da Božo Pavlov, sekularizirani franjevac porijeklom s otoka Brača, napiše dopis ustaškim vlastima i moli za dva zvona s Bogorodičine crkve u Glini.8

Štoviše, on je tog 18. kolovoza 1941. napisao još jedan dopis, i to Velikoj župi Gora sa sjedištem u Petrinji: u njemu prilaže dopis kojeg šalje u Zagreb te ljubazno moli za preporuku. Ujedno moli da se njegov predmet „što prije riješi, jer će zvona biti uložena, pa bi ih mogao neko i otštetiti.“

Potaknut ovim dopisom, podžupan Velike župe Gora u Petrinji, Joso Rožanković, 27. kolovoza 1941. piše Državnom ravnateljstvu za Ponovu u Zagrebu i predlaže da se molba rimokatoličkog župnog ureda u selu Gora uvaži („Predlažem prednju molbu rkt. župnog ureda u Gorama s preporukom na uvaženje“). Dopis je zaprimljen 1. rujna 1941. i prosljeđen Vjerskom odjelu Ponove, koji je bio nadležan za imovinu Srpske pravoslavne crkve. Već sutradan, 2. rujna 1941., Kotarska oblast u Glini izvjestila je Veliku župu Gora u Petrinji o stanju otpreme „crkvenih slika i zvona oduzetih u pravoslavnoj crkvi u Glini“.9

U kratkom dopisu „izvješćuje se da je u predmetu navedenoj crkvi oduzeto i to: 24 komada velikih crkvenih slika, jedan luster, jedan drveni manji bronzirani križ, četiri velike crkvene zastave, jedno nebo, tri komada litija, tri slike od oltarnika, jedan okvir od oltarskih vrata, jedna vrata od oltarnika, četrdeset komada manjih plehnatih slika, dva prazna velika drvena pobrončana kastla, isto tako dva mala drvena kastla, zatim tri velika crkvena zvona i to: Veliko u težini od po prilici 20 mtc. srednje 15 mtc. te manje zvono od po prilici 10 mtc. težine, zatim bakra u težini 190 klg.

Moli se naslov da bi za prevoz ovih stvari poslao jedan kamion budući da ova oblast nema prevoznih sredstava, a niti mjesta gdje bi odnosne stvari duže smještene bile“, piše kotarski predstojnik u Glini, Dragutin Imper. 10

Ovaj dopis zaprimljen je u Petrinji još istog dana, 2. rujna 1941. Nakon izvjesnih konzultacija, Kotarska oblast u Glini dobila je uputu da po pitanju crkvenih slika i zvona oduzetih u glinskoj pravoslavnoj crkvi „izvjesti Državno Ravnateljstvo za Ponovu u svrhu daljnje raspoložbe, a isto tako glede potrebnih novčanih sredstava u koliko su takova potrebna za daljnji rad oko rušenja crkve“, stoji u odgovoru kojeg je 6. rujna 1941. potpisao podžupan Rožanković.11

Kakva je bila daljnja sudbina otetih i opljačkanih predmeta iz porušene pravoslavne crkve u Glini pokazat će daljnja istraživanja, premda se na jednom od ovih dokumenata nalazi rukom pisana bilješka službenika Ponove da je predmet riješen u Zagrebu, 14. listopada 1941. („Zgb 14. X. 41. Rješeno“ /potpis nečitak/). Pored bilješke stoje i dva pečata: prvi, Državnog Ravnateljstva za Ponovu; i drugi, s natpisom „Iznešeno“, čije je značenje nejasno, ali može upućivati na crkvene slike i zvona s pravoslavne crkve u Glini.

Ove povijesne izvore o glinskoj Bogorodičinoj crkvi, koji dosad nisu bili u historiografskom opticaju, a koji se nalaze u Hrvatskom državnom arhivu, nadopunjuju novinski izvori tog vremena. Tako sisačke Hrvatske novine, koje su bile službeno glasilo Hrvatskog ustaškog pokreta za Veliku župu Gora, u broju od 11. listopada 1941. javljaju da je „zauzetošću župnika don Bože Pavlova uređen konačno vanjski izgled župskog stana u Gorama. Sada se misli prijeći i na popravak zvonika župske crkve, kao i popravak crkvene ograde“.12

No, čini se da je crkveni inventar iz porušene pravoslavne crkve u Glini tada već bio u Zagrebu, zajedno s brojnim predmetima iz porušene pravoslavne crkve Svetog Spiridona u Petrinji i porušene pravoslavne crkve Svetih Arhanđela Mihaila i Gavrila u Kostajnici. Istraživanja govore da je Petrinja tih mjeseci služila kao sabirni centar za kulturno blago srpskog naroda čitave Banije, odakle je transportirano u Zagreb, gdje mu se gubi svaki trag.13

No, ne treba zaboraviti ni činjenicu da je tih dana Veliki župan Velike župe Gora, dr. Mirko Jerec,14 potaknuo pitanje nove lokacije Hrvatskog doma u Petrinji, na mjestu porušene pravoslavne crkve Svetog Spiridona.15 Međutim, ova nakana Velikog župana je otklonjena, kaže postojeća literatura.

Važan zapis o rušenju glinske Bogorodičine crkve ostavio je Slovenac Ivan Rojs, do 1941. policijski službenik u Ormožu, kojeg su njemačke okupacijske vlasti deportirale u Slavonsku Požegu, odakle je stigao u Vrginmost, 27. srpnja 1941.16 U svom Dnevniku, koji se danas čuva u Zgodovinskom arhivu u Ptuju, Rojs je zapisao kako je početkom kolovoza 1941. vidio pravoslavne muškarce, mladiće i ljude, koji su u povorci došli na „pokrst“ u Vrginmost.17

Također je vidio kako ih ustaše kamionima otpremaju za Glinu, dok je o rušenju glinske pravoslavne crkve zapisao sljedeće: „Kad smo se u septembru 1941. mi i vozila vraćali pokraj Gline, neki zidarski majstor s radnicima rušio je pravoslavnu crkvu u Glini i za nagradu dobio je njezinu građu. O tome nam je pričao suputnik koji je u Glini ušao u vlak.“18

Povijesni izvori tog vremena malo govore o masovnom rušenju pravoslavnih crkava, a još manje o masovnom ubijanju srpskog stanovništva u glinskoj pravoslavnoj crkvi u ljeto 1941. Izuzetak je službeni izvještaj Velike župe Pokupje u Karlovcu, koji je dostavljen Ministarstvu unutarnjih poslova NDH i prosljeđen Glavnom stožeru Ministarstva domobranstva NDH, 16. studenog 1942.19

U tom izvještaju dan je osvrt na brojne događaje iz ove i prethodne godine. Konstatira se da „partizani gospodare cijelim područjem vojnićkog kotara“ i „topuskog kotara“, a za širenje ustanka da odgovornost snose glinske ustaše i njihove „previše drastične mjere“ protiv civilnog stanovništva. Navodi se primjer kada su krajem srpnja 1941. u okolici Vojnića, na izazov remećenja javnog reda i mira, odgovorili masovnim ubijanjem „oko 400 žena i ljudi kotara vojnićkog“.

Posljedica toga je da se u šumu odmetnuo „prilično velik broj pravoslavnog pučanstva“, kao i spoznaja da „u to vrijeme padaju prvi napadi na oružničke ili domobranske ophodnje“ i posade. U istom izvještaju dalje se navodi kako je „u susjednom kotaru Vrginmost sredinom ljeta 1941. zabilježen nezgodan izpad baš tih istih Glinskih ustaša“. Tada je učitelj iz Vojišnice Nikica Generalović sakupio „u svome mjestu službovanja i okolnim selima oko 2.000 Srba i poveo ih je pod hrvatskom zastavom u Vrginmost u namjeri, da pređu na katoličku vjeru.

Došavši u Vrginmost bili su ti ljudi tovareni u kamion i odvedeni u Glinu. U Glini su ih po grupama uvodili u crkvu tobože radi prielaza, a u stvari su ti ljudi bili u samoj crkvi svi poklani“. Premda je procjena broja ubijenih previsoka, jer nisu svi ubijeni u crkvi, podaci Velike župe Pokupje jasno pokazuju da je Pokolj Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi presudno utjecao na još veće širenje masovnog ustanka na Kordunu i Baniji, pod vodstvom partizana.

Osim ovih izvora, o rušenju glinske Bogorodičine crkve govori još jedan povijesni izvor, koji je nastao te iste godine, ali u Srbiji pod njemačkom okupacijom. Riječ je o Zapisniku koji je sastavljen pred „Komesarijatom za izbeglice i preseljenike“ u Beogradu 27. veljače 1942., kada su Zorka Radojčević, Danica Sužnjević, Katica Babić, Anđa Radovanović i Eva Eremić dale zajedničku izjavu o ustaškom teroru u Glini u proljeće i ljeto 1941.

Riječ je o udovicama glinskih Srba, čiji su muževi ubijeni u masovnoj ustaškoj likvidaciji u noći s 12. na 13. svibnja 1941. u selu Prekopa nedaleko Gline, njih oko 400 (među njima i glinski paroh i proto, Bogdan Opačić).20 Nakon što je ovim ženama početkom kolovoza 1941. oduzeta sva imovina, protjerane su u Srbiju, bez prava na povratak.

Njihova opširna izjava pred „Komesarijatom za izbeglice“ važna je u onom dijelu gdje se po prvi put iznose detalji o rušenju crkve, koji glase: „Početkom avgusta 1941. godine počeli su ustaše rušiti srpsko-pravoslavnu crkvu u Glini. Rušenje crkve preuzeo je Fajerfer Stjepan, mlinar i ustaša iz Jukinca kraj Gline. Šubarić Stjepan, limar iz Gline, prvi se je popeo na crkveni toranj i srušio krst“.21

Naše spoznaje produbljuje i filmski žurnal Hrvatskog slikopisa Hrvatska u riječi i slici, broj 64, kojim je zabilježen posjet Ante Pavelića Glini, 5. ožujka 1943. U njegovoj pratnji nalazio se i dr. Mirko Puk, član Državnog vijeća, predratni glinski odvjetnik i organizator ustaškog pokreta u Glini te prvi ministar pravosuđa u Vladi NDH, koji se općenito smatra nalogodavcem masovnih ustaških zločina u Glini.22

Filmska kamera snimila je njihovu šetnju glavnom gradskom ulicom, pored porušene glinske pravoslavne crkve. Oduševljen Pavelićevom posjetom, književnik Kerubin Šegvić napisat će u svom Dnevniku da je „Poglavnik jučer bio u Glini, carevini Dra Puka, da hrabri ovo pučanstvo na uztrajnost“.23

Međutim, nakon teških bitaka na Neretvi i Sutjesci, Sedma banijska divizija vratila se u rujnu 1943. na oslobođeni teritorij Banije i početkom siječnja 1944. oslobodila Glinu,24 koja će uz susjedno Topusko imati važnu ulogu u stvaranju zavnohovske Hrvatske.

Nakon što je u kolovozu te iste godine u Glini održan prvi Kongres pravnika antifašista Hrvatske 25, u listopadu 1944. s radom je počela Okružna komisija za ratne zločine Banije, koja će narednih mjeseci pozivati svjedoke i prikupljati dokaze (u većini slučajeva izjave) o brojnim zločinima, koji su počinjeni na području Gline i glinskog kotara, kako bi nadležni sudovi mogli pokrenuti sudske postupke.26 No, ove izjave važne su i za našu rekonstrukciju povijesnih okolnosti pod kojima se dogodilo rušenje glinske pravoslavne crkve.

Dana 10. listopada 1944., u prisustvu sekretara Komisije dr. Aleksandra Goldštajna,27 iskaz je dao Ante Šešerin, star 32 godine, električar iz Gline, koji je izjavio: „Pred crkvom sam vidio toga jutra Stevu Prajdića, opančara iz Jukinca, ustašu, koji je naređivao čišćenje i sam je prao pločnik pred crkvom kao i u crkvi. Njemu su pomagali ustaše u civilu, noseći vodu u crkvu, koja se je čistila. …

Poslije mjesec dana Nikola Vidaković (op. a. – ustaški tabornik u Glini) tražio je u gradu ljude, koji bi preuzeli rušenje crkve, te su taj posao primili Ante Gregurić, graditelj iz Jukinca, sada na radu kod Okružnog NOO Banije i Stjepan Pfajfer, mlinar iz Prekope, sada u Zagrebu.

Oni su dobili financijsku pomoć od NDH u tu svrhu pa su ciglu, crijep i građevni materijal rasprodali seljacima, dok su zvono i lim sa krova predali državi. Ogradu od crkve si je uzeo Nikola Vidaković, a teški kamen oko crkve upotrebio je Pfajfer za branu svoje vodenice (op. a. – na rijeci Glini). Drugo meni ništa nije poznato, a na iskazano možem se zakleti“, rekao je Šešerin.28

Sutradan, 11. listopada 1944., pozvan je Antun Gregurić iz Jukinca, graditelj i član tehničkog odjela Okružnog NOO Banije, 38 godina star, rimokatolik, koji je izjavio: „Kratko vrijeme – nekoliko dana – poslije pokolja došli su u Glinu veliki župan Dr. Mirko Jerec, šef tehničkog odjela Openhajm iz Siska, pa su sa tadašnjim kot. Predstojnikom Imperom riješili srušiti crkvu, odnosno, Openhajm je predlagao da se pretvori u kino ili kakovu drugu javnu ustanovu“.29

Gregurić je Komisiji rekao da je tadašnji glinski župnik, Slovenac Franc Žužek 30, bio protiv rušenja crkve, ali je „odlučeno da se crkva sruši, pa je prema mojim pribilješkama, koje spisu prilažem, crkva rušena od 12.8.1941. i narednih dana. Materijal je prodavan, pa su iz utrška podmirivani radnici i plaće namještenika. Taj su posao po uputi kot. Predstojnika vršili glinski obrtnici, pa sam ja kao graditelj vodio nadzor“, rekao je Gregurić, i dodao: „Ja sam bio u crkvi prije rušenja, pa sam vidio po stubištu u lađi na stubištu ulaza u toranj velike mlazove krvi, i ako je crkva bila prana drugo jutro po klanju, te sam tom zgodom vidio, kako ustaše ljevaju vodu na sva četvora vrata. Zidovi su bili poprskani krvlju a u crkvi bili su razbacani odjevni predmeti žrtava i crkveni uređaj“.

Novi arhivski izvori otkrivaju nove činjenice o rušenju glinske pravoslavne crkve. Danas znamo da je 8. prosinca 1945. u Istražnom zatvoru OZN-e za Baniju osumnjičeni Stjepan Palijan, 36 godina star, rimokatolik, po zanimanju zidar iz sela Skele, kotar glinski, dao izjavu koja potvrđuje dosadašnje spoznaje, ali donosi i neke nove.

Zapisnik o njegovom saslušanju sadrži dio u kojem je Palijan izjavio da je nakon polaganja ustaške zakletve pred logornikom Tiljak Matom iz Gline, „počeo raditi na rušenju pravoslavne crkve, koji posao je bio preuzeo Ante Gregurić iz Jukinca a ja sam radio uz ostale kao radnik. Na tom poslu poznato mi je točno da je u glavnom minao pri rušenju crkve Mato Štajduhar i Ante Gregurić kao preduzetnik donosio je mine i lično prisustvovao minanju iste, koji nas je za posao i isplaćivao. Na tome poslu u glavnom radili su ljudi iz sela Jukinca i Skele“.31

Ovu izjavu nadopunjuje neobjavljeni rukopis Štefančić Dragana, dugogodišnjeg učitelja u Glini, koji je u svojim sjećanjima na ratnu Glinu 1942.–1943. zapisao: „Crkva je otkrivena stajala više od godinu dana. … Građevina je bila jača nego što su predmjevali. Zidovi su bili urušeni napola i tako je ostalo. Poslije dvostrukog pada Staljingrada javila se ideja graditi bunkere u gradu i okolo“, koji bi branili prilaz partizanima u Glinu, nakon čega je domobranski pukovnik Lalić dao Glinu opasati nizom bunkera od cigle s pravoslavne crkve, nakon čega je crkva, po svemu sudeći, porušena do temelja.32

* * *

Od svega što je srpska pravoslavna crkva u Glini posjedovala sačuvana su samo dva mjedena svijećnjaka, koja se danas nalaze u pravoslavnoj crkvi u Majskim Poljanama nedaleko Gline.33 Na mjestu gdje se nalazila glinska Bogorodičina crkva, a čiji su temelji stajali i poslije rata, izgrađen je 1969. godine Spomen dom žrtvama fašizma.34

Međutim, poslije tragičnog i traumatičnog iskustva s početka 1990-ih, glinska lokalna vlast donijela je dvije potpuno nerazumne odluke: prvu, od 23. rujna 1995., da se Spomen dom, koji je izgrađen na mjestu masovnog ustaškog zločina nad srpskim stanovništvom i porušene srpske pravoslavne crkve, preimenuje u Hrvatski dom 35; i drugu, od 21. listopada 2014., kojom se u suštini zabranjuje okupljanje, polaganja vijenaca i paljenja svijeća na tom mjestu.36

Stoga, ako prva odluka glinske lokalne vlasti već pokazuje nedostatak političke inteligencije, onda druga, kojom se zabranjuje komemoriranje nevinih žrtava, predstavlja civilizacijski pad, čiju dubinu je sve teže izmjeriti.

Autor: Igor Mrkalj, 1941. u Glini : povijesni izvori o rušenju glinske Bogorodičine crkve’, Prosvjeta : novine za kulturu, Zagreb, broj 149, april 2019, str. 32–37

NAPOMENE:

(1) Milan D. Ristović, Nemački „Novi poredak“ i Jugoistočna Evropa 1940/41-1944/45. : planovi o budućnosti i praksa, Beograd 2005.

(2) Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945., Zagreb 1977; Ivo Goldštajn, „Nezavisna Država Hrvatska 1941. godine : put u katastrofu“, u: Nezavisna Država Hrvatska 1941.-1945., Zagreb 2009, str. 29–41; Milan Koljanin, „Ideologija i politika uništenja Srba u NDH“, Vojnoistorijski glasnik, Beograd, br. 1, 2011, str. 66–91.

(3) Za masovna ubojstva glinskih Srba (u proljeće 1941.) i masovna ubojstva Srba s Korduna u glinskoj pravoslavnoj crkvi (u ljeto 1941.), vidi: Đuro Roksandić, „Ustaški zločini u glinskom kotaru od 1941. do 1945. godine“, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Glina-Zagreb 1988, str. 283–303.

(4) Slavko Goldštajn, „Otvoreno pismo Predsjednici Vlade Republike Hrvatske Jadranki Kosor : Donesite odluku … potpis koji će ispraviti sramotu iz Gline važan je kao i onaj za ulaz u EU“, Jutarnji list, Zagreb, god. XIV, br. 4666, 9. srpnja 2011, prilog Magazin, str. 34–35; Predrag Matvejević, „Glinska crkva, mjesto strašnog pokolja, zaslužuje da bude zajedničko mjesto memorije“, Jutarnji list, Zagreb, god. XV, br. 5038, 28. srpnja 2012, prilog Magazin, str. 31–32.

(5) Marko Miljanović, „Bogorodičina crkva“, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str. 504–511.

(6) HR-HDA-1076, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 471, 10078/41.

(7) Ponova je kratica za Ured za podržavljeni imetak Odjela za novčarstvo, državnu imovinu i dugove Ministarstva državne riznice NDH, koji je djelovao na području cjelokupne NDH od 1941. do 1945. godine, sa osnovnom zadaćom iseljavanja nehrvatskih elemenata iz NDH kroz narodnu ponovu (Državno ravnateljstvo za ponovu tzv. Srpska ponova) odnosno isključivanje Židova iz gospodarstva NDH kroz gospodarsku ponovu (Državno ravnateljstvo za gospodarsku ponovu tzv. Židovska ponova); Živana Heđbeli, „Ponova : Arhivsko gradivo Ureda za podržavljeni imetak Nezavisne Države Hrvatske“, Ljetopis Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, svezak VI, 2001, str. 511–521.

(8) Za biografiju Bože Pavlova, upravitelja župe Gora od 1941.–1944., vidi: Lojzo Buturac, Osam stoljeća župe Gora, Petrinja 2004, str. 85.

(9) HR-HDA-1076, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 481, 14090/41.

(10) Dragutin Imper, kotarski predstojnik u Glini, koji je nakon 1945. pobjegao u Argentinu, Buenos Aires; vidi posthumno objavljena sjećanja jednog od vodećih ustaša u Glini, dr. Juraja Reboka, „Sjećanja na neke ljude i događaje iz NDH“, priredila i bilješkama popratila Benedikta Zelić-Bućan, Marulić : hrvatska književna revija, Zagreb, god. 33, br. 2, 2000, str. 294.

(11) HR-HDA-1076, Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 481, 14090/41.

(12) „Gora“, Hrvatske novine : glasilo Hrvatskog ustaškog pokreta za Veliku župu Gora, Sisak, god. XVII, br. 37, subota, 11. listopada 1941, str. 5.

(13) Marko Miljanović, „Devastacija pravoslavnih crkava u Hrvatskoj – gornjokarlovačka Eparhija“, Srpski glas, Topusko, god. 2, br. 15, juli 1991, str. 13.

(14) „Jerec, Mirko, veliki župan“, u: Tko je tko u NDH : Hrvatska 1941.–1945., Zagreb 1997, str. 171–172; „Jerec, Mirko, veliki župan Velike župe Gora“, u: Petrinjski biografski leksikon, Petrinja 1999, str. 192–193.

(15) Ivica Golec, Povijest grada Petrinje (1240-1592-1992), Zagreb 1993, str. 426.

(16) Za biografiju Ivana Rojsa, vidi: Rade Bulat, Svjedočanstva iz Petrove gore, Zagreb 1981, 2. izd., str. 116; za širi kontekst, vidi: Ivo Goldštajn, „Iseljavanje Srba i useljavanje Slovenaca u NDH 1941. godine“, u: Med srednjo Evropo in Sredozemljem : Vojetov zbornik, Ljubljana 2006, str. 595–605.

(17) O „pokrstu“ i ustaškoj politici prisilnog pokatoličavanja, vidi: Mark Biondich, „Religion and Nation in Wartime Croatia: Reflections on the Ustaša Policy of Forced Religious Conversions, 1941–1942“, The Slavonic and East European Review, London, Vol. 83, No. 1, 2005, str. 71–116; Igor Mrkalj, „Mamac za smrt : kako je učiteljica Kordunaše umjesto na pokrštavanje odvela na pokolj“, Prosvjeta, Zagreb, br. 132–133, septembar 2016, str. 50–52.

(18) Rade Bulat, Svjedočanstva iz Petrove gore, str. 117.

(19) Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Beograd 1964, Tom V, Knjiga 32, Borbe u Hrvatskoj 1941–1942. godine, Ustaško-domobranski dokumenti, Dokument br. 184, str. 509.

(20) Spasio se samo postolar Nikica Samardžija, koji je nakon rata svjedočio o svom hapšenju, zatvaranju i bijegu sa stratišta; opširnije, vidi: Igor Mrkalj, „Mislio sam samo kako da se spasim : sjećanje na pokolj u Glini“, Prosvjeta, Zagreb, br. 134, novembar 2016, str. 52–55.

(21) Arhiv Jugoslavije, fond 110, inv. br. 249, Izjava Zorke Radojčević, Danice Sužnjević, Katice Babić, Anđe Radovanović i Eve Eremić, Beograd, 27. februara 1942.

(22) Igor Mrkalj, „Tko je bio dr. Mirko Puk, odvjetnik i organizator ustaškog pokreta u Glini“, Prosvjeta, Zagreb, br. 135, decembar 2016, str. 35–42 i br. 136, mart 2017, str. 42–48.

(23) Stjepan Matković i Tomislav Jonjić, „Dnevnik Kerubina Šegvića 1943.–1945.“, Croatica Christiana Periodica, Zagreb, vol. 40, br. 77, lipanj 2016, str. 215.

(24) „Glina u rukama naše proslavljene divizije“, Banijske vijesti, Izdaje Okružni NOO za Baniju, Vanredno saopćenje, 12. I. 1944, str. 1.

(25) „Održan je prvi Kongres pravnika Hrvatske“, Srpska riječ : organ Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a, god. II, br. 20, 21. avgusta 1944, str. 3; Spomenica Prvog kongresa pravnika antifašista Hrvatske, Glina 12-14. kolovoza 1944., Zagreb 1974.

(26) Igor Mrkalj, „Pred Zemaljskom komisijom“, Ljetopis Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, Zagreb, svezak XXI, 2016, str. 163–313.

(27) „Aleksandar Goldštajn, sveučilišni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, pravni znanstvenik i pisac“, u: Hrvatski biografski leksikon, svezak 5, Zagreb 2002, str. 25–26; Jaša Romano, Jevreji Jugoslavije 1941-1945. Žrtve genocida i učesnici Narodnooslobodilačkog rata, Beograd 1980, str. 376.

(28) HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, br. 890, Izjava Šešerin Ante, Glina 10. X. 1944.

(29) HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, br. 890, Izjava Gregurić Antuna, Glina 11. X. 1944.

(30) Igor Mrkalj, „Slovenac među Hrvatima i Srbima: Franc Žužek, župnik u Glini, 1927.–1955.“, Tragovi : časopis za srpske i hrvatske teme, Zagreb, god. 1, br. 1, 2018, str. 124–165.

(31) HR-DASK-765-1, Zbirka sudskih predmeta političkih procesa 1945.-1951., kutija 11, KZP 46/46, Zapisnik o preslušanju osumnjičenog Palijan Stjepana, 8. XII. 1945.

(32) Dragan Štefančić, Glina 1942.-43.-44., neobjavljeni rukopis, Glina 1986, str. 62. Radi se o pukovniku Karlu Laliću, zapovjedniku V. gorskog zdruga, koji je zarobljen 29. svibnja 1943; „U Baniji su zarobljena dva domobranska pukovnika“, Naprijed : organ Komunističke partije Hrvatske, god. I, br. 9, 16. VI. 1943, str. 3.

(33) Milan Radeka, Gornja krajina ili Karlovačko vladičanstvo : Lika, Krbava, Gacka, Kapelsko, Kordun i Banija, Zagreb 1975, str. 250.

(34) „Spomen-dom zavjet bratstvu i jedinstvu. Na velikom zboru naroda Korduna i Banije u Glini govorio M. Tripalo“, Vjesnik, Zagreb, god. XXX, br. 8038, subota, 5. srpnja 1969, str. 1-2; „Zavet bratstva i jedinstva Srba i Hrvata. Prilikom otvaranja Spomen-doma u Glini govorio Miko Tripalo“, Borba, Beograd, god. XXXIV, br. 182, subota, 5. jul 1969, str. 4.

(35) „Općinsko vijeće Općine Glina održalo prvu sjednicu u slobodnoj Glini. Preimenovane ulice, trgovi i ustanove“, Glinski glasnik, Glina, god. I, br. 3, 26. rujna 1995, str. 2–3; za odluku o preimenovanju Spomen doma u Hrvatski dom, vidi: Službeni glasnik Županije Sisačko-moslavačke, Sisak, br. 8, 19. listopad 1995, str. 74.

(36) „Odluka o utvrđivanju mjesta polaganja vijenaca, cvijeća i paljenju svijeća na području naselja Gline“, Službeni vjesnik, Sisak, god. LX, br. 47, subota, 25. listopada 2014, str. 1831.

Autor: IGOR MRKALj

Izvor: BANIJA ONLINE