Zorica Đoković: Na kapiji Raja

Datum objave: subota, maj 26, 2018
Veličina slova: A- A+

To mjesto. Nekada okruženo mješovitom šumom, a sad skoro u potpunosti prekriveno rastinjem i obavijeno tišinom – mjesto. Zaglušujuću tišinu i nesvakidašnji mir tog čudovišnog spoja betona i prirode naruši katkad samo poneka zmija kad savije kroz žbunje iza nekog kamena ili vjetar kad zaljulja visoke krošnje i odnese posljednje suho lišće.

Srušeni spomenik podignut na jami nedaleko od mjesta logora Jadovno. FOTO:Nikola Zajc
Srušeni spomenik podignut na jami nedaleko od mjesta logora Jadovno. FOTO:Nikola Zajc

Valjda ima ptica u tim tamnim krošnjama oko betona prekrivenog mahovinom i lišajevima. Pčele, mada na tom mjestu nema cvijeća, sigurna sam da dolaze. Mom dedi su pčele uvijek dolazile. Mnogo je pčela i meda prešlo preko dedinih ruku. A opet, na kraju ga je sačekao čemer.

To je mjesto na kom je Aleksa posljednji put ugledao svjetlost dana i sjaj zvijezda, posljednji put udahnuo zasićeni avgustovski vazduh i vidio zelena velebitska brda pomislivši na ona sarajevska, među kojima je rođen. Ovde su zauvijek ugasle njegove izmučene oči zabrinute za Mariju-Margu i njihovu djecu Branka, Svetozara, Jovana, Ljubomira – kasnije postradalog u Jasenovcu, Aleksandru i najmlađeg, šestogodišnjeg Zorana.

Aleksa je, kao i mnogi, ubijen tri puta. Prvi put od ustaša. Drugi put od onih koji su odlučili da mrak u jami bude još crnji i da mrtvi iz jame, iako već odavno ućutkani, slučajno ne progovore, pa su krašku jamu punu nevinih Srba zabetonirali. Ubijen je treći put kad je nad zabetoniranom jamom podignut spomenik.

Ne znam kako je spomenik tačno izgledao, ali sam sigurna da nije govorio istinu. Po do tad već ustaljenom običaju vinovnika boljeg, svjetlijeg i pravednijeg, a ni na čem opipljivom i stvarnom, osnovanog sutra, na spomeniku je vjerovatno stajao neki natpis u vezi sa komunistima, domaćim izdajnicima, obligatni pentagram, pardon, petokraka… Sve to ni sa Aleksom ni sa ogromnom većinom drugih žrtava nije imalo veze. Moj se deda pod krstom rodio, pod krstom vjenčao, za drugu nauku, sem Hristove, nije znao. Nasilno je pod kamom stradao, a stavili su mu petokraku na čelo, posthumno, ne pitajući ništa ni njega, ni one koje je ostavio za sobom.

Da li je Aleksa, kao i mnogi, ubijen i četvrti put onda kada je taj nesrećni spomenik na nesrećnoj betonskoj ploči koja skriva jamu punu nevinih Srba, porušen?

Unuci ubica bi da zatru svaki trag nevino ubijenih, pa čak i ružni ideološki spomenik koji je, makar i na takav, neistinit i neprimjeren način, obilježavao to mjesto, jedno od mnogih, nažalost, mjesto zločina i stradanja. Jadovno, ionako daleko i teško dostupno, skriveno duboko u Velebitu… ma, bilo bi bolje da ga nema nikako, misle nečiji unuci.

I zaista, bilo bi bolje da se nije desilo.  O, da je bilo manje zle krvi, bilo bi i manje nevino prolivene! Bilo bi bolje da su velebitske šume i kraške jame ostale čudesni primjerak prirodnih ljepota i jedan od dragulja Božije kreacije.

Ovako, osvećen krvlju novomučenika, Velebit je kamen u temeljima nebeskog Jerusalima, i to onaj koji drži kapiju Raja.

O, sveti novomučenici srpski, na čijim smo molitvama opstali, molite Boga za nas!

Autor: Zorica Đoković

Više od istog autora:

Pismo dedi

Zašto ću poći na Jadovno

Istina mijenja pogled na život i smrt

Sozercanije

Sozercanje (2)

Prvi put s dedom na Jadovnu – Jadovno 1941.

Metajnska litija 2015.

Genocid ili holokaust?

Očekujem da se stav Vlade Republike Srbije prema žrtvama genocida nad Srbima i udruženjima potomaka i poštovalaca tih žrtava u najkraćem mogućem roku poboljša

Povodom Vašeg dopisa koji ste uputili ministru Aleksandru …

Šta očekivati od filma o Jasenovcu u produkciji i režiji stranaca?


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top