Uloga Veljka Džakule u egzodusu krajiških Srba

U proljeće 1990. godine Veljko Džakula je postao član glavnog i izvršnog odbora SDS-a Jovana Raškovića za područje Zapadne Slavonije i bio je organizator mitinga SDS-a krajem juna 1990. godine u Pakracu na kojem je dominirala četnička ikonografija. U januaru 1991. godine Džakula je postao predsjednik regionalnog odbora SDS-a za područje čitave Slavonije i Baranje.

Džakula je 2. marta 1991. godine bio organizator masovne pobune policajaca srpske nacionalnosti u Pakracu, zbog koje su iz Zagreba u Pakrac stigli hrvatski specijalci, da bi se u cjelokupan slučaj umiješala JNA, a nakon toga se skrivao u Beogradu, kad je uspostavio vezu sa američkim ambasadorom u Beogradu Vorenom Cimermanom.

Džakula je 12. avgusta 1991. godine izvršio samoproglašavanje SAO Zapadna Slavonija, da bi već sutradan sam sebe proglasio za predsjednika vlade SAO Zapadne Slavonije, iako nije bila konstituisana Skupština SAO Zapadne Slavonije.

Kao posljedica Džakulinog političkog avanturizma, Hrvatska je 14. avgusta 1991. godine izvršila napad na nepripremljene Srbe u Okučanima i upravo su od tada započeli oružani sukobi u Zapadnoj Slavoniji, što je nekoliko mjeseci kasnije prouzrokovalo veliki egzodus srpskog stanovništva iz Zapadne Slavonije. Nakon dramatičnih događaja u Hrvatskoj 1991. godine, koje su obilježili oružani sukobi paravojnih formacija Hrvatske i krajiških Srba, zatim donošenja odluke Sabora Hrvatske 25. juna 1991. godine o samostalnoj Hrvatskoj, a potom i odluke Sabora o otcjepljenju Hrvatske iz sastava Jugoslavije, pa odluke Skupštine SAO Krajine o proglašenju RSK u Kninu krajem decembra 1991. godine i izbora Milana Babića za predsjednika RSK, početkom 1992. godine uslijedilo je međunarodno priznanje Hrvatske i usvajanje Vensovog mirovnog plana za područje RSK od strane Savjeta bezbjednosti UN, kojeg je Milan Babić na sjednici Skupštine RSK u Glini odbio da prihvati, zbog čega je smijenjen sa funkcije.

Uslijedio je 26. februar 1992. godine kada je u Skupštini RSK u Borovom Selu izabrano novo rukovodstvo RSK sa Goranom Hadžićem i Zdravkom Zečevićem na čelu, pa je tako Džakula izabran za potpredsjednika Vlade RSK.

Sklon samovolji i političkom avanturizmu, a pogotovo obavezama prema Hrvatskoj tajnoj službi koje je proširio uz posredovanje američkog ambasadora u Beogradu Vorena Cimermana nakon pobune srpskih policajaca u Pakracu 2. marta 1991. godine, Džakula je iskoristio svoju ojačanu poziciju u RSK i Srbiji izborom za potpredsjednika Vlade, nastavljajući da još intenzivnije održava kontakte sa Josipom Perkovićem koji je pokrivao Hrvatsku tajnu službu i Slavkom Degoricijom, pripadnikom HDZ-ove vlasti. Plod takve njihove aktivnosti bilo je potpisivanje tzv. Daruvarskog sporazuma u proljeće 1993. godine, bez znanja zvaničnog rukovodstva RSK, što je tretirano kao akt izdaje, zbog čega su ga pripadnici Službe bezbjednosti RSK lišili slobode u jesen 1993. godine i smjestili u Glinski zatvor. Poslije izlaska iz zatvora Džakuli su bile određene mjere ograničenog kretanja i to samo na području Zapadne Slavonije, a u takvom statusu ja sam ga zatekao prilikom mog izbora za predsjednika Vlade RSK 20. aprila 1994. godine.

Predaja naoružanja

Budući da je početkom maja 1995. godine uslijedila hrvatska zločinačka vojna operacija „Bljesak“ na Zapadnu Slavoniju, kada je u dva dana u kolonama izbjeglica ubijeno oko 300 nedužnih Srba iz Slavonije, a hrvatske oružane snage stavile u okruženje oko 6.000 Srba kod Pakraca, među kojima se nalazila i Pakračka brigada iz sastava 18. korpusa SVK sa oko 1.200 pripadnika, trebalo je brzo reagovati da se spasi što se spasiti da. Iako sam u junu 1993. godine u sisačkom Županijskom sudu u odsustvu osuđen na 20 godina, na osnovu politički montirane optužnice vezane za događaje u Petrinji septembra 1991. godine, kad uopšte nisam bio u Krajini, ja sam kao predsjednik Vlade RSK, već prvog dana vojne operacije „Bljesak“ na poziv Jasušija Akašija i generala Žanvijea, stigao u štab UNPROFOR-a u Zagreb da bih sa predstavnicima državnog i vojnog rukovodstva Hrvatske uz posredovanje međunarodnih predstavnika postigao dogovor o prekidu vatre i tako zaustavio dalje stradanje Srba u Slavoniji. Međutim, zahvaljujući nepromišljenim potezima Martića i Čeleketića prvog dana vojne operacije „Bljesak“ i to za vrijeme dok su u štabu UNPROFOR-a u Zagrebu vođeni pregovori o prekidu vatre, što je iskoristio hrvatski pregovarački tim da zatežu sa vremenom kako bi njihove oružane snage još više napredovale u zauzimanju teritorija u zapadnoj Slavoniji, pa je Sporazum o prekidu vatre potpisan 3. umjesto 1. maja 1995. godine, a potpisali smo ga Jasuši Akaši, general Žanvije, Šarinić i ja, sa daleko nepovoljnijim uslovima za srpsku stranu od onih od 1. maja 1995. godine.

Bila je to veoma složena situacija, jer je civilnom srpskom stanovništvu bio dozvoljen izlazak iz okruženja Pakraca kao izbjeglicama, dok su hrvatske oružane snage pod svojom kontrolom držale 1.200 pripadnika Pakračke brigade, koji su uz sebe imali teško naoružanje, a svemu tome je doprinijela Komanda 18. korpusa SVK i glavni štab SVK u Kninu sa pukovnikom Milanom Čeleketićem na čelu, kao i odbijanje komande Prvog krajiškog korpusa Vojske RS u Banjaluci sa generalom Momirom Talićem na čelu, da pruže adekvatnu pomoć Pakračkoj brigadi da se izvuče iz okruženja.

Iako nije bio predstavnik Srba u Zapadnoj Slavoniji, niti u bilo kom organu vlasti na opštini Pakrac, a pogotovo u Pakračkoj brigadi, Džakula je iskoristio hrvatsku vojnu operaciju „Bljesak“ na Zapadnu Slavoniju i položaj u kojem su se našli Srbi, a pogotovo pripadnici Pakračke brigade i stavio se u ulogu pregovarača sa hrvatskom vojnom komandom i UNPROFOR-om oko predaje teškog naoružanja od strane pripadnika brigade, garantujući pripadnicima Pakračke brigade SVK bezbjedan izlazak iz okruženja ako predaju naoružanje. Pripadnici Pakračke brigade ispoštovali su dogovor sa hrvatskom vojnom komandom i predali teško naoružanje, ali je nakon toga uslijedila klasična prevara, pa se oko 1.200 pripadnika Pakračke brigade SVK našlo u pritvoru Sportske dvorane u Bjelovaru, koji su opravdano optužili Džakulu za prevaru. Sa tom ocjenom sam se i ja složio kao predsjednik Vlade RSK, jer u potpisanom Sporazumu o prekidu vatre od 3. maja 1995. godine nigdje nije stajala takva odredba. Naravno, u pritvoru u Sportskoj dvorani u Bjelovaru sa pripadnicima Pakračke brigade se ne slučajno našao Džakula, koji se već nakon 24 časa našao na slobodi, zahvaljujući svojim višegodišnjim vezama sa hrvatskim tajnim službama i organima vlasti, koji su dobro znali zašto se Džakula našao u zatvoru 1993. godine.

Da bi u potpunosti izvršio zadatak u interesima HDZ-ove neofašističke vlasti, Veljko Džakula je iz dvorane u Bjelovaru uz pomoć oficira UNPROFOR-a uspostavio vezu sa mnom u Kninu, tražeći od mene da dođem u bjelovarsku dvoranu na razgovor sa predstavnicima HDZ-ove vlasti, što je prevedeno značilo da je i mene htio podmetnuti kao i pripadnike Pakračke brigade, kako bi me u Bjelovaru lišili slobode hrvatski organi vlasti. Naravno, Džakuli sam telefonski rekao da ja ne komuniciram sa organima hrvatske vlasti i njihovom vojnom komandom, već isključivo sa predstavnicima UNPROFOR-a u Zagrebu i da u sporazumu o prekidu vatre, kog sam uz Akašija i Šarinića potpisao 3. maja 1995. godine ne postoji odredba na osnovu koje hrvatska vojna komanda može da hapsi pripadnike SVK nakon predaje naoružanja, pitajući pri tom Džakulu, kako to da me nije uz pomoć oficira UNPROFOR-a zvao iz Pakraca kad je dogovarao sa hrvatskom vojnom komandom pod kojim uslovima će pripadnici Pakračke brigade predati naoružanje.

Dakle, za razliku od Džakule koji se nakon dogovorenog zadržavanja u Sportskoj dvorani u Bjelovaru od 24 časa, našao na slobodi, pripadnici Pakračke brigade bili su razbacani po hrvatskim zatvorima, da bi ne mali broj njih kasnije bio optužen i osuđen na višegodišnje kazne zatvora, iz čega nije teško izvesti zaključak na kakav perfidan način Džakula godinama šuruje sa hrvatskim organima vlasti, ali je još tragičnije što mu uspijeva da od 2004. godine to čini sa organima vlasti u Srbiji.

Džakula doprinio samostalnosti Hrvatske

Kako drugačije protumačiti aktivnosti i ponašanje Džakule u periodu od 1990. godine do danas, nego da je njegova uloga bila u funkciji hrvatske samostalnosti, međunarodnog priznanja u AVNOJ-evskim granicama i njenog otcjepljenja od Jugoslavije, dozirana i usaglašavana sa hrvatskim tajnim službama, što potvrđuje i Džakulin dolazak na obilježavanje 17. godišnjice hrvatske zločinačke operacije „Oluja“ 5. avgusta 2012. godine.

Da bih potkrijepio ocjenu o Džakuli, prezentujem nekoliko podataka koji to potvrđuju. U proljeće 1990. godine Džakula je postao član Glavnog i izvršnog odbora SDS-a Jovana Raškovića, a po svojim javnim istupima spadao je u najekstremnije Srbe na području Zapadne Slavonije, jer je bio organizator mitinga SDS-a Jovana Raškovića u ljeto 1990. godine u Pakracu, te organizator masovne pobune srpskih policajaca u Pakracu početkom marta 1991. godine, kad je morala intervenisati i JNA, zbog čega ju je HDZ-ova vlast kvalifikovala kao agresora na Hrvatsku.

Džakula je 12. avgusta 1991. godine izvršio samoproglašenje SAO Zapadna Slavonija, da bi već sutradan sam sebe proglasio za predsjednika Vlade SAO Zapadne Slavonije, a kao posljedicu Džakuline samovolje, Hrvatska je preko svojih snaga napala Okučane i od tada su započeli oružani sukobi u Zapadnoj Slavoniji, što je imalo za posljedicu egzodus srpskog naroda iz Zapadne Slavonije.

Džakula je bio potpredsjednik Vlade RSK 1992. i 1993. godine, a da pri tom nikad nije bio ni optužen ni osuđen od strane hrvatskog pravosuđa. Na drugoj strani kao paradoks je činjenica da je nekoliko hiljada anonimnih krajiških Srba osuđeno u odsustvu na višegodišnje kazne zatvora u periodu od 1991. do 1995. godine zbog oružane pobune i oni se ne mogu vraćati u zavičaj, dok Džakula koketira na relacijama hrvatske i srpske vlasti, u što spada i poziv Josipovića da prisustvuje obilježavanju 17. godišnjice operacije „Oluja“ u Kninu.

Stavljajući se u ulogu glavnog arbitra svih događaja u RSK od 1991. do 1995. godine u kojima je on 1990. i 1991. godine učestvovao kao jedan od najekstremnijih Srba u Krajini i zavodeći i Srbe iz Zapadne Slavonije, Džakula je u svom kazivanju u dokumentarnom filmu RTS-a „Pad Krajine“ iz 2006. godine izrekao čitav niz neistina o događajima u RSK u periodu od 1991. do 1995. godine. Pri tom nije izrekao nijednu rečenicu o pogubnoj politici neofašističke HDZ-ove vlasti prema krajiškim Srbima od 1990. godine pa završno sa zločinačkim vojnim operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ 1995. godine.

U koketiranju na relacijama HDZ-ove vlasti, srpske vlasti i međunarodne zajednice, Džakula je došao i do Srpskog demokratskog foruma (SDF) sa kojim izvlači nemala devizna sredstva za navodne bitne projekte za krajiške Srbe, pa je tako i došao do poznate pokojne Borke Vučić, koja mu je mjesec dana prije saobraćajnog udesa, iz deviznog fonda kojeg je vodila odobrila 50.000 evra za jedan od projekata u Zapadnoj Slavoniji, za koja sredstva Džakula još nije položio račun.

Dakle, Džakula nema pravo da bilo kom Srbinu iz Krajine dijeli lekcije o moralnom i demokratskom ponašanju i da pri tom na perfidan i podmukao način preko SDF, kao krivce za tragičnu sudbinu krajiških Srba traži u Kninu i Beogradu i na taj način amnestira neofašističku politiku HDZ-ove vlasti prema Srbima u Hrvatskoj.

Sopstvena diskvalifikacija

Odlučiti se da prihvati poziv Josipovića i tako uveliča obilježavanje 17. godišnjice „Oluje“ 5. avgusta 2012. godine u Kninu, kako bi svojim prisustvom u ime krajiških Srba dao legitimitet toj zločinačkoj vojnoj operaciji, a potom dnevnom listu „Politika“ 7. avgusta 2012. godine dati intervju u kojem ističe da mu je preko glave prekopavanje kostiju i brojanja krvnih zrnaca, isticanje mitova i održavanje parastosa, spada u visoko nemoralan čin Džakule. Time je sam sebe i SDF diskvalifikovao da se bilo gdje pojavi kao predstavnik ili zaštitnik Srba iz Krajine, odnosno iz Hrvatske, dok je na drugoj strani Josipović na perfidan način nastavio da veliča „Oluju“ i ponižava krajiške Srbe.

Da politički avanturizam Džakule bude još tragičniji za Srbe iz Zapadne Slavonije govori podatak da je kao jedan od najekstremnijih pripadnika SDS-a početkom marta 1991. godine predvodio pobunjene srpske policajce u Pakracu, protiv HDZ-ove vlasti, što je kasnije bio uvod u oružane sukobe u Zapadnoj Slavoniji u ljeto 1991. godine sa hrvatskim bojovnicima i egzodus srpskog naroda iz Zapadne Slavonije u jesen 1991. godine. HDZ-ova vlast početkom maja 1995. godine je izvela zločinačku vojnu operaciju „Bljesak“ protjeravši preostali dio Srba iz Zapadne Slavonije. U samo dva dana hrvatski bojovnici su u kolonama izbjeglica likvidirali oko 300 nedužnih srpskih civila iz Zapadne Slavonije i sve to nije bilo dovoljno za Džakulu da prekine koketiranje sa hrvatskom vlašću.

I pored činjenice da je Džakula sa područja Zapadne Slavonije, gdje se nalazi Jasenovac i Stara Gradiška, koje su ustaše NDH Ante Pavelića u periodu od 1941. do 1945. godine pretvorile u najveća mučilišta i gubilišta Srba na tlu bivše Jugoslavije, nisu bili dovoljna upozorenja za Džakulu da se u javnosti ne poigrava sa njihovim kostima i krvnim zrncima.

I ovom prilikom podsjećam Džakulu da je u logoru Jasenovac punih 1.337 dana i noći sproveden najgnusniji zločin protiv Srba, Jevreja, Roma i svih drugih protivnika ustaškog NDH i da je na teritoriji NDH bilo formirano 26 koncentracionih logora, među kojima i tri koncentraciona logora za djecu – jedina na tlu Evrope.

Polazeći od zvaničnog podatka da je u logoru Jasenovac pogubljeno oko 700.000 žrtava, od kojih je preko 90% bilo Srba i da se taj logor nalazio na području Zapadne Slavonije u kojoj je živjelo većinsko srpsko stanovništvo, nema valjda dileme da su u njemu najbrojnije žrtve bili Srbi sa područja: Potkozarja, Podgrmeča, Slavonije, Banije, Korduna i Like, uz nemali broj dopremljenih Srba svih uzrasta sa područja BiH i Srbije. Naravno, najtragičnija sudbina Srba sa krajiških prostora su Srbi sa područja Kozare, jer je u koncentracione logore na teritoriji NDH bilo strpano 68.500 Kozarčana, među kojima je bilo 23.580 djece starosti do 15 godina. Za vrijeme Drugog svjetskog rata na teritoriji NDH živote je izgubilo 74.762 djece, od kojih je 60.643 djece ubijeno ili umoreno, a samo u koncentracionom logoru Jasenovac je ubijeno 19.432 djece, odnosno dječaka i djevojčica, jer djeca nisu bila pošteđena ako su bili Srbi, Jevreji ili Romi, budući da je čista hrvatska država mogla biti samo država Hrvata, kako su je zamislili njeni ideolozi prilikom formiranja NDH, a dobro je poznato da su te monstruozne zločine činile ustaše NDH kao pripadnici hrvatskog naroda. Tu činjenicu moraju stalno imati pred sobom i na umu hrvatski državni i politički funkcioneri, a pogotovo Ivo Josipović i Zoran Milanović koji ističu da su antifašisti, a da ne govorim o jednom Srbinu koji se predstavlja kao zaštitnik Srba iz Krajine.

Među nedužne žrtve neofašističke HDZ-ove vlasti, čiji je program 1990. godine počivao na ideologiji NDH iz 1941. godine, spada protjerivanje oko 260.000 krajiških Srba sa vjekovnih ognjišta u hrvatskoj zločinačkoj operaciji „Oluja“, te likvidacija oko 2.000 nedužnih krajiških Srba pred kućnim pragom za vrijeme i nakon operacije „Oluja“, među kojima je bilo 532 žene i 19 djece, kao i 1.800 nestalih krajiških Srba, za kojima godinama tragaju njihovi najbliži, pa se postavlja otvoreno pitanje Džakuli, zbog čega je njemu preko glave prekopavanje kostiju i brojanje krvnih zrnaca, te parastosa koji su posvećeni žrtvama.

Ignorisanje zločina

Pridajući svake godine poseban značaj tzv. domovinskom ratu u periodu od 1991. do 1995. godine i veličanju rezultata vojnih operacija „Bljesak“ i „Oluja“ iz 1995. godine, kad su Tuđmanovi bojovnici sa vjekovnih ognjišta protjerali više od 260.000 krajiških Srba, kojima je Hrvatska takođe domovina, politička i državna rukovodstva Hrvatske i hrvatska javnost svake godine svjesno izbjegavaju da istaknu da su lički Srbi u mjestu Srb digli ustanak protiv fašizma, kao i rezultate, te ogromne žrtve krajiških Srba u borbi protiv nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu. Izbjegavaju i osudu monstruoznih zločina koje su ustaše NDH počinile nad stotinama hiljada Srba, a pogotovo nad desetinama hiljada djece u Drugom svjetskom ratu.

Državna rukovodstva Hrvatske, uključujući sve parlamentarne i vanparlamentarne stranke u Hrvatskoj, kao i mediji od polovine 1990. godine, odnosno dolaska HDZ-a na vlast, više se na javnoj sceni bave događajima u Blajburgu početkom maja 1945. godine, optužujući komuniste i partizane za pogibiju jednog broja pripadnika ustaškog pokreta prilikom njihova bjekstva iz zemlje, nego najmonstruoznijim zločinima koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata počinili ustaški zločinci kao pripadnici hrvatskog naroda, nad stotinama hiljada nedužnih Srba i srpske djece, kao da ti zločinci nisu kao ustaše pripadali hrvatskom narodu.

Izvor: GLAS SRPSKE

Vezane vijeti:

Afirmisanje zločina u Oluji ponižavanjem Srba

Neće Srbin da postane Hrbin

Predsjednikova etnička lutka

Ivo Josipović ocrnio Milorada Pupovca: On je profesionalni Srbin!

ŠTRBAC: DžAKULI NIJE BILO MJESTO U KNINU