arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Bojan Vegara: NAJMLAĐI LOGORAŠ SILOSA

Leo Kapetanović je najmlađi logoraš iz Silosa u Tarčinu. Autobusom je došao sa Ilidže kod babe Savke u zaseok Ravne, kod sela Luke nadomak Tarčina, odmah poslije prvih barikada u Sarajevu. Insistirao je da ide kod babe, jer na Ilidži je napeto i ne zna se ko će doći na vrata. Bilo mu je dosadno u stanu u Lužanima. Kod babe bar može da se igra sa rođacima u selu, a i blizu je šuma. Tako je Leo početak rata dočekao kod babe i našao se na muslimanskoj strani i to odvojen od roditelja za koje ne zna ništa. Znao je samo da je Ilidža srpska, ali više od toga

Bojan Vegara: Srećan ti rođendan Republiko Srpska!

Da se zna, da smo prvi ustali protiv svog zla svijeta i stvorili Republiku Srpsku. Ništa nam mogli niste, jer bili smo sila Božija. Bili smo vojska i narod, a sa nama je ostao samo Bog. Ostali su nas svi redom ostavili i bar neke snakcije uveli. Znali smo da smo sami. Kravavo smo se tukli sa domaćim i stranim islamskim fanaticima, ustašama, NATO paktom i to skoro četri godine. Nismo im dali pardona, jer kao što rekoh, bili smo sila i tako smo se i ponašali. Znali smo šta stvaramo i za šta krvarimo. Tripili smo nemoguće i nismo se žalili. Odbili smo na onom ratnom referendumu prvi pokušaj

Bojan Vegara: ĐED DRAGO

Čudili smo mu se, ja i brat, što uvijek stoji pred ikonom uveče i ujutru. Onda nas je naučio da se i mi molimo. To je vjerovatno, nešto najvrijednije, što me je neko naučio. Još nisam sreo čovjeka, koji je više volio djecu i životinje od mog đeda Drage. Više je ličio na nekog lika odbjeglog iz bajke, već na ljude koji danas žive. Rođen je u Pazariću kod Sarajeva 1918. godine. Drugi svjetski rat dočekao je kao vojnik u Mostaru. Iz Mostara je pobjegao odmah po kapitulaciji i došao kući. Kući je bio sve dok je imao duvana i kad mu je nestalo otišao je da ga kupi. Tu

Bojan Vegara: DANAS HLjEBA OD JUČE NE MOGU

Hljeb je tijelo Hristovo, rekao mi je davno đed. Upamtio sam to i vjerujem u to čitav svoj život. A đed je uvijek meo mrvice i stavljao na prozor da se i ptice zaslade. Govorio nam je da se hljeb uvijek djeli sa ljudima koji ga nemaju i sa ostalim živim stvorovima, jer nama ga Bog daje i mi smo dužni dati ga svima koji ga nemaju. Ostalo mi je u sjećanju, kad babi dođe sestra Jelka uoči Nikoljdana, da šaraju Krsni hljeb. Skoro ritualno bi oprale ruke, iako su do tada njima samo ostala jela pravile i onda bi se kratko pomolile i počele da šaraju hljeb. Radile su

Bojan Vegara: KUMOV PAKET

Kroz glavu idu misli u nizu i teku mi suze od neke čudne sreće. Pomislih. Nisu nas zaboravili kumovi. Niko nas nije zaboravio. Probudila me ekspolozija granate blizu zgrade. Čujem majku u kupatilu. Ustala je i sprema se. Uspravljam se i gledam u prvo jutarnje svjetlo, koje dopire kroz vrata od kuhinje i hvata metar hodinka. To je jedino svjetlo koje ulazi u hodnik i razbija potpunu tamu. A, ta tama je ista i po danu i po noći. Na svim drugim prozorima postavnjene su željezne ploče i grede. Samo je u kuhinji željezna ploča do pola prozora i ulazi to malo svjetla. To nam je svjetlo već danima jedini

Bojan Vegara: SMIJEMO LI UOPŠTE U SRBIJI ŠKOLOVATI DJECU?

Da li ja kao neko ko je vidio sve strahote rata u Sarajevu, smijem doći u Novi Sad ili Beograd da izdam knjigu o tim strašnim danima i da li djeca mojih prijatelja, kumova i rođaka uopšte smiju da dođu da studiraju u Srbiji, a da ih profesori ne smatraju fašistima i genetskim otpadom? Zakolju ti komšiju, siluju komšinicu pred djecom, od čega se jedno trajno razboli. Zatvore ti đeda od 74 godine u logor i razmjeniš ga sa 34 kile, a baba se danima krije u trapu za krompir i odvode je u logor kad požele. Onda u ratu gledaš prosut mozak druga, otkinute dijelove tijela vršnjaka, a na

Bojan Vegara: Znate, mi taj rat nismo izgubili

Junački smo krv prolivali u tom ratu, u duplom obruču i protiv čitavog svijeta. Mi smo svima donijeli mir i Republiku Srpsku, a onda su nas svi zaboravili. Kad sam se noćas vratio iz Sarajeva kući u Bratunac, nisam bolovao za rodnim gradom. To mi je prvi put da odem, a da neki teret na leđima, velik ko Bjelašnica, ne donesem u sebi i da ne bolujem za tom vodom i tim zrakom, bar, nekoliko dana. Zato valjda za ovih 28 godina nisam ni bio više od desetak puta tamo, od toga sam samo četri puta otišao tamo gdje sam proveo djetinjstvo i rat. Sva četri puta sam se umacupao

Bojan Vegara: PRVI STRAH I 1. MART 1992.

Učinilo mi se da vidim poklane đedove ujake, o kojima sam slušao priče. Mislio sam o babinim pričama o Jasenovcu i jamama po Hercegovini. Već danima druga djeca se ne igraju sa nama. Srbi smo i to je dovoljno da se niko više ne druži sa nama. Druga djeca odlaze svaki dan u šumu iznad kuća i tamo provode dane. Buraz i ja ostajemo kući. Tako nas je otac zamolio. Nema ni našeg psa Bedžija sa kojim bi kratili vrjeme i koji je brata slušao kao robot. Nestao je prije nekoliko dana. Proljeće je i mislili smo da je otišao u kucaniju. Imao je i ranije običaj da nestane na

Bojan Vegara: TETRIS

Što bi primirja bi! Tog dana sam izašao oko podne napolje i vucarao se po Hadžićima. Skoro da nikog na ulici nema koliko je vruće. Još jutros sam se čuo sa Jugom i bilo mi je mrsko da idem na kupanje u Blažuj. Vrućina je, a biciklo mi kod babe u Binježevu i nikako mi se ne klapa po njega. Blejao sam na stepenicama ispred zgrade i u parku. Kad mi je dosadilo otišao sam da bacim krug do pijace i vidim da možda dole nema nekog od raje. Taman što sam došao do pijace, sreo sam tetka Pepila, a on me zovnu i reče mi. -Nisam te vidio ovih

Bojan Vegara: Njeno veličanstvo PRAGA je čudo od oružja i najviše su je se muslimani bojali od sveg oružja u ratu

Ćaća mi je tek u Bratuncu nakon rata priznao, da je zamolio Sokola, da me uzme na pragu. Već peti dan traje muslimanka ofanziva. Sve grmi od granata i zemlja se trese. Dan prije ofanzive smo izašli kod đeda i babe na vikendicu pod samim Igmanom. Gore ne padaju granate često, kuće su raštrkane. Granate muslimani koriste samo za granatiranje gusto naseljenih djelova grada. Tuku po zgradama u centru i po Žunovnici. Svaki dan na grad padne oko hiljadu granata. Pritisak prave na vojsku tim krvničkim granatiranjem civila. Pravi pakao je u centru. Često brojim granate i gledam dvogledom gdje padaju, a nekad se grad dugo ne vidi od dima

Bojan Vegara: HLjEB ZA PREMJESIT

Tog ratnog ljeta smo pregradili Zujevinu kod opštine i napravili bazen. Kupali smo se i sunčali, te uživali u čarima ljeta. A najviše u primirju, jer već danima ne puca. Negdje malo iza podne, sjetih se da nisam premjesio hljeb. Mama nam je rekla da ga premjesimo da ne bi zaboravili i da ne pokipi. Često se desi da zaboravimo, ali tog jutra smo se buraz i ja dogovorili da je moj red da ga premjesim. A i pušilo mi se, pa sam požurio da jednu zapalim u stanu dok nikog nema. Hladovina u stanu me razgali i uzeh makaze da isječem cigaru koja je u refuzi i duga je

Bojan Vegara: Logor Silos – sarajevski Aušvic

Familijo, kumovi, prijatelji i komšije nek vam je srećna ova 28 godišnjica slobode i nek vam je Sveti Savo uvijek na pomoći! Prije 28 godina, na Svetoga Savu raspušten je zadnji koncentracioni logor za Srbe, Silos u Tarčinu. Raspušten je dva mjeseca po završetku rata i sigurno je najozloglašeniji logor kakav na srpskoj strani ni u snu nije postojao u tadašnjem Srpskom Sarajevu. Poznavao sam i poznajem većinu logoraša, jer sam sa tog kraja i znam sve njihove muke u tih 1357 dana postojanja Silosa. Pola moje familije je prošlo kroz taj logor i kroz logore u mojoj školi 9. Maj Pazarić i kasarni Krupa, iz kojih su svi kasnije

Bojan Vegara: PRDEŽ I VBR

Pala je raketa tačno metar od kraja mojih tragova u snijegu i mjesta gdje sam čučao. Ustali smo rano tog dana. Probudio nas tata vratima kad je pošao na liniju. Ostali smo da ležimo na hodniku, dok neko od ukućana ne ustane. Mada, znali smo da mama ustane rano da prati tatu i da je već budna. Miljan je upalio ono kandilo, a ja sam popravio jastuk. Odjednom zazvoni telefon i javih se. A sa one strane tetka mi reče da joj dam babu. Okrenuh se i rekoh Miljanu. -Idi zovi babu, traži je tetka! On odma ustade i ode po babu. Pojaviše se kroz pola minute iz malog hodnika. Primjetih

Bojan Vegara: NISAM NEŠTO AL’ SAM SRBIN

Borba još traje za svaki pedalj ove zemlje, za istoriju, za grb i zastavu. Traje borba i Srbin je uvijek u Bosni bilo teško bit`, to sam dobro naučio u svakom vremenu i u svakom sistemu. Poslije Olimpijade u Sarajevu 1984. godine, saznao sam da sam Srbin. Nisu htjeli da se igraju sa mnom i govorili su mi da sam Srbo. Nisam znao šta je to i uplakan sam došao kući. Imao sam samo četri godine. Kada sam ispričao đedu i babi zbog čega plačem, sjeli su me i objasnili. Đed je to uradio prosto i rekao da mi nismo kao oni i da su oni izdali Boga. A Bog

Bojan Vegara: BROVING I ČOKOLADA

Bila je to jedna od naših igara nalik ruskom ruletu, zbog čokolade koju niko okusio nije.. Nekad, krajem maja ’94-te bilo neko duže primirje i stigle su čokolade u Hadžiće. Čokolade iz Kiseljaka koje su koštale pravo malo bogatstvo. Mi tadašanji klinci koristili smo to primirje i vucarali se po čitav dan. Sunce i lijepo vrijeme izmamili su dosta ljudi napolje, jer svima je bilo dosta stanova i zatvorenih prostorija bez trunke svijetla. Tog dana kad je stigla čokolada, mi smo se zadesili na kraju grada, gdje je probijeno brdo za zaobilaznicu oko Hadžića. Bilo nas je možda petnaestak i bili smo klinci bez trunke mozga i mudima do poda.

NAJNOVIJE VIJESTI

Stope u snijegu..

Svjedočenje Kate Bukve rođene Trbojević o obruču na Petrovoj gori, pokoljima i

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.