Ovaj jedinstveni video zapis prikazuje spuštanje speleologa sa potomcima žrtava u bezdanu jamu Ravni Dolac u Livanjskom polju.
Samo u ovu jamu su hrvatske ustaše na Ognjenu Mariju 1941. godine žive pobacali 218 žrtava. Nako šest nedjelja i tri dana iz jame su žive izvučene 13 žena i jedan muškarac. Nakon 50 godina potomci žrtava eshumirali su kosti pobijenih, umili ih, osunčali i pohranili u novoizgrađenu kriptu pokraj crkve Uspenija Presvete Bogorodice u Livnu.
Na žalost, 1992 godine potomci zločinaca su minirali kriptu i na taj način učinili novi zločin nad ostacima nevinih žrtava.
Do sada najkompletniji prikaz o stradanju Srba Livanjskog polja 1941. godine, uradio je gospodin Budo Simonović sa svojom knjigom „Ognjena Marija Livanjska“
Sjećajući se toga dana, Budo Simonović kaže:
«Ovaj snimak je zaista specifičan i napravljen u specifičnim uslovima, konačno, to je jedino živo svjedočanstvo o vađenju kostiju iz jame na Dinari, a koliko znam nema mnogo sličnih sa drugih jama i gubilišta, ne samo u Livnu i okolini.
Ja u principu imam neku vrstu fobije od jama i dubina (nikad se, recimo, nijesam spustio u jedan moj bunar dubok svega trinaest metara), ali je tog dana postojala neka posebna psihoza, valjda u prevelikoj želji da to vidim i sačuvam od zaborava, da potvrdim sve ono što sam godinu dana prije toga istraživao.
Prošao je svaki strah i ja sam se sam, na konopu spustio u jamu duboku gotovo 50 metara. Prvo je 8. juna u jamu sišao moj drug i kolega novinar, inače poznati speleolog i stručnjak za jame, Miro Kurtović. On je, inače, prvo rekao da je jama duboka 20 do 25 metara, a onda smo izmjerili i utvrdili da do prve tačke nekoliko metara dubokih naslaga trulog lišća, kostiju i drugog materijala ima ravno 43 metra, tačno onoliko koliko su kazali preživjeli!
Sjutradan, 9. juna 1991., kada se vrijeme poboljšalo, a vrelo koje je prethodnog dana izviralo u jami malo presahlo, u jamu je prvi sišao speleolog Risto Savović pa za njim Vlado Maljković, sin Milice Maljković koja je preživjela pakao jame Ravni Dolac, i onda ja.
Miro mi nije dao da nosim kameru jer se plašio da je ne oštetim, već mi je posebno spustio.
U jami sam ostao gotovo tri sata i snimio sve onako kako je netaknuto stajalo pedeset godina. Žao mi je samo što nijesam snimio jednu mesinganu spomen ploču sa zapisom, koju smo postavili na dnu jame i trenutak kad je u jamu sišao Ilija Erceg i kad smo u jednom zapećku pronašli kosti njegovog petogodišnjeg brata imenjaka, kojeg je majka Galka, kad joj je izdahnuo na rukama, tu „sahranila“ i sklonila od kamenja i bombi koje su ustaše naknadno danima bacale na njih.
No, da ne širim priču, jer ja kad se spomene Livno i sve što je vezano za Livno, ne znam gdje je kraj, ne umijem da skratim jer je to moja opsesija već 22 godine.
Čini mi se da se s tom pričom i budim i zaspivam.
Jama Ravni Dolac, jun 1991. – Jama Ravni Dolac, jun 1991.
Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 09. novembra 2015. godine.
Vezane vijesti:
Livanjsko polje – neposredno pred rat 1992. godine
Pročitajte knjigu „Ognjena MarijaLivanjska“
Promocija knjige„Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu
SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI …
Livanjsko polje – Jadovno 1941.