Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
SpanishTo mjesto. Nekada okruženo mješovitom šumom, a sad skoro u potpunosti prekriveno rastinjem i obavijeno tišinom – mjesto. Zaglušujuću tišinu i nesvakidašnji mir tog čudovišnog spoja betona i prirode naruši katkad samo poneka zmija kad savije kroz žbunje iza nekog kamena ili vjetar kad zaljulja visoke krošnje i odnese posljednje suho lišće.
Valjda ima ptica u tim tamnim krošnjama oko betona prekrivenog mahovinom i lišajevima. Pčele, mada na tom mjestu nema cvijeća, sigurna sam da dolaze. Mom dedi su pčele uvijek dolazile. Mnogo je pčela i meda prešlo preko dedinih ruku. A opet, na kraju ga je sačekao čemer.
To je mjesto na kom je Aleksa posljednji put ugledao svjetlost dana i sjaj zvijezda, posljednji put udahnuo zasićeni avgustovski vazduh i vidio zelena velebitska brda pomislivši na ona sarajevska, među kojima je rođen. Ovde su zauvijek ugasle njegove izmučene oči zabrinute za Mariju-Margu i njihovu djecu Branka, Svetozara, Jovana, Ljubomira – kasnije postradalog u Jasenovcu, Aleksandru i najmlađeg, šestogodišnjeg Zorana.
Aleksa je, kao i mnogi, ubijen tri puta. Prvi put od ustaša. Drugi put od onih koji su odlučili da mrak u jami bude još crnji i da mrtvi iz jame, iako već odavno ućutkani, slučajno ne progovore, pa su krašku jamu punu nevinih Srba zabetonirali. Ubijen je treći put kad je nad zabetoniranom jamom podignut spomenik.
Ne znam kako je spomenik tačno izgledao, ali sam sigurna da nije govorio istinu. Po do tad već ustaljenom običaju vinovnika boljeg, svjetlijeg i pravednijeg, a ni na čem opipljivom i stvarnom, osnovanog sutra, na spomeniku je vjerovatno stajao neki natpis u vezi sa komunistima, domaćim izdajnicima, obligatni pentagram, pardon, petokraka… Sve to ni sa Aleksom ni sa ogromnom većinom drugih žrtava nije imalo veze. Moj se deda pod krstom rodio, pod krstom vjenčao, za drugu nauku, sem Hristove, nije znao. Nasilno je pod kamom stradao, a stavili su mu petokraku na čelo, posthumno, ne pitajući ništa ni njega, ni one koje je ostavio za sobom.
Da li je Aleksa, kao i mnogi, ubijen i četvrti put onda kada je taj nesrećni spomenik na nesrećnoj betonskoj ploči koja skriva jamu punu nevinih Srba, porušen?
Unuci ubica bi da zatru svaki trag nevino ubijenih, pa čak i ružni ideološki spomenik koji je, makar i na takav, neistinit i neprimjeren način, obilježavao to mjesto, jedno od mnogih, nažalost, mjesto zločina i stradanja. Jadovno, ionako daleko i teško dostupno, skriveno duboko u Velebitu… ma, bilo bi bolje da ga nema nikako, misle nečiji unuci.
I zaista, bilo bi bolje da se nije desilo. O, da je bilo manje zle krvi, bilo bi i manje nevino prolivene! Bilo bi bolje da su velebitske šume i kraške jame ostale čudesni primjerak prirodnih ljepota i jedan od dragulja Božije kreacije.
Ovako, osvećen krvlju novomučenika, Velebit je kamen u temeljima nebeskog Jerusalima, i to onaj koji drži kapiju Raja.
O, sveti novomučenici srpski, na čijim smo molitvama opstali, molite Boga za nas!
Autor: Zorica Đoković
Više od istog autora:
Istina mijenja pogled na život i smrt
Prvi put s dedom na Jadovnu – Jadovno 1941.
Povodom Vašeg dopisa koji ste uputili ministru Aleksandru …
Šta očekivati od filma o Jasenovcu u produkciji i režiji stranaca?
