
Đurđica Dragaš: Verujem da senke žrtava Pokolja, baš poput Gavrilove, još uvek plaše zagrebačku gospodu
Mrkli je mrak. Poneki slabašni zračak svetlosti probije se kroz otvore između dasaka stočnog vagona. Čuje se samo uplašeno disanje izmrcvarenih tela, katkad bolni uzdah ili jauk. Putuju već satima, ne znaju kud i zašto. U ovoj zgužvanoj, nesrećnoj masi, u mraku smrdljivog vagona, sijaju oči tek stasalog mladića Steve. Osamnaest mu je godina. Trebalo je da ide u vojsku najesen, trebalo je da se prvi put napije, da se istopi u devojačkom zagrljaju. Trebalo je da ore njive s ocem, da seje i žanje, da slavi slavu i krsti kumovsku decu… Ćuti Stevo i užarenim očima sanja život koji je trebalo da proživi. Žedan je odavno, boli ga čitavo telo od












