Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Komšija me vodi u logor

Datum objave: ponedeljak, maj 31, 2010
Veličina slova: A- A+

Bio je sam početak oktobra ’42. Ljesa je otvorena otkako sam jutros tuda izašao iz dvorišta. Krave prolaze ljesu, prelaze veliku bašču, pa drugu ljesu i skreću u štalu. Ja sam nekako malo zaostao, kad, prije nego što ću skrenuti prema štalskim vratima da povežem krave, iz naše kuće izađe Pepa Moćnik. Vrata kuće su širom otvorena. Oba krila. U kući se prema svjetlu prozora vide neki ljudi. To me uplaši. Pepa me svojim frfljavim govorom pita: „Gdje si do sada”? „Pa vidiš gdje sam. Čuvao sam krave”, odgovorim ja bez nekog respekta, kao što ga prema njemu nikad nisam imao – bio je kokošokradica. „Ajde, uzmi odijelo i idi u logor. Evica i Jovanka su već tamo”, reče mi. Produžavam u kuću, krave nisam svezao. Prelazim prag. Pepa ide za mnom. Tu sjede neki nepoznati ljudi. Piju rakiju. Nasred kuhinje je naslagano nekoliko vreća žita. Pepa me na neki način predstavi i pita ih gdje je moje odijelo. Netko reče: „Mati ti je ostavila odijelo kod Tregnera. Ovdje nema više ništa tvoje”. Vratim se u ganjak i pređem preko puta u Tregnerovo dvorište pa u kuću. Već je sumrak. Teta Anka mi daje odijelo i braon cipele, koje smo svojevremeno kupili jer ih njihov sin Lojzo nije više mogao nositi. Na cipelama su bijele, vunene čarape. Ne sjećam se što je bilo sa vešom. Kad sam se obukao, ona reče svome mužu Slavku: „Evo, gotov je. ’Oćeš ga ti odvesti”? On nešto odgovori potvrdno (govore češki) i on mi reče: „Ajmo”. Odvede mene moj komšija, onaj što je prije šest dana sipao ustašama rakiju iz one zelene pljoske kad smo Jovanka i ja prestravljeno i paralizirano gledali u cijevi ustaških pušaka, a Dalmatinac Marijan, koji nas je poznavao par mjeseci, raspravljao se sa ustašama. Dovede me do one kapije parka-logora, kroz koju sam netom izašao, pa ode. Park je pun svijeta. Malo je mjesta i za sjesti.

Park-logor u Grubišnom Polju, slika iz perioda između dva svjetska rata
Park-logor u Grubišnom Polju, slika iz perioda između dva svjetska rata

Nađem mamu i Jovanku. One su sebi napravile ležaj uz jedan od kestenova. Uz njih ležaj imaju kuma Milka i baka Pricina. Mama plače i grli me. Pričam joj kako sam prošao i došao. (Kasnije sam razmišljao kako me je taj naš komšija mogao sakriti, da ne idem u smrt. Saznao je i vidio da su mnogi već poubijani. Znao je da nas sada tjeraju u smrt, međutim, nije me sakrio). Ima u tom parku i nekoliko sijalica. Odjednom kuma Milka kaže mojoj mami: „Eno, kumo, gori Sveti Đurađ (crkva)”. Mama se propinje, gleda, a ova će opet: „Ma, je l’ ne vidiš kako gori? Gle”! Mama je jedva uvjeri da je to sijalica, pa da joj se čini jer je u pravcu crkve. Svijet uglavnom šuti ili tiho pričaju. Povremeno dolaze ustaše i odvode muškarce. Ustaše se deru, porodice plaču. Čuju se pucnji i jauci iz predstojnikovog stana. Čujem komentare: „Tuku ih i ubijaju. Kad ih sve poubijaju, doći će po druge”. Tako potraja do jutra. Stalno odvode, stalno se čuju jauci i po koji pucanj. Spavanje je neugodno, zemlja tvrda, pod nama je samo krpara i imamo nekakve pokrivke. I zima nam je iako „spavamo” obučeni. Slušam komentare o tome kad su na ulasku u park oduzimali novac, nakit, novčanike, prstenje, džepne noževe… Dva zahoda u dvorištu iza Sokolane stalno su zauzeti. Stalno se priča kako se nema gdje vršiti nužda. Imali smo nešto kruha, ali sad nasta žeđ. Donose vodu iz bunara kod škole i iz sudskog dvorišta, ali to nije dosta. Jadne majke i bake tješe, ljuljkaju malu djecu. To je sve što im mogu učiniti. Stalno dolazi neki novi svijet – neke sa zavežljajima istovaraju iz kola, neki ulaze u logor sa culima, koje nose u ruci ili na ramenu. Jedna baka prepozna ustašu koji je dotjerao grupu žena i djece, oslovi ga imenom pa plačući upita: „’Esi li đe vidio mog Iliju”? Ovaj se, kao, nasmija pa veli: „Eno ti ga leži gore kraj linije (prosjeke) u šumi. Neće nikuda, ne boj se”. Jadna plače, ostali se oko nje zgledaju.

Torturu Srba i tjeranje u logor Grubišno Polje iz Velike Peratovice opisale su nam Sava Lalić, rođena Lalić, i Smilja Petrović, rođena Gazibara, obje iz Velike Peratovice.

Svjedočenje Save Lalić

Razgovaramo danas, mjesec novembar 2005. godine, sa gospođom Savom Lalić, rodom iz Peratovice, rođenom 22.12.1920. godine.

Razgovor vodi dr Milan Bastašić, rodom iz Grubišnog Polja. Kao tehničko osoblje prisutan je Stevo Đukić

M.B. Gospođo Savo, recite mi, molim vas, činjenica je da je čak poslije rata nađeno nešto koščica i kostiju na jednom mjestu, u šumi povrh Grubišnog Polja? Kažu da su to bili ostaci žene i djeteta Ivana Drvenkara. Budući da se radi o vašoj sestri, dajte mi, molim Vas, ispričajte kako je ona, jadna, i to dijete, kako su oni stradali? Kažu, ona je navodno išla iz Grubišnog Polja svojim kolima i konjima, i da je mala bila tu sa njom. Šta se kasnije dogodilo, ne zna se.

Vi, otprilike, znadete šta se dogodilo. Je li istina da je njezin muž bio Hrvat?

S.L. Jest.

Je l’ istina da je on dobio poziv i da je otišao u hrvatsko domobranstvo?

Jest.

Ona je sa djetetom ostala kod kuće, imali su lijepe konje i kola. Jednoga dana se vraćala iz Grubišnog Polja sa malom. Šta se onda dogodilo?

Evo, vidite, kako se sve odigralo. Nas su pokupili i tjerali u logor četrdeset druge godine. Odredili su nju da vozi narod u park u Grubišno Polje. Tuj sam i ja bila sa dvoje djece.

Ivan Drvenkar, otac male Ivanke
Ivan Drvenkar, otac
male Ivanke

Istrpala nas je u parku i ona se vratila. Ustaša, neki Adžarević, sjećam se dobro, jednog je konja, firenca, uzeo za obradu i rekao da se ona okrene, da se vraća kući. To je uradio zato što joj je muž bio Mađar i u domobranskom ratu. Tad se ona vratila. Ja sam otjerana do logora Sisak. Najprije u Jasenovac, pa su nas iz Jasenovca vratili u Sisak.

A zašto su vas otjerali u logor?

Nemam pojma radi čega. Prvo su nam ljude pokupili, osmi dan su došli pa pokupili nas žene. Mlađe su išle trgat’ kuruze. Do podne su trgali kuruze, natrpali i odvezli za Grubišno Polje, a jedni su zašli zavrh sela i kupili i tjerali crkvi.

A je l’ bilo tamo još kakvih Mađara, Hrvata?

Ne, samo Srbi i Bosanci, koji su dotjerani iz Bosne a podijeljeni po selima kod nas. Te su kupili, a tuj su bile samo žene.

Kad smo mi došli, vidim da tu dolaze oni koji su u domobranima da vade porodicu. Meni niti se svak javlja, nit’ se sestra javlja. Ništa ne znam dok se nisam vratila kući.

Kad su vas pustili iz logora?

Četrdeset i druge, odma’ nakon tri mjeseca. Kad sam došla u Grubišno Polje, onda sam čula da mi sestre nema, da je u’vaćena, da ju je Franjo Horvat u’vatio kod svoje kuće. To mi je pričala ona, kako se zvala, ona Šovka.

Šovka?

Šovka. Da, ona mi je to rekla. Ona me skrenula u svoju kuću, pa mi dala jest’. Bilo je nas pet-šest žena.

U Grubišnom Polju?

Da, u Grubišnom polju.

Ana Lalić, udana Drvenkar, majka male Ivanke
Ana Lalić, udana
Drvenkar, majka
male Ivanke

I onda smo tu nešto malo jele, pa krenule kući. A od Šovke ‘ćer mi je rekla da je Franjo moju sestru ustavio i skin’o je s kola taj dan, i da je vadila kod njih krompire, i kažu da je ubita.

 

Tako ja o toj sestri nisam znala tačne podatke do ‘45. Četrdeset pete bio je debeo snijeg. Dobijem ja poziv da se javim u Daruvar Okružnom sudu, da budem kao svjedok. Tu je bilo nas 12 svjedoka. Tu je bila i nekak’a Preradović, mislim da se zvala Mileva, Srpkinja (ona se udala u Viroviticu). I ona je bila na sudu. I kako je ko uš’o u sudnicu i dav’o izjavu, tako je ostaj’o, nije iš’o van, nego sjed’o na klupu i sluš’o kako će svjedoci pričati. Ja sam bila prva i kad su Franju pitali da li se slaže sa svjedokom, znači sa mnom, on kaže: „Ne, ona će lažno govoriti pošto joj je Ana rođena sestra“. Ja sam tražila od suda riječ, on je dozvolio. Rekla sam da ću govoriti ono što sam čula, i znam tačno da bi, da sam vid’la šta je bilo sa Anom, prošla i ja kao Ana. Na tom sam i ja dobila riječ.

I vi govorite da ste čuli to, a „da sam ja vid’la to, ne bi ni mene bilo“?

I onda sam ja kazala ono što sam znala, a poslije mene je kao svjedok došla ona djevojka što je kao moja sestra kod njih vad’la krompijere.

Recimo, ako bih vam ja rekao, primjerice, Mileva, ako bih vam ja rekao: Rada, rekao: Ruža, koje biste ime vi odabrali?

Čujte, samo kad bi’ nju vid’la, lice. Znate, kod Preradovića, Boško s materine strane, kod njega je bila na stanu, pa se vi nje sjećate.

Da nije to Matušićeva bila?

Prije će biti Ruža Matušić.

Dobro, mi ćemo pitati Dragicu Preradovića, a njezina je mama živa, i baba.

Sad vi nama samo nastavite. Dakle, ona je stanovala kod Preradovića, a došla Franji gore raditi.

Da, ona je kao radnica bila ‘vamo gore, u najmu bila kod nji’. Išla u nadnice raditi. I onda je ona svjedočila. Kaže da je sestra vad’la krompijere i da joj cjeli dan ništa nije dao jesti.

Tvojoj sestri?

Da, mojoj sestri. Kaže da joj je dijete bilo zaključano u sobi Franjinoj i sutradan, kad su doručkovali, pustili su iz zaključane sobice tu moju sestru, i išla je s njima vadit’ krompijere. Pred podne, ta Matušićka veli, (ona i još jedna žena, kad su došli na vrh, tu su bili najdulji redovi), oni su njoj rekli, šapnuli da kroz kuruze šmugne, da uteče jer nije bila daleko šuma. Moja sestra pokojna je odgovor’la: „Neću svoje dijete ostaviti“. „Djetetu neće biti ništa, samo vi bjež’te“, rekle su joj. „Ne mogu“, rekla je moja sestra. I to oko tri sata popodne…

I to sve je ova Ruža čula?

Sve je Ruža čula, jer je tu kopala. I kad su bila tri sata popodne došao je stariji sin Franjin i rek’o Ani da ide kući. Ona je rekla: „Zašto? Neću. Kad svi drugi budu išli, ić’u i ja“. A on kaže: „Ne, ne, tata je rek’o da idete samo vi“. I ona je otišla sa tim njegovim starijim sinom. Ovi, kad su prestali vad’ti krompijer i došli kući, Ane i djeteta nije bilo.

Kad su došli kući Ane nije bilo?

Ni Ane, ni djeteta. Nije bilo ni Franje. Bila je ispečena pogača za jauznu.

Oni su došli iza Ane. To je bio dovršetak vađenja krompijera.

Ivanka Drvenkar
Ivanka Drvenkar

I onda je domaćica, Franjina žena, iza oraja donijela jabuka pa su jeli i tucali. Ustala je, veli, i smiju se. Kaže da su bili Franjo i Adžarević (taj što je nju pustio da ide kući), peru ruke i vele (tako je ta svjedoč’la) da su im ruke krvave bile.

Tada sam saznala sve kako mi je sestra prošla, od te Ruže. Tu sam saznala kako je prošla. Onda nakon jedno devet godina, poslije rata, dođe neki Smolčić Pavo i meni donese ključeve iz fertuna i ovu košuljicu. Kaže: „Ja sam to uzeo i nikad nisam imao prilike da dođem, da te odvedem na mjesto gdje je Ana zaklana“. On mi rek’o da je zaklana.

On je mene doveo na to mjesto, a tu je bujad visoka. A on je, taj Pavo, tako mi je rek’o, iš’o tu u drva, pa je napis’o A i D, da se znade đe su ona moja i ta mala zakopane. I tamo nisam ja ništa zatekla. Samo jedno rebarce. A on kaže da je, kad je doš’o i kupio tu drva, naš’o nogu i od male ruku i lijevu nogu. Kaže da je još bilo nekih kosti i krpica, a te ključe od njezinog ormara i od mog ormara (jer ja sam tamo prenijela robe, jer sam vid’la da je tamo ofanziva, a ona neće bježat’ jer je u Hrvatima) sam poznala. I ja velim: „Što si mi to treb’o nosit i dat’“. Tačno znadem kako je ta moja sestra prošla, da je zaklana time, jer ova mi je svjedočila da su ruke prali od krvi. Uglavnom sam čula da ju je ovaj naš’o i đe je nađena mrtva.

On nije objašnjav’o na osnovu čega je on zaključio da je zaklana, neg’ je rek’o da je zaklana?

Da. I ovaj, čim se dođe na vrh Grubišnog Polja, da, put kud se s’lazi bio je dolje lijevo.

Koji to Smolčići, đe su ti Smolčići živ’li? Taj Smolčić? Kako kažeš? Pavo?

Oni su bili… Znaš đe su bili Lolići, u Maloj Peratov’ci?

Znači, tu su oni bili?

Pavo Smolčić. Oni su bili hrvatska familija. Kod Rogića, onog Joze, tujka je on živio.

Zašto su oni tjerali dvoje djece i ženu, vas, u logor?

Zato što sam Srpkinja. Da nema Srba.

Koliko ste dana bili u logoru?

Tri ned’lje.

U Grubišnom?

Bila sam dan i po’. Taj dan kad sam otjerana, prespavala i drugi dan po podne do dva sata. Onda su nas oni tjerali na stanicu u vagone, one stočne.

I tuj su nas natrpali sve’dno k’o stoku.

I tamo, kad smo došli u Jasenovac, tu su nas držali zatvorene. Tuj su žene ludile, lupale… Šta sve nije bilo. Nisu nas više mogli potrpati.

Onda su nas odvezli u Sisak.

Da, da. Onda su nas žene ošišali, natjerali u stroj i pitali koja je žena noseća. Bila ona od Aleksić Laze. Još se nije poznalo da je trudna, a ćela se prijaviti. Ona je bila uza me. Ja i jedna Bosanka, koja je bila kod mene, mi smo je držale. Tude za mnom bila je i druga komšinka, od onog Đure žena, isto trudna. Nji’ dvije nismo dali, ona Bosanka i ja, da se prijave. I ona je držala ovako kecelju, a ova se nije udebljala i tako su one ostale 14 dana. I jedan ustaša primjeti i kaže da joj „majku srpsku“. Kaže: „Kako ti ostade, đes’ bila kad sam kupio one trudne“?

Te su se vratile, uprav’ na Novu godinu, iz Siska. Vrat’le se iz logora. Jedna je rod’la drugog mjeseca, jedna u trećem.

Recite, molim vas, kad su vas dotjerali iz Peratovice u Grubišno Polje u park, je l’ tu bilo puno svijeta?

Uh, bilo je dosta. Kako da ne!

I isti dan su vas sve strpali u vagone?

Nije isti dan. Sve su strpali da nije niko ost’o. A koga su poslije dotjerali, ja ne znam.

I sad smo nekako zaokružili. Kad ste došli iz logora, onda ste svratili kod te žene Šovke, njoj ste ispričali, ona vas je nahranila.

Nisam ja ni znala đe je ona, nego slučajno – ona nas je vid’la, pa nas je skren’la.

Dobro, hvala.

Dajte, recite nam, pošto je uglavnom taj srpski živalj tjeran, ubijani su ljudi i td, kad ste se vi vratili iz logora, kad se konačno završio rat, pa kad ste vi gledali tu vašu Peratovicu, idete u Grubišno i vraćate se, koliko familija se, ono, što veli, vratilo? Odnosno, netko je možda i ost’o ili otiš’o ne znam kuda. Koliko se tih familija vratilo u toku rata?

Ja znam, to je bilo brojčano, da su navrh sela neki Trbovići, pa onda Manojlovići. Taj Manojlović je imao dva sina. Ta su oba sina ubijena kod kuće.

Koliki su dečki bili?

Jedan je bio oženjen, a jedan je bio pred vojsku, tako, oko 14-15 godina.

A šta im je sa ocem bilo?

Ubita je i mama, i svi su ubiti. Ta cijela familija je poubijana.

Znam one Parmake. Da, i Jovana Parmaka cijela porodica je poubijana. Od one Bojane što je bila za Jelenićem. Ta je jedina ostala. Ta je bila sa mnom u logoru.

Koliko je bilo članova u toj familiji?

Bilo šest, a nji’ petoro je poginulo. Dolje još nekakvi Stojan. Dolje su bili Kosanovići. Kosanovići su svi bili internirani za Srbiju. Bili Kosanovići, Lalići, Dekići. Ti’ je bilo dosta, pa su došli tujka u Jarak, u dvije kuće.

Ja ne znam. Kako su ih zvali?

Milu su zvali Milić, a ovog u selu Đuru su zvali Đurić. Đurić je bio građan, za građane ne znam.

Tko je još, koga se vi sjećate, ubijen?

Ankica Kašića, sestra od Steve i Pere.

Otac im je bio Kašić Stojan, majka Darinka. Pred majkom zaklana.

U kući?

Da, da. Bila izbodena sva. Kažu da je bila jako lijepa.

Koji dan se u Peratovici to dešavalo?

Ma odma’ prvih dana listopada. U Maloj Peratovci, Lolića Vase i Ljubice dječačića, imao 13 godina, su ubili i tri dana nismo znali za njega.

Ivanka Drvenkar
Ivanka Drvenkar

Znate li možda Lužajiće? Lužajići su te subote prije nego su partizani napali, klani i ubijani… Ustaše su neke Lužajiće potjerali sa stokom i sa svinjama, te subote uoči napada na Grubišno Polje.

Može biti. To su bili samo Lužajići.

Ne znam jesu li oni koga i ubili gore taj dan il’ su ih sve poćerali. Ja ne znam. Rekli su da se nikad nije saznalo za Petra Lužajića.

Ja sam gled’o kad su ih ćerali o’zgo. Sjećam se slike.

Savo, recite, bili ste na suđenju Franji Horvatu. Da li vi znate da je još netko od ustaša odgovar’o za taj poklani i poubijani svijet i otjerane u Jasenovac? Da li ste vi čuli da je netko poslije Drugog svjetskog rata, ili u Drugom svjetskom ratu, netko od Srba ubio nekog od Hrvata, ubio neko katoličko dijete, da li je još negdje netko odgovarao?

Kako b’ ti ja to sad odgovor’la? Ko će od Srba (Srbi se napatili), kad Srba nije ni bilo? Pobijeni su ovdje i po logorima u Jadovnu i Jasenovcu i svuda. A mi, koji smo ostali, pravili smo bratstvo i jedinstvo. Nam’ je Tito opet pomog’o da stradamo u ovom ratu.

Znate, kad sam ja nekada ovako s nekima razgovarao, raspravljao, pa i javno govorio, ja sam onda u par navrata rekao da za sve to vrijeme kada su klali taj nedužni srpski narod i tu nejač, nijedno katoličko dijete na Bilogori nije palo od srpske ruke. A oni sada počinju vikati: „Srbi se boje revanšizma!“. Od koga? Šta smo mi to napravili da vi nas ponovo počinjete ganjati?

Pored zaklane sestre Ane, Savi Lalić je tih dana ubijena i druga sestra, koja je bila udana za Rekića u Sibeniku.

Tako je svoju žalosnu životnu priču završila Sava Lalić, rođena sestra stradale Ane Drvenkar i tetka male Ivanke.

Vrijeme je učinilo svoje, pa nam je umjesto Ivana Drvenkara, oca male Ivanke i Aninog supruga, izjavu dao Ivanov sin iz drugog braka Josip, Joško. On živi u Kaću kod Novog Sada. Otac je troje djece. Tu mu živi i sestra, udata u porodici Ujivari. U širem razgovoru Joško je iznio nekoliko podataka o svojoj rodbini u Grubišnom Polju, od kojih sam neke poznavao, a za neke znao da su postojali. Reče mi da su njegovi porijeklom Mađari i da je njegova pokojna mama iz kuće Vimer, a sa Furjanima je preko bake Elizabete u uskom srodstvu. O stradaloj sestrici po ocu i prvoj supruzi svoga oca puno toga je čuo i često se o tome pričalo i u porodici i široj rodbini. Najviše je saznao od mame. Otac je bio dosta šutljiv i o toj tragediji svog prvog braka gotovo da nije pričao. Ivan je bio svirac violine, živio je u Lončarici. Sa svojim društvom išao je po selima u raznim prigodama svirati. Tako je odlazio i u Peratovicu gdje je u jednoj prilici „oteo“ Anku iz njezinog prvog braka i doveo je kući u Lončaricu. Radi neugodnosti koje su uslijedile, Ivo i Anka odlaze u Beograd. Tu je Ivan izučio za molera i soboslikara. Negdje 1936. ili ‘37. rodila se Ivanka. Pred Drugi svjetski rat Ivan je često pozivan u rezervu, život je postajao sve skuplji i teži, konačno odlazi u rat. Beograd je bombardiran. Ana sa malom Ivankom odlazi svojim bogatim roditeljima u Peratovicu. Oni su imali lijepe konje sa gizdavim amovima i nova lijepo napravljena kola. Joško mi čak pokušava dočarati poseban zvuk točkova tih kola, kako ih je iz opetovanih priča on doživljavao. Joškova mama je slušala priče o tome da je Ana vadila krumpir kod Franje Horvata. Radila je to skoro sedam dana. U pričama je bio septembar mjesec, godina je 1942. Kad je bilo vrijeme vađenja krumpira, Ana je vozila mljeti nešto žita u mlin-vodenicu kod Njarija. Mala Ivanka se vozila sa njom. Sa toga puta se one nisu vratile. Mnogo puta Joško je slušao mamine priče sa suvremenicima, uglavnom rodbinom iz Grubišnog, da je Franjo Horvat otjerao svojoj kući Anine konje i kola i u njima Anu i malu Ivanku. Navodi i priču da je Horvat nekome nudio da konje i kola proda. Tu spominje izvjesnog Ranka Popovića. U to vrijeme, Joškova buduća majka vraća se iz Poljana svojoj majci Elizabeti Vimer, da ova ne bude sama, jer joj je prije par dana ustaša Mirko Markota zaklao sina. Poslije toga, Franjo Horvat je, po riječima Joškove mame, došao reći baki Emiliji da on to sa njenim sinom nije učinio. Istjerala ga je van iz kuće. Sjeća se Joško mamine priče da su Ana i Ivanka odvedene u šumu na vrh Grubišnog Polja i tamo zaklane, jer je netko našao nekakav dio odjeće od male. Joškova mama, po njegovom pričanju, bila je potpuno uvjerena da je to gnusno djelo učinio Franjo Horvat. Jednom prilikom je rekla Jošku da sad zna kakav je bio deda Horvatovih dječaka, ali da se on može i dalje sa njima igrati i družiti. Joško nigdje ne spominje nekog drugog ustašu, suučesnika. Navodno je Horvat tuda patrolirao i kad je vidio Anu i kola, naredio je da ide sa njim. Jošku je mama ispričala da je Franji Horvatu suđeno u Daruvaru. Da je svjedok bio i Ivan koji je kasnije pričao da je Horvat za to nedjelo bio u Daruvaru javno obješen i da je imao još putra na glavi.

Ivan Drvenkar bio je u toku rata pozvan u hrvatsko domobranstvo i dok je on služio takozvanoj Nezavisnoj Hrvatskoj, oni mu zaklaše ženu Srpkinju i kćerkicu polutanku. Oženio se poslije rata iz porodice Vimer. Ivan Drvenkar, Mađar po nacionalnosti, negdje poslije Hrvatskog proljeća 1971. godine, pod dojmom obnovljenih sjećanja na tragičan gubitak kćerkice i prve supruge, zaklanog šurjaka, brata druge supruge, također Mađara, te mučko ubistvo bratića, isto Drvenkara (ubile ga ustaše i domobrani u Kišovom dvorištu u Grubišnom Polju 1943. godine), odselio je iz Grubišnog. Nastanio se u Kaću kod Novog Sada 1972. gdje je dvadesetak godina kasnije umro i on i supruga. U Kaću mu žive porodice sina i kćerke sa unučadi.

Ovoj tužnoj priči moram dodati jednu snažnu i značajnu istinu za istoriju Bilogore. Dostupni su podaci o imenima i prezimenima DESETINA UBIJENE I ZAKLANE SRPSKE DJECE, MALOLjETNIKA u Grubišnom Polju, bilogorskim selima, logorima Jasenovcu i Sisku u četiri godine Drugog svjetskog rata. U tome istom razdoblju, u kome su, kako znamo, Srbi opstali kao nedoklani narod u otporu za opstanak, NITI JEDNO KATOLIČKO DIJETE NIJE PALO OD SRPSKE RUKE! ZAKLANA JE, opet istini za volju, JEDNA DJEVOJČICA, po vjeri i nacionalnosi POLUTANKA, ali da se zna – ZAKLAO JU JE HRVATSKI USTAŠA, KATOLIK, NE SRBIN PRAVOSLAVAC.

Izjava Smilje Petrović

Već u aprilu 1941. godine ustaše su otjerale neke muškarce u Grubišno Polje. U ljeto, negdje u avgustu, veliki broj srpskih porodica iz Peratovice protjeran je u Srbiju. Na primjer, svi Kosanovići, naše komšije, tada su otjerani iz svojih kuća. Tokom cijele 1941. i 1942. godine ustaše često dolaze u selo. Nekoga isprebijaju, nekoga otjeraju, a ostale zastraše. Sjećam se da su aprila mjeseca otjerali učitelja Ivu Bastašića, koga smo mi zvali „gospodin Jovo”.

Krajem septembra 1942. godine ustaše su otjerale moga oca Vasu Gazibaru, Đuru Parmaka i Adama Petrovića. Nismo znali šta se sa njima dogodilo. Đuro Gradijan je bio ustaški rojnik u Peratovici, a njegov sin Ivan ustaša. (Da bude jasnije, Đuro Gradijan i Smiljin djed Sava su od brata i sestre djeca, a Savina majka je Hrvatica.) Đuro Gradijan prolazi kroz dvorište Gazibara, a Ana Gazibara, Savina žena, moli djevera Đuru da Vasi odnese pogače jer su ga maloprije otjerale ustaše. Vasi je rekao Rade Urenjak da ga traže ustaše i da odmah ide sa njim. Taj Urenjak, inače neka hrvatsko-katolička sirotinja, othranjen je u kući Gazibara. Tako je Vaso otišao, a nije jeo pogače koja mu je bila namijenjena. Ana reče rođaku Đuri: „Ti znaš gdje je Vaso. Odnesi mu pogače”. „Eno Vase, pije sa ustašama”, nasmija se Đuro kroz nos.

Sljedeći dan su došle ustaše, istjerali nas iz kuće i potjerali u logor u Grubišno Polje. Iz gornjeg kraja Velike Peratovice do naše kuće dotjerali su familije: Mikeliće, Vudrage, Rekiće, Zagorce, Aleksiće, Petroviće i Crnokrake (tih se sjećam). Bio je i Vaso Trbojević sa porodicom, pa sin Ljubotine i otac, odrasli Aleksa sa ženama i djecom. Istjeruju nas iz kuće: djeda Gazibara Savu, Gazibara Aleksu (djedin sinovac bez roditelja), Anu, Pavu i djecu, moju sestru Milku od pet godina i mene (Smilja) sa devet godina. Moj brat Pavle bio je u partizanima. Na putu u Grubišno Polje neku djecu su stavili u zaprežna kola. Bilo je u Peratovici i Kozarčana, samo žene i djeca. I njih kupe i tjeraju zajedno sa nama. Dvije žene su se sakrile u kukuruze i nisu došle u logor, a kad smo se vratili iz logora našli smo ih, sa još deset do petnaest žena i muškaraca, ubijene i bačene u pralo. Složeni su u pralo kao snoplje.

Ostali idu pješice sa culima. Dalje kupe porodice Trbojevića (Sava i njeno dvoje djece), Novkoviće (supružnici Jelena i Đuro), Parmak Jovana, sina mu Dušana i snaju Boju sa malim muškim djetetom. Kupe usput koga god nađu kod kuće. Vrućina je velika, prašina, žeđ, pa i glad. Stižemo u šumu Obrovi. Iz pravca Dapčevice i Brđana ustaše tjeraju kolonu naroda. Čujemo nekakvu pucnjavu iza nas, u pravcu Male Peratovice. Ustaše nas požuruju, viču. Navodno da su to pucali partizani (saznali smo kad smo se vratili iz logora). Ulazimo u vrh Grubišnog Polja. Kolona staje pred kućom Franje Horvata. On stoji pored mitraljeza koji je na njegovom mostu. Tu stojimo neko vrijeme. Stariji su govorili da su ustaše raspravljale da nas gone u Bobića sokak, prema Kagincu, spominjući i Kiselov jarak, a tu su koji dan ranije poubijani Srbi – žene, djeca i starci iz gornjeg kraja Grubišnog Polja. Ipak krećemo dalje. Dolazimo u centar mjesta, pa u park. Ne sjećam se detalja, ali znam da smo bili u parku. Tu smo i spavali, ne znam koliko noći. Dan ili dva kasnije tjeraju nas prema željezničkoj stanici. Kolona je dugačka. Držim sestru Milku za ruku. Tu mi je cijela porodica. Dolazimo do marvenih vagona u koje nas utjeruju. Kako se penjemo u vagone, tako nam iz ruku otimaju naša cula – udare po ruci, a culo ispadne. U mojem malom culu imala sam tatine i bratove slike i nešto moje odjeće. To mi uzeše. U vagonu nas ima puno. Ne možeš niti da sjedneš ni da se okreneš. Vrućina je velika, žeđ velika, sve je pakleno. Tako smo stigli u Jasenovac. Vlak stoji na nekakvom mostu. Ne znam koliko dugo smo tu stajali. Otvorili su vrata vagona. Iz vagona do nas izašao je Trbojević Stevo da uzme vode iz rijeke Save. Njegov vagon bio je van mosta. Ustaše su ga ubile. To je bilo po danu. U vagonu pričaju kako su Stevu ubili. Vagoni su zatvoreni. Stižemo u Sisak predvečer. Istjeruju nas iz vagona, tjeraju u prostor ograđen žicom. Tu su nekakve nadstrešnice. Odvajaju starije ljude, žene od preko pedeset godina i sve bolesne. Njih tjeraju nazad u vagone. (Ti stariji i bolesni vraćeni su nazad u Jasenovac i tamo umoreni, opaska MB). Ostali su mlađi od pedeset godina, žene i djeca. Ima i po koji muškarac. Tu spavamo. Preko noći je pao snijeg. Počeli su da odvajaju djecu od odraslih, bez obzira na starost – od beba pa dalje. Nas djecu smještaju u pravu baraku, ima drvene zidove. Svi plaču. Majke i ostale otjeraše, a mi ostajemo u baraci. U Sisku su nas ošišali do glave. Tjeraju nas u kupatilo gole i bose, muške i ženske. Puste toplu vodu, a poslije kupanja izađemo iz kupatila i napolju goli čekamo na veš sa parenja. Vani je snijeg.

Jednom prilikom provučem se ispod žice pa odem u njivu i donosim trule bundeve i polutruli zeleni paradajz. Po pričanju starijih, ja sam odlazila prema Petrinji. Koga sam srela, tražila sam ’leba. Jednom me pri povratu zatekao ustaša i ošamario me da sam se zanijela.

Daju nam čaj i po parče ’leba, možeš kroz njega da vidiš. Bebama dajemo samo čaj. Mi, veće djevojčice, ih hranimo. To traje, otprilike, možda i više od mjesec dana. Sad opet uzimaju djecu od šest do dvanaest godina. Ja držim sestru za ruku i ne ostavljam je. Trpaju nas u vagone. Stižemo u Zagreb. Tu su nas dočekale časne sestre sa kuhanim pasuljem i geršlom. Jedemo koliko god možemo. Tu je dosta djece stradalo. Pomrli su jer su se najeli toga pasulja i geršle. Ja mislim da sestri nisam dala da puno jede jer mi je grah izgledao nekuhan. Smjestili su nas preko puta katedrale i tu smo ostali oko mjesec dana. Hrana je bila dobra. Kupaju nas, dali nam odjeće. Bio je tu i Pavelić, ručao sa nama, slikao se. Kažu da je zato ručak bio gulaš sa rezancima. Tu je sa nama bilo i djece sa Kozare. Svaki dan dolaze neka gospoda i uzimaju djecu. Kažu da ih usvajaju. Htjeli su uzeti moju sestru, ali ja ne dam da se razdvajamo. (Radije su uzimali manju djecu jer nisu znali svoje poreklo, opaska MB). Poslije otprilike mjesec dana, nas, koji nismo usvojeni, trpaju u vagone i odvoze u Ludbreg. Tu nas smjestiše u nekakvu školu gdje smo ostali par dana. Donose mlijeko, kačamak, slanine, kobasica, svašta… Važno je da je bilo ’leba. Opet uzimaju djecu. Opet ne dam da se razdvojimo. Konačno nas uzima jedna djevojka iz Ludbreških Sesveta. Zove se Jalža. Ona se udaje pa hoće da netko ostane sa njenim roditeljima. Sestra ostaje u toj kući, a ja nedaleko od njih čuvam jednu djevojčicu, Maricu od dvije godine. Gazda se zvao Franjo Vrtuljak, a sestrin gazda je bio Franjo Butina. Tu smo bile skoro tri mjeseca. Krajem marta 1943. godine došle smo kući u Peratovicu.

Kad je Pava Gazibara, moja maćija i majka moje mlađe sestre Milke, došla iz logora raspitivala se za nas dvije. U Ludbreškim Sesvetama bilo je još usvojene djece, među njima su bila i još neka iz našeg kraja. Jedan dječak, negdje mojih godina, otišao je kući, ne znam u koje selo, sa nekim tko je došao po njega. Dječak je znao mene i Milku. Ja se ne sjećam kako se on zvao. Maćeha-mama je saznala da se on vratio, našla ga, a on joj je ispričao gdje smo ja i Milka. Jovo Jančija iz Velike Peratovice, Srbin koji se pokrstio, otišao je iz Peratovice 1942. godine u Grubišno Polje. Bojao se partizana. Maćija je nekako stupila u vezu s njim i on je došao u Ludbreške Sesvete po nas. Doveo nas je u Grubišno Polje. U Peratovicu se nije usudio ići. Doveo nas je do Đure Gradijana, koji je isto doselio iz Peratovice u Grubišno Polje radi partizana. Kod Gradijana smo bile par dana, a kad je maćija saznala da smo stigle, uzima nas od Gradijana i dolazimo kući. Mama Pava živjela je u Parmakovoj kući. Na našoj nije bilo ni prozora ni vrata, sve opljačkano. To je negdje konac marta, početak aprila 1943. godine. Saznajemo da je otac ubijen u livadama u Lončarici zajedno sa Đurom Parmakom, mojim tetkom, a Adam Petrović je ostao živ jer je bio Hrvat. Eto rodbinske pažnje katolika Đure Gradijana. Netko je javio ustašama da su partizani u crkvu Svete Petke dovezli municiju, pa jednog dana vrše bombardovanja oko crkve. Tada nam je sve izgorjelo: kuća, štala, štagalj, kačanica i nova kuća u gradnji. Nas tri smo odselile u mlin kod Smiljanića kuća (pravi mlin). Odatle odemo u gornji kraj Velike Peratovice. Tu smo bile bliže šumi. Smjestimo se u kuću Stijana Kosanovića – on je otjeran u Srbiju 1941. godine.

Uskoro stiže nekakva njemačka ofanziva. To je ljeto 1943. Maćija sa Milkom bježi u šumu, a mene šalje kod tetke Marice Grba jer je Maričin sin Đuro na radu u Njemačkoj. On je svojoj majci Marici poslao potvrdu da se nalazi na radu u Njemačkoj. Kod tetke sam ostala do 1946. godine.

U toj njemačkoj ofanzivi, kad su neki ljudi i žene tjerani iz Topolovice, mnogi su stradali. Nas je spasilo pismo. Nijemci su tu ostali par dana i prema nama su bili, kao, fini. Oni iz Topolovice – žena, muž i sin od sedamnaest godina – poubijani su niže groblja, iza jedne kuće sa suprotne strane groblja. Tu u blizini ubijeni su i Kašić i njegova kćer.

Svjedočenje Vukosave Đurić

Vukosava Đurić, rođena Preradović 1929. godine, kći Danice i Milana iz Grubišnog Polja:

Cijelu noć se jako pucalo u varošu, a ujutro smo prvi puta vidjeli partizane kako odlaze prema gornjem kraju, prema Peratovici. Više nije bilo pucanja. Nekoliko sati poslije odlaska partizana, prema gornjem kraju je otišla povelika grupa ustaša. Gledali smo ih kroz prozor. Neke smo i poznali.

Nije prošlo dugo kako su otišli, možda sat vremena, a u gornjem kraju opet poče pucnjava. Bježimo sa dvorišta u kuću. Svi smo u strahu. Očekujemo što će se dalje događati, jer pucanje se sve bolje čuje, nekako je bliže. Vidimo da se ustaše vraćaju iz gornjeg kraja. Uskoro iza njih, posred puta, ide puno žena i djece, te poneki stariji čovjek. Sve Srbi! Tu su i naše komšije i rođaci. Među njima je i naš Stevo Preradović i njegova mama, naša strina Ana-Seja. Gledamo taj svijet, a nismo ni opazili da su ustaše ušle i u naše dvorište dok nisu počeli da lupaju u zaključana vrata, da viču i psuju. Mama im otvori, a oni odmah: „Izlazite van! Ajde, odma’! Brzo, nema nikakvog spremanja”! Pita mama kuda idemo, da nešto ponese za djecu. „Ništa vam ne treba”, galame i guraju nas preko praga.

Uđosmo u onu grupu naroda. Ustaše su svuda okolo, stalno nešto psuju, viču i smiju se. Teraju nas prema križanju. Mi smo zadnji i do križanja više nema Srba. Mandići, Šelovići, Brkići, Jagodići, Biškupi i Pejnovići su otjerani u Srbiju. Tako nas dotjeraše do Slavnića birtije i tu svi stadosmo. Ustaše stalno viču, valjda ima i pijanih, psuju nam majku srpsku. Počeše da se nešto između sebe raspravljaju pa odoše tamo dalje i staju u red. Oko nas ostade samo njih par od kojih neke poznamo pa ih žene pitaju što će sa nama. Neki šute, a jedan reče da još moramo čekati pa ćemo ići kući. Žene plaču, a i djeca su se uznemirila, plaču. Amidžića žene pričaju da su ustaše gore poubijale babu Pavu i njezinu Cvijetu, pa Anu Miškovu, njenu kćerku, malu Milku i Aninu majku. Počeše jauci i vrištanje djece. Svi smo u smrtnom strahu. Poslije nekog vremena dođe neki čovjek u običnom odijelu, bez oružja i poče da viče: „Prekinite sa plačom! Tišina da vam kažem da idete kući. Idite svojim kućama i tamo budite”. Pođosmo kući, neke žene i djeca trče, neke plaču, a i djeca sa njima. Tako ostadoše živi svi iz kuća niže Miška Amidžića do križanja.

Nisu prošla ni dva, tri dana, kad opet evo ustaša i opet nas tjeraju iz kuće. Kažu da idemo u logor u park i da ponesemo samo najnužnije stvari. Nosimo svoje male zavežljaje što nam je mama dala u ruke: jastuk, krpare, ponjave, nešto odjeće i kruha. U parku ima dosta svijeta. Pred kapijom je ustaša. Ima više ustaša koji tuda šetaju. Iza nas dolazi još dosta naroda iz gornjeg kraja i Peratovice. Kad smo mi došli pred sama vrata parka, tu se nađe ustaša Stevo Žuljević, rodom iz Rašenice. Mama mu se javila i on nas odvoji na stranu, dolje prema Vepšeku, i tu nas ostavi da čekamo. Poslije nekog vremena došao je sa nekakvim kolima i odvezao nas u Rašenicu kod naše bake Cvijete Karavidić. Tu smo bili dva dana i onda smo sve četvoro (mama, brat Boško, sestra Božica i ja) otišli u Lončaricu kod Miščevića. Tamo smo vadili krumpir.

Bila je ustaška ofanziva i tu na krumpirište naiđoše ustaše. Među njima smo prepoznali Žalina iz Stalovice. On nam je rekao da ostavimo posao i da idemo kući u Grubišno. Vratili smo se u Rašenicu. Mama je odmah otišla u Grubišno, a mi smo, sve troje, ostali kod bake. Kako se mama nije vratila ni sutradan, nas troje stazom preko polja krenemo kući za mamom. Došli smo u sokak između Kulića i kuće Mitra Popare. Tu smo malo zastali, sjeli na travu i gledamo kako iz gornjeg kraja ustaše tjeraju svijet. Neki se voze, a najviše ih ide pješice. Na putu je velika prašina. Nedugo zatim vidimo da Edo Bartl, komšija preko puta, vozi mamu i još neku djecu u kolima. Istrčasmo iz sokaka i nekako se uzveremo u kola. Boško je bio visok rastom (rođen 1928) pa mu mama reče da legne, a na njega smo bacili nekakva cula i krparu. Kad smo došli do križanja, vidimo veliki red – puno žena i djece kako sa svojim culima idu prema željezničkoj stanici. Bartl produži uz taj nepregledni red i doveze nas do vagona gdje istovarismo stvari. Tu se već žene i djeca penju u vagone, ubacuju ono sirotinje što su ponijeli. Mi se približimo jednoj grupi pred vagonom i popnemo se unutra. Jako je vruće, svi smo žedni, a vode nema. Strašno smo žedni. Djeca plačući viču i traže vode. U tim vagonima smo došli u Sisak. Usput smo dobili nekoliko puta po malo vode. U logoru smo se našli sa bakom Cvijetom Karavidić, maminom mamom, i bakom Draganom Preradović iz Lončarice. U Sisku su nas djecu odvojili od mame. Tako su uradili i sa ostalima. Potrpali su nas opet u vagone i nekamo odvezli.

Istrpali su nas iz vagona u nekom mjestu. Božicu i mene iz grupe djece uzela je porodica Cinzek Josipa i Kate iz sela Prečec, a Boška su odveli u selo Gornjak. Naš bratić Stevo Preradović odveden je u selo Predavac.

Poslije tri mjeseca, po sve Preradoviće došla je Stevina mama, naša strina Ana Preradović-Seja, rođena Stanković. Mama nije došla jer je bila bolesna.

Svjedočenje Jovanke Curavić: Moje sjećanje na pogrom srpskog življa u Hrvatskoj 1942.

Jovanka Curavić, rođena Bastašić 1926. godine, kći Evice i Luke iz Grubišnog Polja, svoju izjavu je napisala u Torontu, Kanada, 26. novembra 2008. godine.

Pod kraj avgusta 1942. ustaše su sakupile preostalo srpsko življe iz Grubišnog Polja i okolice i dotjerali ga poput marve u park kod crkve. Pored mene, Jovanke Curavić, rođene Bastašić, bila je i moja majka i moj nejaki brat Milan. Drugi dan su ustaše dotjerale još puno naroda. Bilo nas je ukupno oko 300 duša. U tom ljudskom metežu sam prepoznala Ranku Bobić. Saznala sam da je bila na strijeljanju i nekim čudom ostala živa, bježeći kroz kukuruze u šumu. Njena majka i braća Milan i Ranko nisu preživjeli strijeljanje. Ranka se skrivala u šumi, ali su je ustaše nedugo zatim pronašle i dotjerale sa ostalima pred crkvu. Sjećam se da je imala veliku ranu na desnoj nozi, ali joj nitko nije pružao pomoć.

Tu, u parku pred crkvom, na goloj zemlji su nas držali dva dana i dvije noći.

Nakon dva dana i dvije noći, razdvojili su djecu od žena i djevojaka (mene i majku na jednu stranu, a našeg Milana na drugu), ukrcali su nas u marvene vagone i odvezli u Jasenovac. Sjećam se dobro da je u vagonima bilo slame pomiješane sa životinjskim izmetom. Kad smo došli u Jasenovac, svi smo se iskrcali osim Ankice Nikolić (tada djevojčice od možda pet godina) koja je ostala plačući – obje su joj noge bile u gipsu, te nije mogla hodati. Sjećam se da je tada jedan od ustaša došao (možda se sažalio, možda je i sam imao nejaku djecu…) i na rukama je iznio iz vagona. Cijelim putem i nakon iskrcavanja u Jasenovcu nismo mogli doći u kontakt sa Milanom.

Noć u Jasenovcu smo proveli pod vedrim nebom.

Sutradan je došao njemački vlak sa puno njemačkih vojnika. Nekoliko njihovih oficira nas je obišlo i dobro pogledalo. Potom su zaključili da se radi o zdravom i za rad sposobnom narodu, te su rekli da sve treba otpremiti u Sisak i Njemačku na rad. Istog dana su nas, sposobne za rad, vlakom prebacili u Sisak. Djeca su vjerojatno ostala u Jasenovcu, jer Milan nije bio transportiran sa nama. U Sisku smo ostali, takoreći pod vedrim nebom, oko dva i pol mjeseca. Uvjeti su bili neljudski: jednom dnevno smo dobijali nekakvu kukuruznu juhu (katkad bi koji sretnik našao komadić krumpira) i komadić kruha. Povremeno su nas sve zajedno stavljali pod tuš i rezali kosu na kratko (tada sam izgubila svoje duge pletenice). Pravim čudom je Ranka izbjegla infekciju rane na nozi. Sjećam se da je Jula Amidžić imala uz sebe neku kremu kojom je mazala tu ranu ne bi li zacijelila.

Zadnjeg jutra u Sisku jedan je ustaša izišao pred nas sa Listom i glasno pozivao da se jave žene i djeca kojima su muževi, braća ili očevi otjerani u logor Koprivnicu. One koji su se javili pozvao je da se odvoje na jednu stranu dvorišta. Onda je pozvao sve koji se osjećaju bolesnima i kojima treba medicinska pomoć da se odvoje na drugu stranu. U grupi bolesnih se odvojilo 15-20 žena i djevojaka. Sjećam se da su među njima bile Ljepša Bugarinović i njena majka Milka Šelović sa svojom majkom, te jedna Slavka iz Poljana i njena majka (prezimena ne mogu da se sjetim). Znam da je Ljepša imala sestru Milenu, ali o njoj se ne mogu ničega sjetiti. Ostale iz grupe nisam poznavala. To je bio zadnji put da sam ih vidjela. Nikada kasnije nisam čula da se itko od njih pojavio među živima, niti sam od ikoga mogla saznati gdje su nestali i kako su završili.

Druga grupa, u kojoj smo bili ja i moja majka, vraćena je svojim kućama. Čitavim putem nas je razdirala nevjerica i zebnja. Kad smo konačno došli svojoj kući, našli smo sve opljačkano. U našoj i ostalim srpskim kućama bile su useljene ustaše iz okolnih sela sa svojim familijama. Tako smo bili prisiljeni živjeti sa njima, našim zlotvorima, pod istim krovom čitavu nedjelju dana.

Otprilike nakon tri nedjelje od povratka kući, moja majka je otišla kod ustaškog logornika u Grubišnom Polju Pejašinović Luke i klečeći ga molila da joj izda propusnicu da ide u Jasenovac da traži sina Milana ako je još među živima. Dobila je propusnicu i otišla u Ustaško redarstvo u Zagrebu, gdje je našla Danicu Zorić koja je tamo radila kao službenica. Danica se sažalila na mamine jade te se zauzela da joj pomogne – rekla je mami da se nikuda ne miče i da nikome više ništa ne govori, a da će ona (Danica) zvati telefonom Jasenovac i pitati za Milana. Kada su po poruci iz Zagreba u Jasenovcu stali tražiti Milana Bastašića, on se nije htio odazvati, nego se pritajio i šutio bojeći se da će ga ubiti (nakon svega što je vidio svojim dječijim očima, nije mogao vjerovati da ga majka uistinu traži, nego je pomislio da ga hoće na prevaru ubiti). I tko zna kako bi njegov život završio da ga jedan od dječaka, koji je bio sa njime, nije “izdao” i stražarima pokazao na Milana. Tako su našli Milana i javili Zagrebu. Danica je prenijela vijest mami da je Milan živ, da će ga pustiti iz logora sutradan i poslati vlakom za Grubišno Polje. Posavjetovala je zatim moju majku da ide kući i tamo čeka sinovljev povratak. Moja majka nije mogla vjerovati i htjela je ostati u Zagrebu da ga dočeka, ali joj je Danica ponovila da joj ona (Danica) garantira da će Milan doći kući. Svejedno razdirana sumnjom, moja majka je nevoljko napustila Zagreb i vratila se u Grubišno Polje.

Sutradan je Milan stvarno došao kući. Kada je sa željezničke stanice došao nadomak kuće, jedan lokalni Ciganin ga je prepoznao i zavikao prema našoj kući: “Evice, evo ti ide sin”! Ja i mama smo još uvijek u nevjerici izletile iz kuće i vidjele našeg Milana u dugačkom zimskom kariranom kaputu koji mu se skoro po zemlji vukao. Pod kaputom sama kost i koža od našeg Milana. Poslije nam je pričao da su mu taj kaput i jedan stari ćilim dali u Jasenovcu kad su ga otpremili na vlak. U vlaku je, kaže, molio jednu nepoznatu tetu da mu dâ malko hrane za taj ćilim što je imao.

 

< Komšije otkazuju zaštitu                                            Sadržaj                                      Park, logor za Srbe Bilogore >




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top