Takozvana Armija BiH – neformalna grupa građana bez komandanata, zločina i logora?

Datum objave: četvrtak, 7 decembra, 2017
Objavljeno u Ostalo
Veličina slova: A- A+

Haški tribunal i službeno je 29. novembra zatvorio svoja vrata čitanjem pravomoćne presude hercegbosanskoj šestorci osuđenoj na ukupno 111 godina za udruženi zločinački poduhvat protiv bosanskih Muslimana i međunarodni oružani sukob na teritoriju cijele BiH u kojem su sudjelovale i jedinice HV-a, boreći se na strani HVO-a protiv takozvane Armije BiH, odnosno, kako Tribunal navodi, “vojske Vlade BiH”.

El mudžahid Foto: Screenshot
El mudžahid Foto: Screenshot

Nakon 24 godine rada Haškog tribunala, nameće se pitanje,je li uopšte vojska tadašnjih bh. Muslimana, imala ikakvu zapovjednu strukturu, organizacijske jedinice, je li uopšte činila zločine i imala logore? Je li uopšre takozvana Armija BiH postojala i učestvovala u ratnim dešavanjima u BiH ili su sve to, hrvatska i srpska javnost, u BiH izmislile?

Pred Haškim tribunalom pravomoćno je osuđena struktura HVO-a iz Srednje Bosne,Hercegovine, a na kraju, presudom šestorci, vrh Hrvata u BiH za vrijeme rata. Iz njeBosne su pravomoćno osuđeni Zlatko Aleksovski (7), Tihomir Blaškić (9), Miroslav Bralo (20), Anto Furundžija (10), Dario Kordić (25), Mario Čerkez (6), Drago Josipović (12), Vladimir Šantić (18) i Ivica Rajić (12), preciznije, ukupno 119 godina zatvorskih kaznih.

Svi oni su odgovarali za zločine nad Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, Stupnom Dolu kod Vareša, odnosno, za kampanju progona bosanskih Muslimana i etničko čišćenje bosanskih Muslimana sa šireg područja Srednje Bosne. Mladen Naletilić (20) i Vinko Martinović (18) odgovarali su za zločine nad tadašnjim Muslimanima u Hercegovini. Zadnji postupak vodio se protiv Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Brune Stojića, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Hercegbosanskoj šestorci potvrđene su zatvorske kazne s prvog stepena, odnosno, ukupno 111 godina. Hrvati iz BiH pravomoćno su osuđeni, u okviru svih predmeta, osuđeni na 268 godina zatvorskih kaznih.

S druge strane, Hag je pravomoćno osudio oficire takozvane Armije BiH, njih petoricu, odnosno, Rasima Delića (3), Envera Hadžihasanovića (3,5), Amira Kuburu (2), Hazim Delića (18) i Esada Landžu (15). Hazim Delić i Esad Landžo odgovarali su za zločine nad Srbima u Sarajevu, Ćelebićima i Konjicu, a Hadžihasanović i Kubura za zločine nad Hrvatima u Zenici i dijelu opštine Travnik. Rasim Delić je kao načelnik Glavnog štaba takozvane Armije BiH odgovarao za zločine nad Hrvatima i Srbima.

Bošnjačko političko i vjersko rukovodstvo presudu hercegbosanskoj šestorci dočekalo je kao “pravdu za žrtve zločina”. Iako obrane šestorke ni u jednoj fazi postupka zločine nisu negirale nego ih nastojale smjestiti u pravi politički i vojni kontekst ratnih zbivanja i srušiti tezu o postojanju UZP-a, odnosno, zajedničkog kriminalnog plana, Tribunal se, neutemeljeno odlučio za institut UZP-a i zanemario ofanzive takozavne Armije BiH.

Sudija Antoneti jedini je to ispravno primijetio u svom Izdvojenom mišljenju na prvostepenu presudu tvrdeći kako su akcije HVO-a protiv takozvane Armije BiH, bili sporadični sukobi. Antoneti tako tvrdi kako su određeni okršaji incidenti koje su nesporno počinili vojnici HVO-a bili odgovor na ofanzivu takozvane Armije BiH. Žrtve zločina HVO-a, ipak su ostale bez pravde, jer za zločine nisu odgovarali oni koji su ih i zaista počinili. Tijekom postupka protiv Prlića i ostalih, tvrdi Antonetti, nije vidio nijedan dokument o izravnom naređenju, nijednog od osuđenih, za ofanzivu na položaje takozvane Armije BiH i napade na civilno stanovništvo.

Istorija ratnih sukoba u BiH kakvu je napisao Haaški tribunal govori kako takozavna Armija BiH, čak i ako je imala komadante jedinica, oni nisu znali što se zaista zbivalo na određenim područjima, nisu mogli efektivno kontrolirati vojnike kojima su, ako uopšte i jesu, komandovali. Vojska koju su organizirali tadašnji bosanski Muslimani kao da nije imala Vojnu, a još manje civilnu policiju, koja bi mogla kažnjavati počinioce zločina nad Hrvatima, kao ni tužilaštvaa koja bi to mogla procesuirati u vremenu počinjenja krivičnih djela. Zločini nad Hrvatima u BiH ostali su nekažnjeni, ako su se uopšte i dogodili. Baš kako to i stoji u jednom od paragrafa presude Dariu Kordiću i Mariu Čerkezu.

“Ako su se zločini nad Hrvatima u Srednjoj Bosni možda i dogodili, to ne opravdava činjenice o etničkom čišćenju bosanskih Muslimana iz Lašvanske doline”, navedeno je.

Sve to, zapravo, dugi niz godina, tvrde bošnjački politički i vjerski lideri. Bakir Izetbegović nebrojeno mnogo puta kazao je kako su zločini tajozvane Armije BiH bili sporadični incidenti, a u zadnjoj izjavi u pogledu takozvane Armije BiH, Izetbegović je kazao kako ” takozvana Armija BiH, ne samo da nije činila zločine nego ih je sprječavala”. Mantru o bezgrešnoj, slavnoj i časnoj, takozvanoj Armiji BiH, ponavljali su redom funkcioneri Izetbegovićeve SDA, od Šefika Džaferovića, Halida Genjca, Selme Cikotića, i to redom, sve oni koje se dovodi u vezu s ratnim zločinima nad Hrvatima i Srbima u BiH.

Hrvatski član Predsjedništva BiH, Dragan Čović, između brojnih izjava i komentara o presudi šestorci, rekao je kako je potreno riješiti pitanje 331 logora tajozvane Armije BiH.

Na Čovićevu izjavu reagirao je Savez logoraša BiH. Članovi tog Saveza BiH su isključivo Bošnjaci koji su bili žrtve logora HVO-a i VRS-a. Sam naziv tog udruženja sporan je, baš kao i naziv bošnjačko-muslimanske vojske takozvane Armije BiH jer je riječ o klasičnoj uzurpaciji naziva države Bosne i Hercegovine i vojske koju je formiralo tadašnje krnje Predsjedništvo BiH i Vlada BiH. Legitimitet nazivati se “Armijom BiH” izgubili su onog trenutka kada su središnje institucije u Sarajevu napustili predstavnici Srba, a potom i Hrvata.

Savez logoraša BiH mogao bi postojati onakav kako je registrovan i nazvan kada bi njegovi članovi bili Srbi, Hrvati i Bošnjaci, žrtve logora svih triju zaraćenih strana. No, to je već stara i viđena politika dijela bošnjačke zajednice u BiH koji višenacionalnu zajednicu konstitutivnih naroda tretiraju i raznim mehanizma pretvaraju u nacionalnu državu, kako se vole nazivati, “temeljenog”, bošnjačkog naroda.

Iz Saveza logoraša BiH su tako, Čovićevu izjavu o postojanju 331 logora Armije BiH, odbacili i pozvali da zajedno s njihovim timom krene i pokaže lokacije tih logora.

“Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju presudio je da je tajozvana Armija RBiH imala samo jedan logor, i to onaj u Čelebićima” rekao je predsjednik Saveza logoraša u BiH, Jasmin Mešković.

Naveli su kako “logor Čelebići osnovala je tajozvana Armija RBiH i HVO, djelovao je nekoliko mjeseci tijekom 1992. godine prije nego je zatvoren. Pod kontrolom takozvane Armije RBiH bilo je i nekoliko drugih mjesta gdje su zatvarani ratni zarobljenici, poput Sportske dvorane Musala u Konjicu, Silos u Tarčinu te nekoliko drugih lokacija u kojima je zatvarano po nekoliko zarobljenika, za što se danas vode sudski procesi pred Sudom BiH”.

Pred Sudom BiH vodi se tek nekoliko postupaka protiv pripadnika takozvane Armije BiH za ratne zločine i to prema individualnoj odgovornosti, a organizatori i nalogodavci zločina nad Hrvatima u BiH danas, ne samo da su abolirani bilo kakve kaznene odgovornosti, nego su visoki funkcioneri SDA, Islamske zajednice BiH, a tako i institucija Federacije BiH i BiH. Zgrada u kojoj su danas smješteni odjeljena Suda BiH i Tužilaštva BiH, bila je logor, “Viktor Bubanj” za Srbe u Sarajevu.

Nakon zatvaranja Haaškog tribunala i skorog ukidanja Odjela za ratne zločine pri Tužilaštvu BiH pred kojim su tek pojedini pripadnici takozvane Armije BiH odgovarali po individualnoj odgovornosti, čini se kako su današnji Bošnjaci u BiH, tih ratnih godina, svi odreda bili civilno stanovništvo nad kojim su HVO i VRS izvodili genocide, udružene zločinačke pothvate, zločine protiv čovječnosti, a njihovi lideri, sve to mirno promatrali odbijajući se samoorganizovati i braniti od “dvostrukog agresora”.

Jesu li onda, pripadnici takozvane Armije BiH koji su, nesumnjivo činili zločine nad Hrvatima i Srbima u BiH, bili tek neka neformalna grupa građana, koja se, eto, sasvim slučajno, u istom trenutku našla na određenim područjima poput Bugojna, Travnika, Kaknja, Zenice, Zavidovića, Tešnja, i uz pomoć, humanitarnih radnika s Bliskog istoka, u dobroj namjeri, goloruki, ali ne i golobradi, oslobađali teritoriju u trapericima i tenisicima? Je li takozvana Armija BiH uopšte postojala ili je to još jedna od medijskih manipulacija združenih agresora Zagreba i Beograda, Mostara i Banjaluke, a sve u svrhu podjele Bosne i unošenja nemira među ‘građane’ ove zemlje?

(Dnevnik.ba)

Izvor: Radio Televizija Republike Srpske




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top