Feljton: Čas istorije – ustaški logori smrti – mjesta nezapamćenog pogroma ljudi

Datum objave: utorak, 1 marta, 2011
Objavljeno u Knjige i feljtoni
Veličina slova: A- A+

Nedovrsena kamena zidanica u SlaniSlana je kamena pustinja na Pagu. Zemlje ni za šaku.
Ljeti tamo sunce užasno prži, a nigdje ni stabla ni grma. Tek poneka travka.
Nitko tamo nije nikada stanovao, niti bi poželio. Na žalost, tisuće zatočenika
tamošnjeg ustaškog logora – prvog na području tzv. Nezavisne države Hrvatske –
nisu imale izbora…

 

 MORE CRVENO OD KRVI |  Povratak na vrh

Skica dijel otoka Paga (načinila ju je Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje) na kojem su ustaše, u ljeto 1941, usnovale koncentracioni logor

Skica dijel otoka Paga (načinila ju je Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje) na kojem su ustaše, u ljeto 1941, usnovale koncentracioni logor

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Iako su uhapšenici što su deportirani u logor Slanu i

Metajnu bili već unaprijed osuđeni na smrt, logorska je uprava sve poduzimala
da ih do trenutka likvidacije iscrpi slabom prehranom, krajnje nehigijenskim uvjetima
smještaja i teškim fizičkim radom Josip Balaž jedan od preživjelih logoraša Slane, ispričao je 1979. godine
prilikom posjeta Pagu:

Naše cjelodnevno sljedovanje hrane bilo je 20 dekagrama
krumpira deset dekagrama brašna. Neoljušten krumpir stavljen je u vodu
da se kuha i na to nalijevano razmućeno brašno. Ta bijela, kašasta, odvratna
hrana bila je cjelodnevni obrok, pa se većina logoraša razboljela od
dizenterije.

Iznad naših baraka, tako reći iznad glava, bila je
zahodska jama (»latrina«), u koju su se izlijevale vječno pune
kible. Ali svi logoraši nisu ni stizali do jame, jer proljev ne dopušta čekanje
na red. Ljudi su bili zamazani od fekalija i na njima, kao i svuda okolo,
skupljali su se rojevi muha. Nesnosan se smrad širio svuda okolo. Epidemija dizenterije
i glad iscrpljivali su zatočenike pa je svakodnevno bilo mrtvih.

Jednoga dana – nastavlja Balaž – ustaše su nas
preselile u barake ograđene bodljikavom žicom. Tamo nismo nikoga zatekli,
ali po urezanim imenima i prebivalištima vidjeli smo da su to bili Srbi iz
Grubišnog polja. Svakodnevno su nas gonili na »kupanje« u jednu uvalu, prepunu
ježinaca, od kojih se dno crnilo. Kad su nas natjerali u more, sve se
zacrvenjelo od ljudske krvi. Ljudi su zapomagali od silnih bolova, ne samo zbog
slomljenih rebara nakon udaraca kundacima pušaka, nego i od uboda ježeva. Tako
je to trajalo cijelo vrijeme dok smo bili na Pagu. Jedni drugima vadili smo
bodlje. Mnogima je pomogla čista mora voda, a mnogima su se ubodi zagnojili i
zbog trovanja nesretni su ljudi umirali.

Iskaz
o prebacivanju logoraša iz Karlobaga do Slane dao je i Šime Maržić Crni:

U kolovozu 1941. godine ustaše su me mobilizirale da
svojim brodom prevozim materijal za konc. logor Slana na Pagu, i to
sam radio dvanaest dana. U prvoj partiji zatvorenika koje sam prevezao bilo je
oko 150 ljudi – Židova i Srba – muškaraca, žena, staraca, djece… Dok su
zatvorenici ukrcavani na brod, ustaše su ih tukle kundacima, tako da im je krv
šiktala iz nosa, usta i ostalih dijelova tijela. Zatim su ih s palube broda
bacali u štivu. Prilikom tog bacanja mnogi su zatvorenici bili izudarani i
ozlijeđeni. Kako su im ruke bile vezane, nisu mogli zaustaviti krvarenje. Sav
moj brod bio je poprskan krvlju. Prilikom prijevoza druge partije zatvorenika
postupak je bio isti, samo što je bilo oko 130 ljudi. Napominjem da u štivu broda
može stati samo pedeset ljudi, a ustaše su ih trpali i više od stotinu.

 

 UTIHNULA HARMONIKA | Povratak na vrh

Dok
je boravio u Pagu, bivšeg je logoraša Slane, Josipa Balaža primio (10.
listopada 1979. godine) tadašnji predsjednik Skupštine Pag Šime Maržić Brnin.
Tom prilikom Maržić je ispričao:

– Ja
sam jedan od učesnika u prevoženju zatočenika i materijala na otok, u logor i s
otoka na kopno. Svjedok sam i očevidac kako su ustaše postupale sa
zatočenicima. Svojim sam očima vidio kako su ih ubijali, vezali žicom s kamenom
i bacali u more. Tako su znali vezati od jednog do deset zatočenika i sve skupa
bacili u more.


Iako su uhapšenici deportirani u logor Slanu i Metajnu bili već unaprijed
osuđeni na smrt, logorska je uprava poduzimala sve da ih do trenutka
likvidacije iscrpi slabom prehranom, krajnje nehigijenskim uvjetima smještaja i
teškim fizičkim radom. Na uređenju logora radili su gotovo isključivo logoraši.
Oni su najjednostavnijim alatom lomili kamene stijene koje su nosili na leđima
i ugrađivali ih u stražarnice. Radilo se čitavog dana, na užarenom kamenjaru.
Logoraši su često padali u nesvijest. Osobito su bili teški uvjeti na gradnji
puta između Donje i Baške Slane. Tu cesticu, široku oko tri metra, logoraši su
gradili golim rukama. Ustaše su naredile zatočenicima da taj put naspu šiljastim
kamenjem, kako bi internirce, koji su njime morali hodati bosi, izložili najtežim
mukama. Logorašima su stradavali tabani. Na njima su imali otvorene i gnojne
rane. Trpjeli su strašne muke. Mučenje logoraša trajalo je doslovno do samog
trenutka smrti. Mnogi su golim rukama u kamenjaru morali kopati vlastitu raku…


Jednoga dana iz Banja Luke je stiglo oko 500 Srba – sjeća se Josip  Balaž. – Oni su odmah morali napraviti
baraku. To je bilo malo dalje od nas. Bila je vrlo brzo gotova. Među tim
Banjolučanima bio je jedan dobar harmonikaš, s prekrasnom harmonikom, kakvu
dotad nisam vidio. On je cijelo vrijeme svirao i pjevao, sve do kasne noći.
Ujutro smo ustali. Više nije bilo ni barake ni ljudi. Progutala ih je noć i
nigdje nije ostao ni najmanji trag, kao da je to bio samo san.

 

 SVJEDOČANSTVO KOLjAČA | Povratak na vrh

Jedno
od najstravičnijih svjedočanstava o ustaškom koncentracionom logoru Slana na
otoku Pagu ispričao je devetnaestogodišnji ustaša Joso Orešković, kojeg su partizani
uhvatili 1942. godine:

– Kad
sam došao onamo (na Slanu), zapanjilo me kad sam vidio kako muče ljude. Došla je
nova skupina zatočenika i nama je rečeno da ih odvedemo na more i ubijemo. Ja i
neki moji drugovi nismo mogli. Onda su nas grdili i predbacivali nam kakvi smo to mi Hrvati i ustaše. Govorili su nam
da nije ustaša onaj koji ne može s veseljem ubiti Srbina, Židova i komunista. Da
nas pridobiju za ubijanje, davali su nama mladima vina i likera. Dovodili su
pred nas zatočene djevojke, svlačili ih dogola i govorili da možemo uzeti koju
hoćemo, ali da poslije akta moramo ubiti. Tako su neki mladići, opijeni vinom i
zaneseni strašću, počeli ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se to, i to sam
javno rekao. Nakon nekoliko dana stigao je iz Zagreba Maks Luburić. Došao je
pogledati kako logor radi. Tek je tada počelo pravo klanje.

Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi – priča dalje
Joso Orešković

-Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo
ubijati. Na to je Luburić sazvao sve ustaše, postroji nas i održao govor u
kojem je rekao da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu ubijati Srbe, Židove i
komuniste. Na to je upitao tko je taj –ustaša- koji ne može ubijati. Javio sam
se ja i nas još nekoliko. Rekao sam mu da sam spreman u svako doba dati život
za poglavnika, da mislim da bih mogao ubiti neprijatelja u borbi, ali da ne mogu
ubijati goloruke ljude, a osobito žene i djecu. Pozvao je jednog ustašu iz svoje
pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dva dvogodišnja židovska
djeteta. Lubrić mi je predao jedno dijete i rekao mi da ga zakoljem. Odgovorio
sam da to ne mogu. Na to su svi oko mene prasnuli u smijeh rugali mi se i
vikali – ustaša- Onda je Luburić izvadio nož i zaklao preda mnom dijete,
govoreći:

– Evo ovako se radi-  Kad je dijete
vrisnulo i šiknula krv, oko mene se sve zavrtjelo. Zamalo sam pao. Kad sam se
malo pribrao, Luburić mi je rekao da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je
pod nogu stavio ono drugo dijete Onda je zapovjedio: -Udri!. Udario sam nogom i
zgnječio glavu djetetu. Luburić mi je prišao, potapšao me po ramenu i rekao :
-Bravo! Bit ćeš ti dobar ustaša. Tako sam ubio prvo dijete. Nakon toga sam se
opio do smrti. U pijanstvu sam zajedno s drugovima silovao židovske djevojke, a
onda smo ih ubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati – završio je svoje
kazivanje ustaša Joso Orešković.

 

 PAŠKI MENGELE | Povratak na vrh

Kameni pod nekadašnjih logorskih baraka u Slani. Na tom oštrom kamenju boravili su i spavali logoraši.

Kameni pod nekadašnjih logorskih baraka u Slani. Na tom oštrom kamenju boravili su i spavali logoraši.

Rijetko tko nije čuo za „Josefa
Mengelea, zloglasnog nacističkog liječnika iz strašnog logora smrti Auschwitz
(Oswiencim) u Poljskoj. Taj liječnik-ubojica izvodio je pokuse na logorašima i
poslao izravno u smrt tisuće i tisuće nedužnih muškaraca, žena i djece.

I Pag je, odnosno ustaški koncentracioni
logor Slana, s Metajnom, imao svoga Mengelea! Bio je to student Medicinskog
fakulteta u Zagrebu Lovro Zubović, porijeklom iz Zubovića, burbatskog sela na
otoku Pagu, sin Lovre Zubovića, gostioničara u Karlobagu.

Taj student medicine koji nije bio
osposobljen da drugima pruža liječničku pomoć već je u prvim danima ustaške
vlasti iz Zagreba prebačen u Pag – za ustaškog povjerenika, da bi uskoro bio
određen i za logorskog liječnika u Slani i Metajni.

U početku su ustaše, dakako, mislile
samo na sebe, pa su Lovru Zubovića ekspresno „unaprijedile“ u liječnika kako bi
ih mogao liječit. Tako je, to potvrđuju iskazi svjedoka s Paga, odlazio s
liječničkom torbom brodićem u Slanu i Metajnu kako bi ustašama davao inekcije
protiv tifusa. Ustaška je komanda vrlo brzo zaključila da može njima pružati
medicinsku pomoć, ali i ubijati logoraše. Od paklenske zamisli do njena
ostvarenja nije bio dug put. Paški Mengele bio je tu i trebalo je samo
pripremiti otrov. Ni to nije bilo teško. Učinio je to paški ljekarnik Josip
Čepulić, a pripomogla mu je supruga Ivka. Supružnici Čepulić pripremili su
bočice s otrovom, a Lovro Zubović ih je u Slani i Metajni ubrizgavao nesretnim
zatočenicima, pod izlikom da im daje injekcije pritiv tifusa! Logoraši su nakon
toga umirali u strašnim mukama.

Najveći masovni pokolj na Slani koji su
ustaše obavile samo u jednom danu dogodio se noću između 14. i 15. kolovoza
1941. godine. Taj ustaški zločin izvršen je jugoistočno od logora. Slana, na
mjestu zvanom Furnaža, nad grupom od oko 800 logoraša. Te stravične noći sjeća
se i Vladimir Kustić iz Paga. On nam je ispričao:

– Bio sam s grupom paških mladića na
ribarenju u uvali Zaton. Najednom se

zrakom prolomila pucnjava, bolje rečeno štekanje
mitraljeza, a u kratkim predasima čulo se zapomaganje mladih i starih. Te noći
stijeljani su i klani logoraši. Mi smo oko jednog sata u noći napustili ribolov
i vratili se kućama, bojeći se da nas ne pogodi koji metak. Ujutro 15. kolovoza
1941. godine, na Veliku Gospu, vidio sam na paškoj Obali grupu ustaša koji su
te noći klali. Bili su se uputili u crkvu, na misu. Uniforme i čizme bile su im
uprljane krvlju.

 

 UKIDANjE LOGORA | Povratak na vrh

Više
je uzroka uvjetovalo da ustaše pokraj kolovoza 1941. godine rasformiraju
koncentracioni logor na Pagu. Prije svega to je izbijanje ustanka u Licu. Sve su
češće snage narodnooslobodilačkog pokreta ometale i prekidale prometnice.
Ustaški transporti zatočenika od Zagreba do Gospića željeznicom i kamionima
postali su nesigurni. Time je bio ugrožen opstanak logora Jadovno kraj Gospića
i Slana-Metajna na Pagu. Drugi je razlog razvoj narodnooslobodilačkog pokreta
na području Druge demilitarizovane zone koja se nalazila pod ustaškom vlašću na
osnovi Rimskog ugovora (od 18. svinja 1941). Na tom području ustaške vlasti nisu
bile kadre ugušiti narodni ustanak. Tako su bili najneposrednije ugroženi
interesi talijanskog okupator, koji je i na tom području počeo uspostavljati
svoju vojnu i civilnu vlast.

Dakako,
ustaška je vlast rasformirala logor na Pagu po zločinačkom receptu – uništiti
sve da bi se prikrili tragovi.

Ivan
Bilić Duje, upravitelj lučkog zastupništva u Pagu, prisustvovao je obilasku
raspuštenog logora Slana i o tome je rekao:

– Kad
smo došli u Slanu, u jesen 1941. godine, ugledali smo jezovitu sliku. Nailazili
smo na ljude koji su bili ubijeni, a nisu bili dobro zatrpani. Iz tih plitkih
jama virile su ruke, glave… U logoru smo nailazili na ostatke odjevnih
predmeta, kovčege, termosice, žlice, razbijene čaše. Na mnoge leševe bio je
navaljen samo veći kamen. Sva su mrtva djeca imala otvorena usta i
najvjerojatnije su živa bacana u jame…

Nakon
rasformiranja logora Slana Talijani su izvršili uviđaj i odlučili da leševe
iskopaju i spale na lomačama, kako bi spriječili zarazu. O tome je ostao
zapisnik talijanske komande, odnosno dezinsekcijske sekcije pod upravom vojnog
liječnika, poručnika dra Sante Stazzija. Izvještaj je detaljan i precizan pa i
on pomaže u rasvjetljavanju ustaškog zločina izvršenog na Pagu u vruće ljeto 1941.
godine.

Ivan
Bilić Duje bio je svjedok iskopavanja leševa u Slani, odnosno Furnaži. O tome je
ispričao:


Prisustvovao sam iskopavanju i spaljivanju leševa. Koliko je žrtava bilo, ne mogu
točno reći. Ali mogu reći da su pokraj velikog grobišta dnevno gorjele tri do
pet lomača sa 45 do 70 leševa. To spaljivanje ubijenih ljudi trajalo je desetak
dana.

 

 LEŠEVI NA LOMAČAMA | Povratak na vrh

Punih deset dana gorjele su, u jesen 1941. Godina, lomače s leševima nesretnih zatočenika Slane.

Punih deset dana gorjele su, u jesen 1941. Godina, lomače s leševima nesretnih zatočenika Slane.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Spaljivanju

leševa prisustvovao je i Pavao Lovrić iz Crikvenice. On je kazivao:

– Nas
je talijanska komanda u Crikvenici prisilila da odred talijanskih sanitaraca
vozimo do Slane. Prilikom iskopavanja leševa vidjeli smo da nijedna od
izmrcvarenih i ubijenih žrtava nije imala kod sebe nikakvih vrijednosti ili
nakita. Bilo je očito da su ustaše opljačkale svoje žrtve. Tome mogu

dodati da sam čuo od mještana Paga da su ustaše hodale
Pagom s nakićenim rukama, sa zlatnim narukvicama od šake do lakta.


Nakon iskopavanja leševa – nastavlja Lovrić – talijanski su vojnici pregledali
zubala ubijenih. Svi su leševi imali jako otvorena usta i pregled zubala nije
bio težak. Onima u kojih su našli zlatne ili srebrne zube izbijali su ih
kamenjem i spremali u sanduk. Nakon svestrane pretrage sve su te zube pomno
oprali špiritom i potom ih međusobno razdijelili.

Izvještaj
talijanskog vojnog liječnika Sante Stazzija vrlo je temeljit i obiluje
stravičnim pojedinostima. U njemu smo pročitali:

• Talijanski su vojnici spalili ukupno 791 tijelo: 716
u glavnom groblju u Malinu, 20 u malom groblju u Karlobaškom Malinu, 2 u zoni
Malin, jedno uz obalu te 52 u jednom groblju lijevo od Slane. Od svih leševa
bilo je 407 muškaraca, 293 žene i 91 dijete (u dobi od 5 do 14 godina). Među
ubijenom djecom bilo je jedno do oko 5 mjeseci.

•Nakon što su sve grobne jame
ispražnjene, te leševi spaljeni, u jarke je stavljeno živo vapno natopljeno vodom.
Na vapno je nasut pepeo ljudskih kostiju, koji je zatrpan slojem vapna i zemlje.

•Za spaljivanje leševa i dezinfekciju
terena utrošeno je 70 kvintala drva, 250 kilograma petroleja, 550 kilograma
benzina i 45 kvintala živog vapna.

U jesen 1945. Godine Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje obišla je područje bivšeg logora u Slani. Iz njenih izvještaja vidi se da je još bilo tragova teških ustaških zlodjela

U jesen 1945. Godine Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje obišla je područje bivšeg logora u Slani. Iz njenih izvještaja vidi se da je još bilo tragova teških ustaških zlodjela

Na
kraju Stazzijeva izvještaja piše da je talijanska ekipa radila deset dana i
utrošila ukupno 2720 radnih sati!

Jedno
od najvažnijih pitanja vezanih za ustaški koncentracioni logor Slana- Metajna na
otoku Pagu jest i ono koje govori o broju zatočenika što su dovedeni u logor i
o broju ubijenih. Moramo odmah reći da će točan broj ubijenih ostati vječna
nepoznanica. U dokumentima što ih je prikupila Okružna komisija za istraživanje
ratnih zločina za Hrvatsko primorje, odnosno Liku, spominje se više podataka o
broju ubijenih – od nekoliko tisuća pa do više od dvadeset tisuća mrtvih. Na
osnovi uspoređivanja više brojčanih podataka iz različitih izvora te s obzirom
na vrijeme postojanja logora smatramo da je najvjerodostojniji podatak o broju
ubijenih u logoru na Pagu što se spominje u elaboratu – Zločin okupatoru i
njihovih pomagača na području Primorsko-goranskog okruga- iz 1947. godine. U
njemu se kaže da je u Slani ubijeno oko 6000 zatočenika.

 

 KAŽNjENI I NEKAŽNjENI KRVNICI | Povratak na vrh

Ostaci kostiju otkriveni prije dvadesetak godina u Šaranovoj jami, u koju su ustaše bacile ubijene i žive zatočenike logora Jadovno pokraj Gospića. (snimio speolog Srećko Božićević)

Ostaci kostiju otkriveni prije dvadesetak godina u Šaranovoj jami, u koju su ustaše bacile ubijene i žive zatočenike logora Jadovno pokraj Gospića. (snimio speolog Srećko Božićević)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Za sedamdesetak dana, koliko je u Slani i u Metajni bio ustaški logor, nad
tisućama zatočenika kosu smrti držalo je oko 120 ustaša. Glavni komandant
logora Slana bio je Ivan Devčić zvani Pivac, koji je na to mesto – došao po
vlastitoj želji, kako je objavljeno u listu »Ustaša« (od 3. srpnja 1941), njegov je
zamjenik bio Pavao Devčić zvani Žila, a zapovjednik straže Franjo Šljivar.
Glavnokomandujući u Metajni bio je Maks Očić. U Slanu je dolazio i Vjekoslav
Maks Luburić, čovjek-zvijer i ključna osoba za ustaške logore na području tzv.
Nezavisne države Hrvatske, Ventura Baljak, ustaški bojnik iz Poličnika (kod
Zadra), zapovijedao je drugima da ubijaju, a i sam je klao.

Još u
toku rata ili odmah nakon oslobođenja, odnosno u prvim godinama slobode, uhvaćeni
su i nakon suđenja pred narodnim sudom ubijeni: Stipe Potočnjak iz Karlobaga,
Vinko Barić, Roko Pavičić (Rokica) iz Lukova Šugarja, Ivka i Josip Čepulić iz
Paga, Vicko Herenda, Ivin, Ive Festini, Ivin, Ante Fabijanić, Šimin, Mate
Fabijanić, Jurin, Grgo Oštrić, Jurin – svi
iz Paga, Joso Orešković iz Gospića, Ante Kunkera iz Novalje, don Ljubo
Magaš, župnik iz Zubovića, rodom s Pašmana, Ivan Badurina, Lovrin, iz Luna na
Pagu, Slavko Baljak i Ivan Kevrić iz Poličnika (kod Zadra), Maks Očić i Pavao
Devčić Žila.

Poznato
je da su mnogi ustaški zločinci izbjegli ruci pravde pobjegavši u inozemstvo.
Neki su u međusobnom obračunu ubijeni, drugi su umrli, ali može se
pretpostaviti da još ima živih krvnika iz ustaškog koncentracionog logora
Slana-Metajna.

Vjekoslav
Maks Luburić ubijen je u Španjolskoj 1969. godine. Ivan Devčić Pivac pobjegao je
uoči oslobođenja, stigavši do Argentine. Osim zlodjela u Slani, uz obrazloženje
proglašenja ratnim zločincima nalazi se duga lista njegovih zločina. Bio je
zapovjednik po zlu poznate »Pivčeve bojne« i istaknuti ustaški koljač. Umro je u
Argentini 1974. godine.

Ratni zločinac Juraj Rucker pobjegao je
s Paga neposredno prije oslobođenja zemlje i prema nekim kazivanjima na Pagu,
danas živi u Argentini. Čini se da se u istoj zemlji skrasio i paški Mengele-
Lovro Zubović.

 

 SPOMEN ZA OPOMENU | Povratak na vrh

Gledamo
li s aspekta spomeničkog obilježavanja, možemo reći da područje bivšeg ustaškog
logora Slana i njemu pripadajućeg ženskog logora u Metajni na otoku Pagu dosad
nije ozbiljnije valorizirano, a niti obilježeno onako kako bi to zasluživalo.
Radi spomena na nebrojene nesretne žrtve područje Slane treba postati mjesto
opomene i nezaborava. Jer mrtvi živima oči otvaraju da ne obnevide na davetima
prošlosti i da ih prepoznaju u svakom trenutku. Bivši logor Slana sada je
obilježen samo jednom spomen-pločom, postavljenom u Uvali Donja Slana 1975.
godine. To, dakako, nije dovoljno. Trebalo bi učiniti znatno više.

Općinski
odbor Saveta udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Paga začetnik je ideje
o uređenju Memorijalnog područaj logora Slana, kao i podizanja spomenika žrtvama
u Slani i u Metajni. Treba vjerovati da Pažani imaju snage da ostvare tu
zamisao. Ne smiju se zaboraviti ni mladi, koji mogu pomoći dobrovoljnim radom.

Pale žrtve u Slani zaslužuju dostojan spomenik.
Moramo im postaviti vječno obilježje. Radi spomena njima i opomene – da se ne bi
ponovilo!




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top