Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Dušan J. Bastašić: Kome i čemu služe „rasprave“ o broju žrtava Jasenovca?

Datum objave: četvrtak, novembar 22, 2018
Veličina slova: A- A+
Dušan J. Bastašić
Dušan J. Bastašić

Nedavno je na sajtu Muzeja žrtava genocida iz Beograda osvanuo prilog pod naslovom: „Jedan prilog za raspravu o broju stradalnika u Jasenovcu“. Pored nekoliko uvodnih rečenica, postavljen je faksimil uvodnika septembarskog izdanja lista „Prosvjeta“ iz Zagreba pod naslovom „Nije sto hiljada malo“.

Ovim se opet, po ko zna koji put za redom, javnost pokušava zaokupiti brojem jasenovačkih žrtava.

Bolna tema, broj žrtava u Jasenovcu, aktualizovana je u Hrvatskoj početkom devedesetih dolaskom proustaške vlasti na krilima sponzora iz ustaške emigracije. Od tada do danas, uvećava se broj onih koji umanjuju, banalizuju i osporavaju Pokolj, genocid nad Srbima, počinjen od strane NDH. Posebno u Jasenovcu, paradigmi srpskog stradanja.

Sve je više onih koji „raspravljaju“ o broju žrtava.

Traže da nedoklani, izbjegli ispod noža, preživjeli iz jama, imenom prezimenom i pripadajućim generalijama, popišu svoje pobijene jer ih dželati ne stigoše sve popisati. Pade u drugi plan karakter i monstruoznost zločina, bestijalnost i imena egzekutora, posljedice koje su otrpile a trpe i danas porodice umorenih.

U toj sramnoj raboti, „povjesničarima“ i ne samo njima, pripadnicima naroda katoličke i islamske vjere iz čijeg reda potiču satrapi, u proteklih pet godina pridružuju se i (h)istoričari iz reda srpskog naroda sa ove i one strane Drine.

Počelo je aprila 2013. u Zagrebu, učestvovanjem, kustosa Muzeja žrtava genocida iz Beograda na tribini o žrtvama Jasenovca organizovanoj od strane političke zajednice Srba u Hrvatskoj. Putem interneta, javnosti je saopšteno da se u tamošnjoj „raspravi“, na osnovu „iskazanog trenda“ u obrađenim podacima, došlo do „procjene“ da je u Jasenovcu život izgubilo između 122.000 i 130.000 a u kompleksu logora Gospić – Jadovno – Pag, 16.000 do 17.000 ljudi.

Broj sudionika u raspravama se vremenom povećavao tako da je od nedavno to postala jedna od glavnih tema i na zvaničnim internet stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu.

Razumljivo je da istoričari svoja saznanja i plodove itraživačkog rada prezentuju svojim kolegama na naučnim skupovima, o njima raspravljaju i publikuju u stručnim publikacijama.

Ali kome i čemu dobrom trebaju i mogu da posluže javne „rasprave“ o broju žrtava Jasenovca?

Internet stranice Muzeja žrtava genocida u Beogradu svakako nisu namjenjene samo stručnoj nego prije svega najširoj javnosti. Čemu se onda na tim stranicama javnosti podastire još jedan u nizu priloga za raspravu o broju stradalnika u Jasenovcu?

To je valjda, za najširu srpsku javnost, o godišnjici Pokolja, najvažnija i najprimjerenija tema, ona od suštinske važnosti.
Autor priloga nije propustio da se vaskolikom Srpstvu požali da su u raspravi o broju žrtava Jasenovca, citiram: „..najglasniji oni koji malo čitaju ali znaju sve, pri tom se pozivaju na nekakve „autoritete“, neprovjerljive činjenice..“.

Dodao je i ovo:

„Muzej žrtava genocida uveliko radi na stvaranju osnova svoje metodologije istraživanja. Svesni smo da će taj posao potrajati jer on podrazumeva sabiranje mnogih relevantnih činjenica koje mogu da koriste“.

Dakle danas, 77 godina od početka Pokolja nad srpskim narodom od strane NDH i 18 godina kako je iz Muzeja žrtava genocida istjeran njegov osnivač dr Milan Bulajić (od tada može „nesmetano“ da se funkcioniše), radi se (tek) na stvaranju osnova metodologije istraživanja!?

Pošto je rečeno i da će taj posao potrajati, nema sumnje da i dalje možemo očekivati podsticanje na „raspravu“ o broju žrtava Jasenovca, Jadovna..

Bacanje koske narodu u obliku rasprave o broju žrtava Pokolja, ne priliči jedinoj srpskoj ustanovi koja se bavi genocidom, jer koliko god da je žrtava bilo, mnogo, previše ih je bilo i ta bolna rana potomaka i članova porodica žrtava do danas nije zarasla.

U vrijeme sjećanja na mučenike jasenovačke, jadovničke, paške, garavičke, šušnjarske, glinske, prebilovačke, šargovačke, podrinjske, livanjske, grubišnopoljske, kolarićke, sadilovačke i mnoge druge nepomenute, gospoda iz Muzeja bi se umjesto poticanja javnog „raspravljanja“ trebala latiti pera i pisati sa stanovništa struke šta da osim crkvenog sjećanja, pominjanja i porodičnog predanja potomci i sunarodnjaci žrtava čine da se  žrtve Pokolja ne zaborave.

Autor je osnivač i predsjednik UG Jadovno 1941.

Vezane vijesti:

Profesore Mišina u kakvu to raskolničku kaljužu gurate …

Jovan šumom a Ivica drumom ili: O činjenju, nečinjenju i …

Dušan J. Bastašić: Muzej gori a Veljko se češlja ili o činjenju …

Šta hoće Veljko Đurić Mišina? | Jadovno 1941.

Dušan Buković: ŠTA VELjKO ĐURIĆ MIŠINA HOĆE DA KAŽE …

Prof. dr Srboljub Živanović: Odgovor na „odgovor“ Veljka …

S. Živanović: Povodom uvreda i neistina koje je javno izrekao …


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top