Učim za šnajdera

Jednog dana kaže mi čika Savo da je razgovarao sa upravnikom Baze i da ću ja ostati kod njega u šnajderaju jer nisam za maršovanje i velike napore. Počeo sam učiti zanat krojača. Bio je tu još neki dečko, mlađi od mene. Zvao se Mato. Poslušno sam cijedio krpu za peglanje, čistio šnajderaj, učio kako se drži igla i kako se kaput i hlače drže na koljenima, a da ne skliznu na zemlju. Onda me čika Savo nauči kako se prišiva dugme i opšiva rupa za dugmad na kaputu i hlačama. Već sutradan me pohvalio i pokazao Mati kako dobro radim. Ovaj mu potvrdi sa „da, da“ i klimanjem glave. Mato i ja spavali smo tu u šnajderaju, iza nekakvih zastora od ćebadi, a jeli smo sa svima u velikom štaglju, gdje su bili stolovi u uvozu i u obje parme. Hranu je dijelila jedna starija Slovenka. Kako bi tko dolazio, ona bi govorila: „Prisedite, prisedite“! Jednom prilikom bili su za večeru nekakvi loši makaroni, a ona tjera svoje: „Prisedite“. Kad je naišao upravnik baze drug Ćulik, ona reče: „Prisedite, drug upravnik, prisedite“, a netko dobaci: „Prisedi, prisjest će ti“, što su svi popratili gromkim smijehom. Na radiju smo slušali dobre vijesti o uspjesima partizana i konačno čujemo da je oslobođen Beograd. Počela je pucnjava. Svi viču. „Uraaa, uraaa“. Poslije večere posjedali smo na travu. Neki drugovi pucaju prema Virovitici, ima i po koji svijetleći metak. A onda nam svijetlećim mecima dosta gusto odgovaraju iz uporišta. Svi se radujemo – prestonica Jugoslavije je oslobođena.

Ne znam koliko je vremena prošlo i koliko sam krpa iscijedio i dugmadi prišio, kad mi Vuka reče da će u Grubišnom početi gimnazija. Veli da se već popisuju đaci, osobito mladi borci i SKOJ-evci. Kaže da bi mi bilo bolje da idem dalje u školu pošto sam bio dobar đak. Napominje da to partija određuje, a da ja imam sve uvjete. Još je dodala kako ću otići u Grubišno i ići u školu od kuće, ali da mogu i u internat. Nisam znao šta je to internat, ali sam sve prihvatio. Čika Savo mi reče da ga je upravnik pitao kakav sam i odakle sam, pa mu je on rekao sve najbolje. Mato će ostati da uči zanat, a mene će baza poslati u gimnaziju. Pričaju da će gimnazija početi prvog decembra, ali da se kandidati moraju uputiti deset dana ranije da se oporave i pripreme za nastavu. Zadovoljan sam i sretan. Cijedim krpe i opšivam rupe bolje nego ranije i iščekujem kad će me poslati kući. Sa čika Savom uglavnom razgovaram o Grubišnom, o sjećanju na đeda, koji je njih, tri brata, uzeo k sebi kad su ostali bez roditelja. Kaže da je najmlađi brat poginuo, a da je Veljko negdje u Velikoj Gorici i da radi u mlinu. Razgovarat će s upravnikom da me što prije pusti kući jer i onako ne mislim biti šnajder.

< Bolnica u Đakovcu                                                       Sadržaj                                                        Šalju me u Gimnaziju >