„UMANjENjE BROJA JASENOVAČKIH ŽRTAVA VODI PORICANjU ZLOČINA“ Režiser Momčilo Mrdaković upozorio na prekrajanje istorije

Srpski režiser i arhitekta Momčilo Mrdaković, autor crnohumorne komedije „Mamaroš“, rekao je da priprema dva nova filma koja će se baviti temom zločina nad Srbima i Jevrejima u Drugom svjetskom ratu, te ukazuje na opasnost od revizije, poricanja i umanjenja srpskih žrtava u ustaškom logoru Jasenovcu.

Mrdaković, čija uža i šira porodica stradala u Jasenovcu, ističe u intervju Srni da umanjenje broja jasenovačkih žrtava vodi poricanju tog zločina, pa se pojavljuju istoričari iz Hrvatske koji ne govore o pobijenim Srbima u Jasenovcu, nego da su pobijeni „ustanici komunisti“.

On je naveo da će jedan film biti o njegovoj majci Vukosavi Mrdaković, rođenoj Gligić, koja je preživjela ustaški logor Staru Gradišku i radni logor u Njemačkoj, a drugi o Jevrejinu koji je preživio njemački konclogor, te da, takođe, radi i na nastavku „Mamaroša“.

– Ja sam pokušavao da napravim popise i pre rata i posle rata, i ispada da, prema mom računu, fali 1,5 miliona ljudi. Ali ova država ni Srbi nisu popisali ni za zadnji rat, ni bombardovanje, mi svoje žrtve nismo popisali ni za jedan rat. Time izražavamo nepoštovanje i ponovo ih ubijamo – upozorio je u intervjuu srpski režiser Momčilo Mrdaković.

UMANjUJE SE BROJ SRPSKIH ŽRTAVA

Mrdaković ističe da je zbog svega što je istražio i saznao, za njega mučna i besmislena priča o cjenjkanju brojevima srpskih žrtava u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj /NDH/, te ukazuje na hrvatsku zavjeru da smanjuju brojeve i čak proglase da u Jasenovcu nije bio genocid, nego zločin.

– Moja mama kaže većinu ljudi nisu ni vodili u sam logor, a kamoli popisivali. Ona nije ni popisana u logoru, nego tek na putu za Nemačku. Oni su masovno ubijali ljude u njenom selu. A ljude koje dovedu u logor su uglavnom odmah vodili na Savu i ubijali. Samo manji deo je držan u logoru na kraće vreme i posle ubijan. Ali, to je, možda, deset odsto u odnosu na one koje su odmah ubijali na licu mesta ili pored logora – navodi on.

FILMSKA PRIČA O STRADANjU MAJKE VUKOSAVE

Mrdaković rekao je da mu je njegova majka Vukosava zadnje večeri koju je proveo sa njom u bolnici, prije nego je umrla prije osam godina, ponovo pričala kako je preživjela ustaški pogrom u njenom selu Kusonja, kod Pakraca, u zapadnoj Slavoniji 1942. godine.

Majka mu je ispričala da su ustaše 13. jula 1942. godine opkolile njeno selo Kusonje, kod Pakraca, veliki dio mještana pobili u samom selu, pobacali u bunare, zaklali, dok su drugi dio mještana – žene, djecu i starce, nabili u crkvu koliko je moglo da stane, a onda su bacili bombe i zapalili ih žive.

Manji dio, među kojima njegovu majku, dvije sestre i brata, odveli su u Jasenovac, odnosno Staru Gradišku, gdje je njegovu majku, kako kaže Mrdaković, spasilo čudo i to u obliku mladog ustaše.

U cijeloj toj pometnji, plaču i vrištanju, jer su odvajali djecu od majki, Mrdaković je naveo da su počele plakale i dvije mlađe sestre njegove majke, dva mlađa brata i njena prabaka Marta.

Jedino je ostala pribrana Vukosava, rekavši svojoj majci Petri da se drži hrabro i da prestane da plače, da je djeca, ako prežive ne upamte takvu u suzama. Baka Petra ju je poslušala i obrisala suze, što je smirilo i ostale.

„Međutim, mamu Vukosavu su odvojili i poslali preko velikog logorskog dvorište ka kuli odakle su se čuli krici i zapomaganja. Logor Stara Gradiška je bio smešten u starom utvrđenju na samoj obali reke Save“, prenio je Mrdaković majčinu priču.

– Moja majka Vukosava je plačući išla kroz to dvorište ka toj zlokobnoj kuli, mladi ustaški stražar ju je zaustavio i pitao – što plačeš? Mama je rekla – pa zar ne vidiš gde idem – priča Mrdaković.

Mladi ustaša joj je zatim rekao da je ona izdvojena od ostalih jer je bila obučena drugačije. U to vrijeme seoske žene su nosile slojevitu slavonsku seosku nošnju, a Vukosava je bila građanski obučena u gimnazijsku uniformu, što je njima automatski značilo da je bila pismena, pošto se tada malo seoske ženske djece školovalo.

Ustaša joj je zatim rekao da se vrati u svoju grupu, da skine školsku uniformu i da pozajmi od ostalih žena dijelove narodne nošnje i da pokuša da bude što neuočljivija, što je ona i uradila i zatim, zajedno sa svojom majkom odabrana za radni logor u Njemačkoj.

Dok su ih vodili u radni logor u Njemačku u stočnim vagonima u vozu bili su užasni uslovi i njegova majka je dobila groznicu i tako ponovo došla u smrtnu opasnost. Kad se voz zaustavio u Mariboru, prije granice, stražari su je izdvojili i poslali kod ljekara na pregled.

– Ona je čula komandanta transporta da govori da ako ljekar kaže da je bolesna da je odmah ubiju, i da je ne dovode nazad. Tako je, kada su išli preko mosta između železničke stanice i starog dela grada, mama htela da skoči i da se ubije, ali onda je jedan od stražara koji je išao iza nje došapnuo joj – nemoj da budeš luda, možda će doktor da te poštedi – priča Mrdaković.

Njegova majka se ponovo se uzdala u sreću i Boga i ljekar joj je stvarno rekao da je bolesna, ali da će joj dati neke pilule i napisati da je zdrava i da mora noću da se krije od stražara, među svojima u vagonu, pošto se noću javlja groznica i drhtavica.

Tako je i uradila i došla u radni logor u Njemačku, u gradić Marburg na Lani, u kojem je do 1945. godine radila je u fabrici koncerna IG Farben, gdje su se prozvodile vakcine za njemačke vojnike na frontu, a ta fabrika je kasnije postala dio poznatog koncerna „Bajer“.

– Ona je radila na proizvodnji vakcina za vojnike. Tu je bila gomila žena. Tu niko nije klao i udarao maljem u glavu, i bila je dečija igra u odnoso na ono odakle je došla. Međutim, to je bio robovski rad. Ali, preživela je – rekao je Mrdaković, uz podsjećanje da je po izlasku iz logora u Njemačkoj njen portret nacrtao jedan mladi američki vojnik.

Mrdaković navodi da je uspio da utvrdi u gradiću Marburg na Lani u gradskim knjigama postoji spisak logoraša i tu je našao i ime svoje majke, koja je u Beograd došla 1949. godine, gdje je on i rođen.

STRADANjA PORODICE

Mrdaković ističe da je cijelo selo njegove majke odvedeno, bilo je više od hiljadu ljudi.

– Ustaše su prvo odvajale pismene. Mog deda Luku, oca moje majke, su prvo odveli u maju 1941. godine, on je bio železničar, lovac, bio je popularan u selu, svirao u orkestru. Za njega se ne zna gde je. Transportovali su ga u razne logore i na kraju je bio u Gospiću, tu je baka odnela paket i više ga nije videla. Verovatno je završio u Jadovnu ili u nekoj drugoj od tih jama – kaže Mrdaković.

On navodi da je samom logoru Stara Gradiška stadala njegova baka Marta, kao i Svetozar, najmlađi brat njegove mame, koji je bio beba, nije imao ni godinu dana. Njega su odvojili od njegove majke, umro je kao beba, jer su ustaše djeci davali zatrovanu vodu iz bunara u koju su sipali živu sodu.

– Druge dve mamine sestre i još jedan brat, odnosno Darinka, Marija i Petar, spašeni su verovatno ili od Karitasa ili od Diane Budisavljević – kaže on.

Povodom novootkrivenog spiska od 5.800 srpske djece koje spasila humanitarka Diana Budisavljević, Mrdaković kaže da se plaši da će se sa tim spiskom desiti isto kao sa Jasenovcem, odnosno da će se umanjiti brojevi djece koje je spasila Diana Budisavljević.

On podsjeća da je Diana Budisavljević sve vrijeme govorila o najmanje 14.000 spašene djece, te iskazuje bojazan da će oni koji revidiraju istoriju da se uhvate za taj jedan spisak od 5.800 imena srpske djece, isto kao što za Jasenovac o 80.000 imena stradalih.

– Moja majka, kada se 1945. godine vratila iz radnog logora u Nemačkoj, imala je već 20 godina, prijavila se da bude pisar za okrug pet do šest sela. Ona je godinu dana, 1946. i 1947. godine, išla po svim selima i sakupljala podatke o stradalim. Ja sam je pitao kako je popisivala, kada ima kuća u kojim niko nije preživeo, ona je rekla da su ukrštali podatke od rođaka i komšija – kaže Mrdaković.

Mrdaković ukazuje i na prikrivanje spiska Zemaljske komisije /poslijeratne komisije u Hrvatskoj zadužene za istraživanje i procesuiranje zločina tokom Drugog svjetskog rat na području NDH/, gdje se govorilo o 600.000 ljudi imenom i prezimenom koji su stradali u NDH, kao i na to da srpske žrtve nisu popisane ni u posljednjem ratu devedesetih godina prošlog vijeka.

– Ja sam pokušavao da napravnim te popise i pre rata i posle rata i ispada da, prema mom računu, fali 1,5 miliona ljudi. Ali ova država ni Srbi nisu popisali ni za zadnji rat, ni bombardovanje, mi svoje žrtve nismo popisali ni za jedan rat. Time izražavamo nepoštovanje i ponovo ih ubijamo – upozorio je u intervjuu Srni Mrdaković.

NOVI FILMOVI

Govreći o novom filmu posvećenom njegovoj majci Vukosavi, Mrdaković je rekao da se radi o zadnjoj noći sa majkom, gdje će pokušati flešbekovima da prikaže njena sjećanja na taj njen put iz sela, šta se desilo u logoru, pa transport za Njemačku.

– Pišem scenario, napisao sam detaljan sinopsis. Naslov je `Nepobediva`. Moja mama je bila čudo, veoma nežna i veoma jaka. Što je veoma retka kombinacija. Nažalost, film neće imati srećan završetak. Mama umire, ali meni ostavlja u nasleđe da se borim protiv revizionista – kaže Mrdaković.

Drugi film u pripremi je „Bronski“ o Jevrejinu koji je preživio konclogor i otišao da živi u Ameriku. Glavai junak se zove Jakob Bronski, to je pseudonim Edgara Hilzenrata, pisca koji umro prije par godina u dubokoj starosti i film je njegov životni put.

Za ovaj film scenario je spreman, film će biti na engleskom i njemčkom jeziku, a radnja se dešava i u Njujorku i u Njemačkoj.

Momčilo Mrdaković rođen je u Beogradu 1952. godine, gdje je završio arhitekturu. Jedno vrijeme je u Njujorku radio i na filmu i kao arhitekta, pa je dobio i nagradu od gradonačelnika Njujorka.

U Americi je upoznao Emira Kusturicu na njegovim predavanjima na Univerzitetu Kolumbija, koji ga je pozvao da radi na filmu „Podzemlje“ kao njegov asistent i režiser druge ekipe, što mu je omogućilo da stekne povjerenje evropskih producenata i da snimi svoj prvi igrani film „Mamaroš“.

Film je zatim prikazan na velikom broju festivala na svim kontinentima, na kojima je dobio i značajne nagrade.

Izvor: Večernje novosti – Srna